PlumBum EUropeum
|
Nikad se nisam naučio nositi sa situacijom, u kojoj se moja zabrinuta stara majka navečer par puta ukaže na vratima gostinjske sobe uz neko iz lepeze pitanja tipa, želim li još jednu deku. Treba li ipak spustiti roletnu. Što želim za doručak. To me uvijek nekako uznemiri, i tokom svih ovih godina u kojima ju posjećujem u Njemačkoj, nisam se naučio nositi sa njezinom dobronamjernom intruzijom. Te sam se večeri taman počeo prepuštati bluru umora od puta, napetosti pred predstojeći razgovor za posao, poslagivanju socijalnih ugodica na štopericu, i zapravo ne mogu precizirati, kad se ubrzani ritam srca sljubio sa blagim grčem u želucu, kojeg ću tek naknadno povezati sa činjeničnim bijelim lanetom uz cesticu, sa motelom u bivšem prostoru tajne službe i sa par situacija, za koje mi valja doživotno tvrditi da mi se nisu desile, stoički ponavljajući jedino svoj OIB u svijetlo ispitivačkog reflektora... Rutinski sam – nesvjesno, zapravo – mrdao vrhom jezika, prateći vatromet biokemije tonjenja u san... kad... odjednom... nešto... tvrdo... oštrih bridova... Kao poparen pentrao sam se iz stasijevog legla, ignorirao bijelo lane, sutrašnje termine; smještao sam se krajnjim naporom u isprva nepoznatu sobu (otkud ja ovdje?!), i sa vrha jezika među jagodice prstiju spustio... komadićak plombe. No divno, pomislih. Vrh jezika samoživo je – gore od najznatiželjnijih genetskih provincijalaca – prelazio sve relevantne zube – one prednje, vidljive (damage control). Ne bi imalo smisla, doći na razgovor za posao sa bez pola zuba. No, vrh jezika trijumfalno je i nasladno locirao mjesto pada plombe. Jedinica. Dolje. No divno, pomislih još jednom, ne hajući za repetitivnost izričaja. Prvoukazanje stare majke na vratima ujutro iskoristio sam za kratki, solution-oriented logistički intermezzo; ne o željenoj tvrdoći jaja ili štetnosti jake kave. Pojasnivši (pomalo zviždukavozvučno, kroz rupicu zuba) situaciju, upitao sam, gdje je njezin zubar. Moj je plan bio, otuširati se, srknuti nezdravo jaku kavu i krenuti u sanaciju štete. (Mantra dana: Mi ne prihvaćamo probleme. Mi nudimo rješenja!) Ničim izazvana i u najboljoj namjeri, stara mi je majka tri štrca gela za tuširanje kasnije banula u kupaonu i nadglasavajući tuš priopćila kako je već sve dogovorila. (Pa ti ne zareži na odabir trenutka...) Jedva pronašavši parking na pustoj ulici omeđenoj nizom znakova zabrane parkiranja, ušao sam u ordinaciju i ljubaznošću zagrebačke prodavačice cipela pojasnio: Dobro jutro, dolazim iz Hrvatske, ispala mi je plomba; nisam osiguran ovdje u Njemačkoj; želim popraviti zub i odmah platiti. Pepeljasta Frau na recepciji odmjerila me bez riječi. Hrvatska? A gdje je to? Bivši SSSR? Ne pokazujući revolt, histerično sam bojicama u glavi križao i šarao turnsitičke plakate Male zemlje za veliki odmor. Onda je Pepeljasta tražila moju putovnicu, osobnu i vozačku i sve iskopirala u dva primjerka. Za uzvrat, pružila mi je dva formulara na rumunjskom, portugalskom, moldavskom i albanskom, u koje bih trebao upisati broj osiguranika, kojeg dakle nemam. Ali kako nemate? Pa nemam, nisam ovdje osiguran, želim plombu, koju ću odmah platiti. Da ne; moram ispuniti formulare; to je obavezno. U rubriku broja osiguranika bajam proizvoljan slijed. Pepeljasta pomirljivo zaključuje – eto vidite da imate broj. Ali, veli, sad prvo morate na socijalno, radi formulara za hitni prihvat pacijenta. Ali gospođo, odmah ću platiti; ne morate me zavoditi u evidenciju; pa već sam tu... – ne, ne i ne. Ništa bez formulara. To je obavezno. Jedva pronašavši parking na pustoj ulici omeđenoj nizom znakova zabrane parkiranja, ušao sam u zgradu socijalnog i pojasnio: Dobro jutro, dolazim iz Hrvatske, ispala mi je plomba; nisam osiguran ovdje u Njemačkoj; želim popraviti zub i odmah platiti. Uz dodatak: Bio sam u ordinaciji; sestra me uputila vama po formular za hitni prihvat pacijenta. Barokna plavuša lascivnog pogleda odmjerila me bez riječi, kratko zadržavši pogled na mom vjenčanom prstenu ili okolici moje ruke, koja je visila sa ruba džepa. Onda je erigirala konsterniranu facu – vi ste... došli.... ovamo... BEZ FORMULARA?? Vi... niste PRETPOSTAVILI ovakvu situaciju? Ne, rekoh imbecilno susretljivo; nisam pretpostavio da će mi ispasti plomba i da mi za to treba formular, ali svakako mi treba usluga zubara, i želim odmah platiti. Po izrazu lica plave barokse shvatio sam, da se prozor prilike zatvorio brže nego kažeš, kviki u toaletu; moja slika nje, kako u otužnom erotskom vešu, očiju punih gorljive nade, kleči sa formularom u ruci, rasplinula se... Ne; ne, sugestivno je mahala rukom, vi ne možete ovdje platiti... ne, ne; NIKAKO ovdje platiti; vratite se vi lijepo vašoj jugoslavenskoj zubarki po formular...! I mukotrpno, najpornografskijim fantazijama održavani ostatak moje mentalnohtijuće penetracije u komunikacijsku cjelinu nepovratno je pao i otužno smežuran klizio iz tople bljuzge situacijske. Sjeo sam u auto, odsutno vrhom jezika šetao oštrim bridovima krnje jedinice i kontemplirao o Lenjinovom „Što činiti“. Opet na drugom kraju grada, jedva pronašavši parking na pustoj ulici omeđenoj nizom znakova zabrane parkiranja, ušao sam u ordinaciju (deja vu) i pojasnio: Dobro jutro, još uvijek dolazim iz Hrvatske, još uvijek mi je ispala plomba; nisam osiguran ovdje u Njemačkoj; nemam formulare za takve situacije, želim popraviti zub i odmah platiti. I Ne, socijalno mi ne može dati formular za hitni prijem. Pepeljasta se unezvijerila. Zove doktora; veli, ovdje je jedan iz Jugoslavije, on nema formulare i želi platiti; pod kojom šifrom to vodimo? Zubar izlazi, mjerka me, gleda kroz Pepeljastu. Uvodi me u ordinaciju, u kojoj mi unuka one Debby, koja je nekad osvajala Dallas, u usta umeće pola rekvizita iz telešopinga. Par trenutaka kasnije, dok vrhom jezika šetam po divno glatkoj konturi jedinice, zubar nalaže Pepeljastoj: Ispišite gospodinu račun! Ah?!, veli ona. |
