Nakon poduže šetnje sa tuđim psom, odložio sam kerovodstvenu odjeću i jedne od prekobrojnih cipela, dugo se tuširao jednim od nekoloko gelova i dohvatio ručnik sa vrha hrpe, dok je iz kupaonskog radija dopirao glas mrtve pjevačice.
Obukao sam stare hlače, jedne od starih, za po doma, i staru majicu, jednu od onih, koja je nadživjela par brakova u našem okruženju.
Zvuk otvaranja pive izvađene iz prekrcanog hladnjaka odbio se od fasade susjedove kuće i odijelio popodne od večeri.
Dan je mirisao smirajem.
I taman kad sam poluodsutno zagrizao u fetu poluprozirnog pršuta, preko elcedea u kutu sobe razvukla se slika pothranjenog, tamnoputog djeteta kako leži na podu, dok mu se muhe roje oko očiju.
Isto to dijete – ili neko slično, ta su djeca sva ista – vidio sam na njuzportalu tog dana ranije – ili je bilo dan ili desetljeće prije, svi su ti trenuci isti.
I sad se ja opet pitam.
Ne pitam se o bankrotu Amerike, o amoku Švicarca (niti o amoku Norvežanina sa valjanom dozvolom za držanje automatskog oružja u vrlo razvijenom društvu).
Ne pitam se o giljotini hrvatskog duga niti o perverziji Jace Koso R da Goli otok privede turizmu (Sunčani Hvar više niti smješak ne izaziva...)
Ne pitam se o snazi i samouvjerenosti naše mladeži, da dio godine živi u Hotelu Kod Dva Roditelja pa ljeti malo zrči i globtrotira uokolo; svakako im treba pozitivna energija i iskustvo da mi penziju nakrampaju.
Posebno se ne pitam o Norveškoj; svi smo odmah znali da su neki tamo muslimani opet krivi. A u Bosni, poneki je Musliman čak ničim izazvan konstatirao da je ludi egzekutor činio, što mnogi Hrvati i Srbi svakako misle...
Ne; ne mori me ništa od navedenog, ali pitam se ovo:
Kad mediji prikazuju priču o klincima u vrtiću, uredno im zasjene lica. Kad novine objavljuju tužnu priču o liječenju malog Perice ili male Anice, korektno prekriju oči ili cijelo lice djeteta. U ime njegove zaštite; digniteta, osobnosti.
I onda to malo, pothranjeno, goluždravo, suzama nesposobno Afrikanče. Na podu. Sa muhama.
Eyes wide open; dapače, izoštrene, fokusirane objektivom u nemoći, jadu, strahu.
To su oči malog Yussua ili male Miriam, pa je u redu, valjda.
A slika je baš pogođena, ono, dira u živac; ma jadni oni tamo daleko, jojojoj, al kajćeš, furt nekaj tam ne štima, otpuh, glavoklim.
Da su na slici oči bucmastog Perice preko puta ili pjegave Jorunn malo dalje prekoputa, mediji bi ih zaštitili, naravno. Inače eto pravobraniteljice, udruga za zaštitu prava; morti bi i krimpolicija o pedofiliji krenula.
Utrpao sam ostatak pršuta u usta, obrisao prste o donji rub nogavice starih hlača za po doma, jednom rukom dohvatio pivu a drugom daljinski.
Gledao sam malo u prazno.
(ErHa će na svakoj donaciji za umiruću djecu neskrivenog pogleda zaraditi 23% od PDV-a.)
Post je objavljen 27.07.2011. u 15:20 sati.