Auzmish kod Shelly

26.10.2010., utorak

Objesi si Muncha...

Prošli je post bio konfuzan. Ovo, ukoliko se protrešena boca osrednjeg šampanjca može – u onom bešumnom trenu iščekivanja, hoće li čep sam izletiti – nazvati konfuznom.
(U suprotnom, odmah mi je lakše.)
Ma koliko položene u divno jesensko šarenilo, negdje na granici grimiznog i zlatnog lišća, jutarnje magle i srebrnobijelog snijega, autoceste su uglavnom monotone, i tu negdje leži uzrok mojim pomalo tmurnim kontemplacijama.
Ide to i u pravcu bijesa, frustracije i upitnika na indiferentnost činjenici, da unatoč masi svojih navodnih kvaliteta, diplomi, jezicima, iskustvu i socijalnim vještinama, eto ne možeš pod istim državnim krovom imati i brak i posao. Ma koliko Koso R i sva ona digitalna bagra bezočno lagala suprotno, kolona na Macelju petkom popodne je poduga.
Ma znam; neće Koso R javno reći da prosjek puka ima opciju, raskrečiti se u kletvu gastarbajtera ili jednostavno prihvatiti, da smo se i bez četnika, Tita, vanjskog neprijatelja ittruć vratili u neki predčikaško – prvomajski kapitalizam bez ikakve perspektive boljitka.
(BTW, od čega zapravo ekonomski žive Ciganović, Modni mačak i ta naša elita?)
Velim, jesenski sam grintav.

Natuknuo sam u prošlom postu – pitam se.
Pitam se recimo, kakvi smo mi to ljudi.
OK, znam, olako kukamo, hebe nas vlastita superiornost itd. Ali, iz kojeg razloga u društvu ne smiješ reći da nečem dobrom vidiš i slabu stranu; čisto radi konstatacije, objektivnosti ili tražeći savjet? Recimo, za svoj auto veliš da je super ali ima grozno velik radijus okretanja. Klasična reakcija – ketije, a kebi da nemaš auto?
Mhm. Ili, imaš izmišljen posao; e samo da je parsto kilometara bliže onome, što sad, malo preko polovice svog života smatraš domom i mentalnim utočištem. Ritrn volej ne čeka: Odivrit, kesitak razmažen, zaboravil si ke'e bilo kad nisi delal?!
I dobro.
Učeći na greškama, uvidiš da mi volimo imati sve ćeće, i da dapače uvijek moramo tvrditi da nam sve jest baš idealno i kako smo htjeli, jer inače će nas valjda strela Božja posred analitičke objektivnosti neskromne strefit (ili ćemo postat' opasni onima, koji nam bofl uvaljuju; medijski; politički)...
I tu se malo ušutiš, javno.
Kak je? Ma, suuuper, rista, brija, sve pet; ee...!
(U duhu nas kao takvih, dopustiv je i oberzicer sa dominantnim povratnim pitanjem prema sugovorniku – Al', ke, ti mi nekak ... nisi pravi...?!)

I onda dođeš doma.
I mic po mic, riječ po riječ, veliš svojoj Boljoj Polovici da si sam sebi malo čudan; da kako se to ne možeš opustiti, radovati; kako to da si postao ekspert za vlastitu dlačnouzročnost svih posljedičnih ku'''coslabosti. Čisto - veliš. Baš jer je i tebi samom čudno, i baš se osjećaš potrebu iskomunicirati. Takorekuć, a propo tog šampanjca gore, nježno pridržiš čep i otpuštaš tlak da se sve ne raspe uokolo, nekontrolirano.
No, Bolja Polovica te dočeka.
Ima i ona naporan dan, ima i ona brige; trudi se biti oslonac, i što sad ti tu cviliš i gnjaviš, a super ti je. 'Susebože!
(Nekad puno kasnije reći će ti da i ona puca zbog svega toga, i da sve to zapravo je tako, a ti ćeš malo zbunjeno gledati i osjetiti potrebu vratiti vrijeme i pružiti joj oslonac...)
U okotreptu, taman u posljednjem trenu, vlastitom šakom tresneš po vlastitom bocočepu i preventivno ga držiš stisnutog poput vlastitih očiju par sekundi; samo da ništa ne izleti.
I tu se malo ušutiš. Doma.
I skužiš da si bedak, i da vrijedi gore izrečeno. Da super; da sve pet. Tvrditi do opoziva!
(Ranije si skužio i da nemaš načina doći do psihologa, a već uviđaš i da nema smisla navečer puniti kantu za smeće u hotelskoj sobi limenkama donešene tješipive.)
Nema van. Nema potezat kočnice. Prelijepi fino crvene lampice svog savršenog auta, otpoji signalno zvonce svog savršenog života. Prežbukaj puknut zid, stani ispred njega i zviždući.
Ketije.

