26.10.2010., utorak
Objesi si Muncha...
Stisni pa pisni (7) -
Papirni istisak -
#
22.10.2010., petak
O koječemu s čime u što, a i pomalo zašto
Stisni pa pisni (11) -
Papirni istisak -
#
15.10.2010., petak
Auzmish
Zapravo, sjeo sam i licnuo srednjake, kako bih ovog izmagličastosvježeg prijepodneva rekao kako moram proglasiti Sabbatical na bloženje do daljnjeg. U objašnjenju, morao bih suvislo povezati pojmove poput - privremeno, kofer, prtljažnik, moteli, ceste, edukacija, novi početak. Ne bih smio preskočiti Ivicu Kičmanovića, Persene i pivu. Morao bih pojasniti, zašto se pitam, jesam li zbilja maturirao na jeziku, kojeg sad svakodnevno (ne) razumijem, i jesu li Austrijanci u zabludi, tvrdeći da govore njemački. Valjalo bi post garnirati ukazom na hrpetine nejasnih pojmova i sveobuhvatno čudo, kako dvojni državljanin sa stalnim boravkom u trećoj zemlji može koristiti vozilo sa registracijama četvrte zemlje, a da ne bude odmah priveden kao sumnjivo neshvatljiv u legalnosti. No, o svemu tome, nadam se, strukturiranije i stilističnije nekad uskoro. Zasad, ni meni ništa jasno nije. Dok se perje malo ne slegne, s njime i dojmovi, a s njima i ja, blog umirovljujem (nažalost...) Svijete bložanski, ne daj se... |
05.10.2010., utorak
Jutarnji vratokrc
Daklem Hrvatska je najljepša zemlja, veli Koso R, pa se zato vratio Sanader, koji je, nije li, taman bio pa postao docent u Americi. Trebalo bi odma štampat' đambo plakate za Bajsovo ministarstvo, pa od Vladivostoka i Zaporožja lijepit' do Kap Arcone i ... ma, gdje god ima turista. Pa da vide, kako se u najljepšu zemlju i odbjegli premijer vraća. Možebitno (!) odbjegli. Sad bi'će Glavaš i sam žali, što je otišao uopće. (Šuška se, i Kutle je viđen onkraj granice predziđa kršćanstva ...) A i ta Amerika. Svi ti sateliti, sitni oznuši i krupne udbače. Prisluškivali, isljeđivali, presretali, pa doznali da moguća meta mogućih napada mogu moguće biti objekti od kulturnog, ekonomskog ili inog značaja. Senzacija, fleš njuz olouvrdafakenhud. Nanjušili su, što je moj predak, Pero Predak, još kao krapinski pračovjek uspješno i nonšalantno znao i primjenjivao, iz zgloba. Da se umlati nekoga tamo, gdje boli. Da di ćeš drugo, java ti sriću izija... Kasnije sam se sa istom mudrošću začudnom susreo na predavanju iz ONO i DSZ na faksu. Ranije na predvojničkima. Opet kasnije u ratu. Hit ver it hrc. Ali sad imamo vijest, čovječe. Kolodvori. Teve tornjevi. Zgradurine. Brejking njuz, svijete, pazi; senzacionalno otkriće, eksguziva; 2 i 2 je 4! Kad se samo sjetim, da me ćaća pokojni nije htio onomad voditi u Trst u šoping, da nas ne bombardiraju Crvene Brigade, tkoli. Zamišljao sam se sa talijanskim dezićem u ruci, u vijestima kao Aldo Moro posthumno. Tragedija. A i ta Amerika dakle. Eto sad Irak postao treća naftna sila svijeta. Istodobno, njuši se frka teroristička odma'. Naša ili njihova; nečija svakako. Netko će nekom podmetnuti, da sami smo se... Ma evo opet ćemo, ako treba... Philip Agee – Inside the Company. Samo velim. Debela knjiga. Samo velim. (Što li moj zemo Kissinger radi ovih dana, i hoće li dobra Clintonica ond roud ostaviti prezime neumrljano kolateralnim kapljama, o kakvima raja šuška od ranije ... ?) A tek Beiherc. Evo opet čitam „Travničku kroniku“, i zapravo kao da gledam „2u2“ ili kao da slušam aktualnopolitički osvrt recentne zbiljnosti; sad, ovdje... Maltene čujem Amanpouricu kako ekstatično najavljuje dolazak francuskog konzula u vilajet, te kako to korektno (hm; po čijem uopće aršinu?!) tumačiti u geopolitičkom kontekstu. Beiherc, država dakle /objektivne korektnosti radi, geopolitičkog sijamskog blizanca zovem ovdje dakle država, ma koliko neugodnu istinu Dodik nonšalantno govorio/, država dakle ima tri konstitutivna naroda. Svaki