Novi dan novog tjedna.
Kulturno sročena odbijenicu aplikacije za posao zaplingplongala je u Inboxu. Umjesto razočaranja, obuzela me radost. Dobio sam odgovor! Obavještavaju me – kao da su prepisivali od drugih; ma, kao da svi prepisuju - kako „trenutno nemaju slobodnu poziciju koja bi odgovarala mom specifičnom profesionalnom putu“. U potpisu, taj i taj.
Titula: Praktikant.
Nekidan sam taman na hrpicu smeo amorfnost htijenja.
Naime, reče mi lijepookoguza prijateljica, u provinciji možeš spadati u dvije grupe muščadi. One koji peku rakiju, ili one koji se bave znanošću.
Jedva odvrnuvši pogled sa kvalitetnog šava na spoju nogavica njezinih ljetnih hlača, odlučio sam progutati ego i upisat faks, s kojim se inače sprdam.
Sprdanju sam sklon.
Tako, dugo sam se tijekom studija sprdao sa kolegama, koji bi mi par tjedana nakon rečenice „Još osam komada do kraja“ rekli nešto tipa „još dva do kraja“. Sprdati sam se s njima prestao, dok sam pisao diplomski a oni imali desetak godina staža u struci.
Ovdje, u mojoj ubavoj privremeno trajnoj provinciji, sprdam se sa osobitim žarom sa lokalnom ispostavom mostarskog sveučilišta, sveudilj pomaganog od strane Er nam Ha.
I sprdao sam se posve samouvjereno i od srca, kako to pedesetogodišnjaci svake subote vanrednog studija odslušaju predavanja i polože po četiri, pet ispita tog dana, okončavajući šestosemestralni studij (priznatog mostarskog sveučilišta, dakle) za dvije godine.
Sprdao sam se, sprdao – sve gledajući kvalitetu šavova na prijateljičinim kratkim hlačicama – i onda, ponesen onim nevidljivim, hormonalnim oblačkom samodokaza i odlučnosti, zaustio – ma, upisat ću ga. Faks. Ovaj tu, ispostavni.
Umješnošću iskusne žene, moju je ekstazu dovela do kraja u par sekundi; bio sam bespomoćan, izručen, izblamiran. Ona se smješkala... – „Znaš da će Ti predavati Smiljko Šagolj?“
Dakle, od tog faksa ne bu niš, konstatiram sebi ili si.
Između a) nekontroliranog gaćosvrša moje behaposavske akademičnosti prije iole ozbiljnijeg početka same aktivnosti i c) gorespomenute odbijenice od praktikanta, koji ne sagledava moj polihistorijat, kakav ni višedimenzionalni multipleksusi ne nude, bili su b) oldtimeri.
Pijući tog nedjeljnog jutra prvojutarnju kavu na terasi, dok je lahorasti vjetrić odnosio slatkastoteški smrad crknutih pilića iz obližnje PosavinaKoke, primijetio sam ne samo kako obloguza komšinica ima divan ritam guranja tačaka nakrcanih drvima, nego i kako glavnom cestom prolazi neubično mnogo oldtimera.
I zaista, za podne je najavljena smotra u centru čaršije /oksimoron, oksimoron.../ i pozitivno misleći dograbio sam fotoaparat sa tri seta baterija, nadajući se da su dovoljno pune...
U centru čaršije, tek dvije Škodice policijske.
Akademska četvrt, pomislih taman, i u isti tren parkom između džamije i rvackog Kluba 92, omeđenog globalno poznatim ćevabdžinicama, u mom se pravcu, grleno, pobijajući svrhu postojanja telekomunikacija, oglasi poznanik - „Hahaha, eevogaaa, iidee ool'taaajmeeer!“
Ne znam, je li opaska telala uzrok, tek – sa klupice u parku ustade načelnik našeg malog mista i dođe justo do mene, daleko ispružene ruke. „Hehe, oldtimer, ha? Pa eto, da pozdravim...“
Zašto je moj jaran, telal, načelniku u leđa još dovikivao kako ne trošim ulje a garažiran sam – ne znam.
(Baterije, tri seta, izdržale su prvih tri slike i jedno zumiranje.)
Dani filma nam se spremaju opet u našem malom mistu (ikavica je posavska; mislio sam da ima veze sa kolonijalizacijom onomadnom, ali nema...)
Bajram prolazi; rode su odletjele prije desetak dana, lastavice više ne vidim. Duhan se suši, a gdje drugo, nego u Duhanskoj.
Dani filma – dernek otvaranja; povod dolasku pozvanih i nepozvanih, i izostanku onih, koji nisu dovoljno pozvani, kako smatraju.
Dani filma, dakle šest, sedam filmova recentne ErHa - produkcije u našem malom mislu; opet hvala Ivi Gregureviću.
Otvaranje – najčešće uz Savu, do duboko u noć; uz kotlove rakije, koncertiće, vatromete i Dej After na mamurnom ekipom na savskoj skeli.
No...
Ovo je post sa strukturom, sa okosnicom misli i djela.
Jerbo, vele mi, na otvaranje dolazi Koso R, odmah nakon što predsjednik Josipović sa stagnatorima županije izdivani, kako izvesti čudo ovdje.
A jer dolazi Koso R – ne znam, jesu li svi psi vezani – neće biti derneka pod zvijezdama Posavine, nego se ima spontana kulturnoumjetnička manifestacija popraćena nastupima volakno-instrumentalnih sastava održati u dvorančugi za svadbe inda nekstdor viliđ.
Dakle, neće Shelly vidjet' dernet majci. Zbog Koso R.
I time zaokružujem...
Niš' od posla. Niš' od turbofaksa subotarskog. Niš' od fotosessiona sa oldtimerima. Niš od filmodanog derneka.
A tek je ponedjeljak.
Post je objavljen 29.08.2011. u 12:13 sati.