Velim; svakakvih nas ima.
A sad se idem pakirat'.

- 12:42 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

22.10.2010., petak

O koječemu s čime u što, a i pomalo zašto

O PSIHI (ili je O PSISI?!)

Čudan smo mi svijet.
I nije nam lako opstajati.
Evo recimo, možeš uzeti tamo neke karte iz povijesti; tipa, industrijskih centara u Europi oko 1830. Pa nađeš dobar dio Engleske; Cardiff, Manchester, Sheffield. U Francuskoj, Lyon. Malo Brisela. Pa do neke, opet, tamo, 1910., vidiš da se industrijski pojavljuju Amsterdam, Brno, Varšava. Moskva. Linz. Venecija i Firenca. Oviedo i Bilbao. To je ona priča o nužnosti oblačenja i mehanizaciji tkanja, pa gotovo eksponencijalnoj industrijskoj revoluciji putem parnog stroja, pa nadalje.
U to vrijeme, iznenađen čitam, Britanci su ludili na onodobne Kineze - Nijemce - koji su zasipali tržište jeftinim, masovnim plagijatima i boflom. Da se spase od kraha, Britanci su uveli pravilo da se roba označava porijeklom, pa su Nijemci morali na izvoznu robu, koja nije funkcionirala unatoč jeftinoći, napisati MADE IN GERMANY. No, braća švabi pilu su ubrzo okrenuli naopako, i etiketa im je krenula na ruku... itd, itd...
Ovo velim, jer je eto nastala neka vrsta brenda, to sa made in germany.
A mi smo još tada bili lišeni, žigom u nakovnju lupati „Made in Croatia“. De facto smo, izgleda po kartama i povijesti industrijalizacije, bili u slobodnom trgovinskom režimu još tada (a tradiciju konspirativne uspješnosti bez traga održali smo do danas).
Mi smo se dakle od stoljeća sedmog potiho, zakulisno i mudro bavili svojim visokim tehnologijama, akumulacijama kapitala i inim frazama i terminima, koje nam sad Euro-prasoni superiorno lupaju o glave kuštravo predpristupne.
Tako smo, dakle, pokušavam reći, u gene gene kamene uklesali preživljavanje u konspiraciji, pokoju korisnu laž, poneku redukciju istine i tu i tamo neko izvrtanje; sve u korist autohtonosti i tradicije.
Malo je o tome pisala teta Ugrešić, Dubravka Ugrešić, u „Kulturi laži“.
Istini za volju, kad sam tu knjigu čitao, kod nas je nije bilo, teta Ugrešić slovila je kao nekako protunaša, a primjerak sam dobio u prijevodu sa lijepog našeg, ispod ruke, od prijatelja izvana. (Pazi, sve ovo dakle poslije mrske diktature komunizma. Jelte.)

