Nisam siguran oko polazne postavke.
Dio mene, globalističan, tržišan, rekao bi – hvala Bogu na širini ponude. Svega i svačega. Od japanki sa malim „j“ preko traperica, mobitela, turističkih aranžmana, živimo u vremenu kad se za svaki džep može, uglavnom, pronaći ponešto.
Potiskujem istinu kako nema besplatnog ručka, kvalitete u bescijenje, i kako neke standarde valja platiti, makar u ime osjećaja da nećete postati dio potrošačke mase, koja na lošem artiklu niske cijene, kupljenom na drugom kraju grada, uštedi par kuna, pa se čudi što je jedva nadživio prvi mjesec korištenja, dok se u ime uštede 15 kuna opet vozi na drugi kraj grada.
Svakako, imamo opcije, i to je dobro, sve dok nas konobar ne podredi inkviziciji tipa, želimo li produženu bezkofeinsku kavu u veću šalicu sa toplim mlijekom i hladnom žličicom ili sa hladnim mlijekom ili u manju šalicu ili ipak klasičnu kavu ali kratku sa smeđim ili bijelim šećerom, a mi bismo samo – kavu. Espresso & subito.
Kava je možda šlagvort za prelazak na temu, na „jeftine aviokompanije“.
Čitam prije par mjeseci, Ryanair je najozbiljnije namjeravao uvesti stajaća mjesta i eliminirati toalete u zrakoplovima, kako bi povećao korisni kapacitet. Stajaća mjesta nisu prošla iz sigurnosnih razloga; čini mi se da se na koncu razmatralo uvođenje naplate korištenja toaleta.
Logika poslovanja „jeftinih“ kompanija počiva uglavnom na što većem broju sjedišta u avionu, uz minimalizaciju „jalovog“ vremena, kad je zrakoplov na zemlji umjesto u zraku.
Tehnički i sigurnosno, barem tako mantra struka, zrakoplovi „jeftinih“ prijevoznika istovjetni su „klasičnima“ u bitnim elementima. Gušći je raspored sjedenja (i zato eventualno povećan broj nužnih izlaza za evakuaciju), smanjena kuhinja i broj toaleta. Ciklusi održavanja korektno prate broj sati naleta ili ciklusa; osoblje je nominalno isto tako pouzdano osposobljeno, kao u Lufthansi, Koreanu, Britishu.
Za razliku od klasičnih kompanija na sličnim rutama – kratkim, ispod dva sata leta - sendvič ili kavu plaćate. Dok će vam dakle Aeroflot, Malev, Turkish ili Croatia Airlines ponekad i drugu kavu dati besplatno (u cijeni karte, of kors), GermanWingsovi, Ryanairi i slični jednu kavu prodaju po četiri eura. Za četiri eura, brate mili, ubosni popijem osam kava, dobijem proljev i infarkt ol inkluziv.
No, i to je odabir, kako pića, tako i same logike putovanja.
Tko želi dojam posvećenosti kvazibesplatnim pecivom i kavom, tko ne želi jedan komad predane prtljage plaćati tridesetak eura, ali zato za stotinjak eura preletjeti Europu, uvijek može odabrati klasične kompanije... Utoliko, „jeftini“ prijevoznici su divna solucija lakoprtljažnog skakutanja Europom.
ALI.
Ulazim nekidan u zrakoplov niskobudžetne kompanije.
Naravno, kao svaki Petar Pan eruditskog porijekla, odmah iz autobusa sam pogledom provjerio napadne površine krila, usise i lopatice motora na oštećenja, preskenirao da ispod zrakoplova nema velikih lokvi koje se ljeskaju duginim bojama; uočio profil guma, ujednačenost spojeva i boje i odradio još par slično masonskih ritualčića.
I stjuardese su bile preslatke. Avion zaista čist i zračan, unatoč slijetanju sa stopedeset ljudi prije petnaestak minuta. Pojasevi očuvani, stolčići svi na broju i učvršćeni. Rasvjeta potpuna. Sve pet.