ima svog kandidata za predstavnika u tročlanom predsjedništvu. I sad se jedan narod roguši, jer se njihov predstavnik em sviđa i drugom narodu, em ga nije izabrao isključivo njegov nativni korpus (a kako to znamo, uz tajnost glasa?? Nemojte samo o exit pollu ...) Ne pita se taj moj narod, nije li dobro, da normalna raja drugonarodna prihvaća njihovog kandidata i time ipak pruža nadu u neku manje zakrabuljenu budućnost, makar jedne polutke države. Ne pita se taj moj narod niti, nije li bruka, ne prihvaćati svojega, samo jer ga i drugi prihvate. Niti se pita, moj taj narod dakle, kako bi se dalo drukčije riješiti stvar. Jer taj moj narod, uglavnom, u džepu ima putovnicu susjedne države. Kojoj ne plaća poreze. Pa se i može pomalo praviti kao frustrirana tetka u neumjereno otegnutim gostima. (Istovremeno se moj narod naravno brine i jer onog tamo Dodika jest izabrao baš i samo njegov narod - ni to nije dobro i ne smije biti, veli moj narod.) Gledam ovih dana te kojekakve polubalave anglosaksonske i američke kmečavce sa promatračkim akreditacijama, kako nadziru stvar. Kako nadgledaju vanmaterničnu koncepciju, još jednu u nizu – i kao da sebe gledam, prije petnaestak godina... (Neke od njih iz aviona je valjda teta stjuardesa dopratila do šaltera, teško da su punoljetni...) Samo, ovi su klinci sa magisterijima i doktoratima na plaćenom proputovanju od par dana, koje će naravno seksi djelovati u njihovim cv-ima. Ja sam ostao. 12 godina; dovoljno, da bi ta Beiherc bila pomalo i moja, dovoljno da – sazrijevanjem, možda – izgubim svaku vjeru u izbore. Dovoljno možda, da se moja onomadna referenca u cv-u pretvori u grotesku. I hvatam se, o nelagodo, u tonu „Travničke kronike“, u skepsi prema došljacima, u ufanju u lijek prolaznosti i u vjeri, da sve baš tako biti mora, a da ne bude gore. Stilistički, post bih trebao zaokružiti, poantirati, ponuditi epilog. E nema. Nastavlja se; svakako se nastavlja... P.S. I da. Tko je onim gladnicama iz "Kamenskog" kriv što nisu kumice na placu. Jer evo, Bandić obećao rashladne vitrine. Odma', ekspeditivno! Da mi doma fino papamo sirek i vrhnje i sito podrigujemo prema teve ekranu, na kojem trepere tamo neke gladne tete iz "Kamenskog". |
01.10.2010., petak
Snoplot 22
San je bio prečudan. Razbijajući mrtvoprirodnost kadra bezvremeno ofucane, memljivo hladnodimne kancelarije sa očitim manjkom spisa i akata uokolo, sredovječni službenik kockasto ruralne, sive face ustao je i pružio mi ruku. (Izgledalo je groteskno, njegova uspavana faca kao da je ostala za stolom, stvarajući putanjom kretanja glave končast, umrljan trag pokreta i metamorfoze u smiješak, dok se pridizao iza ugašenog računala sa naljepnicom stranog donatora.) „Uljepšali ste mi dan“, rekao je srdačno, glasom kojim se objavljuje vjenčanje ili rođenje sina, „ne pamtim, kad se netko odjavio sa burze rada jer je našao posao! Čestitam!“ Sivouspavana faca za stolom lelujala je i dalje u pozadini, mutna, dok je nasmiješeno lice, vijući iza sebe trag vlastitog kretanja u prostoru, promašivši fokus mog pogleda, nenadano i bolno napregnulo moje očne živce. "Čestitam!" Tresući moju ruku, pratio me do vrata – sa strane smo izgledali kao postrance hodajuća rakovica, ali ured zavoda za zapošljavanje bio je ionako prazan. Pokušao sam se probuditi, blago iziritiran stupidnim snom, ali nisam uspijevao. U obavijesti je stajalo da sam dobio posao; priložen je nacrt ugovora; solidan prijedlog plaće , doprinosa i osiguranja, shema obuke, prijedlog korištenja službenog auta i trinaeste plaće. Odahnuo sam. Napokon! Napokon! Sa zlobnim osmjehom, isključio sam radio - spikerovu najavu "Moj Posao Top 10" nisam htio čuti. Za promjenu. Kako bi se izbjegle petljancije sa mojim pribalkanskim državljanstvom, dalje