Auzmish kod Shelly

31.08.2011., srijeda

Retro, out i MILF u sredini - Jelo Žužinek na rubu prostatnog sloma

Mila moja metroseksualčadi, naravno i mili moji poticani proizvođači nepotrebnih agrokultura,

odlučio sam – slijedeći blagonaklone sugestije dijela čitateljstva – ovaj post posvetiti vječno aktualnoj temi, koju smatram preprešućivanom, unatoč Pišek Tušek Fišek – branši.
Mislim, lec fejs it, da te cure pišu iole iz iskustva, jadna bi ih se majka davno odrekla kao prekaljenih brakorasturačica, preljubnica, biseksualki i kajtijaznam ćudonerednih. Ni Kaćunćić ih ne bi spasio.
(Iako, ovo je dobar moment spoznaje, kako se neiskustvo ipak može naplatiti, uz ponešto inteligencije. Prvozakonita uvijek veli „Svako govno nađe kupca.“)
Htio sam dakle ovaj post posvetiti temi Jutra Nakon. Seksa utroje. Recimo, tko se prvi tušira, uz koju učtivu gestu prvenstva prolaza?
Isti ručnik?
Kavu kuha – tko?
/Razrada, kaj kad ti je ujutro na autu zbušena guma, a drugi lik se pravi grbav...?!/
Sve ovo uz osvrt na genezu kriterija – ja-suprug nikako ne bih da moju Prvozakonitu na moje oči još neko muško... Ali ja muškarac rado bih podijelio neku curku uzduž i popola s još jednim.
Zle bih jezike na potonji outing učvorio kontemplacijom u pravcu – da, mogu ja par puta u par sati. Ali ne, ne bih se usudio planski sa dvije cure; bi mi, mislim, bilo preveć; pa ne hvatam satnicu kao nadrimajstor; ja ipak štujem kvalitetu usluge...
Kužiš, zanimljiv plot, nije li?
Ali... - nije to još zrelo.
Pa sad neću o tome, niti o Jelekovim savjetima za sve situacije, poput opaske da u motel na sat uvijek ponesete colštok. Jer, vašoj neiskusnoj ljubavnici naravno će živci malo proraditi nakon svega & muževog intuitivnog poziva na netom uključeni mobitel, i kad joj se naušnica pri ponovnom stavljanju izdajnički odmetne pod krevet, vi odmah, hop, hop... Colštok je majka nesumnjivosti, pa i vašeg dušemirja nemjerivog ...
Ali neću o tome sad, kao ni o intrigantnom komparativnom testu parketarsko-keramičarskih štitnika za koljena, koje ste tako entuzijastično poklonili dragoj ženskoj osobi, ostavši neshvaćeni ... ...

Mi muški fakat smo čudne biljke.
Furamo se na stara vina i viskije. Nosimo sat svog oca, djeda. Prababin prsten.
Što nam je stančić puniji starih knjiga, to smo si mudriji i rafiniraniji.
Kad skužimo margine i zakutke, neki od nas daju se na kupovinu besmislenih, iracionalnih olupina, kojima godinama tepanja, kredita i popucalih notkiju pridajemo titulu – oldtimer.
Ako u garaži imamo oriđiđi Zündappa ili Pretisa, prave smo face i meraklije, afisijonadosi i konosjeri. (Tu, naravno, za egzaltirani đir po gradu, ne igra išjas, kojeg naglašavamo kad se uboga suprugica pred dolazak svoje majčice prijeteći ukaže na vratima sa naramkom zavjesa za vješanje... )
Velim; čudni smo.
Skupljamo stare fotoaparate, slažemo prašinoskupljajuće modelčiće starih aviona i brodova; trošimo stotine eura na te stvari; sate, dane...
(Usput autistično bložimo o abrazivnoj alijenaciji u dugoj vezi bez djece, uz poseban osvrt na utjecaj socioloških aspekata male sredine blurom razvučene u trajnost.)
I sve je to dakle povijesna, tradicijska osviještenost; sve je to retro-chic.

Ali, čim se spustimo etažu niže, u pravcu genitalija na rubu prostatnog sloma, stvari postaju polemične.
Nekidan – nekipardan; kakogod se ovo veli kad traje danima – Prvozakonita me krene muštrati, da me fino pitala, jesam li ponio kupaće gaće na more. Pa naravno da jesam, velim smireno nadmeno, uviđajući mogućnost da ona svoj kosim opet nije ponijela, pa joj neće biti problem, uzeti moje gaće...
Tu se posramim vlastite negativnosti, fulao sam; nije to...
Veli, pa kako možeš - pa par puta onaj znak iz kajdanke, II: ... :II - kako možeš nositi te kupaće... Pa gle' kako Ti stoje, jebote, škemba ti visi preko, jaja su ti podignuta, fuj; gle boju, ajme, kakav je to kroj, hahaha... Pa opet II: ... :II odnosno II: II: ... :II :II, dok mojom reakcijom na dugozujni ton trijumfalno ne dokaže moju razdražljivost i krene slati sms-ove mami.
Zbunjeno pipkam ćaćin Darwil u džepu smotanih hlača; pogledom tražim odgovor na prababinom prstenu na ruci i autosugestivno anticipatornom mantrom brojim večerašnje čaše Dingača, dok se ne primirim do nepiskutavog glasa, ma čemu mi više trebao tog dana ...

Njoj su demode moje gaće?! Moje RETRO-gaće; skupo plaćene u Intershopu u DDRu za zapadne marke; gaće, u kojima sam slavio još uvijek tajnom klasificiran dio maturske večeri, krajem osamdesetih?!
Ma mislim!
Dok je muž kit – ne ćunom, nego jer kuži stare stvari, ima hobi; šengajst je i zapravo nekak šarmantan, kvragu, čak ga srednjoškoljkice gledaju kad proprdi na zadimljenom motoru kraj ćevabdžinice – sve ok. Čak i punici, javno i pred svjedocima.
Ali sad, retrogaće, problem. Samo jer njezin tata ima malkoc novije.

