31.08.2009., ponedjeljak

Jelo Žužinek i ribolovni kalendar

Mili moji metroseksualci, brkate žene poslije brijačine i svi vi, koji ste nekad pratili altruističke izljeve iskustva i dobre namjere životom šibanog i ženinom rodbinom prekaljenog Jele Žužineka, i koji ste pronalazili inspiraciju i tračak nade u naslovima poput Jelo Žužinek i Foucaultovo klatno spolova, Dva takta i malo plavog dima ili El Sendero Luminoso, Maja i Pavo i kako Jelo Žužinek pliva u svemu tome
- Jelo Žužinek najavljuje povratak na scenu.

Prvo vam moram napljuckanim kažiprstovljem na uši pritipkošapnuti, kako je Jelo prošao duboku stvaralačku krizu, uvidjevši kako nije umjesno svoju intimu poput trofejno zatrackane posteljine rastegnuti na balkonu. Da se zrači urbi et blogi.
Osim toga, recesija, prenapeto iščekivanje rata sa Zlobenijom i našeg glorioznog ulaska u željom dotučenu EUropu bile su, naravno uz redovite komentare aktualnih zbivanja Mirne Berend, teme, sa kojima se olinjali, iako u natruhama prpošni potpisnik ovih redaka nije htio niti mogao mjeriti.
Čuteći pak da je dno uskoro dotaknuto i da ćemo u strelovitom izronu grčevito udahnuti taman dovoljno duboko pod oslobađajućom površinom, odučio sam prekinuti šutnju opaskom o očitostima zabluđa.

Koliko puta vam se desilo, glatkoprsi moji metroseksualci i žene – brijačice, da veselo pocupkujući i potcikujući donesete svojoj miloj Prvozakonitoj ili svome Pretežnoobitavajućem vrećicu sa ribom sa placa? Ulov!
Da, znate vi da je svježa ona, čije je meso sluzavo i ne ostaje utisnuto na prstodraž. Znate vi odabranoj ribici pogledati i u okice staklaste, a ako ste gledali namjenske kasnonoćne programe, nećete se libiti niti podviriti svojoj ribici u međuškržje, koje ima biti svijetle krvi.
Da prostite.
Poseban bi osvrt bio, promatrati vas netom poslije peškarije, kako nesvjesno, i nesvjesnog smješka (ili mrštenja), uz macchiato i Večernji u kafiću, njuškate prst, čiji vonj nepobitno podsjeća na stvari, koje vi nikad i nikome nećete smjeti reći i čija se logistika nikad ne plaća karticama ….

Dakle, koliko ste puta, lijepi moji, kupovali ribu; koliko puta sa trofejem dolazili kući, da bi vam kljakasti penzić – prvoborac iz Konjevrata, onaj iz prizemlja, uz hroptaj varljivo predsmrtnog smijeha, poučno i kiselkasto dohuknuo kako te lignje u ovo doba godine ne mogu biti svježe, ili kako je sezona patarače tek za pola godine, a zubatac da ni nije odavde…
Odjednom, stepenice nikad duže; vrećice nikad teže. Lovac Luka je za'eba; kako li će - još u ovom nastavku - reagirati neumoljiva Ženka u vječnoj vrebi na sposobnijeg Provajdera …?

I po tko zna koji put, dok automatski čistačici pružate lovu za ovaj mjesec već po treći put, pitate se, zašto, o zašto nigdje na peškariji ne visi – kalendar ribolova.
Zašto ga ne umeću u Večernji. Našto ne ubacuju u kaslić ili kao duplericu u HAK – magazin.
Jer onda bi se znalo, kad je kojoj ribici vrijeme, kad je sezona a kad za svoje nofce kupuješ ( i doviukljavaš svojeručno) polusatnu uzaludnu diskusiju u kuhinji ili šire, ma gdje bili (uredno & preventivno zabijajući njušiprst u džep, naravno).

Sve treba biti u svoje vrijeme. Kupljeno, konzumirano, ali i ponuđeno.
A ne ovako.
Kad si solo, ribe k'o u pustinji.
Ali samo nek' si se oribio doživotno (uz cijelo njezino svepenetrirajuće familijarno megajato ol inkluziv) – eto odma' i posebnih ponuda sa strane.
Ova bi da ju pomogneš selit' pa ti krene masirat stopala pod tušem ( u kojem otkud ti niti ne znaš pojasniti), ona bi ti pokazivala slike sa ljetovanja baš na svom krevetu, jedna se neće vratiti iz Obećane Zemlje ako prihvatiš ići s njom (!); druga ti na obiteljskoj slavi šaptom i suznog okca nudi posve novi život.