je stajalo u obavijesti, firma će regulirati moj status temeljem mog drugog, europskog državljanstva, pa ne trebam vize, testove na AIDS i ine kruhosolne geste dobrodošlice geopolitičkim marginalcima u tuđini. San se nastavljao... U lice su mi se počeli unositi rojevi krupnookih usta, ispaljujući kiselkastozelene mlazove pitanja o količini donjeg veša koju nosim u novi grad, otužno pljuckajući o sreći i zasluzi i bluboreći kakofonične nizove upitnika i uskličnika garniranih tapšanjem po ramenu, pokušajima grljenja i trešenjem ruke, koje je u meni još od odjave sa burze rada budilo osjećaj tjeskobe i olakšanja istovremeno. E ovo je stvarno preblesavo, mislio sam i pokušavao prekinuti san, koji mi je prostački uzimao sve kraće preostalo vrijeme spavanja. Onda se na ekranu računala pojavio mail. Prethodno, sanjao sam dalje, preventivno sam se obratio Ustanovama i pojasnio kako mi strana firma daje na korištenje službeni auto sa tablicama zemlje sjedišta firme, te da ne mogu imati (našim zakonom propisanu) radnu vizu te zemlje, kako bih taj auto smio koristiti, jer mi viza, zakonima te iste zemlje, nije potrebna. Te, pitao sam Ustanove, želim znati, kako regulirati situaciju. Zadovoljan jasno postavljenim pitanjem, kliknuo sam „Send“ i zavalio se u stolicu, podsvjesno udovoljavajući rastućoj nelagodi pribalkanskog iskustva u želucu. Mail odgovora stigao je vrlo brzo...: Temeljem Konvencije o privremenom uvozu (Narodne novine, međunarodni ugovori, 16/98), Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 78/99., 94/99., 117/99., 73/00., 92/01., 47/03., 140/05., 60/08. i 45/09) i Uredbe o provođenju Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 161/03., 69/06., 5/07., 70/08. i 76/09.), hrvatski državljanin ne može upravljati vozilom stranih registracijskih oznaka u Republici Hrvatskoj, ako u putovnici nemaju važeću radnu vizu druge zemlje. U slučaju kada se u nadzoru prometa utvrdi da vozilom strane registracijske oznake upravlja državljanin RH, koji u putovnici nema radnu vizu, a s obzirom da time čini prekršaj kažnjiv po članku 241. stavku 1. točki 1. (novčana kazna od 10.000,00 do 1.500.000,00 kuna) i/ili članku 243. stavku 1. Carinskog zakona te imajući u vidu Prekršajni zakon (Narodne novine, broj: 107/07), policija će o tomu obavijestiti carinsku službu, te će carinska služba provesti nadležni postupak. San je postajao mora. Sretan što imam posao i što mi ne treba viza, doznajem da ću biti kažnjen jer nemam vizu, pa dakle niti ne mogu obavljati ponuđeni posao. Ili, drukčije, za dobiven posao bit ću kažnjen sa do milijun i pol kuna. Ili ga ne mogu prihvatiti. Grč u želucu jačao je, i svim sam se silama pokušavao probuditi, dok sam se uspinjao uskim stubištem zavoda za zapošljavanje. "Znate... ništa od onog..." Sredovječni službenik kockasto ruralne, sive face iznenađeno je gledao preko ruba računala, ustajao bez razvučene mrlje kretnje u prostoru, na vratima me primio za ruku. Poput rakovice, bočno zarukovani, stapajući se u Stvora, četveronožili smo prema radnom stolu od maločas. „O, pa vi ste nam se vratili... ma kakva šteta...“, dvoglasno smo izgovorili, trajno sljubljeni u Stvora. Ovo je dakle moje novo radno mjesto... Začuo se prodoran zvuk. V1, pomislio sam, tako zvuči raketa V1 sa svojim štektavim pulsnim pogonom... O, glupog li sna, dosta više, bijesnio sam... Poput sječiva izbavljenja, crkveno je zvono prekinulo agoniju posljednjom mrljom slike kancelarije, službenika, dopisa Ustanove. Odbacio sam vlažni pokrivač, i svježina jutra moju je mokru majicu u sekundi učinila neugodnim, hladnim oklopom. Pod prozorom, obloguza komšinica pokušavala je nadglasati kompresor za pranje auta, dozivajući muža iz kuće. Samo san, nasmiješio sam se olakšano. Samo san... |