San je bio prečudan.
Razbijajući mrtvoprirodnost kadra bezvremeno ofucane, memljivo hladnodimne kancelarije sa očitim manjkom spisa i akata uokolo, sredovječni službenik kockasto ruralne, sive face ustao je i pružio mi ruku.
(Izgledalo je groteskno, njegova uspavana faca kao da je ostala za stolom, stvarajući putanjom kretanja glave končast, umrljan trag pokreta i metamorfoze u smiješak, dok se pridizao iza ugašenog računala sa naljepnicom stranog donatora.)
„Uljepšali ste mi dan“, rekao je srdačno, glasom kojim se objavljuje vjenčanje ili rođenje sina, „ne pamtim, kad se netko odjavio sa burze rada jer je našao posao! Čestitam!“
Sivouspavana faca za stolom lelujala je i dalje u pozadini, mutna, dok je nasmiješeno lice, vijući iza sebe trag vlastitog kretanja u prostoru, promašivši fokus mog pogleda, nenadano i bolno napregnulo moje očne živce.
"Čestitam!"
Tresući moju ruku, pratio me do vrata – sa strane smo izgledali kao postrance hodajuća rakovica, ali ured zavoda za zapošljavanje bio je ionako prazan.
Pokušao sam se probuditi, blago iziritiran stupidnim snom, ali nisam uspijevao.
U obavijesti je stajalo da sam dobio posao; priložen je nacrt ugovora; solidan prijedlog plaće , doprinosa i osiguranja, shema obuke, prijedlog korištenja službenog auta i trinaeste plaće.
Odahnuo sam. Napokon! Napokon!
Sa zlobnim osmjehom, isključio sam radio - spikerovu najavu "Moj Posao Top 10" nisam htio čuti. Za promjenu.
Kako bi se izbjegle petljancije sa mojim pribalkanskim državljanstvom, dalje je stajalo u obavijesti, firma će regulirati moj status temeljem mog drugog, europskog državljanstva, pa ne trebam vize, testove na AIDS i ine kruhosolne geste dobrodošlice geopolitičkim marginalcima u tuđini.
San se nastavljao...
U lice su mi se počeli unositi rojevi krupnookih usta, ispaljujući kiselkastozelene mlazove pitanja o količini donjeg veša koju nosim u novi grad, otužno pljuckajući o sreći i zasluzi i bluboreći kakofonične nizove upitnika i uskličnika garniranih tapšanjem po ramenu, pokušajima grljenja i trešenjem ruke, koje je u meni još od odjave sa burze rada budilo osjećaj tjeskobe i olakšanja istovremeno.
E ovo je stvarno preblesavo, mislio sam i pokušavao prekinuti san, koji mi je prostački uzimao sve kraće preostalo vrijeme spavanja.
Onda se na ekranu računala pojavio mail.
Prethodno, sanjao sam dalje, preventivno sam se obratio Ustanovama i pojasnio kako mi strana firma daje na korištenje službeni auto sa tablicama zemlje sjedišta firme, te da ne mogu imati (našim zakonom propisanu) radnu vizu te zemlje, kako bih taj auto smio koristiti, jer mi viza, zakonima te iste zemlje, nije potrebna. Te, pitao sam Ustanove, želim znati, kako regulirati situaciju. Zadovoljan jasno postavljenim pitanjem, kliknuo sam „Send“ i zavalio se u stolicu, podsvjesno udovoljavajući rastućoj nelagodi pribalkanskog iskustva u želucu.
Mail odgovora stigao je vrlo brzo...:
Temeljem Konvencije o privremenom uvozu (Narodne novine, međunarodni ugovori, 16/98), Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 78/99., 94/99., 117/99., 73/00., 92/01., 47/03., 140/05., 60/08. i 45/09) i Uredbe o provođenju Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 161/03., 69/06., 5/07., 70/08. i 76/09.), hrvatski državljanin ne može upravljati vozilom stranih registracijskih oznaka u Republici Hrvatskoj, ako u putovnici nemaju važeću radnu vizu druge zemlje.
U slučaju kada se u nadzoru prometa utvrdi da vozilom strane registracijske oznake upravlja državljanin RH, koji u putovnici nema radnu vizu, a s obzirom da time čini prekršaj kažnjiv po članku 241. stavku 1. točki 1. (novčana kazna od 10.000,00 do 1.500.000,00 kuna) i/ili članku 243. stavku 1. Carinskog zakona te imajući u vidu Prekršajni zakon (Narodne novine, broj: 107/07), policija će o tomu obavijestiti carinsku službu, te će carinska služba provesti nadležni postupak.
San je postajao mora.
Sretan što imam posao i što mi ne treba viza, doznajem da ću biti kažnjen jer nemam vizu, pa dakle niti ne mogu obavljati ponuđeni posao.
Ili, drukčije, za dobiven posao bit ću kažnjen sa do milijun i pol kuna. Ili ga ne mogu prihvatiti.
Grč u želucu jačao je, i svim sam se silama pokušavao probuditi, dok sam se uspinjao uskim stubištem zavoda za zapošljavanje.
"Znate... ništa od onog..."
Sredovječni službenik kockasto ruralne, sive face iznenađeno je gledao preko ruba računala, ustajao bez razvučene mrlje kretnje u prostoru, na vratima me primio za ruku. Poput rakovice, bočno zarukovani, stapajući se u Stvora, četveronožili smo prema radnom stolu od maločas.
„O, pa vi ste nam se vratili... ma kakva šteta...“, dvoglasno smo izgovorili, trajno sljubljeni u Stvora.
Ovo je dakle moje novo radno mjesto...
Začuo se prodoran zvuk.
V1, pomislio sam, tako zvuči raketa V1 sa svojim štektavim pulsnim pogonom...
O, glupog li sna, dosta više, bijesnio sam...
Poput sječiva izbavljenja, crkveno je zvono prekinulo agoniju posljednjom mrljom slike kancelarije, službenika, dopisa Ustanove.
Odbacio sam vlažni pokrivač, i svježina jutra moju je mokru majicu u sekundi učinila neugodnim, hladnim oklopom.
Pod prozorom, obloguza komšinica pokušavala je nadglasati kompresor za pranje auta, dozivajući muža iz kuće.
Samo san, nasmiješio sam se olakšano. Samo san...
Post je objavljen 01.10.2010. u 11:35 sati.