Iako, naravno Prvozakonita to meni afirmativno, uz tek naslutivu potku lizanja rane vlastite. Gledajući dvadesetpetogodišnjaka, decentno nabildanog, duge kose oko azurblau okica, u dizajnerskim kupaćima, kako ju ne šljivi pola posto.

Ali... Može i gore – gore, kad je od nas samih, subraćo bložanska! Kad jedan drugom za leđa padamo; kad izdajemo solidarnost parnim valjkom ženske ravnopravnosti do groteske egzistencijalnosti spljoštenu!!!
Sve je to još nekako; pukla glava Honde GoldWing, slupana Giulietta. Demode kupaće. (Naravno si je milo Prvozakonito samo ove godine kupilo ormar. Dodatni. Za ove godine kupljene krpice. Ukazavši potom da moramo malo štediti. Plural.)
Ali gle...
Kad braća iz kladionice i sa muškog štamtiša skuže da bariš gospođu, koju fah titulira kao cougar, milf ili kako već - - frka! Đamboolvejz hits da fen!
OK, u HD-uprizorenjima, cougarice, milfice, greni i oma imaju manje godina, nego mi sad. Utoliko, multipliciram pojam korektivnim koeficijentom.
Barim dakle jednog barikiranog komada, bi se reklo. Oldtimera. Klasika. Proizvod iz doba kvalitete; pedesete godine prošlog stoljeća. To je hladni rat preživjelo; još se maltene na trumanova jaja osjeti u nekim situacijama... Djecu izvela u život, muž se svakako bavi oldtimerima, a ona usamljena u neshvaćenosti, zrela, a taman još ne pala s kruške. Ma, prava! Taman za pođirat, di te ni'ko ne zna, a čisto je i jeftino (uključujući tupavo osoblje nedođijskog motela, koje pamti neku drugu gospođu i frenetično namiguje).

A KAJ SAD MI RADIMO JEDNI DRUGIMA, SEBI ILI SI, SUBRAĆO MOJA?!
Bruke jedne!
Da stara baba, da jel joj i pelene mijenjam, da ima u Pevecu popust na rolatore. Da sve ok jer da ona nemre bežat. Da jel se ja na grobeke palim.
Pa majčicu i vašu...........! Zbilja!
Mislim, koji smo mi licemjeri i gnjusevi, e fakat!
Kad od vaših curkih potajno uzimate štrample i vibratore nakapavate bebi-uljem pred špiglom kraj kade, to je ok.
Kad vam se zaštopava lavabo svako deset dana, nije bed.
Al mene ste tu našli, da kaj će mi to ...

Jelo ovime ex cathedra poručuje istomišljenicima i supozicionarima:
Ne dajte se. Budite svoji. Nemojte bebi-uljem zapackavat daljinski kad vraćate baterije u njega. Iz vibratora.
Dišite! Seksajte udvoje (makar)!
Dihtung za Wartburga 311 imate na e-bayu /dvotaktol ne štedit, ali ni pretjerat/.
O starim vinima nema se kaj – samo ne dati prijateljičinom seljaku od muža da radi gemišt s njime; njeno dupe presanjano svakako ne bute ulovili, žrtvi unatoč ...
Retro-kupaće su svakako bolje od porno-cvikera, kakve furaju Clerasilom omamljene šiparice gore naspomenute (mogući susreti u diskreciji, bez obaveze).
Ali ovo, sa cougarima, milficama, ferzaute omama - ma, ne dajte se jalušima!
Hebite se sretni, ja vam velim!
/Milinović bu u prdizbornoj obećal signifikantne poticaje i besplatne toplice za nas koji tak prolongiramo teticama odlazak u staračke domove, ja vam velim! Patriotizam ne smije biti sporan! Kukijem za bolje sutra!!/

Ujedno tražeći gumigeling za Fiću, '69. (onog s ručkama za noge iznad sica).

Nek' vam je sve zdravo i živo,

Vaš Jelo Ž., n.s.p.
(ne smije pasti)

- 09:19 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

29.08.2011., ponedjeljak

Susret oldtimera u Orašju

- 12:41 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

4 ne

Novi dan novog tjedna.
Kulturno sročena odbijenicu aplikacije za posao zaplingplongala je u Inboxu. Umjesto razočaranja, obuzela me radost. Dobio sam odgovor! Obavještavaju me – kao da su prepisivali od drugih; ma, kao da svi prepisuju - kako „trenutno nemaju slobodnu poziciju koja bi odgovarala mom specifičnom profesionalnom putu“. U potpisu, taj i taj.
Titula: Praktikant.

