Auzmish kod Shelly

25.06.2009., četvrtak

Deset kontemplativnih pitanja

Znate ono kad klinci svašta pitaju, pa kao odgovoran roditelj trebate imati spremne odgovore.
Eto to mi se mota po glavi, ali probat ću to otpostiti sukladno svojoj anatomiji – ukratko.

ZAŠTO dakle klimatolozi – oni majstori koji ugrađuju klime – svoje autorske uratke potpisuju sa devetnaest tracki po dotad bijelom zidu (k tome uz upozorenje – „Ja sam prašnjav i znojan, al' da se to očistit'!“)
ZAŠTO ja nemam Kalašnjikov?
ZAŠTO prašnjavoznojni klimatolog mora slomiti utičnicu?
ZAŠTO ja moram ići kupovati novu utičnicu, kad nisam slomio prethodnu?
ZAŠTO nježnobrkuljava prodavačica elektroopreme inzistira da ju pratim dugim i usamljenim hodnikom među skrovitim policama, a k tome ima najizmišljeniju prekrasnu guzu vrijednu cijele serije postova, uz posebno - ZAŠTO mi je nasmiješeno dotrepnula „Dođite opet“ te ZAŠTO mi dođe lupat glavom o kredence jer nisam, sličniji svom pokojnom starom, u adekvatno koncipiranoj situaciji makar zapjevao onu „ …heeej za njom Muuujooo zamandaliiii vraaataaaa“…

ZAŠTO potrošim cijeli dan, dva odlaska u željezariju i kilu vijaka u mijenjanju klimavih nogica i zamjenske hrpe knjiga umjesto odlomljene prednje lijeve nogice kutne garniture, kad nakon obavljenog djela, ma ni pola minute kasnije, pukne desna prednja nogica?

ZAŠTO jedan diplomirani inženjer sa odgovornom rukovodećom funkcijom i jedna buduća kontrolorka leta niti u drugom pokušaju nisu u stanju dogovoriti najobičniji termin dolaska majstora, pa onda i biti kući u to vrijeme?
Te na koncu, ZAŠTO na moju ionako nebitnu infomaciju da stižem u Split sutra popodne prijatelj krene neponovljivim južnjačkim temperamentom komentirati kako on ne razumije, kad onda zapravo dolazimo, jer da „kod nas dan ima 24 sata" a da je popodne širok pojam, no da on ionako ima obaveza pa se niti ne možemo vidjeti... (Ma, lijepo ga je čut', svejedno...)

Zdvajajući posebno nad sedmim ZAŠTO, idem se pakirati.
Moram nositi što manje stvari za pet dana planinarenja i grada i večernjih izlazaka i spavanja na podu i kiše i sunca.
Na jedanaesto zašto, ovo sad napisano, imam odgovor – operacija „Freischütz“. Prije šezdeset godina, Švabe se nisu iskrcale na Vis. E ja hoću. Sutra.
A vi mi fino odgovarajte, dok se ja opet prilajnam idući tjedan…

- 10:17 - Stisni pa pisni (14) - Papirni istisak - #

22.06.2009., ponedjeljak

Nepušenje je asocijalno, i šteti zdravlju!

ISPRVA sam obožavao zakon o zabrani pušenja.
Pun mi je kufer da nakon kave u kafiću bacam odjeću na pranje. Da se taman poradujem udahu mirisa kave, pa zatvorenih očiju isparam pluća nečijim ispuhnutim dimom. I da, recimo, sjedim sa dragom osobicom na sporopićnom toroku, tokom kojeg mi počnu suze teći. Od dima.
Da ne govorim o pušenju tokom jela.
Životinje za stolom kao progonjene umljackaju i ugutaju u sebe cijeli ručak, dok ja prvi put sipam juhu, i onda mi sat vremena blaženo cmaču i pušu dim u tanjur, sa kojeg sam se taman ponadao osjetiti mirise hrane, začina, mora. Vandali, da vandali.
(Kad sam im u kontru zapalio mirisne štapiće uz servirano jelo i ponudio i prducnuti, jer da je to protestantskom dijelu mene eksplicitni gušt a po Lutheru i zdravo, sablaženo su me pitali, jesam li normalan… A isto ga dođe; moj gušt, moj gušt, moj preveliki gušt…)

Povodom zakona čak me Frau Mutter zvala iz daleke EU-rope, sva emotivna, da napokon, taj zakon. Jer njoj je doktor nedavno rekao da hitno mora prestati toliko pušiti u svojim sedamdesetima. Žena u životu nije zapalila cigaretu – samo je radila u kancelariji sa pušačima.
Dakle, isprva sam paušalno i kolateralno obožavao zakon o zabrani pušenja.