O STVARIMA, KAKVE JESU

Prijevod prvog odlomka sažeto bi glasio - dok su neki i negdje stvarali svijet oko nas, vrijednosti kojima stremimo i koje istovremeno u nesvjesnoj samoobrani pljujemo, mi smo heklali svoju istinu (i kravate).
Heklali smo sebi u bradu istinu, kakvu danas vidiš recimo u naša tri i pol grada, istinu klinaca i kokica u odijelcima, sa laptopima, plavim zubima i Vilom Marijom.
Istinu kreditiranih Šladminga, rabljenih Lexusa i općenacionalnog šaneraja između vrata i dovratka, između Balkana i EUnije.
O onoj našoj drugoj istini, o polukrezubim neobrijancima i brkatim preznojušama u trenirkama šoping centara uz granicu sa Bosnom; o našem sindromu da mutnog pogleda natrčavamo na mikrofone kako bismo višeglasno zacendrali, dok tamo neke bjelosvjetske babe, studenti i radnici masovno izlaze na ceste, puše batine i bore se za svoja dupeta ... – o toj i takvoj istini isto neću dublje; velim, mi znamo zašto je tako; povijest nas je naučila priljubit' uši. Lako je bilo Englezima; mi smo predziđe branili bez parostroja, nama su Fuggeri bili daleko. A dok smo ih mi branili da stvaraju blagostanje i europsku civilizaciju dok smo im kravate izumili (jest malo vuče na flower power...), svi su nas, da prostiš. Valjda imajući na pragmatičnom umu naš eko-poljoprivredni i turistički potencijal – pa tko još misli da naša obala nije vlasništvo Rusa i Španjolaca (!)?!
Nismo mi loši, al' nije nas htjelo. Geopolitička determinanta, rekao bi rahmetli Ströhm.

O POSLJEDICI

... i zato smo naučili - pa su kasnije od nas prešprancali supermarketi zapada, svojatajući ideju - preetiketiravati stvari.
Zato ono, čemu je rok istekao, što drugima ne valja, mi fino prepakiramo i vratimo na police, nudeći nama samima, usjalih okica; ljuljnemo u pola cijene na akciju, pa nije gubitak, nego p(r)opuš)t)ena dobit.
Zato dakle kuišono, jebo bemburu, fura se leksus od silne moći; skijice ćeće, jer se ima; smotal sam šefa; kajtije, treba samo delat; ćnimu vomgla, razbu, eeee?!
Zato – ma bošsačuvaj – u dubokom i ne manje grotesknom ufanju nismo trstnolajbnicovske fukare i sporadični pijukavci zaslugom vlasti koju zaslužujemo, nego smo samo dovitljivi i vispreni, kad sa štekicom ronhila cipelarimo preko brodskog mosta ka sjeveru, ili kad u Županji otvaramo gepek, dok nam se krunica ziba na retrovizoru.
Bogu fala.
Od stoljeća sedmog, mi se ne damo. Ma, ni sebi, ako treba!