Nekidan sam taman na hrpicu smeo amorfnost htijenja.
Naime, reče mi lijepookoguza prijateljica, u provinciji možeš spadati u dvije grupe muščadi. One koji peku rakiju, ili one koji se bave znanošću.
Jedva odvrnuvši pogled sa kvalitetnog šava na spoju nogavica njezinih ljetnih hlača, odlučio sam progutati ego i upisat faks, s kojim se inače sprdam.
Sprdanju sam sklon.
Tako, dugo sam se tijekom studija sprdao sa kolegama, koji bi mi par tjedana nakon rečenice „Još osam komada do kraja“ rekli nešto tipa „još dva do kraja“. Sprdati sam se s njima prestao, dok sam pisao diplomski a oni imali desetak godina staža u struci.
Ovdje, u mojoj ubavoj privremeno trajnoj provinciji, sprdam se sa osobitim žarom sa lokalnom ispostavom mostarskog sveučilišta, sveudilj pomaganog od strane Er nam Ha.
I sprdao sam se posve samouvjereno i od srca, kako to pedesetogodišnjaci svake subote vanrednog studija odslušaju predavanja i polože po četiri, pet ispita tog dana, okončavajući šestosemestralni studij (priznatog mostarskog sveučilišta, dakle) za dvije godine.
Sprdao sam se, sprdao – sve gledajući kvalitetu šavova na prijateljičinim kratkim hlačicama – i onda, ponesen onim nevidljivim, hormonalnim oblačkom samodokaza i odlučnosti, zaustio – ma, upisat ću ga. Faks. Ovaj tu, ispostavni.
Umješnošću iskusne žene, moju je ekstazu dovela do kraja u par sekundi; bio sam bespomoćan, izručen, izblamiran. Ona se smješkala... – „Znaš da će Ti predavati Smiljko Šagolj?“
Dakle, od tog faksa ne bu niš, konstatiram sebi ili si.

Između a) nekontroliranog gaćosvrša moje behaposavske akademičnosti prije iole ozbiljnijeg početka same aktivnosti i c) gorespomenute odbijenice od praktikanta, koji ne sagledava moj polihistorijat, kakav ni višedimenzionalni multipleksusi ne nude, bili su b) oldtimeri.
Pijući tog nedjeljnog jutra prvojutarnju kavu na terasi, dok je lahorasti vjetrić odnosio slatkastoteški smrad crknutih pilića iz obližnje PosavinaKoke, primijetio sam ne samo kako obloguza komšinica ima divan ritam guranja tačaka nakrcanih drvima, nego i kako glavnom cestom prolazi neubično mnogo oldtimera.
I zaista, za podne je najavljena smotra u centru čaršije /oksimoron, oksimoron.../ i pozitivno misleći dograbio sam fotoaparat sa tri seta baterija, nadajući se da su dovoljno pune...
U centru čaršije, tek dvije Škodice policijske.
Akademska četvrt, pomislih taman, i u isti tren parkom između džamije i rvackog Kluba 92, omeđenog globalno poznatim ćevabdžinicama, u mom se pravcu, grleno, pobijajući svrhu postojanja telekomunikacija, oglasi poznanik - „Hahaha, eevogaaa, iidee ool'taaajmeeer!“
Ne znam, je li opaska telala uzrok, tek – sa klupice u parku ustade načelnik našeg malog mista i dođe justo do mene, daleko ispružene ruke. „Hehe, oldtimer, ha? Pa eto, da pozdravim...“
Zašto je moj jaran, telal, načelniku u leđa još dovikivao kako ne trošim ulje a garažiran sam – ne znam.
(Baterije, tri seta, izdržale su prvih tri slike i jedno zumiranje.)

Dani filma nam se spremaju opet u našem malom mistu (ikavica je posavska; mislio sam da ima veze sa kolonijalizacijom onomadnom, ali nema...)
Bajram prolazi; rode su odletjele prije desetak dana, lastavice više ne vidim. Duhan se suši, a gdje drugo, nego u Duhanskoj.
Dani filma – dernek otvaranja; povod dolasku pozvanih i nepozvanih, i izostanku onih, koji nisu dovoljno pozvani, kako smatraju.
Dani filma, dakle šest, sedam filmova recentne ErHa - produkcije u našem malom mislu; opet hvala Ivi Gregureviću.
Otvaranje – najčešće uz Savu, do duboko u noć; uz kotlove rakije, koncertiće, vatromete i Dej After na mamurnom ekipom na savskoj skeli.
No...
Ovo je post sa strukturom, sa okosnicom misli i djela.
Jerbo, vele mi, na otvaranje dolazi Koso R, odmah nakon što predsjednik Josipović sa stagnatorima županije izdivani, kako izvesti čudo ovdje.
A jer dolazi Koso R – ne znam, jesu li svi psi vezani – neće biti derneka pod zvijezdama Posavine, nego se ima spontana kulturnoumjetnička manifestacija popraćena nastupima volakno-instrumentalnih sastava održati u dvorančugi za svadbe inda nekstdor viliđ.
Dakle, neće Shelly vidjet' dernet majci. Zbog Koso R.

I time zaokružujem...
Niš' od posla. Niš' od turbofaksa subotarskog. Niš' od fotosessiona sa oldtimerima. Niš od filmodanog derneka.
A tek je ponedjeljak.

- 12:13 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

26.08.2011., petak

Domaće je domaće, oliti Lijepi Naš u lijepom mome

Ja ne srljam.
Nikad nisam, osim pradavno, kako bih izgubio jungfer. Ali cure su mi ga čuvale, obezvrijedivši mi strategiju.
Ne srljajući, nisam htio doći na obalu najljepšeg mora male zemlje za veliki odmor, pa sa runjavoznojnomrgudnim babama sa ili bez zlatnih zuba pod srebrnim brčinama pregovarati o cim-cimerfraju odmah tu, u starom selu, ili u podrumu, sa krevetcem između kašeta ribe i gajbi od pive.
Ne; kao i sa gubitkom jungfera, ja sam tražio preporuku.
Ali jer ja ne srljam, dobivenu preporuku sam provjerio na internetu. Pa nazvao; izdogovarao; potvrdio datum, sobu, cijenu.
A jer sam nepovjerljiv dušom i tijelom (sindrom istoka, štoli), na sve to poslao sam i mail; pisani trag je pisani trag.
Kratko raportirajući Prvozakonitoj da je smještaj takav i takav i da da, jesam pitao za cijenu i da da, naravno to sve imam napismeno, opušteno i nasmiješeno krenuli smo na more...

