O koječemu s čime u što, a i pomalo zašto
|
O PSIHI (ili je O PSISI?!) Čudan smo mi svijet. I nije nam lako opstajati. Evo recimo, možeš uzeti tamo neke karte iz povijesti; tipa, industrijskih centara u Europi oko 1830. Pa nađeš dobar dio Engleske; Cardiff, Manchester, Sheffield. U Francuskoj, Lyon. Malo Brisela. Pa do neke, opet, tamo, 1910., vidiš da se industrijski pojavljuju Amsterdam, Brno, Varšava. Moskva. Linz. Venecija i Firenca. Oviedo i Bilbao. To je ona priča o nužnosti oblačenja i mehanizaciji tkanja, pa gotovo eksponencijalnoj industrijskoj revoluciji putem parnog stroja, pa nadalje. U to vrijeme, iznenađen čitam, Britanci su ludili na onodobne Kineze - Nijemce - koji su zasipali tržište jeftinim, masovnim plagijatima i boflom. Da se spase od kraha, Britanci su uveli pravilo da se roba označava porijeklom, pa su Nijemci morali na izvoznu robu, koja nije funkcionirala unatoč jeftinoći, napisati MADE IN GERMANY. No, braća švabi pilu su ubrzo okrenuli naopako, i etiketa im je krenula na ruku... itd, itd... Ovo velim, jer je eto nastala neka vrsta brenda, to sa made in germany. A mi smo još tada bili lišeni, žigom u nakovnju lupati „Made in Croatia“. De facto smo, izgleda po kartama i povijesti industrijalizacije, bili u slobodnom trgovinskom režimu još tada (a tradiciju konspirativne uspješnosti bez traga održali smo do danas). Mi smo se dakle od stoljeća sedmog potiho, zakulisno i mudro bavili svojim visokim tehnologijama, akumulacijama kapitala i inim frazama i terminima, koje nam sad Euro-prasoni superiorno lupaju o glave kuštravo predpristupne. Tako smo, dakle, pokušavam reći, u gene gene kamene uklesali preživljavanje u konspiraciji, pokoju korisnu laž, poneku redukciju istine i tu i tamo neko izvrtanje; sve u korist autohtonosti i tradicije. Malo je o tome pisala teta Ugrešić, Dubravka Ugrešić, u „Kulturi laži“. Istini za volju, kad sam tu knjigu čitao, kod nas je nije bilo, teta Ugrešić slovila je kao nekako protunaša, a primjerak sam dobio u prijevodu sa lijepog našeg, ispod ruke, od prijatelja izvana. (Pazi, sve ovo dakle poslije mrske diktature komunizma. Jelte.) O STVARIMA, KAKVE JESU Prijevod prvog odlomka sažeto bi glasio - dok su neki i negdje stvarali svijet oko nas, vrijednosti kojima stremimo i koje istovremeno u nesvjesnoj samoobrani pljujemo, mi smo heklali svoju istinu (i kravate). Heklali smo sebi u bradu istinu, kakvu danas vidiš recimo u naša tri i pol grada, istinu klinaca i kokica u odijelcima, sa laptopima, plavim zubima i Vilom Marijom. Istinu kreditiranih Šladminga, rabljenih Lexusa i općenacionalnog šaneraja između vrata i dovratka, između Balkana i EUnije. O onoj našoj drugoj istini, o polukrezubim neobrijancima i brkatim preznojušama u trenirkama šoping centara uz granicu sa Bosnom; o našem sindromu da mutnog pogleda natrčavamo na mikrofone kako bismo višeglasno zacendrali, dok tamo neke bjelosvjetske babe, studenti i radnici masovno izlaze na ceste, puše batine i bore se za svoja dupeta ... – o toj i takvoj istini isto neću dublje; velim, mi znamo zašto je tako; povijest nas je naučila priljubit' uši. Lako je bilo Englezima; mi smo predziđe branili bez parostroja, nama su Fuggeri bili daleko. A dok smo ih mi branili da stvaraju blagostanje i europsku civilizaciju dok smo im kravate izumili (jest malo vuče na flower power...), svi su nas, da prostiš. Valjda imajući na pragmatičnom umu naš eko-poljoprivredni i turistički potencijal – pa tko još misli da naša obala nije vlasništvo Rusa i Španjolaca (!)