U 02.56, pogledam na displej telefona, jer želim da vidim točno u koliko sati se oglašava vlak koji prolazi dalje za Bukurešt. Nevjerojatno ali u samom centru grada, dvije ulice tek od glavnog nadvožnjaka, mobilni operater svako malo gubi mrežu i ja samo memorišem vrijeme i dozvolim da me uspava taj međunarodni.
Dišeš ujednačeno i prije nego što sklopim oči, poželim da jutra budu uvijek ovakva.
Na raskrižju Segedinskog puta, koji vodi dalje prema Horgošu, one dvije ulice u samom centru, poželim da mi dlanovima držiš lice dok me ljubiš.
Sunčano panonsko jutro, uz blagi sjeverni vjetar petlja mi po kosi skupa sa tvojim dlanovima.