(Škicnuo sam, dok smo se malo kasnije primicali poletnoj pisti, i konfiguraciju krila za samo polijetanje. Nikad ne znaš, je li se pilot doma svađao sa ženom i treba li pošteni putnik reagirati... /Bilo je slučajeva da je trebao.../ )
Uslijedio je onaj monotoni ritual brifinga o pojasevima i vezanju, elektronici, izlazima, prslucima.
BTW – makar bili frequent flyer, jeste li zaista uvijek svjesni barem dva vama najbliža izlaza za nuždu? Znate li pouzdano, trebate li prozor tog izlaza izbaciti van, ili će se sam otklopiti prema gore, ili ga na tom tipu aviona morate umanevrirati kraj sjedišta u slučaju kaotične frke i spašavanja života?
I dakle.
Gledam tako, u žamoru Španjolaca, ritmično gurkan češkim koljenom iza sebe i tek neznatno dekoncentriran blago pocijepanom hulahupkom dugonoge stjuardesice, piktograme i sličice sa sigurnosne kartice.
Sa slučaj prinudnog slijetanja, sličice pokazuju da potkoljenice podvučemo blago pod sjedeću površinu (da nam ih ne razbije struktura sjedišta ispred); da torzo spustimo na bedra i ruke sklopimo iznad glave (kako bismo umanjili rizik da nam odvaljeni pretinci, ptljaga i Balantines iz Djutića razbije tikvu, a maltene smo preživjeli).
ALI, dakle.
Razmak između dva reda sjedišta je nekakvih četrdesetak centimetara. /Moja punica ne bi dakle mogla jeftino letjeti./
Time je nemoguće, torzo položiti na bedra. Dragi moj Iziđetu!
Regulativom propisana instrukcija postoji, ali je u ovom slučaju prikazana pogrešna opcija. Putnici kompanije izloženi su dakle realnom riziku ozljede ili smrti – da nije tako, sigurnosnih pravila ne bi niti bilo...
I ne, ne zezam se i nisam paničar. Od ukupnog broja poginulih u zrakoplovnim nesrećama, petina, 20%, pogiba odmah, od ozljeda. Četiri petine se uguše ili podlegnu požaru, jer su ukliješteni ili/i imaju slomljene kosti pa se ne mogu evakuirati.
Položaj tijela za prinudno slijetanje upravo tu statistiku nastoji izmijeniti.
Sitničav i opsjednut kakav jesam, uputio sam po povratku komplimentima garniran dopis kompaniji, kako bi obzirom na konfiguraciju sjedenja trebalo u interesu sigurnosti putnika prikazati drugi mogući položaj sjedenja za slučaj incidenta – onaj, gdje se glavom i rukama oslanjamo o površinu, koju ćemo najvjerojatnije udariti - naslon ispred sebe, što niže ispod gornjeg ruba.
Ne znam, je li mi zaista svojim dugonoktim prstićima odgovorila neka ofucala letaljka koknijevskog ingliša, ili tek automat. Tek, zahvaljeno mi je na sugestiji i zamoljen sam i ubuduće davati prijedloge i komentare, kako bi kompanija i dalje putnicima ... bla... maksimalno, bla, bla...
Ne, nisam zbilja očekivao da se netko ispred vrlo atraktivne i uspješne kompanije sa dvjestotinjak aviona pospe pepelom, niti da mi se netko konkretno obrati ili uvidi problem i obeća printati 220x160 ispravnih piktograma po pola eura - ca. 20.000 eura dakle ukupno. Svakako, godišnji prihod kompanije u 2010. bio je 120.000.000 funti.
Ali... dugovao sam si... Ako ništa, ovo je blog kršten imenom jedne stjuardese...
/Naravno, EasyJetom rado ću opet letjeti. That's life.../
|
