Jelo Žužinek i ribolovni kalendar
|
Mili moji metroseksualci, brkate žene poslije brijačine i svi vi, koji ste nekad pratili altruističke izljeve iskustva i dobre namjere životom šibanog i ženinom rodbinom prekaljenog Jele Žužineka, i koji ste pronalazili inspiraciju i tračak nade u naslovima poput Jelo Žužinek i Foucaultovo klatno spolova, Dva takta i malo plavog dima ili El Sendero Luminoso, Maja i Pavo i kako Jelo Žužinek pliva u svemu tome - Jelo Žužinek najavljuje povratak na scenu. Prvo vam moram napljuckanim kažiprstovljem na uši pritipkošapnuti, kako je Jelo prošao duboku stvaralačku krizu, uvidjevši kako nije umjesno svoju intimu poput trofejno zatrackane posteljine rastegnuti na balkonu. Da se zrači urbi et blogi. Osim toga, recesija, prenapeto iščekivanje rata sa Zlobenijom i našeg glorioznog ulaska u željom dotučenu EUropu bile su, naravno uz redovite komentare aktualnih zbivanja Mirne Berend, teme, sa kojima se olinjali, iako u natruhama prpošni potpisnik ovih redaka nije htio niti mogao mjeriti. Čuteći pak da je dno uskoro dotaknuto i da ćemo u strelovitom izronu grčevito udahnuti taman dovoljno duboko pod oslobađajućom površinom, odučio sam prekinuti šutnju opaskom o očitostima zabluđa. Koliko puta vam se desilo, glatkoprsi moji metroseksualci i žene – brijačice, da veselo pocupkujući i potcikujući donesete svojoj miloj Prvozakonitoj ili svome Pretežnoobitavajućem vrećicu sa ribom sa placa? Ulov! Da, znate vi da je svježa ona, čije je meso sluzavo i ne ostaje utisnuto na prstodraž. Znate vi odabranoj ribici pogledati i u okice staklaste, a ako ste gledali namjenske kasnonoćne programe, nećete se libiti niti podviriti svojoj ribici u međuškržje, koje ima biti svijetle krvi. Da prostite. Poseban bi osvrt bio, promatrati vas netom poslije peškarije, kako nesvjesno, i nesvjesnog smješka (ili mrštenja), uz macchiato i Večernji u kafiću, njuškate prst, čiji vonj nepobitno podsjeća na stvari, koje vi nikad i nikome nećete smjeti reći i čija se logistika nikad ne plaća karticama …. Dakle, koliko ste puta, lijepi moji, kupovali ribu; koliko puta sa trofejem dolazili kući, da bi vam kljakasti penzić – prvoborac iz Konjevrata, onaj iz prizemlja, uz hroptaj varljivo predsmrtnog smijeha, poučno i kiselkasto dohuknuo kako te lignje u ovo doba godine ne mogu biti svježe, ili kako je sezona patarače tek za pola godine, a zubatac da ni nije odavde… Odjednom, stepenice nikad duže; vrećice nikad teže. Lovac Luka je za'eba; kako li će - još u ovom nastavku - reagirati neumoljiva Ženka u vječnoj vrebi na sposobnijeg Provajdera …? I po tko zna koji put, dok automatski čistačici pružate lovu za ovaj mjesec već po treći put, pitate se, zašto, o zašto nigdje na peškariji ne visi – kalendar ribolova. Zašto ga ne umeću u Večernji. Našto ne ubacuju u kaslić ili kao duplericu u HAK – magazin. Jer onda bi se znalo, kad je kojoj ribici vrijeme, kad je sezona a kad za svoje nofce kupuješ ( i doviukljavaš svojeručno) polusatnu uzaludnu diskusiju u kuhinji ili šire, ma gdje bili (uredno & preventivno zabijajući njušiprst u džep, naravno). Sve treba biti u svoje vrijeme. Kupljeno, konzumirano, ali i ponuđeno. A ne ovako. Kad si solo, ribe k'o u pustinji. Ali samo nek' si se oribio doživotno (uz cijelo njezino svepenetrirajuće familijarno megajato ol inkluziv) – eto odma' i posebnih ponuda sa strane. Ova bi da ju pomogneš selit' pa ti krene masirat stopala pod tušem ( u kojem otkud ti niti ne znaš pojasniti), ona bi ti pokazivala slike sa ljetovanja baš na svom krevetu, jedna se neće vratiti iz Obećane Zemlje ako prihvatiš ići s njom (!); druga ti na obiteljskoj slavi šaptom i suznog okca nudi posve novi život. I tako… Sve znaš o mirisu svježe ribice, o tvrdoći mesa, izgledu očiju, boji krvi. Točno ti se kuži nezajebljivost u koraku. Ali po tko zna koji put, dok automatski čistačici pružaš lovu za ovaj mjesec već po treći put i dok njušiprst guraš dublje u džep, pitaš se, zašto, o zašto nigdje na peškariji ne visi – kalendar ribolova. Čisto zbog mira u tebi. I u kući. |
