Ljeto, mili moji metroseksualci, nije samo doba za pitanje, dolikuje li se ili je praktično da i mi muži brijemo pazuhe i svoju genitaličnost u ime ugodoosjećaja čistoće i optičke varke veličinske. Naravno, iako nije tema upošća, ovo pitanje samo se suočava sa odgovorom, i to ne samo kad u tramvaju ranim jutrom uz vas stoji kiselogorko bazdeći runjavac u razdrljenoj, šarenoj sintetičkoj košulji, pogleda „zaboravih popit pilule jutros“.
/Naravno, podcrtavam ravnopravnost spolova, ništa drukčije nisu za opisati niti naše bezrepe sugrađanke u sličnim borbenim kompletima./
Ljeto je, dragi moji, doba klimaksa pitanja svih putnika opremljenih binarnim gadgetima... – ona ili ja.
Koliko vam se puta, mili moji, desilo upravo ovo:
Dogovarate sa prijateljima izlazak za sutra, i kako ćete se vas-dva-muška ujutro čuti oko detalja logistike, kad, gdje. Izi, paćifiko, bez četveroglasnog ceketa bezrepog.
Ujutro, vi ste na vrijeme ustali, ali vaše bezrepo sunašce još leži na trbuhu i spokojno hrče.
Otuširani i obučeni, promatrate kako kasnije baulja po stanu i mantra kako je gotova; samo još da pronađe grudnjak – „a jesi ga ti vidio“ – pa da se obrije (vašim brijačem kojeg će uredno odložiti na neotkrivenoj lokaciji ali zacijelo garniranog dlačetinama mamutskim) pa samo da se javi mami pa samo da pokrpa puknuti šav haljine na brzinu.
Onda se spazi u zrcalu, u prolazu, krajičkom oka, i zastane. I krene pipkati. Uvlačiti. Smješkati se. Gledati izbliza. Nije joj ravna Zolina Nana.
Vrijeme ide.
U nekom već gotovo vankontekstualnom i bezdimenzionalnom trenu prošlosti, sa prijateljem ste dogovorili: U 3 sata, nakon odvojka broj xy, tristo metara, s desne strane, odmorište To-i-To. Kratko ste odvrtili vizualnu memoriju; zadovoljni konciznim rješenjem, sad i dalje čekate svoje sunašce, dok već pomalo iziritirano isprobava kompletić, za kojeg će nešto kasnije, nakon prijateljičinog polusatnog poziva telefonom, utvrditi da nema prikladne sandale.
/Cesare Psošaptaču, Ti si meni Bog! „Kako ju fokusirati na Nešto Drugo“. Pst! Trz! Pst!/
Tu ste sretni radi obrijanih pazuha i dobrog dezića, jer bi inače i vaša u međuvremenu mokra košulja skupa sa vama potpala pod uvodnu opasku.
Pogledate na sat, decentno, da vaša mucica, tako friška i sređena i zbilja gotova ne bi pomislila da ste nervozni.
Prožeti osjećajem trijumfa, otključavate auto i taman kad vas obuzme zadovoljstvo uspješno odrađenog polaska, sunašce majke svoje konstatira kako je zaboravila naočale u stanu. Tu se scenarij obično grana, kao u svakom dobrom Fortranu; iznimka je da će ona opet otići gore i nestati na pola sata; pravilo je da ćete vi ustrčati do stana i nakon dvadeset i pet minuta pronaći njezin grudnjak. Ispod njezinih sunčanih naočala.
Prožeti osjećajem trijumfa riloudid, uspjevši nabaciti nonšalantno sretnu opuštenu facu i spustiti ramena i dlake na potiljku, palite auto baš u trenu kad iz haustora glavu pomalja vaša susjeda i smješka šireg od Vojvodine poziva na kavu na brzinu, odmah tu (amorfna gesta prema četiri birca raširena po parkingu sa naplatom).
Obzirom na umnožak jutrošnjih godina i sinoćnjih promila, mimika vašeg lica ne dospijeva vizualizirati alfamužjačku odlučnost kratkog NE ( e moj Cesare...), i blagim švenkom ugledate sebe sa suprugicom i susjedom na kavi, uz vrlo brz i decentan, ali prilično rezigniran, pogled na sat.
Prijatelji, s kojima ste se dogovorili, za par minuta će vas čekati. 50 kilometara dalje.