NARAVNO, prošao sam ranije faze pušenja iza školskog dvorišta, ritualno sam dijelio kutiju plavog ronhila sa Bliskom i kolegama na faksu parirao izražavajući trud i vrijeme crtanja reduktora i vratila, prenemažući se brojem ispušenih kutija cigareta, uf, uf, uf...
Ali ja, da se ne lažemo, ja nikad nisam pušio. Nikad zbilja.
Čak je aktualni popodnevni cigarilos čisti, neuvlačni i isključivi One-Man-Show, na terasi. Ponekad uz čašu vina.
Neki su gušti eksplicitno solerski...

UVIĐAM međutim, i pepelom (cigareta) se posipam, kako sam bio u krivu.
Zakon je štetan, zakon je loš. Je'''o IH zakon.
Tako je!

Dan Prvi:
Dogovorim se sa nekim na kavu. Vani plus tridesetak.
Ulazim u prozračni, klimatizirani kafić sa super pogledom na grad; poluprazan; milina jedna.
Frendicu sam jedva ugledao – sjedi stisnuta sa pedesetak drugih pušača na uskoj, prevrućoj, suncem obasjanoj limenoj terasici ispred milinoprostora; ni na nebu, ni na zemlji.
Par minuta kasnije, dok ju ne čujem od buke raskršća, samo kimam glavom i polurezignirano pratim, kako mi kovitlaci dima lijepe pepeo na znojnu kožu.
Lupa li mi srce od jare ili od torture, ne znam (zašto mislim na dugobračni seks?).

Dan Drugi:
Poučen Danom Prvim, sa Prvozakonitom dogovaram susret sa njezinom kolegicom U kafiću. U – dakle, niks sfumato.
Moj trijumfalni smješak raspao se u tisuću komadića, kad je cura zamolila da iziđemo sjesti na onu gredicu (iz Dana Prvog), kako bi ona mogla zapaliti.
Vani vjetar, kiša. Prvozakonita bez jakne.
Prepuštam joj jaknu, drhtuljim. Vjetar mi nosi pepeo i dim u oči. Kolegica razdragano i detaljno priča; žubor tantre o zakonu o parničnom postupku prekine tek periodično podignutom rukom uz kratki "M...!", povlačenje dima i zvučni auspuf.
Ja samo suzim i kišem. Konobar (klonirani KroKap) misli da maramicom njemu domahujem, u očaju ili novootkrivenoj seksualnoj preorijentaciji.
(Prvozakonita nakon drugih pola sata pita, čini li joj se samo, ili sam ja-to-opet-nešto-namrgođen.)

ZAKLJUČUJEM dakle, zakon o zabrani pušenja je štetan po zdravlje, a i asocijalan.
A mi, koji smo mu se radovali, baš smo samoživi. Jer nas troje, četvero zbilja se ne poznamo i ionako ne sjedimo skupa, a ispraznili smo sve birceve, i svu svoju škvadru stjerali van, na kišu, na plus pedeset. Pred uredske zgrade, na kojekakve golubinje štangice.
Pa sad nas par nepušača ili ćubimo sami u prozračnim, prevelikim, praznim kafićima, ili nam valja među Njih, Naše Protjerane Pušače. Socijalizirat' se. Imati s kime, uopće.

DAKLE, dok mi doktor veli da šećer treba pratiti i srce baš nije nekaj ali tlak da se da kontrolirati dok kičmi ionako spasa nema, o plućima niš' ne veli.
Mjerkam svoju mašinu za zadimljeni veš. Razmišljam, s kime & kamo na kavu.
I mislim si, kišući od nekidan – ma dovraga; ukinite taj zakon, da fino k'o čovjek iziđem među ljude; da bude sve k'o nekad …

- 11:17 - Stisni pa pisni (23) - Papirni istisak - #

18.06.2009., četvrtak

Da o kome nego opet o Kerumu i Jergoviću, Gospe ti sinjske...

Pobijam se.
Jer, prvo moram izjaviti kako mi se, blago rečeno, ne dopada bloška opća praksa re-preživanja medijski ionako ispreživanih i kojekakvim upitnim enzimima načetih dnevnopolitičkih zbivanja.
(Moja bi pokojna vlajska tetka ovaj misaoni zaplet sažela pod „Ne rokći, da'će ti se“…)
Pobijam se utoliko, što se ovim postom i sam osvrćem upravo na medijsku kolumnu, i to čak donekle ponovljeno. Maltene, preživam ispreživano, pa se još i bunim.
Tetka, u pravu si, ma gdje bila…

O Kerumu i Jergoviću pisao sam prije par tjedana, uoči izbora. Rekao sam otprilike, kako se ne slažem sa Jergovićevim čuđenjem, otkud to & niotkud dođe' Kerum, taj i takav. Jednostavno, smatram nekorektnim i licemjernim da javna osoba, priznati autor, koristeći medije, „pere“ nečije ime potaknuta vlastitom, osobnom antipatijom, a posebno bez ikakvih konkretnih dokaza zla ili protuzakonitog rada (konkretnih & dokaza, naglašavam).