?! Nismo mi loši, al' nije nas htjelo. Geopolitička determinanta, rekao bi rahmetli Ströhm. O POSLJEDICI ... i zato smo naučili - pa su kasnije od nas prešprancali supermarketi zapada, svojatajući ideju - preetiketiravati stvari. Zato ono, čemu je rok istekao, što drugima ne valja, mi fino prepakiramo i vratimo na police, nudeći nama samima, usjalih okica; ljuljnemo u pola cijene na akciju, pa nije gubitak, nego p(r)opuš)t)ena dobit. Zato dakle kuišono, jebo bemburu, fura se leksus od silne moći; skijice ćeće, jer se ima; smotal sam šefa; kajtije, treba samo delat; ćnimu vomgla, razbu, eeee?! Zato – ma bošsačuvaj – u dubokom i ne manje grotesknom ufanju nismo trstnolajbnicovske fukare i sporadični pijukavci zaslugom vlasti koju zaslužujemo, nego smo samo dovitljivi i vispreni, kad sa štekicom ronhila cipelarimo preko brodskog mosta ka sjeveru, ili kad u Županji otvaramo gepek, dok nam se krunica ziba na retrovizoru. Bogu fala. Od stoljeća sedmog, mi se ne damo. Ma, ni sebi, ako treba! O RECENTNOJ ZBILJNOSTI I tu sad... Stvar spola. Totalnog. Ako si pravi muški, ne jamraš. Jer, ako jamraš, zapravo uspoređuješ; promišljaš i konstatiraš; dijeliš viđenje ili informaciju sa nekom namjerom. Ponekad želiš potaknuti promjenu; ponekad samo rasteretiti psihu. Nedajbože, ti zapravo – komuniciraš. Kako pederski zapadno (taman da nismo oni sa bliskog nam istoka... jelte...) Ali, ako jamraš, ti si zviždač; ti si taj, koji ne cijeni koliko mu je dobro i koji zapravo – taram! – fino u sporednoj prostoriji supermarketa prepakiravaš polusmrdljiva pileća prsa vlasitte istine u omot sa sutrašnjim datumom klanja, samo da nitko ne skuži i da laž malo duže traje.... Jer što – hajde imaj petlje uprijet' prstom u istek'o rok trajanja, u zavalu, u mantru u ime nepravednog mira (u kući ili na zemljovidu)! Recimo, nakon druge pive kupljene jeftinije u Bosni, veliš nekome - jebatepes, radim petsto kilometara od doma; tako sam se nadao ići ZETom na posao. Što dobiješ?? Pa kajtije, Pero radi u Gvatemali. Dubravko svako pol godine dođe sa platforme. Uzalud tebi znanje, da se Perin mali fiksa ili da Dubravkova žena dugi niz godina sretno živi kod dugog niza sretnih ljubavnika. Jer kajtije, pa kaj ne vidiš kak se živi, da je puna burza nezaposlenih; zemi kaj ti pružijeju... Pepelosip, pepelosip! Ili, nedajbošsačuvaj, nekome usput u naivnoj opuštenosti - a ostajući dignificirano muško - veliš da ti je plaća zapravo mala, kad jako realno pogledaš. Pa da kajtije, u Kamenskom plaće nema. Ili, pa kajtije, razmazil si se po stranim firmama; je, je, sad buš vidl kajje krampat za jogurt (a ne zapitat' se). I fakat... pepelosip, moj preveliki pepelosip! Ili – a tek to –zahebavaš se na račun svog službenog prometala, koje ima AGS (antigassistem) i akustički i poddupno signalizira na brzinu samouništenja od 130 na sat /tko je letio Iljušinom 18, zna o čemu govorim/. Jer da kajtije, jesi ti normAlan, pa tko danas opće ima službeni auto; pa kajbiti, glega debila...?! I gledam tamo te etikete; tu Ugrešićku; te MADE IN, i što je zašto otkud i čemu. Našom logikom, udrugu slabovidnih odma' zatvorit. Jerbo imamo mi i slijepe; pasmater umaženim slabovidnima. Ali i slijepe odma' skinut sa granta za enveoove, jerbo kaj su oni prema paraplegičarima. Kaj jamraš, mamutikopuliram, kaj, nemaš nogu? Pa ja nemam ni jednu, genitalijo razmažena, pa živim! Pastimater, kajbiti, obadve?? I i tamo, ti... – kae, malo ti minimalac, na spolovilo te nataknem integralom ubrzanja (??ili je derivacija??) Malo ti, a ja jedva za cigarete imam od kladionice, dok sjedim pred Dnevnikom o tamo nekom generalnom štrajku u tamo nekoj dalekoj Španjolskoj ili Francuskoj... Kuištito. Mi se nadamo ući u Europsko SWOT društvo, a furamo se na Vuitona sa Arizone. Meho nam popravlja u Kladuši Leksusa na plin. Mi NE zovemo stvari pravim imenima; to, zloguko nam šapću naši geni geni kameni od stoljeća sedmog – to se ne radi, to je kraj... Maaalaaaa... di su te etikete........... vragmater, sve sam moram...... Tko je zbilja lud?  |