O RECENTNOJ ZBILJNOSTI

I tu sad...
Stvar spola. Totalnog.
Ako si pravi muški, ne jamraš.
Jer, ako jamraš, zapravo uspoređuješ; promišljaš i konstatiraš; dijeliš viđenje ili informaciju sa nekom namjerom. Ponekad želiš potaknuti promjenu; ponekad samo rasteretiti psihu. Nedajbože, ti zapravo – komuniciraš. Kako pederski zapadno (taman da nismo oni sa bliskog nam istoka... jelte...)
Ali, ako jamraš, ti si zviždač; ti si taj, koji ne cijeni koliko mu je dobro i koji zapravo – taram! – fino u sporednoj prostoriji supermarketa prepakiravaš polusmrdljiva pileća prsa vlasitte istine u omot sa sutrašnjim datumom klanja, samo da nitko ne skuži i da laž malo duže traje....
Jer što – hajde imaj petlje uprijet' prstom u istek'o rok trajanja, u zavalu, u mantru u ime nepravednog mira (u kući ili na zemljovidu)!
Recimo, nakon druge pive kupljene jeftinije u Bosni, veliš nekome - jebatepes, radim petsto kilometara od doma; tako sam se nadao ići ZETom na posao. Što dobiješ?? Pa kajtije, Pero radi u Gvatemali. Dubravko svako pol godine dođe sa platforme. Uzalud tebi znanje, da se Perin mali fiksa ili da Dubravkova žena dugi niz godina sretno živi kod dugog niza sretnih ljubavnika. Jer kajtije, pa kaj ne vidiš kak se živi, da je puna burza nezaposlenih; zemi kaj ti pružijeju...
Pepelosip, pepelosip!
Ili, nedajbošsačuvaj, nekome usput u naivnoj opuštenosti - a ostajući dignificirano muško - veliš da ti je plaća zapravo mala, kad jako realno pogledaš.
Pa da kajtije, u Kamenskom plaće nema. Ili, pa kajtije, razmazil si se po stranim firmama; je, je, sad buš vidl kajje krampat za jogurt (a ne zapitat' se).
I fakat... pepelosip, moj preveliki pepelosip!
Ili – a tek to –zahebavaš se na račun svog službenog prometala, koje ima AGS (antigassistem) i akustički i poddupno signalizira na brzinu samouništenja od 130 na sat /tko je letio Iljušinom 18, zna o čemu govorim/. Jer da kajtije, jesi ti normAlan, pa tko danas opće ima službeni auto; pa kajbiti, glega debila...?!
I gledam tamo te etikete; tu Ugrešićku; te MADE IN, i što je zašto otkud i čemu.
Našom logikom, udrugu slabovidnih odma' zatvorit. Jerbo imamo mi i slijepe; pasmater umaženim slabovidnima.
Ali i slijepe odma' skinut sa granta za enveoove, jerbo kaj su oni prema paraplegičarima.
Kaj jamraš, mamutikopuliram, kaj, nemaš nogu? Pa ja nemam ni jednu, genitalijo razmažena, pa živim! Pastimater, kajbiti, obadve??
I i tamo, ti... – kae, malo ti minimalac, na spolovilo te nataknem integralom ubrzanja (??ili je derivacija??) Malo ti, a ja jedva za cigarete imam od kladionice, dok sjedim pred Dnevnikom o tamo nekom generalnom štrajku u tamo nekoj dalekoj Španjolskoj ili Francuskoj...
Kuištito.
Mi se nadamo ući u Europsko SWOT društvo, a furamo se na Vuitona sa Arizone. Meho nam popravlja u Kladuši Leksusa na plin.
Mi NE zovemo stvari pravim imenima; to, zloguko nam šapću naši geni geni kameni od stoljeća sedmog – to se ne radi, to je kraj...
Maaalaaaa... di su te etikete........... vragmater, sve sam moram......

Tko je zbilja lud?

- 16:33 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

15.10.2010., petak

Auzmish

Zapravo, sjeo sam i licnuo srednjake, kako bih ovog izmagličastosvježeg prijepodneva rekao kako moram proglasiti Sabbatical na bloženje do daljnjeg.
U objašnjenju, morao bih suvislo povezati pojmove poput - privremeno, kofer, prtljažnik, moteli, ceste, edukacija, novi početak. Ne bih smio preskočiti Ivicu Kičmanovića, Persene i pivu.
Morao bih pojasniti, zašto se pitam, jesam li zbilja maturirao na jeziku, kojeg sad svakodnevno (ne) razumijem, i jesu li Austrijanci u zabludi, tvrdeći da govore njemački.
Valjalo bi post garnirati ukazom na hrpetine nejasnih pojmova i sveobuhvatno čudo, kako dvojni državljanin sa stalnim boravkom u trećoj zemlji može koristiti vozilo sa registracijama četvrte zemlje, a da ne bude odmah priveden kao sumnjivo neshvatljiv u legalnosti.
No, o svemu tome, nadam se, strukturiranije i stilističnije nekad uskoro.
Zasad, ni meni ništa jasno nije.
Dok se perje malo ne slegne, s njime i dojmovi, a s njima i ja, blog umirovljujem (nažalost...)

Svijete bložanski, ne daj se...