Ne mislim ovdje Keruma niti braniti niti reklamirati, niti mi je cilj paušalno blatiti Jergovića kao autora ili kolumnista, koji javnosti nudi svoj osobni stav.
Ali ponovno me iziritirala prekjučerašnja Jergovićeva kolumna, kojom nastavlja paušalnu demontažu splitskog biznis-načelnika.
Ovaj put, nakon ponavljanja beskorisnih tvrdnji o Kerumu kao "rasistu" i "njakalu" koje "guta samoglasnike" (inače nerijetkost baš i u zemlji Jergovićeva porijekla), naš literat u kontekstu poziva na odstrel osobe - Miroslava Radmana. Radman se, tvrdi Jergović, nudi Kerumu za poziciju savjetnika za znanost, čime trivijalizira ulogu znanstvenika i, ako dobro shvaćam tekst kolumne, splitskom enfant terrible - gradonačelniku daje vjetar u leđa.

Na prvu loptu, da.
Međutim…
Regularnošću izbora u Splitu, koliko znam, pravosuđe ili izborna komisija nisu se našli shodnim baviti - utoliko je Željko Kerum legitimno i legalno izabran predviđenom procedurom, ma što mi mislili o njemu, proceduri i izbornom tijelu (nu te, javle!)
Miroslav Radman pak jest akademik svjetskog glasa; on jest odlučio raditi u Hrvatskoj, što je hvale vrijedno imajući na umu potencijale i okružje znanstvenog rada u Lijepoj nam Našoj. Kao takav, kao intelektualac i akademik, kao autoritet i osoba sposobna procijeniti, Radman je očito dosad imao i Jergovićevo poštovanje.
Pa otkud sad lom?
Naravno, lako je prikloniti se stavu o još jednoj neprirodnoj koaliciji, ovaj put na relaciji samouprava – znanost. Zgodno je i propitati granice simbioze i parazitizma; čak i vuče na kolumnizam.
Ali kao i u prošloj kolumni na temu Keruma, Jergović zapravo paušalno kritizira bez da i sam iskoristi poziciju javno djelujućeg intelektualca, pa ponudi – bolje rješenje. Ovako, potpisuje tek besmislenu, otvorenu antipatiju na tankoj oštrici vrijeđanja, ako ne i preko nje, a ničim ne naznačuje vlastitu moguću ulogu, volju za doprinosom, za mjerivim.
Od osobe sa pretenzijom intelekta i medijskog postojanja - ja očekujem više.

Činjenica je sa jedne strane, kako Kerum sigurno neće ništa izgubiti jačanjem svoje gradonačelničke „ekipe“ osobom Radmanovog profila – obojica imaju dovoljno osobnosti i integriteta, ostati što jesu – poduzetnik s jedne strane, i znanstvenik sa druge. U takvoj - iako možda jednostrano altruističkoj - simbiozi nikako ne mogu prepoznati štetu ni za „javni interes“, doklegod Miroslav Radman na umu ima poslovicu o lijeganju sa djecom i kakvom to buđenju vodi.
Svakako, Kerum ponovno pokazuje da zna prepoznati situaciju i korisnog partnera.
Što se Radmana tiče, ok, uvijek ostaje retoričko pitanje o instrumentalizaciji (ili prostituciji) znanstvenika u brzopoteznim i kratkopostojećim političkim ambijentima. Ali ništa manje, ostaje i dokazani integritet akademika – integritet, kojem je donedavno i Jergović aplaudirao – i njegova očita volja, konstruktivno i sa izgrađenim autoritetom doprinijeti radu gradske uprave u perspektivi.
Obzirom da ne govorimo o društvenim dubinama tipa medicinska etika u Trećem Reichu, zadržavam se dakle na vjerovanju u korist nad štetom.

A otkud i zašto ja opet o tome svemu? Jer smo mala zemlja u maloj regiji, pa (i) jer me se tiče.
Jergović i ja dijelimo isti grad, Zagreb. Dijelimo porijeklom (on) i boravkom (ja) Bosnu. Dotičemo se Keruma u Splitu, gradu djetinjstva mog oca u Dalmaciji, zemlji jednog mog porijekla. Pa dakle, ales cuzamen - doklegod ne uvidim slabost ideje o simbiozi Radmana i Keruma, neću se složiti sa Jergovićevim viđenjem, medijski eksponiranim.
Ali ću se nadati da će Miljac u svojoj kolumni povisiti letvicu afirmativnog, konstruktivnog minimuma makar za toliko, koliko drugima propovijeda u očekivanju. U suprotnom, tek doprinosi nekonstruktivnom, kaundkaovskom plačipizdinjstvu u Hrvata…

- 07:55 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

16.06.2009., utorak

Dorian Gray u doba deprecesije

Ne znam, jesam li ušao u dvoranu iskrivljenih zrcala, ili je po srijedi ipak bila promašena kombinacija crnogorskog „Vranca“, naše „Žuje“ i majevičke šljivovice.
I zašto se uopće kaže – po srijedi?!
(WTF… TAJ ponedjeljak i utorak, TAJ četvrtak i petak, a TA srijeda, subota i nedjelja… Muških je dana više. Jesu li to oni dani u mjesecu, te zašto B.a.B.e. šute na evidentni mačizam? Aagh.)

Uglavnom (... a i ta riječ... kajda smo na UEfCeju), gle ti, što Oni nama rade (Oni – masoni, Ickeovi gušteri, Franc Ferdinand i K&K, OHR, jaluši i ine gripozne svinje)…:

Prvo ti vele, budi dobro dijete, uz posebnu opasku o primarnoj socijalizaciji, kritičnoj dobi razvoja djetetove inteligencije itd.
Onda te u školi počnu futrat fragmentiranim brojkama, formulama i kramom, koja ionako prikazana abecednim redom piše u svakom boljem leksikonu od 5.99 eura(dakle ključni pojam a) abeceda, te b) znati gdje pronaći).
Punom parom, na djelu je mašinerija kiritaže mašte, kreativnosti i stvarnog razmišljanja u kontekstu. No, ministar sretan, prosvjetari na štrajkokavi.
Tebi dobrom djetetu valja dalje, na putu odrastanja u punovrijednog člana društva tržišne ekonomije...

Obzirom da Oni u manjku vlastite sposobnosti vele da si bez faksa kao bauštelac bez lopate, na faksu krenu od tebe raditi još boljeg čovjeka.
Vas petsto se zbije u predavaonu od tristo mjesta, pa slušate o koncipiranju sustava kojekakvih, a profesori se za glave drže, da di je dovraga vaša kreativnost, kakva su to šuplja predznanja. Čak nude seminare iz slobodnog razmišljanja, čujem, al kagbuš od konzerve graška dobil vitičastu biljku natrag...

I uglavnom, ako ste nakon diplomice sretni, preko štele nađete posao i preko druge štele se ukopate u kredite sa K.
Ako ste dodatno sretni, ono, ful sretni, ne naletite na ocvalu bogomoljku ili pritajenog pedofila, nego se sebi, Bogu i narodu prihvatljivo poženite i poudate.
I onda krene.

Dok udahnete i ispustite prvo krik potvrđene Odraslosti, dok malo proputujete, osigurate tutać, pa eventualno i drugi, jer zaboga, danas se ima bit dinamičan i živimo u pokretnom društvu, je-a-kaj-bi-vi?! itd., dok se na poslu malo emancipirate i skužite, kad se maše repom a kad zamahuje rogom, tu ste negdje oko tri i pol banke. Idealni kao solidan zaposlenik, stabilni kao potencijalni roditelj. Mustra društva.
A onda - ... samo odjednom, gotovo niotkud …
Gle, fakat nam ne ide sa trudnoćom.
SKVIIIK, začuje se iz Njihovog sveprisutnog zvučnika – prestari ste za državne umjetne oplodnje.
Pa odjednom lupe recesije i ovo i ono, pa opet tražite posao, pokušavajući mantrati sve stečene prednosti i kvalitete i biti hladne glave, čvrsto držeći kutijicu Xanaxa u džepu, dok čekate razgovor kod bebifačnog direktorčića.
Pa se iz Njihovog zvučnika opet začuje SKVIIIK, da ne znate li da je recesija, te da uglavnom ljude vaše generacije bacaju na cestu, jer da su prestari i tehnološki višak i sve to. Te – ali ni to nije sve – da sa vašim kvalitetama danas apliciraju klinci od 23, 24 godine. Gospon, vi ste prestari za nas.

I sad ste tu.
Obrazovani, formirani, donekle situirani. Znate što hoćete i kako to postići, a bormeć i naglo probuđeni u bilokoje nedoba znate, koji rizik vrijedi skrupula i gdje radije prešućujete istine.
Kao takav ili kao takva, vi ste zapravo rafinirani produkt, očekivanih performansi blizu projektnom maksimumu, bez dječjih bolesti i daleko od padajuće dobiti sebi i drugima. Vi ste ostvareni cilj društvenog truda i socijalne interakcije tokom tri decenije i malo preko toga.
I kao takav ili takva, vi ste, vele vam Oni – SKVIIK! – prestari. Prestari za umjetne oplodnje; prestari za novi posao.
Niste prestari za postati ministar ili saborski zastupnik. Za sjediti u nekom nadzornom odboru.
Niste prestari za plaćati poreze, prireze, zareze i nareze.
Ni za grintanje niste stari…. (gle fakat…)

I tako to krene.
Sjedite sa Voljenom (ili dosjelom) Osobom pred televizorom ili na terasi uz čašu vina i tablete za tlak. Češkate si škembice i mantrate da je to s godinama tak'-pa-kajonda.
I, ma kako se trudili, krenete grintati. Na Njih. Koji cure iz tevea, koji vam niti ne odgovaraju na aplikacije; na Njih, koji su vas godinama okogledno netrepno uvjeravali da je sve u redu i da ćete biti sretni roditelj.
I sad ste tu.
Prestari.
Vele. Oni.