I tako…
Sve znaš o mirisu svježe ribice, o tvrdoći mesa, izgledu očiju, boji krvi. Točno ti se kuži nezajebljivost u koraku.
Ali po tko zna koji put, dok automatski čistačici pružaš lovu za ovaj mjesec već po treći put i dok njušiprst guraš dublje u džep, pitaš se, zašto, o zašto nigdje na peškariji ne visi – kalendar ribolova.
Čisto zbog mira u tebi.
I u kući.

- 08:55 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

28.08.2009., petak

Vi(krete)njete, ili koliko seksa stane u 150 kuna

Bubnut ću muy ofrljado.
Nek mi je auto širok metar i pol. Nek je vjetrobran visok metar. To je metar i pol, kvadratni. K'o na FAP-u nekad. Veliko, reklo bi se.
Ali, iako relevantna struka računa veličinu vjetrobrana po apsolutnom broju zalijepljenih kukaca po metru u sekundi na kvadrat, ja se ne slažem (ovo je dituacija koja ilustrira mojih 20 ljeta studija, usput rečeno).
Jer formula je nepotpuna, i opasno nas zabluđuje.
Od te i takve brojke treba naime oduzeti površinu, koju skupa zauzme naljepnica tehničkog pregleda, kartica Zagreb Parkinga, zlobenska vinjeta i austrijska vinjeta, HAC Potter – sprava i sad, na sve, njemačka eko – vinjeta.

DakleM, šajba je mala, kad se sve to polijepi. Osim što auto izgleda kao ordenjem dekorirana junačka grud sovjetskog generala na smotri, jedva vidiš van, čovječe! Pokretni rizik, zakonom propisan!
Još navigaciju spucat u neki kut, i eto te, voziš na slijepo. Dođe Ti punicu zamolit da isturi glavu van i da Te navodi dok slijep juriš svijetom.
U prometu – sigurno!

O zlobenskoj sam vinjeti i omjeru koliko i zašto već njurgao, i to si ostavljam za povratak sa puta – spremam se naime posjetiti Frau Mutter u Danke Dojčlandu.
Tako sam dakle došao na temu vinjetčadi, ali ovaj put ove jugošvapske; hrvatonjemačke; eko – vinjete, koju sve više njemačkih gradova propisuje kao uvjet ulaska u širi centar.
I pazi sad - ovo sad ozbiljno:
Po internetu, mi Rvati tu i takvu vinjetu (crvenu, žutu ili zelenu, ovisno o eko – prihvatljivosti auta nam) možemo nabaviti u HAK-u ili rvackoj Dekri. Cijena – 200 kuna. Oliti 27 ipo e'ra.
Možemo, reći će si pošteni Rvat i prosječan Behasanac, riskirati pa ići bez nje, jer je kazna 40 e'ra, pa je pola – pola da će nas u'vatit, a rizik je 40 – 27,50 = 12,50 e'ra za tih lapo - lapo. Prihvatljivo, ili tri pive u EUropi.
E ali.
Po informacijama austrijskog ÖAMTC-a i njemačkog ADAC-a - provjerio ja i dobio napismeno i mailom - mi Rvati i ina strančad u Teutoniji možemo eko – vinjetu kupiti i tamo, u bilo kojoj stanici tehničkog pregleda, samo uz predočenje valjane prometne dozvole. Onako usput, dok posrčemo kavu.
Cijena eko – vinjete je, ovo namjerno raspisujem ovako, PET eura. PET. Ne DVADESET I SEDAM. I POL.

Sad ukazujem veleštovani čitatorij na prvoriječje u naslovu posta.
Jer mi smo viKRETEnjeti ako plaćamo 27,50 eura za nešto, što košta pet eura. A još je gore, što to naplatitelju uredno prolazi, jepa kajgod kajnedada, čujteglete. Trepttrept.

