Marketing
Objesi si Muncha...
Prošli je post bio konfuzan. Ovo, ukoliko se protrešena boca osrednjeg šampanjca može – u onom bešumnom trenu iščekivanja, hoće li čep sam izletiti – nazvati konfuznom.
(U suprotnom, odmah mi je lakše.)
Ma koliko položene u divno jesensko šarenilo, negdje na granici grimiznog i zlatnog lišća, jutarnje magle i srebrnobijelog snijega, autoceste su uglavnom monotone, i tu negdje leži uzrok mojim pomalo tmurnim kontemplacijama.
Ide to i u pravcu bijesa, frustracije i upitnika na indiferentnost činjenici, da unatoč masi svojih navodnih kvaliteta, diplomi, jezicima, iskustvu i socijalnim vještinama, eto ne možeš pod istim državnim krovom imati i brak i posao. Ma koliko Koso R i sva ona digitalna bagra bezočno lagala suprotno, kolona na Macelju petkom popodne je poduga.
Ma znam; neće Koso R javno reći da prosjek puka ima opciju, raskrečiti se u kletvu gastarbajtera ili jednostavno prihvatiti, da smo se i bez četnika, Tita, vanjskog neprijatelja ittruć vratili u neki predčikaško – prvomajski kapitalizam bez ikakve perspektive boljitka.
(BTW, od čega zapravo ekonomski žive Ciganović, Modni mačak i ta naša elita?)
Velim, jesenski sam grintav.
Natuknuo sam u prošlom postu – pitam se.
Pitam se recimo, kakvi smo mi to ljudi.
OK, znam, olako kukamo, hebe nas vlastita superiornost itd. Ali, iz kojeg razloga u društvu ne smiješ reći da nečem dobrom vidiš i slabu stranu; čisto radi konstatacije, objektivnosti ili tražeći savjet? Recimo, za svoj auto veliš da je super ali ima grozno velik radijus okretanja. Klasična reakcija – ketije, a kebi da nemaš auto?
Mhm. Ili, imaš izmišljen posao; e samo da je parsto kilometara bliže onome, što sad, malo preko polovice svog života smatraš domom i mentalnim utočištem. Ritrn volej ne čeka: Odivrit, kesitak razmažen, zaboravil si ke'e bilo kad nisi delal?!
I dobro.
Učeći na greškama, uvidiš da mi volimo imati sve ćeće, i da dapače uvijek moramo tvrditi da nam sve jest baš idealno i kako smo htjeli, jer inače će nas valjda strela Božja posred analitičke objektivnosti neskromne strefit (ili ćemo postat' opasni onima, koji nam bofl uvaljuju; medijski; politički)...
I tu se malo ušutiš, javno.
Kak je? Ma, suuuper, rista, brija, sve pet; ee...!
(U duhu nas kao takvih, dopustiv je i oberzicer sa dominantnim povratnim pitanjem prema sugovorniku – Al', ke, ti mi nekak ... nisi pravi...?!)
I onda dođeš doma.
I mic po mic, riječ po riječ, veliš svojoj Boljoj Polovici da si sam sebi malo čudan; da kako se to ne možeš opustiti, radovati; kako to da si postao ekspert za vlastitu dlačnouzročnost svih posljedičnih ku'''coslabosti. Čisto - veliš. Baš jer je i tebi samom čudno, i baš se osjećaš potrebu iskomunicirati. Takorekuć, a propo tog šampanjca gore, nježno pridržiš čep i otpuštaš tlak da se sve ne raspe uokolo, nekontrolirano.
No, Bolja Polovica te dočeka.
Ima i ona naporan dan, ima i ona brige; trudi se biti oslonac, i što sad ti tu cviliš i gnjaviš, a super ti je. 'Susebože!
(Nekad puno kasnije reći će ti da i ona puca zbog svega toga, i da sve to zapravo je tako, a ti ćeš malo zbunjeno gledati i osjetiti potrebu vratiti vrijeme i pružiti joj oslonac...)
U okotreptu, taman u posljednjem trenu, vlastitom šakom tresneš po vlastitom bocočepu i preventivno ga držiš stisnutog poput vlastitih očiju par sekundi; samo da ništa ne izleti.
I tu se malo ušutiš. Doma.
I skužiš da si bedak, i da vrijedi gore izrečeno. Da super; da sve pet. Tvrditi do opoziva!
(Ranije si skužio i da nemaš načina doći do psihologa, a već uviđaš i da nema smisla navečer puniti kantu za smeće u hotelskoj sobi limenkama donešene tješipive.)
Nema van. Nema potezat kočnice. Prelijepi fino crvene lampice svog savršenog auta, otpoji signalno zvonce svog savršenog života. Prežbukaj puknut zid, stani ispred njega i zviždući.
Ketije.
Velim; svakakvih nas ima.
A sad se idem pakirat'.
Post je objavljen 26.10.2010. u 12:42 sati.