- 10:58 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

05.10.2010., utorak

Jutarnji vratokrc

Daklem Hrvatska je najljepša zemlja, veli Koso R, pa se zato vratio Sanader, koji je, nije li, taman bio pa postao docent u Americi.
Trebalo bi odma štampat' đambo plakate za Bajsovo ministarstvo, pa od Vladivostoka i Zaporožja lijepit' do Kap Arcone i ... ma, gdje god ima turista. Pa da vide, kako se u najljepšu zemlju i odbjegli premijer vraća. Možebitno (!) odbjegli.
Sad bi'će Glavaš i sam žali, što je otišao uopće.
(Šuška se, i Kutle je viđen onkraj granice predziđa kršćanstva ...)

A i ta Amerika.
Svi ti sateliti, sitni oznuši i krupne udbače. Prisluškivali, isljeđivali, presretali, pa doznali da moguća meta mogućih napada mogu moguće biti objekti od kulturnog, ekonomskog ili inog značaja.
Senzacija, fleš njuz olouvrdafakenhud.
Nanjušili su, što je moj predak, Pero Predak, još kao krapinski pračovjek uspješno i nonšalantno znao i primjenjivao, iz zgloba. Da se umlati nekoga tamo, gdje boli.
Da di ćeš drugo, java ti sriću izija...
Kasnije sam se sa istom mudrošću začudnom susreo na predavanju iz ONO i DSZ na faksu. Ranije na predvojničkima. Opet kasnije u ratu.
Hit ver it hrc.
Ali sad imamo vijest, čovječe. Kolodvori. Teve tornjevi. Zgradurine. Brejking njuz, svijete, pazi; senzacionalno otkriće, eksguziva; 2 i 2 je 4!
Kad se samo sjetim, da me ćaća pokojni nije htio onomad voditi u Trst u šoping, da nas ne bombardiraju Crvene Brigade, tkoli. Zamišljao sam se sa talijanskim dezićem u ruci, u vijestima kao Aldo Moro posthumno. Tragedija.

A i ta Amerika dakle.
Eto sad Irak postao treća naftna sila svijeta.
Istodobno, njuši se frka teroristička odma'.
Naša ili njihova; nečija svakako.
Netko će nekom podmetnuti, da sami smo se... Ma evo opet ćemo, ako treba...
Philip Agee – Inside the Company.
Samo velim.
Debela knjiga.
Samo velim.
(Što li moj zemo Kissinger radi ovih dana, i hoće li dobra Clintonica ond roud ostaviti prezime neumrljano kolateralnim kapljama, o kakvima raja šuška od ranije ... ?)

A tek Beiherc.
Evo opet čitam „Travničku kroniku“, i zapravo kao da gledam „2u2“ ili kao da slušam aktualnopolitički osvrt recentne zbiljnosti; sad, ovdje... Maltene čujem Amanpouricu kako ekstatično najavljuje dolazak francuskog konzula u vilajet, te kako to korektno (hm; po čijem uopće aršinu?!) tumačiti u geopolitičkom kontekstu.
Beiherc, država dakle /objektivne korektnosti radi, geopolitičkog sijamskog blizanca zovem ovdje dakle država, ma koliko neugodnu istinu Dodik nonšalantno govorio/, država dakle ima tri konstitutivna naroda.
Svaki ima svog kandidata za predstavnika u tročlanom predsjedništvu. I sad se jedan narod roguši, jer se njihov predstavnik em sviđa i drugom narodu, em ga nije izabrao isključivo njegov nativni korpus (a kako to znamo, uz tajnost glasa?? Nemojte samo o exit pollu ...)
Ne pita se taj moj narod, nije li dobro, da normalna raja drugonarodna prihvaća njihovog kandidata i time ipak pruža nadu u neku manje zakrabuljenu budućnost, makar jedne polutke države.
Ne pita se taj moj narod niti, nije li bruka, ne prihvaćati svojega, samo jer ga i drugi prihvate.
Niti se pita, moj taj narod dakle, kako bi se dalo drukčije riješiti stvar.
Jer taj moj narod, uglavnom, u džepu ima putovnicu susjedne države. Kojoj ne plaća poreze. Pa se i može pomalo praviti kao frustrirana tetka u neumjereno otegnutim gostima.
(Istovremeno se moj narod naravno brine i jer onog tamo Dodika jest izabrao baš i samo njegov narod - ni to nije dobro i ne smije biti, veli moj narod.)