Time dakle dopredigravam do poante u drugom dijelu naslova.
Jer ispada da nas lijepi naši – da prostite – kopuliraju za naših vlastitih 21,50 eura. Oko 150 kuna. Mi njima caltamo da oni nas naguze.
Na što se još servilno zahvalimo i sretni smo što ispunjavamo euro i eko –norme i drakonske regulative Unije, da im pas mater. (Dotepensku svakako.)
Dakle, mala zemlja za veliki odmor i kad srce kaže i sve to; ako vas ikad itko pita, pošto seks u Rvackoj, odgovorno tvrdim: 150 kuna. Brat bratA. Sa PDV-om.
Diskrecija zajamčena.

- 07:46 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

26.08.2009., srijeda

Muzealnost muzeja, Retro i Out-Dated i divne vijesti na kraju...

Dugo izbivanje iz rodnog grada može biti i privilegija.
Kao što, recimo, planinarenje ili fotografija izoštravaju čula i okolinu čine intenzivnijom u oblikovanju sjećanja i samoosjećaja u prostoru, tako i povremeni dolasci kući dopuštaju da bez skrupula po vlastitom kvartu hodaš sa foto – aparatom, da se trivijalnoj, podnosnoj tacnoponudi kulture i povijesti vlastitog okruženja posvetiš zdravom znatiželjom turista.
Naravno, kad kući dolaziš par puta godišnje, na dva – tri dana, teško da ćeš sjedenje u omiljenoj fotelji, kuhanje u svojoj omiljenoj kuhinjici, spavanje u svom najdražem krevetiću, kavu sa prijateljem ili pivu sa prijateljicom htjeli kompromitirati višesatnim posjetom muzeja…
Ali, tata slučaj i mama prilika… i eto mene nakon par desetljeća u zagrebačkom Tehničkom muzeju…

Pomalo zbunjen maltene sovjetski jeftinom kartom (15 kuna, uz dopušteno fotografiranje!), ulazeći u sparnu zgradu muzeja kopkam po rupičastoj memoriji kadrova i razmišljam, otkud mi je poznat optički dojam rešetkastog pročelja. Već sam ga viđao; prisan, potkožan…
I sjetim se Brodarskog instituta, zanimljive arhitekture u zelenilu, kojem se radujem svake svoje zagrebačke zore. I primijetim sličnost rešetkastih prozora sa koncertnom dvoranom „Lisinski“.
Tek kasnije, na izlazu iz muzeja, opazim decentni prikaz presjeka zgrade sa komentarom i opaskom, kako je zagrebački arhitekt Marijan Haberle 1948. za privremeno korištenje projektirao zgradu muzeja, tada kao velesajamsku.
Marijan Haberle dakle. (Bi li ga Škoro svrstao u „čudne ljude čudnog imena“, pitam se pomalo nacionalmazohistički… zubo )
Koncept novozagrebačkog Velesajma Haberle će izvesti kasnije, kao i baš taj spomenuti Brodarski institut i baš tu dvoranu „Vatroslav Lisinski“. Piše na bočnom panou, pri izlazu iz muzeja.

Ostajem zatečen…
Imamo li toliko arhitekata, da ih nije potrebno isticati, usred grada?
Ili bi ipak posjetitelja trebala tokom obilaska postava prožimati svijest o prostoru i o arhitektonskim poveznicama jednog malog i frustrirano-pretencioznog glavnog gradića na rubu Balkanezije, kojoj je bezvremenim modernizmom elegantno kontrirao Haberle?
Malo smo pomodno grintali o urušavanju industrijske arhitekture, kad je Kerum srušio dio „Nade Dimić“; ljepotu i vrijednost „Paromlina“ u samom centru metropole rijetko spomenemo a pokladno zabubnjamo tek kad neki Horvatinčić češne drito pod rep
No dobro, uviđam; Haberle je makar dobio pano na izlazu vlastie zgrade, oh BTWeek

Što sam od posjete muzeju očekivao, ne znam.
I opirem se kroatenagramerskom grintluku u sebi (imam sve papire za tu bolest, čpr), mantrajući o fascinantnoj količini izložaka i o evidentnoj ljubavi pri restauraciji nekih od njih.

Ali dvadeset godina tehničkog studija ostavilo je traga…
Ne mogu, ne primijetiti pomalo maćehinjski odnos prema inače zanimljivoj zbirci izloženih avionskih motora… Da, vidljiv rad na njima; da, po par informacija o kubikažama i karakteristikama. Ali ono najzanimljivije - u koje su zrakoplove ugrađivani i zašto; koja je povijest konkretnog izloška, koji razvojni kontekst – ništa. Ni mukajeta.
Dubrovački tramvaj.
Predivno obnovljen – ne zaslužuje li detaljniji prikaz, i u kontekstu vremena i prostora…? Pazi; Dubrovnik je imao tramvaj početkom 20. stoljeća; sve do 1970.!
Dubrovnik, to je tamo di je sad prozujal epohalno bitni Miki faken Rurk - Redkarpetovski. E!

Vrlo svjestan strukture posta i činjenice kako na jednu kritiku treba ponuditi makar četiri komplimenta kako bi psiha reagirala afirmativno, sad spominjem oduševljenje odjelima "Transformacija energije", "Rudarstvo", "Nafta", divnim, originalno i ponosno prikazanim kabinetom „Nikola Tesla“ sa demonstracijama njegovih izuma.
Planetarija se sjećam iz pradoba, sa školskog posjeta, pa ga ne mogu komentirati.
Ma eto, i sušilici rublja iz DDR-a sam se obradovao; divan primjer istočnonjemačkog dizajna iz 60ih; obožavao sam pomagati baki u veš – kuhinji uz tu spravu, kao dijete…

Zamišljam, kako bi danas mediji „oprali“ konobara, koji bi svome gradu poklonio vatrogasno vozilo. Da otkud mu lova, da pas mater (dotepensku, to je uvijek zicer u malom gradu brzog razvoja između ratova naughty).
Međutim, eto, Zagrebu je prvi vatrogasni stroj u praktičarskom altruizmu poklonio – konobar. Julije. 1889. Julijeva parnjača dakle.

Image and video hosting by TinyPic

Ali eto mene opet natrag njurganju; nemrem ja drugačejše (kad već imam papire)…
Jer gle ti muzeja - muzeju.
Ako je vjerovati odjelu Zrakoplovstva, onda mi plutuckamo negdje između 1950ih i 70ih, a i rat u Koreji još traje. Jer slike iz tog vremena ponuđene su pod naslovom „Suvremena dostignuća“.
North American X 15. Letio od '59. do '68.
Avro Vulcan, '53. – '84.
Pa kaže, „Kabina savremenog transportnog aviona sa komandnom pločom“. Tražim stakleni kokpit, moderna vremena, ovoono. Ali vidim samo analogne instrumente Boeinga 707. Iz 1959. (što sam isto kasnije sam iskopao na netu).

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Mercedes S.
Zašto, o zašto ne piše da je prethodnih modela SSK i da je cijelu seriju konstruirao Ferdinand Porsche, prije nego mu je dozvizdilo raditi za drugog pa je osnovao – Porsche? Z
ašto ne piše niti da je Mercedes S bio u najužem izboru za „automobil 20. stoljeća“ i da eto i mi jednoga od 26 proizvedenih imamo u muzeju, te da je u originalnom stanju baš radi očuvanja vrijednosti?

NSU Ro 80.
Zašto, o zašto (riloudid) ne spomenuti katastrofu Wankel - motora, čiji koncept tada nije pratila tehnologija izvedbe, pa je tradicijska firma NSU nestala upravo radi debakla Ro 80, a unatoč njegovim mnogobrojnim rješenjima, kojima je obilježio automobilsku industriju prošlog stoljeća? Zašto se ne pohvaliti, da je tute i ovod izložen brilijant estetike, kakav se nalazi u nekoliko svjetskih muzeja dizajna?

Image and video hosting by TinyPic

I dobro; neću više njurgati i zaštokavati.
Eto, Pretis sarajevski. Po kojem smo krstili pretis – lonac. Pretis, koji je danas nekakav vojno – civilni pogon, nekad je proizvodio motor – kotače. Sarajevska Vespa, bolan, bolan! Zvuči k'o Kemal & Montenocerek

Image and video hosting by TinyPic

Na izlazu sam dakle opazio nacrte zgrade i priču o Haberleu.
Listam komentare u knjizi utisaka, uglavnom klinci, uglavnom sve super.
Sam sebe šibajući po mentalnoj guzici kritičarenja, promišljao sam vlastito dlakotražje u divnoj izložbi.
Ali dovraga i bestraga…
Zar par ažuriranih info – panoa (o ulasku u 21. stoljeće), eventualno nečiji tematski diplomski rad – ma čak i maturski! – ne bi cjelokupnom muzeju u no-cost - režimu dali novu dimenziju i divno premostili tehničku povijest i moderno doba?
Ovako, aftertaste se nekako uklapa u lijepi naš mentalitet; tako blizu, a tako daleko… Kao i mi sami…
/Hoću li na mail sa sugestijama Muzeju, dobiti odgovor, baš me zanima…/

EPILOG (dan kasnije)

...kad pazi vraga...!

Ravnatelj muzeja odgovorio je osobno. Ja, imenom, sa pokušajem konstruktivne kritike, dobio sam a) odgovor i b) divan odgovor.
Piše tako ravnatelj, g. Fulanović, kako je u planu i ažuriranje dijela informacija, i korekcija nekih grešaka i artikuliraniji prikaz rada arhitekta Haberlea na projektu zgrade muzeja u sklopu predstojeće obnove fasade.
WOW!
(Grintajmo konstruktivno, mislim si!)
thumbup












- 12:17 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

24.08.2009., ponedjeljak

Vječnost gubitka nevinosti

Nekoliko sam puta kao stilsku figuru koristio taj gubitak nevinosti.
U nekom smislu, ja sam zapravo još uvijek jungferica. Dorađujući taktički Brandtovu politiku malih koraka, ja ga nikad nisam napravio. Prvi korak. Jesam ponekad stvorio uvjete za njega, ali ja sam pošten. Ja nikad nisam tražio. Ali uvijek me je nalazilo.
Nafaka kozmička!

Našlo me tako i tokom planiranog godišnjeg.
Nevinost, pojam pod kojim shvaćam donekle pogrešne predstave o bitnosti, uvjetima i trajanju i o tome, kako poslije ništa nije isto i svi ti sve na faci vide jedno vrijeme. Eto, tako me našlo i ovaj put. Naivnog, nespremnog, i nakon svega i sretnog i razočaranog.

Majstor je rekao početi raditi u nedjelju; izbiti nešto zida, podebljati nešto pregrade, spustiti malo stropa. I da mu dva dana treba, isto je rekao.
Moja Prvozakonita odustala je od tog i takvog samoiniciranog godišnjeg odmora na poluvremenu, ostavivši me sa majstorom, koji je radove proširio i na susjedov stan, nakon što je kupio otužno previše materijala (kojeg je onda poklonio mom susjedu, ne bi li tako usput osvojio susjedU).
Ostavila me dakle rođena žena da ostanem sa majstorom, koji mrzi foliju na parketima pa ju ne stavlja (citat argumenta: "De, ba!"); sa majstorom koji sve potrebne alatke drži minimalno deset metara od sebe; sa majstorom, koji doma valjda ima samoperući wc i koji inače vjeruje da njegov Šegrt može istovremeno ići u Bauhaus, miješati ljepilo, gletati, dodavati kombinirke, čistiti tracke sa parketa i kuhati večeru.
Jer – majstor je ujak Prvozakonite, El Dajdža, i to tako ima biti, dok je besplatne dobre volje, viška kako-čijeg vremena i penzionerskog volontarijata.

Otišao je zbilja u utorak, što zbilja je dva dana u tjednu nakon nedjelje. Ali sa tjednom između. (U tim tjednu, načuo sam, u Zagrebu je gostovao i U2. I Pljoska Sosajeti mi se smiješio, al đabe; dajdža gleta li ga gleta, ako baš nije kidnuo susjedima… From dask til don…)

U međuvremenu, klizne stijene se ne mogu ugraditi zbog radijatora, koji se ne mogu skinuti zbog vode u sustavu. A i to tek za par dana.
Trometraš sa dvije boce za varenje na ramenima veli „Neće to prašt.“
Pa sam još dva dana usisavao poslije njega.

Utoliko, ja sam izgubio nevinost. Ja sam heban. Vlastitom pretpostavkom trajanja i kompleksnosti banalnodjelujućih radova.
(Prvozakonita bi rekla – „Čin slijedi um“. Rekla je i stvari poput „Čemu Ti diploma, a ne možeš to sam, i kakav Ti to alat treba; jooj uvijek kompliciraš!?“ Rekla je i kako sam baš nefleksibilan i, kad mi je doktor nakon svega propisao injekcije radi terapije teniskog lakta, kako mi je odmah rekla da ne vukljam sve sam.)
Tako, našao me taj vječni gubitak nevinosti mentalne i ovaj put.
I, kako to biva, gubitak jungfera i ovaj put je bio sve osim romantičan, boleričan, svijećast i … Ma je, nezaboravan jest bio.
Ali nije o tome post.

Gubitak nevinosti je onaj fotografski. Post je o tome, kako jednostavne stvari modernom tehnikom postanu još jednostavnije, da bi na koncu probile plafon u novu kompliciranost, i kako onda više ništa nije isto.
Taj i takav gubitak nevinosti je tema posta.

Moj je prvi fotoaparat bila istočnonjemačka Beiretta. Lagana, poluplastična. Blenda, zatvarač, kraj balade.
Onda su roditelji investirali u Zenith. Ruski. Nešto poput „Kamaza“ za oko vrata. Sa svjetlomjerom, podešavanjem prema osjetljivosti filma. Em sam počeo učiti pomalo o brzini zatvarača, em o blendi, kontralihtu, rezanju nogu na slici. Em sam se razjačao, noseći ga.
Onda je došla digitalna era, i odmah sam prihvatio duh „Svijeta oko nas“; automatika radi sve, ti samo šetaš okolo i stišćeš gumbić, otprilike.

Ali onda…
Onda to krene. Kako uslikati kapljice, kako naglasiti pokret okoline. Kako u mračnom prostoru sa kontralihtom slikati detalje površine.
I tu krene to sa gubitkom nevinosti.
Tu se krene misliti kako mora biti „Bolero“ i svijeće i čarobne riječi i posebnost trenutka, i baš On, baš Odabrani.
Pa se kupi takav. Jedinstveni, koji je baš tebe čekao. Fotoaparat. Jer jednom se gubi jungfer (u svakoj od mnogobrojnih tema života).
I eto sad.
Prije naskočiš, ili politikom malih koraka naskoče na tebe.
Okineš. Eventualno malo složiš kadar ili čekaš najbolje svjetlo predvečerja.
Ali sad…
Par dana pratiti svjetlo. Istražiti motiv na internetu.
Slikati u serijama.
Trokut ISO – brzina zatvarača – blenda. Pazi – trokut. .
Panirati – pazi; panirati!
Koristiti bracketing; tko drži do sebe, breketira, veli moja prva stručna knjiga na temu gubitka jungfera.

Fotkać nije fotkać; to je aparat; već po tom izrazu razlikuju se laici - koji sijeku noge u nakošenim češkim kadrovima sa plaže - od nas, serioznih gourmeta i bonkulovića fotografije, od esteta i perfekcionista na početku dugog puta punog stupnjeva inicijacije poput masonske karijere. (A meni samo Fulir sa fotoaparatom pred očima…)
Nema više, vidio, izvadio ga i okinuo.
Sad treba uvijek biti spreman. Imati rezervne baterije. Kompas. Notes. Devin kist. Puhalicu zraka. Pratiti prognozu vremena (radi oblaka).
Znati zeznuti mjerač svjetla. Imati osjećaj za preekspoziciju. Naslijepo složiti Tripod brzinom većom od rastavljanja Kalašnjikova, isto naslijepo.
Treba se usuditi velikobratovskoj čudospravi kompjutoriziranoj nametnuti svoje prošlostoljetno poluznanje o ispravnoj blendi, o korektnom zatvaraču. Jer ono je bio dobrodušni Zenith, a ovo...
Sad treba znati zamoliti prostodušnu puničinu prijateljicu u signalno-žutoj haljini da se ne ljuti što ju iznimno ne želiš u kadru večernje izmaglice sa plamenocrvenim contrailom aviona.
Nevinost je izgubljena, i nema natrag.
Monogamnost, iskustvo, diskrecija preljuba, jeftinjaci ili posebnost trenutka prigodno ponavljanog… Kud li put vodi?

Image and video hosting by TinyPic


- 13:02 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

18.08.2009., utorak

Podreplje

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic






- 15:24 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic