Daklem Hrvatska je najljepša zemlja, veli Koso R, pa se zato vratio Sanader, koji je, nije li, taman bio pa postao docent u Americi.
Trebalo bi odma štampat' đambo plakate za Bajsovo ministarstvo, pa od Vladivostoka i Zaporožja lijepit' do Kap Arcone i ... ma, gdje god ima turista. Pa da vide, kako se u najljepšu zemlju i odbjegli premijer vraća. Možebitno (!) odbjegli.
Sad bi'će Glavaš i sam žali, što je otišao uopće.
(Šuška se, i Kutle je viđen onkraj granice predziđa kršćanstva ...)
A i ta Amerika.
Svi ti sateliti, sitni oznuši i krupne udbače. Prisluškivali, isljeđivali, presretali, pa doznali da moguća meta mogućih napada mogu moguće biti objekti od kulturnog, ekonomskog ili inog značaja.
Senzacija, fleš njuz olouvrdafakenhud.
Nanjušili su, što je moj predak, Pero Predak, još kao krapinski pračovjek uspješno i nonšalantno znao i primjenjivao, iz zgloba. Da se umlati nekoga tamo, gdje boli.
Da di ćeš drugo, java ti sriću izija...
Kasnije sam se sa istom mudrošću začudnom susreo na predavanju iz ONO i DSZ na faksu. Ranije na predvojničkima. Opet kasnije u ratu.
Hit ver it hrc.
Ali sad imamo vijest, čovječe. Kolodvori. Teve tornjevi. Zgradurine. Brejking njuz, svijete, pazi; senzacionalno otkriće, eksguziva; 2 i 2 je 4!
Kad se samo sjetim, da me ćaća pokojni nije htio onomad voditi u Trst u šoping, da nas ne bombardiraju Crvene Brigade, tkoli. Zamišljao sam se sa talijanskim dezićem u ruci, u vijestima kao Aldo Moro posthumno. Tragedija.
A i ta Amerika dakle.
Eto sad Irak postao treća naftna sila svijeta.
Istodobno, njuši se frka teroristička odma'.
Naša ili njihova; nečija svakako.
Netko će nekom podmetnuti, da sami smo se... Ma evo opet ćemo, ako treba...
Philip Agee – Inside the Company.
Samo velim.
Debela knjiga.
Samo velim.
(Što li moj zemo Kissinger radi ovih dana, i hoće li dobra Clintonica ond roud ostaviti prezime neumrljano kolateralnim kapljama, o kakvima raja šuška od ranije ... ?)
A tek Beiherc.
Evo opet čitam „Travničku kroniku“, i zapravo kao da gledam „2u2“ ili kao da slušam aktualnopolitički osvrt recentne zbiljnosti; sad, ovdje... Maltene čujem Amanpouricu kako ekstatično najavljuje dolazak francuskog konzula u vilajet, te kako to korektno (hm; po čijem uopće aršinu?!) tumačiti u geopolitičkom kontekstu.
Beiherc, država dakle /objektivne korektnosti radi, geopolitičkog sijamskog blizanca zovem ovdje dakle država, ma koliko neugodnu istinu Dodik nonšalantno govorio/, država dakle ima tri konstitutivna naroda.
Svaki ima svog kandidata za predstavnika u tročlanom predsjedništvu. I sad se jedan narod roguši, jer se njihov predstavnik em sviđa i drugom narodu, em ga nije izabrao isključivo njegov nativni korpus (a kako to znamo, uz tajnost glasa?? Nemojte samo o exit pollu ...)
Ne pita se taj moj narod, nije li dobro, da normalna raja drugonarodna prihvaća njihovog kandidata i time ipak pruža nadu u neku manje zakrabuljenu budućnost, makar jedne polutke države.
Ne pita se taj moj narod niti, nije li bruka, ne prihvaćati svojega, samo jer ga i drugi prihvate.
Niti se pita, moj taj narod dakle, kako bi se dalo drukčije riješiti stvar.
Jer taj moj narod, uglavnom, u džepu ima putovnicu susjedne države. Kojoj ne plaća poreze. Pa se i može pomalo praviti kao frustrirana tetka u neumjereno otegnutim gostima.
(Istovremeno se moj narod naravno brine i jer onog tamo Dodika jest izabrao baš i samo njegov narod - ni to nije dobro i ne smije biti, veli moj narod.)
Gledam ovih dana te kojekakve polubalave anglosaksonske i američke kmečavce sa promatračkim akreditacijama, kako nadziru stvar.
Kako nadgledaju vanmaterničnu koncepciju, još jednu u nizu – i kao da sebe gledam, prije petnaestak godina...
(Neke od njih iz aviona je valjda teta stjuardesa dopratila do šaltera, teško da su punoljetni...)
Samo, ovi su klinci sa magisterijima i doktoratima na plaćenom proputovanju od par dana, koje će naravno seksi djelovati u njihovim cv-ima.
Ja sam ostao. 12 godina; dovoljno, da bi ta Beiherc bila pomalo i moja, dovoljno da – sazrijevanjem, možda – izgubim svaku vjeru u izbore. Dovoljno možda, da se moja onomadna referenca u cv-u pretvori u grotesku.
I hvatam se, o nelagodo, u tonu „Travničke kronike“, u skepsi prema došljacima, u ufanju u lijek prolaznosti i u vjeri, da sve baš tako biti mora, a da ne bude gore.
Stilistički, post bih trebao zaokružiti, poantirati, ponuditi epilog.
E nema.
Nastavlja se; svakako se nastavlja...
P.S.
I da. Tko je onim gladnicama iz "Kamenskog" kriv što nisu kumice na placu. Jer evo, Bandić obećao rashladne vitrine. Odma', ekspeditivno! Da mi doma fino papamo sirek i vrhnje i sito podrigujemo prema teve ekranu, na kojem trepere tamo neke gladne tete iz "Kamenskog".
Post je objavljen 05.10.2010. u 09:06 sati.