Muzealnost muzeja, Retro i Out-Dated i divne vijesti na kraju...
|
Dugo izbivanje iz rodnog grada može biti i privilegija. Kao što, recimo, planinarenje ili fotografija izoštravaju čula i okolinu čine intenzivnijom u oblikovanju sjećanja i samoosjećaja u prostoru, tako i povremeni dolasci kući dopuštaju da bez skrupula po vlastitom kvartu hodaš sa foto – aparatom, da se trivijalnoj, podnosnoj tacnoponudi kulture i povijesti vlastitog okruženja posvetiš zdravom znatiželjom turista. Naravno, kad kući dolaziš par puta godišnje, na dva – tri dana, teško da ćeš sjedenje u omiljenoj fotelji, kuhanje u svojoj omiljenoj kuhinjici, spavanje u svom najdražem krevetiću, kavu sa prijateljem ili pivu sa prijateljicom htjeli kompromitirati višesatnim posjetom muzeja… Ali, tata slučaj i mama prilika… i eto mene nakon par desetljeća u zagrebačkom Tehničkom muzeju… Pomalo zbunjen maltene sovjetski jeftinom kartom (15 kuna, uz dopušteno fotografiranje!), ulazeći u sparnu zgradu muzeja kopkam po rupičastoj memoriji kadrova i razmišljam, otkud mi je poznat optički dojam rešetkastog pročelja. Već sam ga viđao; prisan, potkožan… I sjetim se Brodarskog instituta, zanimljive arhitekture u zelenilu, kojem se radujem svake svoje zagrebačke zore. I primijetim sličnost rešetkastih prozora sa koncertnom dvoranom „Lisinski“. Tek kasnije, na izlazu iz muzeja, opazim decentni prikaz presjeka zgrade sa komentarom i opaskom, kako je zagrebački arhitekt Marijan Haberle 1948. za privremeno korištenje projektirao zgradu muzeja, tada kao velesajamsku. Marijan Haberle dakle. (Bi li ga Škoro svrstao u „čudne ljude čudnog imena“, pitam se pomalo nacionalmazohistički…  )Koncept novozagrebačkog Velesajma Haberle će izvesti kasnije, kao i baš taj spomenuti Brodarski institut i baš tu dvoranu „Vatroslav Lisinski“. Piše na bočnom panou, pri izlazu iz muzeja. Ostajem zatečen… Imamo li toliko arhitekata, da ih nije potrebno isticati, usred grada? Ili bi ipak posjetitelja trebala tokom obilaska postava prožimati svijest o prostoru i o arhitektonskim poveznicama jednog malog i frustrirano-pretencioznog glavnog gradića na rubu Balkanezije, kojoj je bezvremenim modernizmom elegantno kontrirao Haberle? Malo smo pomodno grintali o urušavanju industrijske arhitekture, kad je Kerum srušio dio „Nade Dimić“; ljepotu i vrijednost „Paromlina“ u samom centru metropole rijetko spomenemo a pokladno zabubnjamo tek kad neki Horvatinčić češne drito pod rep… No dobro, uviđam; Haberle je makar dobio pano na izlazu vlastie zgrade, oh BTW …  Što sam od posjete muzeju očekivao, ne znam. I opirem se kroatenagramerskom grintluku u sebi (imam sve papire za tu bolest, čpr), mantrajući o fascinantnoj količini izložaka i o evidentnoj ljubavi pri restauraciji nekih od njih. Ali dvadeset godina tehničkog studija ostavilo je traga… Ne mogu, ne primijetiti pomalo maćehinjski odnos prema inače zanimljivoj zbirci izloženih avionskih motora… Da, vidljiv rad na njima; da, po par informacija o kubikažama i karakteristikama. Ali ono najzanimljivije - u koje su zrakoplove ugrađivani i zašto; koja je povijest konkretnog izloška, koji razvojni kontekst – ništa. Ni mukajeta. Dubrovački tramvaj. Predivno obnovljen – ne zaslužuje li detaljniji prikaz, i u kontekstu vremena i prostora…? Pazi; Dubrovnik je imao tramvaj početkom 20. stoljeća; sve do 1970.! Dubrovnik, to je tamo di je sad prozujal epohalno bitni Miki faken Rurk - Redkarpetovski. E! Vrlo svjestan strukture posta i činjenice kako na jednu kritiku treba ponuditi makar četiri komplimenta kako bi psiha reagirala