-„Ja mislim da bismo trebali presjeći tamo /gdje?/ pored onog /čega?/ pa onda prije one zgrade /koje?/ prema /kontrapravac./
-„Možemo i tako“, blefirate mirotvorno tankom linijom manjeg otpora „ali ovuda je brže (to biste još iz dana faksa mogli i formulom dokazati, uz par sugestivnih trzaja bokovima) a osim toga svakako znam gdje se trebamo naći; ne brini.“
-„Ali on ti je rekao ...“ /slijedi skroz profulana lokacija, uz zanemarivanje činjenice kako vaša mucica nije čula vaš dogovor sa prijateljem, jer se tada tuširala/. „Bože, uvijek moraš uništiti dan svojom živčanošću; meni je stvarno dosta!“
-„Izvini. Poradit ću na sebi. Hajde, ukucaj u navigaciju; lakše je tako“ – ovo izgovarate u bogobojaznoj nadi da vam neće od idiotluka Trećeg Puta otpasti i to malo repa što imate.
Radi skraćivanja posta, naravno navigacija ne prepoznaje adresu „300m s desne strane iza odvojka xy“. Uspuhanom anđelu sugerirate da ukuca prvo mjesto do vašeg planiranog odredišta, uvjereni da će se vaša planirana ruta poklopiti sa prijedlogom šugave i suvišne navigacije. Vi svakako znate put, a u međuvremenu ste pronašli i otvorenu benzinsku taman prije nego je auto stao sa praznim rezervoarom, jer vam je vaš anđelčić nekidan zabranio točenje goriva.
Stvari djeluju dobro.
Učini vam se. Na tren.
Navigacija pokazuje posve drugi put.
Vaša mucica inzistira da skrenete sa autoceste /tu!/ i vodi vas točno prema poznanici, s kojom nemate nikakav dogovor, ali ona živi u blizini.
Asertivno, opuštenim glasom, stavljajući njezin omiljeni CD, pružate mobitel svome zlatu mame svoje, i molite da ona nazove vašeg zajedničkog prijatelja i da time sama čuje odredište i prihvati, da ste doskora imali konce u svojim rukama.
Ona odbija /tu kreće nerazgovjetan ton, kojeg ste već prečesto čuli/.
Pokušavate, na vlastitu jezu pomalo infantilnim tonom:
-„Draga, mogao sam slijediti navigaciju ili Tebe. Odlučio sam se za Tebe /prešućujete dva viška u tentativnoj ugodi popodneva/.“
-„Izluđuješ me! ILI ONA, ILI JA!“
- (...??!!...)
Posljednji štakor tonućeg broda vašeg ega egzaltirano mlatarajući šapicama skače sa palube vaše nade u iole moguć iole hepi iole faken end.
Pola sata poslije dogovorenog vremena, linijom manjeg otpora stigli ste pojma-nemate-kamo.
Pitate prolaznika; on vam pojasni put.
Vaše zlato inzistira da se sad opet okrenete i vratite do tog istog prolaznika, da ona sad pita za put.
Obzirom da je prolaznik i njoj rekao isto, a što je vaša prvobitno jasna i nepogrešiva, jedina ruta, skidate navigaciju sa vjertobrana, kako biste i vizualno okončali martirij i otvorili novo poglavlje posljednjeg, opuštenog, lijepog dana godišnjeg odmora sa osobicom svog života.
-„Zašto sad skidaš navigaciju?!“
-„Pa, znamo kamo idemo; ne treba nam...“
-„Ti si isti kao moj tata, kvocaš, '''ebeš me ukrug, ne znaš što hoćeš! Dosta mi je!!! Svega mi je dosta! Uništio si mi dan svojom tiranijom! ŠTO si me tražio da uključujem navigaciju, ako ...“
Zvuk se počne miješati sa visokim tonom cirkulara, koji ljeti obuzme provincijska mjestašca sa rodama i ogrijevnim drvima na uglovima, i taj se kadar počne miješati sa dugim mračnim noćima i trenucima razvučenim na godine vječnosti bez traga i povratka navigaciji.
Trzajući kuteve usana u opušteni smiješak radovanja susretu i predstojećem ručku skupa, vaši prijatelji prilaze autu.
Dok se ženčad grli, vi kao debil fiksirate prijateljeve nožne palčeve i pentate nešto o pištolju i mijenjanju žive za mrtvu ili i bez uvjeta.
Mili moji, ma kako stvari djelovale, odabir je uvijek isti.
Ili ona ili ja.
Zdravi a klimatizirani bili!
Vaš beskorisno nepoderivi
Jelo Ž.
Post je objavljen 18.07.2011. u 21:37 sati.