Nasmiješeni mlađi brat Fraser lelujavih pokreta i poljigavog glasa nesigurno kameleonske purgerštine ponudio se, voziti ispred nas kroz mjesto.
Smještaj, eto, nije odmah do mora, pojasnio je, ali soba je prelijepa, mirna, a i jeftinija, jer im je u sporednom objektu.
I stvarno, tako je i bilo – prvozakonita i ja nismo dugo dvojili kako smo svakako na moru i kako ga noću ionako ne bismo vidjeli iz sobe, a danju svakako jesmo na plaži.
Sobica čista, uredna. Sa ormarom, krevetom, noćnim stolićima, kupaonom.
Iako, da na toaletu ne sjediš spiralno obavijen oko lavaboa, sa glavom unutar tuša, bilo je zahvaliti isključivo činjenici da je u sobi maltene posve falio međuprostor između komada namještaja, kreveta i zidova. Kako bi se moglo hodati.
Za kofere je bilo mjesta. Uspravno. Jedan na drugom.
Fraser očito nikad na tehničkom nije pilio onaj model stana od šperploče, kako bi skužio koncept prostora...
Sretni da smo na moru, izvalili smo se nakon osam sati puta na krevet i odlučili ostati pozitivni; hebeš "naša posla"...
Prvozakonita je upalila televizor, uzaludno tražeći „naše“ programe.
(Stariji brat Fraser pojasnio nam je kasnije, kako bi trošak postavljanja još jedne antene za te programe ipak bio prevelik; "pa imate RAI i njemački RTL".)

Ma, ljudi, tko bi nakon pola dana truckanja od Posavine do Pelješca odbio ponuđenu riblju večeru?!
OK, soba je malo razočarala, ali Fraser nas je počeo uvlačiti u priču o domaćim likerima, vlastitom vinu, gofu, oradi, brancinu. Veli, njišući se kao motar u plićaku, kako on ne radi na masu, svaki je gost bitan, "kužite, malo alternativna priča; to gost prepozna; ja tako radim! ..."
Izgubivši sinkronizaciju slike i tona, Prvozakonita i ja afirmativno smo kimali glavama na pojmove „orada“ i „salata od hobotnice“, tek Fraserovim nestankom konstatiravši, kako smo baš i mogli prvo pogledati jelovnik.
Fraser se ljigavog pokreta i lelujavog glasa i dalje nesigurne purgerštine vratio sa skrušenom obavijesti, kako orade eto više nema, ali ima jednog (?!) divnog brancina.
Jer mi ništa neće ovi' dan pokvarit', opet sam afirmativno kimnuo. Ma, more! Godišnji! Sve pet! Misliti pozitivno!
Nešto kasnije, Prvozakonita je s guštom zaronila u mog brancina. Jer je njezina salata od hobotnice, odlično spravljena, zaista bila tek homeopatska. Donekle bi se veličinom uklopila u sobu (koja je, kasnije ćemo vidjeti, u cjeniku navedena kao apartman).

Jer nam ništa neće ovi' dan pokvarit'; jer smo nakon dvije godine na moru; jer se jednom živi, jer je plaža predivna – produžavamo za jedan dan, uz ponešto natezanja sa Fraserom.
Veli, dobro, na kraju; prebukiran je, ali svakako naši prijatelji, koji nakon nas dobijaju taj apartman (!) dolaze na dan našeg pomaknutog odlaska.

Posljednja večera trebala je biti opamećenija; strategija je bila, prostudirati cjenik na ulazu, pa jelovnik unutra, i ne dati se navući.
Ali na spomen jutros ulovljene hobotnice ispod večeras spravljene peke - Fraser nas je ugledao sa desetak metara, čarobno nas dovabivši mimo nepostojećeg cjenika na ulazu - opet smo se uhvatili u kimanju glave, a ponovni spomen pogleda u jelovnik ponovno je, nošen maestralom, tek dotakao zastor, iza kojeg je Fraser lelujavih pokreta i poljigavog glasa nesigurno kameleonske purgerštine netom nestao.
Ma, whatever, na moru smo; super nam je.

Fraser se, kao i u ranijoj epizodi sa brancinom, vratio, i preempatičnom facom, kršeći ruke u našem međuprostoru,očajan izvijestio kako na žalost hobotnice više, zapravo, nema; "ostao je tek komadić; nije ni topla..."
Da je ikad nosio ikakvu uniformu, vjerojatno bi se na sam moj pogled bio ukupio ili pao u stav za sklek, ali... odlelujao je izvršiti zapovijed da donese vino, dok redisponiram u ime velikog odmora u maloj zemlji i unatoč zlim jezicima o balkanskom šaneraju slavjanskome.
Točeći mi vino sa sigurne udaljenosti i time groteskno izvijen a la pelješki most budući, uporno gledajući samo moju Prvozakonitu, neshvatljivo ekstatično me izvijestio, kako ću ipak dobiti hobotnicu, na toć, sa krumpirima, ma, super, vidjet ćete, ma, "nešto smo iskemijali za Vas", bla.
Cinično se nacerivši vlastitoj slutnji, pristao sam sa gotovo voajerskom nasladom...
Prvozakonita je zamolila za salatu od hobotnice, ali veliku porciju. Frazer se uvije kao Rudolf Nurejev i zapjevuši neko vazelinsko „Da, da, kužim, ovaj put c'eelu poorciju, kagdane, evooodmaah, oodmah ...!“
... Ma, na moru smo; ništa mi neće ovi' dan pokvarit'....
Tanušni vrščići krakova hobotnice bili su tek nešto žilaviji, nego kad sam ju sam kao balonja prvi put spremao, u čast strateški izgubljenog jungfera onomad.
Krumpir je bio vruć, suhonjavo žilav, taman svjež iz mikrovalne. Očekivano. Nožem sjeckajući mazohizam eksperimenta, voajer u meni je guštao.
Ali, uz vino, koje sam pijuckao pažnjom, kakva se pridaje stvarno domaćem, makar se konobar cerekao iz kuhinje uz praznu bocu „Istravina“, nisam se dao smesti... More, gušt. Veliki odmor u maloj zemlji.
More moje!