Gledam ovih dana te kojekakve polubalave anglosaksonske i američke kmečavce sa promatračkim akreditacijama, kako nadziru stvar.
Kako nadgledaju vanmaterničnu koncepciju, još jednu u nizu – i kao da sebe gledam, prije petnaestak godina...
(Neke od njih iz aviona je valjda teta stjuardesa dopratila do šaltera, teško da su punoljetni...)
Samo, ovi su klinci sa magisterijima i doktoratima na plaćenom proputovanju od par dana, koje će naravno seksi djelovati u njihovim cv-ima.
Ja sam ostao. 12 godina; dovoljno, da bi ta Beiherc bila pomalo i moja, dovoljno da – sazrijevanjem, možda – izgubim svaku vjeru u izbore. Dovoljno možda, da se moja onomadna referenca u cv-u pretvori u grotesku.
I hvatam se, o nelagodo, u tonu „Travničke kronike“, u skepsi prema došljacima, u ufanju u lijek prolaznosti i u vjeri, da sve baš tako biti mora, a da ne bude gore.

Stilistički, post bih trebao zaokružiti, poantirati, ponuditi epilog.
E nema.
Nastavlja se; svakako se nastavlja...

P.S.

I da. Tko je onim gladnicama iz "Kamenskog" kriv što nisu kumice na placu. Jer evo, Bandić obećao rashladne vitrine. Odma', ekspeditivno! Da mi doma fino papamo sirek i vrhnje i sito podrigujemo prema teve ekranu, na kojem trepere tamo neke gladne tete iz "Kamenskog".

- 09:06 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

01.10.2010., petak

Snoplot 22

San je bio prečudan.

Razbijajući mrtvoprirodnost kadra bezvremeno ofucane, memljivo hladnodimne kancelarije sa očitim manjkom spisa i akata uokolo, sredovječni službenik kockasto ruralne, sive face ustao je i pružio mi ruku.
(Izgledalo je groteskno, njegova uspavana faca kao da je ostala za stolom, stvarajući putanjom kretanja glave končast, umrljan trag pokreta i metamorfoze u smiješak, dok se pridizao iza ugašenog računala sa naljepnicom stranog donatora.)
„Uljepšali ste mi dan“, rekao je srdačno, glasom kojim se objavljuje vjenčanje ili rođenje sina, „ne pamtim, kad se netko odjavio sa burze rada jer je našao posao! Čestitam!“
Sivouspavana faca za stolom lelujala je i dalje u pozadini, mutna, dok je nasmiješeno lice, vijući iza sebe trag vlastitog kretanja u prostoru, promašivši fokus mog pogleda, nenadano i bolno napregnulo moje očne živce.
"Čestitam!"
Tresući moju ruku, pratio me do vrata – sa strane smo izgledali kao postrance hodajuća rakovica, ali ured zavoda za zapošljavanje bio je ionako prazan.

Pokušao sam se probuditi, blago iziritiran stupidnim snom, ali nisam uspijevao.

U obavijesti je stajalo da sam dobio posao; priložen je nacrt ugovora; solidan prijedlog plaće , doprinosa i osiguranja, shema obuke, prijedlog korištenja službenog auta i trinaeste plaće.
Odahnuo sam. Napokon! Napokon!
Sa zlobnim osmjehom, isključio sam radio - spikerovu najavu "Moj Posao Top 10" nisam htio čuti. Za promjenu.
Kako bi se izbjegle petljancije sa mojim pribalkanskim državljanstvom, dalje je stajalo u obavijesti, firma će regulirati moj status temeljem mog drugog, europskog državljanstva, pa ne trebam vize, testove na AIDS i ine kruhosolne geste dobrodošlice geopolitičkim marginalcima u tuđini.
San se nastavljao...
U lice su mi se počeli unositi rojevi krupnookih usta, ispaljujući kiselkastozelene mlazove pitanja o količini donjeg veša koju nosim u novi grad, otužno pljuckajući o sreći i zasluzi i bluboreći kakofonične nizove upitnika i uskličnika garniranih tapšanjem po ramenu, pokušajima grljenja i trešenjem ruke, koje je u meni još od odjave sa burze rada budilo osjećaj tjeskobe i olakšanja istovremeno.

