Mili moj puče, dok se pucate između Zrča i guzinovačkih šibika, dok se valjate u sabuničkom blatu ili u suzama nad tečajem Švicarca, želim sa vama podijeliti dvije spoznaje, nastale u sličnim svakodnevnim situacijama poštenog Hrvata, lejtli prokazivanog za manjak erotskog postopapra ...
No prije nego se okomim na prirodu i društvo, ne spominjući pritom u detalje asocijacije trajno vezane za štikle, štrample i punđe svojih drugarica učiteljica, natuknut ću tek kako mi se sviđa moralna dimenzija Facebooka. Ostavši nedavno osupnut pozivom na prijateljstvo svoje gimnazijske profesorice engleskog, koja me na vratima svog stana tada dočekala u otvorenom noćnom ogrtaču, sa otvorenom bocom šampanjca uz bedro („muž je opet na putu, djeca su kod bake; hajde da kod mene presnimimo Tvog Lionela Richiea“), nisam se mogao sa dozom žaljenja ne nasmiješiti njezinom nestanku, nakon što sam joj opisanu scenu podastro kao anegdotu uz izraze radovanja ponovnom hook-up-u. (I iako su mi malko razmaknute „jedinice“ – zubarskim riječnikom, ne onkološkim – ostale trajno seksi, pobjegoh tada ... Mea culpa, mea culpa... Naravno, nisam bježao crvenom Alfom, nego crvenim biciklom...)
Dakle, o tome neću.
Misao prva.
Ne bi li, mili moji metroseksualci, žene obrijanih prsa i muži depiliranoh nogu i push-up gaća, bio divan odraz emancipacije i ravnopravnosti, da vam na vratima, dok u kuhinji stojite u lokvetini vode iscurile niotkud, zvoni vodoinstalateRKA /ovo velikom slovima radi mojih Posavaca i –vki/?
Nisam domislio, bi li bilo normalnije da pred zgradom parkira crvenu Toyoticu ili bijelog Passata, '89., caravan, KB (kuka & brojanica) i nisam ju vizualizirao sa sandučetinom alata, iz koje viri mufina kudjelje ovlaš zalizana ulijevo. Ali uglavnom, tipična ljepota na drugi pogled, ona zahvalna, zrelopadajuća. Nisam to zamišljao.
Ali, ako me to pitate – da, jesam zamišljao kako nadzirem puhkanje, soptanje i zveket ključeva po pločicama, dok mojoj vodoinstalaterki niz lijep vrat graške znoja nestaju pod preuskom majicom, koja taman ocrtava obline hedonizma, da bi se opet pojavile ispod ruba vlažne tkanine, i taman skupljene nadtrtičnim dlakicama, mističnim tragom skliznule naniže, prema rajski poluotkrivenom, sjajnočvrstooblom međuguzju a-la svaki pošteni vodoinstalater... I naravno – naaaravno – zamislio sam da u maniri dobrog domaćina nudim pivu koju vodoinstalaterka nesvjesno eksa, pa joj gotovo neprimjetno pobjegne onaj „ups, I did it again“ – pogled, prije nego uz opasku o mužu i djeci prihvati ponudu da se osvježi i prije nego me dotakne otvorenim dlanom, hvatajući pruženi ručnik ....
Velim, bilo bi to zgodno. Jer vozačica buseva sam se nagledao lejtli; dapače, prestižući jureći bus još se tupavo divim lijepim zapešćima i podlakticama koje drže volan, i taman kad bih se na 150 na sat šutnuo u dupe zbog kasne biseksualnosti, ugledam bademaste oči i plavu kosu svezanu u rep; vozačica se čak i nasmiješi, o svijete, pa ti pretekni a ne budi presretnut...
/Kadar je ćudorednom providnošću presjekao eksploziji sličan udar dvokilnog bumbara o moju šoferšajbu./
No, misao druga.
Jeste li se ikad - zamišljajući kako sretni drug Pališaški, tjelesni, na stolu zbornice cijepa skupe hulahupke profesorice Mitrović, biologija - zapitali, koji je klinac naveo one famozne lovce da se okane luka i strijele, koplja i sječiva za halal-klanje, i da krotko stanu u red u Reiffeisenu i zatraže kredit za John Deera ili Tomu Vinkovića sa pripadnom opremom i podaju se ratarenju?
Nema više, bio u lovu, bili žedni; oteglo se. Sad, sto ari puta radni hod puta posmik jednako je, u sedam dvajespet si doma i nema da nisi jer onda niti nemoj.
Koji je kuki od emancipiranih i slobodoljubivih mužih i lofcof napravil sjemenoljupce i travkočešljače?
;-) /vidi kasnije/
Ljudi, ja ne znam, kako se proveo drug Pališaški u zbornici, ali jamčim da su stvari bile jednostavne.