Da se ne gnjavimo ujutro pred povratak kući, zamolili smo za račun za sobu i večeru.
Nasmiješeni mlađi brat Fraser lelujavih pokreta i poljigavog glasa nesigurno kameleonske purgerštine ukazao se, posve seriozno noseći – i zaklanjajući svojim pilećim prsima – blok a la Lipa Mill. Večera, 200 kuna – ista cijena kao nekidan posve drukčiji meni.
Apartman – „mislim, soba; apartman, Vaš smještaj... “ – žbrlj, češk, črčk, prekriž, škrab – pa veli cijenu za deset eura veću. Po danu. Jer da cijena, na koju sam ga replikom ukazao, spominjući i njegovu poštovanu gospođu majku, s kojom sam telefonski potvrdio cifru, kod njih ne postoji. Te da očito nisam provjerio unaprijed. Te da plus taksa po osobi po danu.
Na kuki i moja mala zemlja za veliki odmor i svi klišei lihvarstva i samobrane; ja sam kolerik sa vjerojatnim pitiespijem barikiranim par desetljeća, pa sam u mrakopadu pred očima zamolio Prvozakonitu, da kadar privede kraju.
Među padalicama i vatrometima svog zamračenog pogleda iskrsavao mi je cjenik sa interneta, mail, nepostojanje menija u restoranu i flatrate-koncept cijene večere.
Lipa Mill žvrljotina nestala je, činilo mi se, u njegovom džepu.
Čini mi se da se sjećam i scene jednog braka, u kojoj kao navijeni ponavljamo "nema veze", "mi nismo Cigani"; "ako ga to spašava" i slično.

U povratku, zastajemo na mimosmjernosusretnu kavu sa prijateljima, koji „naslijeđuju“ „apartman“ te večeri. Pričamo dojmove, čak donekle nesigurni, jesmo li sami krivi; jesmo li navukli lošu karmu na preporučeni smještaj i boravak.
Ujutro javljaju, vidjevši sobu – koju im je Fraser ponudio također po povišenoj i dotad nespominjanoj cijeni – produžili su iste večeri dalje i našli divnu sobu u drugom mjestu...
I eto...
Fraser i dalje inserira vrlo uvjerljivom stranicom na internetu, ima sve potvrde za rad; čak i cjenik, koji unatoč besmislenosti postoji.
A mi smo bili na moru.
Jer nismo htjeli Turske. Grčke. Malte. Tunise. Krfove. Cipre.
Domaće je domaće...

- 10:42 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

19.08.2011., petak

Adio, Mare

Orašje, večer poslije Velike Gospe...

- 08:55 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

16.08.2011., utorak

Lost in komjunikjejšen, razumijete...?!

- Dobar dan; NN pri telefonu, firma T&T; zovem u vezi Vašeg dopisa od 08.08. Za materijal B4 po specifikaciji niste uz predugovor naznačili Incotermse. Nudimo EXW ili FCA – koja Vas opcija zanima?
- Aaa... Dobar dan. Pa gledajte, a što Vas točno zanima?
- Želite li isporuku materijala B4 po modusu EXW ili po FCA, niste naveli u predugovoru br. XXYYZZ... ?
- Aaee... Čujte, ako Vas dobro razumijem, pitate me za isporuku. Ja ne znam, čime se vi, kako da kažem, inače točno bavite, je li, ali, gledajte, nije to svejedno; što je isporuka?! Mislim, isporuka ide tek kad se mi, je li, dogovorimo sve detalje, razumijete? Nije to samo tako. Kad kažete Incoterms, to znači, kako da Vam objasnim, ima to raznih, ajmo reć', mogućnosti. Recimo, treba znati, organizirate li vi transport ili mi. Tko snosi osiguranje, recimo. Znate, to treba dogovoriti, a ne da kasnije bude, kako bih vam pojasnila, problema, jelte. Puno je toga, razumijete me? Ako recimo vi preuzmete izvozne papire odraditi, znači papire, za carinu, razumijete, kao, ajmoreć, za izvoz, razumijete, onda to znači da ih ne radimo mi, nego vi, razumijete li me?! Ili recimo ako ide brodom, pa nije isto kao kamionom, ako me razumijete. A to vam opet nije isto, je li, brod nije kamion, recimo. Ako me slijedite. A i da vam kažem...
- ... /udah, zaust/
- ... kako bi' ja to Vama objasnila; izvinite! - ... mislim, ne možemo to sad ovako, je li, ja ne znam, treba to vidjeti... Mi smo ozbiljna firma, i ne možemo ispasti sad neozbiljni...
- /udah, zaust, prstolupk po stolu, okokolut, srcolup.../ Gospođo, samo me zanima: EXW ili FCA; dokument broj XXYYZZ, datum 08.08. ... ?
- ...E, e. Ma ja mislim da se mi nismo razumjeli. Dakle ja bi' vama predložila da Vi konkretno pošaljete nama na firmu, je li, na našu adresu, a možete i emajlom, koristite li Vi emajl?, da nam, kako da Vam kažem, pošaljete jedan dopis, e, e, dopis da nam pošaljete... halo, jeste li tu? Ma nu... 'alo?! Aaalooo?!, aaa, tu ste, ma, ne morate emajlom, faks, ne znam, pa da točno pitate, što Vas konkretno zanima, je li, pa ću ja to sa direktorom, pa ćemo vid't zakoji dan... Jeste me razumili, ili ako Vam mogu još šta pomoć' ...?
- Aaaeeegghhhmmm ...

