Marton Z. je pomalo već bio iscrpljen tim jednoličnim stvarima; nekako je imao dojam da godine brže lete nego što on uspijeva da se sastavi, dok se razdani pa smrači, činilo mu se da se u sustavu prolaznosti bilježi više od uobičajenih 24 sata.
Nekad davno, smetala mu je ona dosadna sporost neprolazećeg dana. Jutra su trajala dugo, mogao je da sjedi u bašti pod višnjom i da satima promatra cvjetanje pupoljaka. Ponekad mu se činilo da je uspio da uhvati trenutak kad su se pupoljci otvarali pod pritiskom grijajućeg sunca. Dok bi prislanjao šalicu kave niz usne, osjećao je njezinu mlakost i znao je da nije prošlo više od dvadesetak minuta. Nekada cijeli jedan život stane u jutra koja se otklizaju sa jednog krova na drugi, kroz krošnje cvjetajućih višanja.

Danas bi sve dao za to sporo vrijeme. Te bezbrižno i neprimjetno kotrljajuće trenutke, što se poput neprimjetne paučine spletu u beskraj. Kasnije ih odmotavaš i čudiš se gdje li je iscurilo vrijeme koje ti je bilo dato.
Marton Z., je bio umoran. Od ljudi od žena, od tuđih mišljenja. Od buke i od glasova. Od zahtjeva. Od očekivanja. Od goropadnih žena primitomljenih da glume sve dok ne pokažu svoje pravo lice. Od prerano ostarjelih ljudi koje je vrijeme satjeralo u klopku brzoprolazećih 24 sata.
Onda slegne ramenima i pusti u pluća zrak.
Svakako to nije njegova briga. Netko će već dati o svemu tome svoje mišljenje.