Posvetimo se načas, makar ofrlje, neakademično, umaštavanju mogućeg scenarija iz doba lovca, u kojima se neki od nas i danas u natruhama civilizacijske evolucije možda prepoznaju... :
- ON ( ramenom bubnuvši u vrata i ostavivši fleku znoja, blata, dlake i krvi na netom uglancan štok): Viilmaa, viidi što nooosiiim (na ramenima spretno držeći srndaća staklastih očiju, kajda je vidl /s/tečajnu listu)
- ONA: Hmmm... Nije li Pero Anici donio malo većeg?
- ON: Ma, štogod, ljubavi, ono je ništa; fazančić! Oooovo je komad mesa (umjesto uskličnika, bubne beštiju na omiljeni tepih svoje supruge, kojeg im je punica poklonila na useljenje, minuciozno i bez trunke milosti premjerivši dnevnu sobu do lajsni.)
- ONA: Hm... nadam se da nije staro i žilavo... A jesi ga ulovio kod one bukve kraj onog tamo pa prekoputa pa tri dalje, kako sam ti rekla?
- ON: ...jesam... (štucne potisnuto i opsuje gemišt od delanca, spuštajući ramena i preventivno priljubljujući uši uz pokrupnu tikvu)
- ONA: Nisi! Znam da nisi! Ne želiš valjda reći da jesi! Ja nisam luda! Uvijek isto s Tobom! Nosi to van! Neću ni probati! Pokvario si mi večer svojim sr'''anjem, a taaako sam se veseelilaaa. Ali ne, oooon mooora... (I krene cendrati i spominje oca i teror i uvijek i nikad i dosta i svatko sebi zaista više i nemanje i smisao, kao i svakog četvrtka u to vrijeme.)
- (ON se zgranuto uhvati u promišljanju nastanka homoseksualnosti u humanoida, tek ofrlje u podtonu percipirajući njezin glas, kako je i roditelje na večeru bila pozvala, a sad eto, on je sve pokvario i Bogu hvala da je njezina mama usput stala pojesti duplu porciju ćevapa ... )
Naravno, mili moji , iskobeljavši se - susjedski tračopreventivno (i isto toliko bezuspješno) prije zore iz poneudobnog auta, on se i idućeg jutra obrijao, čim je među njezinim kremicama i pomadicama u četvrtoj od tri ladice pronašao svoj žilet i pjenu za brijanje; nije htio dopustiti vizualnu poruku slabosti ili rezignacije; njemu je veza bila svrha, cilj i svetinja (i, naravno, u pozadini je krčavo pjevao Škoro na istu temu svetinje; krčavo jer ON nikad nije mrdnuo dupetom popraviti kupaonski radio kupljen za pet eura prije deset godina, koji bi otada svaki drugi dan tresnuo na pod kad bi ONA uštekavala fen za kosu).
Sa dozom prezira i samosažaljenja se gledao u zrcalu, sretan da mu spuštene vjeđe umanjuju prizor u zrcalu i reduciravajući ga na najbitnije. Na odlučni pogled mužjaka spremog za djelovanje.
Začudo, niti najmanje ga nisu svrbila muda, koja je na Njezinu želju obrijao prije par dana, kad je Ona izjavila da bi ju to popalilo, zaboravivši tu rečenicu izgovorom posljednjeg „o“.
I naravno, mili moji, sjedeći kao debil pred stonefaced-nasmiješenom bjondinom bezobrazno dugih nogu i preuske popust-košuljice, glavom i potezom kemijske kimao je na njezin miomirisno predatorski poj sirene o švicarcu i stabilnosti i klijentu kao ulogu u budućnost, i par lavaboovskih onanija kasnije, obreo se na ulaštenoj, predećoj beštiji od traktora, muški odlučno stisnuo kumpluk i spustio ručicu mjenjača...
Kreditirani stroj gotovo neprimjetno je trznuo i nastavio presti u zalasku sunca, sjedinjujući pred neukim okom slučajnog promatrača muškarca i mašinu u cjelinu odlučnosti.
Nikad više stočarom, pomisli novopečeni ratar...
A možda je bilo baš i posve obratno, pomislit ćete, mili moji... Možda je uboga ratarova žena izjavila nešto o veličini susjedovih jaja i kako i njezin ćaća uzgaja veće tikve od ovih a susjed Pero nekidan je radio roštilj od srnetine, a ne tu neku zapečenu kašu od prosa flambiranu sakeom i posluženu na polpetama i urešenu umakom od jabuka i hrena, ali... slijedili ste me, zar ne...?
Nek vam je sve dignuto i zdravo,
želi vam jelo Ž.
Post je objavljen 07.08.2011. u 07:29 sati.