- 12:00 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

11.08.2011., četvrtak

Domograd

Pomalo sam izgubljen.

Ne znam točno, kad je počelo; možda sa prvim preseljenjem, sa pet ili šest godina.
Iz mog Trnskog, za našim stvarima natovarenim na zeleni TAMić, odselili smo u tamo neki daleki Siget, pun bagera, sav u rupama i gradilištima. Sjećam se, isprva sam sa balkona novog stana vidio čak i pistu aerodroma, i tim više sam se osjećao negdje daleko, daleko od prisnog Trnskog sa parkićem između zgrada; sa vlažnim, mirisnim plahtama izvješenim na sušenje, kroz koje smo trčkarali ili vozili bicikle, a tete bi vikale na nas da im prljamo veš... U tom, odjednom nevidljivo dalekom Trnskom, bila je prekoputa i sićušna pošta, iz koje bi poštar Šime ponekad donosio pakete ili plava pisma tati. Gore, prekoputa, živjela je Nikolina, i trebali smo se oženiti čim odrastemo.
Moje je Trnsko završavalo potezom Nama – Superandrija i nepreglednom prašumom ogromnog Parka mladenaca; to je bio kraj mog kvarta i poznatog svijeta.
Istina, Superandriju sam sad mogao vidjeti i iz novog stana, sa druge strane, ali tim više osjećao sam se daleko od kuće, sve i da nije bilo pogleda na aerodrom...
Sa pet, šest godina svijet djeluje drukčije...

Ne znam, zašto je moj stari počeo obilaziti gradilište oko naše zgrade i ponekad nasmijan dolazio kući, ali znam da me par puta i poveo u jednu od baraka, u kojoj je jako našminkana teta Ljilja, jakih, dlakavih nogu, bila kuharica i očito je poznavala mog tatu i uvijek bi mi dala nešto za jesti, dok bi se ona i moj otac smijuljili i došaptavali.
U građevinskoj baraci pod balkonom našeg novog stana počeo sam slutiti da je život nekako nedokučiv, a ironija sudbine ostala je da ću osjećaj fatalnog, nepredvidivog i skrivenog trajno povezivati više sa vonjem cigareta i dinstanog zelja, ali donekle i sa dlakavim ženskim nogama...
Naravno, valja mi spomenuti i miris vlažnog kamena i grabovine, vonj magaradi i pasa, brašnene prašine koja titra pod žaruljom, u ritmu huke vode u jaži i teškog mlinskog kamenja... Pa miris kruha pod pekom; koštradine, bukara natopljneih vinom, teškog dima oko pršuta...
Normalnim klincima, Dalmacija su bile ljetne ferije; meni su zimske ferije bile Zagora sa starim, i ta dva tjedna on bi postajao netko drugi; nasmijan, opušten, nezaustavljivo raspričan nekim drugim naglaskom ...
Ponekad i danas tražim tu nit u očevom selu, ali mlinovi su davno ušutili, voda opala, magarad nestala. A miris... ne znam, njega možda samo umišljam istim...

Kako god, par godina nakon što je teta Ljilja nestala skupa sa barakama, bagerima i kamionima, Siget se u moja sjećanja nesvjesno urezivao ogradom Brodarskog instituta na putu do škole; prijateljima u Aleji pomoraca; Mašom, Gogom, Vesnom, Kristinom, Katarinom i potpunom sigurnošću, da ću uvijek tu živjeti i oženiti jednu od njih i da ćemo biti pjevači i da ću voziti kamion i nositi sunčane naočale i pušiti i ponekad letjeti avionom.
Majka i ja odletjeli smo avionom iznenada, u bakinu kuću, tisuću kilometara sjevernije.
Rekla je da se ne vraćamo.
Miris vlažne šume, pješčanog tla, ispušnih plinova ruskih tenkova, toplog pekmeza, perina i drvenih stepenica poput koprene je prekrio sjećanje na Mašu, Gogu, Vesnu, tetu Ljilju sa cigaretama i zeljem; na aerodrom u daljini i na Superandriju kao među mog svijeta.
I taman kad sam počeo raspakiravati emocije, sjećanja i želje malog pubertetlije u novoproglašenom domu, opet selidba; pogled na crkveni toranj i neasfaltiranu ulicu; oštri smrad dušičnog gnojiva i sumpora iz obližnje tvornice; par treptaja i polucija kasnije - gimnazija...

Bježati se, u grotesknijim slučajevima zaboravljenog poretka svijeta, može i avionom, makar na sprovod...
Opet Siget, pa Siget u slojevima sa Splitom i Triljem.
Pa par godina Sigeta; sve više mog Zagreba. Mentalno raspakiravanje.
Za Univerzijadu sam bio čuo; za Azru, za Kulušić. Svoja iskustva prebjega iz DDR-a nisam uspijevao uklopiti u osjećaj moje zagrebačke generacije obuzete Lapidarijem i Saloonom, Poletom, Stojedinicom i šuškanjem da će se u državi Hrvatskoj slaviti Božić.

Stvari svakako kao da su ubrzale; odjednom se moj Zagreb smjenjivao s nekom novoujedinjenom Njemačkom i gradom, u kojem su kaldrmu zamijenile glatke asfaltne ulice, Trabante Golfovi a parole komunizmu neonske reklame Bauhausa i Aldija.
Naglim rezom, Pula.
Pa Šibenik.
Umjesto Zagreba, neko tamo Orašje. Pa dvije godine Tuzle, uključujući osam selidbi privremenosti.
Pa opet to neko Orašje.
Iz Orašja, sa suprugom vikendima u naš Zagreb.
(Maši, Gogi i nekim drugima svakako sam izgubio trag i nismo se oženili...)
Zagreb je postajao vikend-Zagreb, ponekad tranzitni Zagreb, i neumitno je klizio ka neemotivnom logističkom odredištu u kojem se plaćaju računi, čekaju majstori, ide doktoru i provodi prekratak vikend sa previše želja, koje uz psovku naguraš natrag u torbu u nedjelju popodne i kreneš opet nekamo i opet natrag; natrag na posao u u Linz, Beč, Graz; Njemačku, Bosnu.
(A mirisi Orašja? Fermentacija duhana pod jesen, s prvim maglama. Kukuruzna polja. Ilovača. Šljive. Ponekad tinjajuća deponija.)

Velim, pomalo sam izgubljen sa tim mojim domogradom...
Možda je on izgubljen samnom; ne znam.
Ponekad se tražimo, čini mi se; u večernjem svjetlu, u pogledu neke Maši slične šiparice, u lahoru svježe opranog rublja i mirisu gornjogradskih dvorišta, tako sličnom slatkourotničkoj noti seksa na stidnoj kosti ljubavnice...
Možda nas je to traženje učinilo satelitima, osuđenim na kruženje bez ujedinjenja, i time ujedinjene nevidljivo ... iznad kvazikodova naglasaka, prababopradjedovskog purgerluka tada blatnjave Savske i stočke pijace na današnjem Zrinjevcu, na karti tadašnje Europe označeno anonimno bijelim ...
Ne znam.
Ali, moj domograd i ja se tražimo trajno.

- 08:58 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

07.08.2011., nedjelja

Vodoinstalaterkino znojno dupence, od stočara do ratara i svakako - Jelo Žužinek sa vama!

Mili moj puče, dok se pucate između Zrča i guzinovačkih šibika, dok se valjate u sabuničkom blatu ili u suzama nad tečajem Švicarca, želim sa vama podijeliti dvije spoznaje, nastale u sličnim svakodnevnim situacijama poštenog Hrvata, lejtli prokazivanog za manjak erotskog postopapra ...

No prije nego se okomim na prirodu i društvo, ne spominjući pritom u detalje asocijacije trajno vezane za štikle, štrample i punđe svojih drugarica učiteljica, natuknut ću tek kako mi se sviđa moralna dimenzija Facebooka. Ostavši nedavno osupnut pozivom na prijateljstvo svoje gimnazijske profesorice engleskog, koja me na vratima svog stana tada dočekala u otvorenom noćnom ogrtaču, sa otvorenom bocom šampanjca uz bedro („muž je opet na putu, djeca su kod bake; hajde da kod mene presnimimo Tvog Lionela Richiea“), nisam se mogao sa dozom žaljenja ne nasmiješiti njezinom nestanku, nakon što sam joj opisanu scenu podastro kao anegdotu uz izraze radovanja ponovnom hook-up-u. (I iako su mi malko razmaknute „jedinice“ – zubarskim riječnikom, ne onkološkim – ostale trajno seksi, pobjegoh tada ... Mea culpa, mea culpa... Naravno, nisam bježao crvenom Alfom, nego crvenim biciklom...)
Dakle, o tome neću.

Misao prva.
Ne bi li, mili moji metroseksualci, žene obrijanih prsa i muži depiliranoh nogu i push-up gaća, bio divan odraz emancipacije i ravnopravnosti, da vam na vratima, dok u kuhinji stojite u lokvetini vode iscurile niotkud, zvoni vodoinstalateRKA /ovo velikom slovima radi mojih Posavaca i –vki/?
Nisam domislio, bi li bilo normalnije da pred zgradom parkira crvenu Toyoticu ili bijelog Passata, '89., caravan, KB (kuka & brojanica) i nisam ju vizualizirao sa sandučetinom alata, iz koje viri mufina kudjelje ovlaš zalizana ulijevo. Ali uglavnom, tipična ljepota na drugi pogled, ona zahvalna, zrelopadajuća. Nisam to zamišljao.
Ali, ako me to pitate – da, jesam zamišljao kako nadzirem puhkanje, soptanje i zveket ključeva po pločicama, dok mojoj vodoinstalaterki niz lijep vrat graške znoja nestaju pod preuskom majicom, koja taman ocrtava obline hedonizma, da bi se opet pojavile ispod ruba vlažne tkanine, i taman skupljene nadtrtičnim dlakicama, mističnim tragom skliznule naniže, prema rajski poluotkrivenom, sjajnočvrstooblom međuguzju a-la svaki pošteni vodoinstalater... I naravno – naaaravno – zamislio sam da u maniri dobrog domaćina nudim pivu koju vodoinstalaterka nesvjesno eksa, pa joj gotovo neprimjetno pobjegne onaj „ups, I did it again“ – pogled, prije nego uz opasku o mužu i djeci prihvati ponudu da se osvježi i prije nego me dotakne otvorenim dlanom, hvatajući pruženi ručnik ....
Velim, bilo bi to zgodno. Jer vozačica buseva sam se nagledao lejtli; dapače, prestižući jureći bus još se tupavo divim lijepim zapešćima i podlakticama koje drže volan, i taman kad bih se na 150 na sat šutnuo u dupe zbog kasne biseksualnosti, ugledam bademaste oči i plavu kosu svezanu u rep; vozačica se čak i nasmiješi, o svijete, pa ti pretekni a ne budi presretnut...
/Kadar je ćudorednom providnošću presjekao eksploziji sličan udar dvokilnog bumbara o moju šoferšajbu./

No, misao druga.
Jeste li se ikad - zamišljajući kako sretni drug Pališaški, tjelesni, na stolu zbornice cijepa skupe hulahupke profesorice Mitrović, biologija - zapitali, koji je klinac naveo one famozne lovce da se okane luka i strijele, koplja i sječiva za halal-klanje, i da krotko stanu u red u Reiffeisenu i zatraže kredit za John Deera ili Tomu Vinkovića sa pripadnom opremom i podaju se ratarenju?
Nema više, bio u lovu, bili žedni; oteglo se. Sad, sto ari puta radni hod puta posmik jednako je, u sedam dvajespet si doma i nema da nisi jer onda niti nemoj.
Koji je kuki od emancipiranih i slobodoljubivih mužih i lofcof napravil sjemenoljupce i travkočešljače?
;-) /vidi kasnije/
Ljudi, ja ne znam, kako se proveo drug Pališaški u zbornici, ali jamčim da su stvari bile jednostavne.
Posvetimo se načas, makar ofrlje, neakademično, umaštavanju mogućeg scenarija iz doba lovca, u kojima se neki od nas i danas u natruhama civilizacijske evolucije možda prepoznaju... :

- ON ( ramenom bubnuvši u vrata i ostavivši fleku znoja, blata, dlake i krvi na netom uglancan štok): Viilmaa, viidi što nooosiiim (na ramenima spretno držeći srndaća staklastih očiju, kajda je vidl /s/tečajnu listu)
- ONA: Hmmm... Nije li Pero Anici donio malo većeg?
- ON: Ma, štogod, ljubavi, ono je ništa; fazančić! Oooovo je komad mesa (umjesto uskličnika, bubne beštiju na omiljeni tepih svoje supruge, kojeg im je punica poklonila na useljenje, minuciozno i bez trunke milosti premjerivši dnevnu sobu do lajsni.)
- ONA: Hm... nadam se da nije staro i žilavo... A jesi ga ulovio kod one bukve kraj onog tamo pa prekoputa pa tri dalje, kako sam ti rekla?
- ON: ...jesam... (štucne potisnuto i opsuje gemišt od delanca, spuštajući ramena i preventivno priljubljujući uši uz pokrupnu tikvu)
- ONA: Nisi! Znam da nisi! Ne želiš valjda reći da jesi! Ja nisam luda! Uvijek isto s Tobom! Nosi to van! Neću ni probati! Pokvario si mi večer svojim sr'''anjem, a taaako sam se veseelilaaa. Ali ne, oooon mooora... (I krene cendrati i spominje oca i teror i uvijek i nikad i dosta i svatko sebi zaista više i nemanje i smisao, kao i svakog četvrtka u to vrijeme.)
- (ON se zgranuto uhvati u promišljanju nastanka homoseksualnosti u humanoida, tek ofrlje u podtonu percipirajući njezin glas, kako je i roditelje na večeru bila pozvala, a sad eto, on je sve pokvario i Bogu hvala da je njezina mama usput stala pojesti duplu porciju ćevapa ... )

Naravno, mili moji , iskobeljavši se - susjedski tračopreventivno (i isto toliko bezuspješno) prije zore iz poneudobnog auta, on se i idućeg jutra obrijao, čim je među njezinim kremicama i pomadicama u četvrtoj od tri ladice pronašao svoj žilet i pjenu za brijanje; nije htio dopustiti vizualnu poruku slabosti ili rezignacije; njemu je veza bila svrha, cilj i svetinja (i, naravno, u pozadini je krčavo pjevao Škoro na istu temu svetinje; krčavo jer ON nikad nije mrdnuo dupetom popraviti kupaonski radio kupljen za pet eura prije deset godina, koji bi otada svaki drugi dan tresnuo na pod kad bi ONA uštekavala fen za kosu).
Sa dozom prezira i samosažaljenja se gledao u zrcalu, sretan da mu spuštene vjeđe umanjuju prizor u zrcalu i reduciravajući ga na najbitnije. Na odlučni pogled mužjaka spremog za djelovanje.
Začudo, niti najmanje ga nisu svrbila muda, koja je na Njezinu želju obrijao prije par dana, kad je Ona izjavila da bi ju to popalilo, zaboravivši tu rečenicu izgovorom posljednjeg „o“.

I naravno, mili moji, sjedeći kao debil pred stonefaced-nasmiješenom bjondinom bezobrazno dugih nogu i preuske popust-košuljice, glavom i potezom kemijske kimao je na njezin miomirisno predatorski poj sirene o švicarcu i stabilnosti i klijentu kao ulogu u budućnost, i par lavaboovskih onanija kasnije, obreo se na ulaštenoj, predećoj beštiji od traktora, muški odlučno stisnuo kumpluk i spustio ručicu mjenjača...
Kreditirani stroj gotovo neprimjetno je trznuo i nastavio presti u zalasku sunca, sjedinjujući pred neukim okom slučajnog promatrača muškarca i mašinu u cjelinu odlučnosti.
Nikad više stočarom, pomisli novopečeni ratar...

A možda je bilo baš i posve obratno, pomislit ćete, mili moji... Možda je uboga ratarova žena izjavila nešto o veličini susjedovih jaja i kako i njezin ćaća uzgaja veće tikve od ovih a susjed Pero nekidan je radio roštilj od srnetine, a ne tu neku zapečenu kašu od prosa flambiranu sakeom i posluženu na polpetama i urešenu umakom od jabuka i hrena, ali... slijedili ste me, zar ne...?

Nek vam je sve dignuto i zdravo,

želi vam jelo Ž.

- 07:29 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #