Bubnut ću muy ofrljado.
Nek mi je auto širok metar i pol. Nek je vjetrobran visok metar. To je metar i pol, kvadratni. K'o na FAP-u nekad. Veliko, reklo bi se.
Ali, iako relevantna struka računa veličinu vjetrobrana po apsolutnom broju zalijepljenih kukaca po metru u sekundi na kvadrat, ja se ne slažem (ovo je dituacija koja ilustrira mojih 20 ljeta studija, usput rečeno).
Jer formula je nepotpuna, i opasno nas zabluđuje.
Od te i takve brojke treba naime oduzeti površinu, koju skupa zauzme naljepnica tehničkog pregleda, kartica Zagreb Parkinga, zlobenska vinjeta i austrijska vinjeta, HAC Potter – sprava i sad, na sve, njemačka eko – vinjeta.
DakleM, šajba je mala, kad se sve to polijepi. Osim što auto izgleda kao ordenjem dekorirana junačka grud sovjetskog generala na smotri, jedva vidiš van, čovječe! Pokretni rizik, zakonom propisan!
Još navigaciju spucat u neki kut, i eto te, voziš na slijepo. Dođe Ti punicu zamolit da isturi glavu van i da Te navodi dok slijep juriš svijetom.
U prometu – sigurno!
O zlobenskoj sam vinjeti i omjeru koliko i zašto već njurgao, i to si ostavljam za povratak sa puta – spremam se naime posjetiti Frau Mutter u Danke Dojčlandu.
Tako sam dakle došao na temu vinjetčadi, ali ovaj put ove jugošvapske; hrvatonjemačke; eko – vinjete, koju sve više njemačkih gradova propisuje kao uvjet ulaska u širi centar.
I pazi sad - ovo sad ozbiljno:
Po internetu, mi Rvati tu i takvu vinjetu (crvenu, žutu ili zelenu, ovisno o eko – prihvatljivosti auta nam) možemo nabaviti u HAK-u ili rvackoj Dekri. Cijena – 200 kuna. Oliti 27 ipo e'ra.
Možemo, reći će si pošteni Rvat i prosječan Behasanac, riskirati pa ići bez nje, jer je kazna 40 e'ra, pa je pola – pola da će nas u'vatit, a rizik je 40 – 27,50 = 12,50 e'ra za tih lapo - lapo. Prihvatljivo, ili tri pive u EUropi.
E ali.
Po informacijama austrijskog ÖAMTC-a i njemačkog ADAC-a - provjerio ja i dobio napismeno i mailom - mi Rvati i ina strančad u Teutoniji možemo eko – vinjetu kupiti i tamo, u bilo kojoj stanici tehničkog pregleda, samo uz predočenje valjane prometne dozvole. Onako usput, dok posrčemo kavu.
Cijena eko – vinjete je, ovo namjerno raspisujem ovako, PET eura. PET. Ne DVADESET I SEDAM. I POL.
Sad ukazujem veleštovani čitatorij na prvoriječje u naslovu posta.
Jer mi smo viKRETEnjeti ako plaćamo 27,50 eura za nešto, što košta pet eura. A još je gore, što to naplatitelju uredno prolazi, jepa kajgod kajnedada, čujteglete. Trepttrept.
Time dakle dopredigravam do poante u drugom dijelu naslova.
Jer ispada da nas lijepi naši – da prostite – kopuliraju za naših vlastitih 21,50 eura. Oko 150 kuna. Mi njima caltamo da oni nas naguze.
Na što se još servilno zahvalimo i sretni smo što ispunjavamo euro i eko –norme i drakonske regulative Unije, da im pas mater. (Dotepensku svakako.)
Dakle, mala zemlja za veliki odmor i kad srce kaže i sve to; ako vas ikad itko pita, pošto seks u Rvackoj, odgovorno tvrdim: 150 kuna. Brat bratA. Sa PDV-om.
Diskrecija zajamčena.
Post je objavljen 28.08.2009. u 07:46 sati.