afirmativno, sad spominjem oduševljenje odjelima "Transformacija energije", "Rudarstvo", "Nafta", divnim, originalno i ponosno prikazanim kabinetom „Nikola Tesla“ sa demonstracijama njegovih izuma. Planetarija se sjećam iz pradoba, sa školskog posjeta, pa ga ne mogu komentirati. Ma eto, i sušilici rublja iz DDR-a sam se obradovao; divan primjer istočnonjemačkog dizajna iz 60ih; obožavao sam pomagati baki u veš – kuhinji uz tu spravu, kao dijete… Zamišljam, kako bi danas mediji „oprali“ konobara, koji bi svome gradu poklonio vatrogasno vozilo. Da otkud mu lova, da pas mater (dotepensku, to je uvijek zicer u malom gradu brzog razvoja između ratova  ). Međutim, eto, Zagrebu je prvi vatrogasni stroj u praktičarskom altruizmu poklonio – konobar. Julije. 1889. Julijeva parnjača dakle.  Ali eto mene opet natrag njurganju; nemrem ja drugačejše (kad već imam papire)… Jer gle ti muzeja - muzeju. Ako je vjerovati odjelu Zrakoplovstva, onda mi plutuckamo negdje između 1950ih i 70ih, a i rat u Koreji još traje. Jer slike iz tog vremena ponuđene su pod naslovom „Suvremena dostignuća“. North American X 15. Letio od '59. do '68. Avro Vulcan, '53. – '84. Pa kaže, „Kabina savremenog transportnog aviona sa komandnom pločom“. Tražim stakleni kokpit, moderna vremena, ovoono. Ali vidim samo analogne instrumente Boeinga 707. Iz 1959. (što sam isto kasnije sam iskopao na netu).   Mercedes S. Zašto, o zašto ne piše da je prethodnih modela SSK i da je cijelu seriju konstruirao Ferdinand Porsche, prije nego mu je dozvizdilo raditi za drugog pa je osnovao – Porsche? Z ašto ne piše niti da je Mercedes S bio u najužem izboru za „automobil 20. stoljeća“ i da eto i mi jednoga od 26 proizvedenih imamo u muzeju, te da je u originalnom stanju baš radi očuvanja vrijednosti? NSU Ro 80. Zašto, o zašto (riloudid) ne spomenuti katastrofu Wankel - motora, čiji koncept tada nije pratila tehnologija izvedbe, pa je tradicijska firma NSU nestala upravo radi debakla Ro 80, a unatoč njegovim mnogobrojnim rješenjima, kojima je obilježio automobilsku industriju prošlog stoljeća? Zašto se ne pohvaliti, da je tute i ovod izložen brilijant estetike, kakav se nalazi u nekoliko svjetskih muzeja dizajna?  I dobro; neću više njurgati i zaštokavati. Eto, Pretis sarajevski. Po kojem smo krstili pretis – lonac. Pretis, koji je danas nekakav vojno – civilni pogon, nekad je proizvodio motor – kotače. Sarajevska Vespa, bolan, bolan! Zvuči k'o Kemal & Monteno …   Na izlazu sam dakle opazio nacrte zgrade i priču o Haberleu. Listam komentare u knjizi utisaka, uglavnom klinci, uglavnom sve super. Sam sebe šibajući po mentalnoj guzici kritičarenja, promišljao sam vlastito dlakotražje u divnoj izložbi. Ali dovraga i bestraga… Zar par ažuriranih info – panoa (o ulasku u 21. stoljeće), eventualno nečiji tematski diplomski rad – ma čak i maturski! – ne bi cjelokupnom muzeju u no-cost - režimu dali novu dimenziju i divno premostili tehničku povijest i moderno doba? Ovako, aftertaste se nekako uklapa u lijepi naš mentalitet; tako blizu, a tako daleko… Kao i mi sami… /Hoću li na mail sa sugestijama Muzeju, dobiti odgovor, baš me zanima…/ EPILOG (dan kasnije) ...kad pazi vraga...! Ravnatelj muzeja odgovorio je osobno. Ja, imenom, sa pokušajem konstruktivne kritike, dobio sam a) odgovor i b) divan odgovor. Piše tako ravnatelj, g. Fulanović, kako je u planu i ažuriranje dijela informacija, i korekcija nekih grešaka i artikuliraniji prikaz rada arhitekta Haberlea na projektu zgrade muzeja u sklopu predstojeće obnove fasade. WOW! (Grintajmo konstruktivno, mislim si!)  |