E ovo je stvarno preblesavo, mislio sam i pokušavao prekinuti san, koji mi je prostački uzimao sve kraće preostalo vrijeme spavanja.

Onda se na ekranu računala pojavio mail.
Prethodno, sanjao sam dalje, preventivno sam se obratio Ustanovama i pojasnio kako mi strana firma daje na korištenje službeni auto sa tablicama zemlje sjedišta firme, te da ne mogu imati (našim zakonom propisanu) radnu vizu te zemlje, kako bih taj auto smio koristiti, jer mi viza, zakonima te iste zemlje, nije potrebna. Te, pitao sam Ustanove, želim znati, kako regulirati situaciju. Zadovoljan jasno postavljenim pitanjem, kliknuo sam „Send“ i zavalio se u stolicu, podsvjesno udovoljavajući rastućoj nelagodi pribalkanskog iskustva u želucu.
Mail odgovora stigao je vrlo brzo...:

Temeljem Konvencije o privremenom uvozu (Narodne novine, međunarodni ugovori, 16/98), Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 78/99., 94/99., 117/99., 73/00., 92/01., 47/03., 140/05., 60/08. i 45/09) i Uredbe o provođenju Carinskog zakona (Narodne novine, broj: 161/03., 69/06., 5/07., 70/08. i 76/09.), hrvatski državljanin ne može upravljati vozilom stranih registracijskih oznaka u Republici Hrvatskoj, ako u putovnici nemaju važeću radnu vizu druge zemlje.
U slučaju kada se u nadzoru prometa utvrdi da vozilom strane registracijske oznake upravlja državljanin RH, koji u putovnici nema radnu vizu, a s obzirom da time čini prekršaj kažnjiv po članku 241. stavku 1. točki 1. (novčana kazna od 10.000,00 do 1.500.000,00 kuna) i/ili članku 243. stavku 1. Carinskog zakona te imajući u vidu Prekršajni zakon (Narodne novine, broj: 107/07), policija će o tomu obavijestiti carinsku službu, te će carinska služba provesti nadležni postupak.

San je postajao mora.
Sretan što imam posao i što mi ne treba viza, doznajem da ću biti kažnjen jer nemam vizu, pa dakle niti ne mogu obavljati ponuđeni posao.
Ili, drukčije, za dobiven posao bit ću kažnjen sa do milijun i pol kuna. Ili ga ne mogu prihvatiti.
Grč u želucu jačao je, i svim sam se silama pokušavao probuditi, dok sam se uspinjao uskim stubištem zavoda za zapošljavanje.
"Znate... ništa od onog..."
Sredovječni službenik kockasto ruralne, sive face iznenađeno je gledao preko ruba računala, ustajao bez razvučene mrlje kretnje u prostoru, na vratima me primio za ruku. Poput rakovice, bočno zarukovani, stapajući se u Stvora, četveronožili smo prema radnom stolu od maločas.
„O, pa vi ste nam se vratili... ma kakva šteta...“, dvoglasno smo izgovorili, trajno sljubljeni u Stvora.
Ovo je dakle moje novo radno mjesto...

Začuo se prodoran zvuk.
V1, pomislio sam, tako zvuči raketa V1 sa svojim štektavim pulsnim pogonom...
O, glupog li sna, dosta više, bijesnio sam...
Poput sječiva izbavljenja, crkveno je zvono prekinulo agoniju posljednjom mrljom slike kancelarije, službenika, dopisa Ustanove.
Odbacio sam vlažni pokrivač, i svježina jutra moju je mokru majicu u sekundi učinila neugodnim, hladnim oklopom.
Pod prozorom, obloguza komšinica pokušavala je nadglasati kompresor za pranje auta, dozivajući muža iz kuće.
Samo san, nasmiješio sam se olakšano. Samo san...

- 11:35 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>