- 10:04 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

12.06.2009., petak

Pan - pan (ili ipak Žuja?)

Čudno pa tristoti post nije bio o avionima… No, iako Koreja jest bila sasvim dobar slučajni odabir, ipak me nešto tjera da makar naknadno propostim koju o limenim pticama mističnih bijelih tragova i treperavih svjetalaca na nebu…
Naravno, hrvatski njurgav, morat ću izraziti i gnušanje medijskom perverzijom u fatalističkom i nemuštom izvještavanju o zrakoplovnim udesima, i kako me tonom podsjećaju na uvjerenje jedne poštovane stare babe između Gračanice i Lukavca, koja me sinoć uz kahvu uvjeravala da se nevrijeme i tuča mogu otjerati bacanjem žlica kroz prozor…

Kao dubokosmrznuti tehničar po vokaciji, godinama pratim zrakoplovstvo – otud i kuma ovog bloga, Shelly Kelly.
Uglavnom, kod mene je riječ o sindromu onog Petra Pana, koji nikad nije postao pilot; definitivno je riječ i o fascinaciji tehnikom, oblicima, odrazom tehničke evolucije i cijele civilizacije – i proizvoljan sam u argumentima, naravno…
Prije svega, moram naglasiti i kako sam isključivo laik, iako moja Prvozakonita na dvadesetak kila tehničkih izvještaja o istragama zrakoplovnih udesa i incidenata uvijek iznova gleda mješavinom neshvaćanja i ufanja, kako toliki vremenski (i volumensko-tonerski) ulog mora da je na mene ipak ostavio traga makar-kakve upućenosti u materiju; nešto kao kad frajeri lamentiraju u kladionici ili na ribičiji.

Ovaj dakle post pišem sa upravo te pozicije laika - interesenta, posve svjestan ozbiljnosti struke i pijeteta, kojeg zaslužuju žrtve civilnog zrakoplovstva - bez senzacionalizma, špekulacija i medijskih bućkuriša, koji u nedostatku stvarnih vijesti u sto varijanti kvaziinformativnih degutantnosti i nebuloza prikazuju zrakoplovne nesreće i incidente…

Radi realnijeg sagledavanja činjenica, za početak: Samo u svibnju 2008. zabilježeno je vrld-vajd dva milijuna i šest stotina tisuća komercijalnih letova – ugrubo, preko osamdeset tisuća letova dnevno. Statistički, uz Boeinge i Tupoljeve, Bombardiere i Saabove, Embraere i Iljušine, sami modeli Airbusa bilježe po jedno polijetanje – svake dvije sekunde.
Obrnutom logikom, zrakoplovi sigurno slijeću svake sekunde svakog dana, njih na tisuće. Ma kako bile napuhane, specijalne i ekskluzivne vijesti o jedva - prinudnim slijetanjima, zamalo - dimu u kabini ili pobogu - puklim gumama, radi se o apsolutnim promilima promila broja ozbiljnih incidenata u odnosu na broj polijetanja.
Kako dalje pronalazim, na milijun sati letenja civilnim komercijalnim zrakoplovima statistički se bilježi četvero poginulih osoba, a vjerojatnost da netko pogine koristeći se zrakoplovom leži između
1 : 13.000.000 i 1 : 1,100.000, ovisno o kvaliteti odabrane kompanije. Utoliko, dnevni senzacionalistički naslovi teško da uopće mogu biti povezani sa realnošću sigurnosti zračnog prometa, ma kako on rapidno rastao i zadavao progresivne glavobolje kontrolorima zračnog prometa.

Ista internetska stranica nudi i podatak kako od pedesetih godina prošlog stoljeća naovamo polovicu udesa u epilogu skrivi posada zrakoplova, dok je za isti period oko 22 % uzrokovano mehaničkim problemima – sve kompliciraniji sustavi u funkciji udobnosti i sigurnosti sa sobom donose i više mogućnosti zakazivanja, kao što, obratno, rastuću komercijalnu zahtjevnost i povezane rizike zrakoplovnog prometa nije moguće posve kompenzirati modernom tehnologijom – dapače, svojedobno je njemačko udruženje pilota „Cockpit“ utvrdilo da „automatizacija“ zrakoplova, iako u funkciji povećanja sigurnosti, sve češće posade dovodi u nedoumicu „što upravo radi avion?!“

Trenutna istraga o letu AF 440 na samom je početku, i nipošto ne mislim špekulirati o njezinom tijeku i ishodu. Međutim, dok mediji uglavnom u tantričkim specijalnim izviješćima lamentiraju kako se gotovo ništa ne zna, rijetko se ističe kompleksnost i višestruka sigurnost sustava zrakoplova i postojanje neovisnih informacijskih, energetskih i upravljačkih krugova, koji skupno gotovo posve isključuju mogućnost da otkazivanje jedne komponente ili sustava dovede do tragedije.
Ne ukazuje se niti na činjenicu, kako iznimno rijetko jedan jedini uzrok dovede do zrakoplovnog udesa - u pravilu, ka tragediji vode projektno nepredvidivi slijedovi objektivnih i subjektivnih zbivanja – zaboravni mehaničar previdi komad ljepljive trake, pa njegov predradnik to ne primijeti, pa pilot prije leta ne ispoštuje obvezu kontrole, pa uslijed krivih podataka tokom leta posada (koja usput ne razumije engleski) lakonski i suprotno propisanoj proceduri donese pogrešnu odluku i "pokloni" spasonosnu visinu ili brzinu…
Naravno, medijima je umjesto ukazivanja na čitavu seriju sigurnosnih mjera i sustava bitno spektakularnija banalna, fatalistička slika razorne moći objekta od stotinjak tona, koji je gotovo zvučnom brzinom neobjašnjivo udario u prepreku, raspadajući se kilometrima uokolo u oblaku vatre i dima.
Civilizacijski mazohizam; šišmiševa krila i protugradna obrana bacanjem žlica kroz prozor...

Na ovom sam mjestu, iziritiran bapskonaklapačkim tonom u medijima, započeo kratku usporedbu trenutnog izvještavanja o spomenutom letu
AF 477 sa sažetkom strukovnog izvještaja o sličnom također Airbus A - 330, također spominjanje sustava mjerenja brzine, uloga autopilota i kompjutorski inicirani manevri.
Uz evidentne sličnosti u konkretnoj fazi leta, spomenuti je Quantasov Airbus sa stotinjak ozlijeđenih slijedom dva kratka nekontrolirana poniranja ipak „sretno“ sletio…
Iako je bila poanta posta, morao sam odustati od takve usporedbe izvještaja i radikalne razlike populističkog i strukovnog informiranja, jer bih ispao i arogantan i samoživ i nerazumljiv, spominjući pojmove poput Inertial Reference System, Stall and Overspeed Warning, ECAM i Flight Envelope Protection.
Siguran sam da struka već danima ionako analizira frapirajuću sličnost faza ova dva leta...
Tim sam uvjereniji i da medijski pristup definitivno slijedi logiku „kruha i igara“ – dok mi pokorno i nekritično, poput djeteta žlicu sirupa, gutamo medijske pripravke i zgražamo se nad šarenim krhotinama i crnim vrećama; dok se maltene čudimo što, eto, danas nije pao avion, stvarna istina stvarno jest negdje oko nas. Zato, polunasmiješen škiljim u nebo i gledam contrail dvomotorca, kako siječe poluoblačno nebo od istoka – jugoistoka ka zapadu – sjeverozapadu i… zavidim onima gore…
Teve ne palim.
Žuja paše.

- 17:35 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

09.06.2009., utorak

Goryeo reloaded - smješak i pomalo tjeskobe

OSLOBOĐENJEM Njemačke od fašizma 1945. godine – ovo je formulacija, kojoj su nas učili u DDR-u ranih osamdesetih – nametnulo se pitanje, što i kako dalje sa Europom, kako spriječiti reprizu rata i istodobno onemogućiti prodor Sovjeta i komunizma („“) prema Zapadu. Ovo posljednje jedan je od nezanemarivih, potcijenjenih aspekata učešća SAD-a u tome ratu, ali em nisam ekspert, em post ne ide u pravcu konstatacije, kako su Ameri uvijek svoju riticu posebno ljubili.
Uglavnom, capcarap!, Francuzi, Britanci i Ameri dobiju zapad Njemačke i zapad Berlina (na istoku zemlje), a Sovjeti dobiju istok države i glavnog grada.
Nešto kasnije, slijedom monetarne reforme, izrodi se tako podjelom Njemačke DDR.

Pobjedom antifašističkih snaga na jugozapadu Balkana i Titekovim lukavim izumom tampona (prvenstveno između SAD-a i SSSR-a) nastane uglavnom bivša nam Juga.
Nekako istovremeno sa ujahavanjem partizana u Zagreb, daleko na istoku kapitulira Japan, koji je od XVI stoljeća opsjedao Koreju i od početka XX stoljeća ju već držao okupiranom uz stravične zločine.
Kapitulacijom Japana dakle, ponovno se, poput dvije polovice iste riti, u Koreji sljubljuju Amerikanci i Rusi (zapravo Huljićev stih ispada, ima neslućenu dubinu)…
Odlukom UN-a o famoznoj 38. paraleli, Rusi uspostavljaju upravu nad sjeverom Koreje, Amerikancima pripada jug. 1948., Sjeverna i Južna Koreja imaju zasebne vlade; država je podijeljena. 1950. Sjever napada jug.
Tu bi sad Shelly K. rado sjajnooko i nonšalantno dodao priču o MiG-u 15 i o F - 86 Sabre i o evoluciji vojnih mlažnjaka, ali – to bi bio post za frikove, daleko van teme same Koreje...

DDR i Juga, Ameri, Rusi, Koreje - a ja u svemu tome...?

Ja - nesvrstani Zagrebački klinac, koji ustrašen špura iz škole, kad je uplakana drugarica Maričić rekla kako je Tito umro i kako će sad doći ruski tenkovi. (DUŠKO je bio aktualna tragikomična kratica; blogo- i ine B.a.B.e. su došle puno kasnije.)
Isti taj klinac, ja, kojeg mama nešto kasnije iz post-Titove Juge, od tate partizana, odvodi u DDR. (Stari jest zagovarao da uvijek budemo spremni otići kad rat počne, ali...)
Tamo, u zbiljskom režimu, od prvog dana u školi upadam u paranoju blokovske politike, nuklearne prijetnje, SS – 20, Pershinga.
Nu kanješno; nije pitanje, hoće li rata biti, nego kojeg ću lijepog dana, biciklirajući kaldrmom kući u košuljici Slobodne Njemačke Omladine, na horizontu ugledati radioaktivnu gljivu. Nu kanješno…
Na prvoj predvojničkoj obuci, hopsajući među tenkovima, pojašnjeno nam je i da je jedini smisao i svrha istočnonjemačke vojske i nas u njoj u tom samo-što-nije – ratu, zaustaviti prodor NATO-a na 24 sata. Nu kanješno.

Svoju školsku ljubav iz „Holjevca“, RafFaelLu, vidio sam u Zagrebu koncem '87. Potiho mi je prošuškala kako će se uskoro u Hrvatskoj (!) slaviti (!) Božić. Ja sam više gledao njezine usne i oči.
Godinu kasnije, Shelly je elegantno van-vej-end-evej preletio berlinski Zid i mislio da je povratkom u Zagreb napokon ostavio Amere i Ruse iza sebe, skupa sa paranojom očekivane atomske gljive.
Nešto kasnije, Njemačka se ujedinila, a mene eto – capcarap! (2)- u ratu na Balkanu, a ni RafFaelLe mi niotkud. eek

Niti Koreje mi, zapravo, tada niotkud, a ovo je zapravo post o Koreji, i o ratnim psihozama i Istoku i Zapadu, i o tome, kako se čovjek putovanjima veže za mjesta...

MOŽDA dakle ovog posta ne bi bilo, da nisam uvijek nekako vizionarski zaglavljivao u Huljićevom kasnijem stihu o Ameru i Rusu, o meni između. I o Hibiskusu.
Posta zasigurno ne bi bilo, da Prvozakonita lani nije nepoznatoj ženi u frizeraju ponudila da ju eskortiramo na put u Južnu Koreju – to sam upostio višestruko ( Posavski ChooLin, Čučavac i sušimlažnjak i Još malo slikovnice).
Između trivijalnijeg medijskog senzacionalizma, sad svako malo čujem vijesti i o raketnim eksperimentima Sjeverne Koreje. O planovima južnokorejskog protuudara. O osuđenim američkim novinarkama u Sjevernoj Koreji. O zveketavim prijetnjama ratom (... da nastavak politike drugim sredstvima... hm!)

Pregledavam slike i premišljam sjećanja sa našeg osmodnevnog boravka; i sad, godinu i nešto kasnije, i dalje sam jednako fasciniran spojem tradicije pune filigranskih, Zapadnjaku isprva neprimijetnih rituala hijerarhijskog pozdravljanja, sipanja pića, jela, dodirivanja. Nerijetko Prvozakonita i ja spominjemo naše predivne koreanske domaćine, koji su nas danima vodili svim kutevima i zakucima juga zemlje. Ponekad još jedemo štapićima, mantrajući, kako ćemo sigurno opet otići, jednom…

Tako gledamo i Milićeve reportaže iz Koreje; kimamo glavama, komentiramo; taman zove i Katica, naša vodilja – pratilja i pita, gledamo li „gdje smo bili, jebote!“… I poklopi se; plingplong, mailbox binarno – limeni javlja da je digitalni golub uletio… Ma sinko moj, tko je samo /znakovi koje naš provajder ne podržava rolleyes

/…?!
Kopam po drangulijama i besmislenodjelujućim prašinoskupljačima; plava kartica sa lijepom našom latinicom, i sa tim istim znakovima… Rosa… Nasmijani vražičak, Rosa! Rosa, Reginina sestra. Regina, Katičina koreanska šogorica. Povod našeg puta.
Koreja; 50% ateista; 30% kršćana; 10% katolika.
LG, veličine omanjeg grada. Škver Hyundai… da ti pamet stane…
Pa mi, na koreanskoj katoličkoj svadbi. Mi, u pačjem restoranu. Mi, u ribljem restoranu. Na plantaži čaja. Na besplatnim fitnes – spravama po ulicama. Mi, u nacionalnom parku Jeong Dor Beach. Mi, u hramu Ssanggye, na Mount Jiri. Mi, Naganeupseong Folk Village. Suncheon Bay rezervat – tu se koreanski admiral Yi Sun – sin na svom brodu – kornjači borio protiv Japanaca prije petsto godina…
Brod – kornjača, a propo, avetinjski dimeća preteča psihološkog ratovanja (nešto poput naše falkuše zubo

).
… i još toliko toga, toliko mnogo toga …

DA nismo bili u Koreji Prvozakonita i ja (da ona nije u frizeraju pristala pratiti nepoznatu ženu na bratovo vjenčanje u neki tamo Mokpo u nekoj tamo Koreji); da nisam kao klinac očekivao ruske tenkove u Sigetu i kaldrmom pedalirao Wittenbergom da vidim mamu prije nego nas otpuše atomska bomba; da nisam sa mnogima 90ih živio u osjećaju „Ma, neće valjda…“; da mi nije uplingao mail sa čudnim znakovima nekidan - ni ovog posta ne bi bilo…
Ovako… – kamsamida, Goryeo…

- 16:04 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

01.06.2009., ponedjeljak

Županja, bicikl i delikt

Zapravo sa htio napisati nezafrkantski postić, kako ponekad ne treba duge pripreme i egzotike, da čovjek malo napuni baterije prirodom, prizorima, mirisima.
Kako lijek protiv depresije može biti i bicikl; možda čak u kombinaciji sa fotoaparatom.
Kako sam to zamislio, htio sam reći kako sam skupio sav svoj optimizam i zbilja između dva pljuska uspio odbiciklirati iz muškatnog Orašja do Županje i Bošnjaka.
Mislio sam spomenuti ugodu iznenađenja da prostor, kojim sam dnevno jurcao autom, uz par skretanja i ravnomjerno vlastonožno pedaliranje može pružiti toliko lijepih, iznenađujućih prizora, da bi lagano roštiljanje već odvelo preko ruba emotivnog kičeraja. (!)

U tom postu pokušao bih uplesti i kako je suluda ona školska postavka „što je pisac htio reći“ – čisto sumnjam da je ijedan pisac ikad sjeo, htio nešto reći pa to onda upakirao u tisuće riječi romana. Ovo, naime, jer naravno nisam pisac, ali da jesam, zasigurno bih zalutao u spomenu staraca na biciklima, kanala pred dvorištima i čestih natpisa „kuća na prodaju“, i odlutao bih tihim tokom široke, zelenoplave Save nekamo ka ušću, ka idućem saudade...
Još bih se u postu dotakao i lokalnog zavičajnog muzejčića u Županjskom Čardaku, jedinom očuvanom primjeru vojnokrajiške obrambene arhitekture u Hrvatskoj (veli natpis). I napisao bih koju o spomen – obilježju ubijenim županjskim HSS-ovcima iz 1945 (odbačeni stari križ isprva me razljutio; kasnije sam shvatio da je na njegovo mjesto postavljen novi).

Ali.
Ne može pošteni bloger napisati takav post, ako ima moju facu i moju nafaku.
I nije tu problem, nakon pola godine apstinencije centrirati guzicu na bicikl i dati nezanemarivoj masi iole primjetnu akceleraciju.
Ali da smo svi rođeni pod baš svojom zvijezdom, spoznao sam parsto metara po polasku iz Orašja, na granici pred mostom preko Save. Očekivao sam, pokazat ću osobnu, policijot će me promahnuti – gotovo svaki dan tuda prolazim, lik me vidi isto tako često kao ćunu rođenu.
No… Gleda on osobnu. Gleda mene. Šuti. Utipkava.
Pa pokaže nekamo među moje nožje.
„Šta, bicikl?“
Nastojeći ne osvijestiti svoj animozitet prema uniformama, nastojeći to nastojanje ne odati izrazom lica i nastojeći zadržati entuzijazam i dobru volju bajkersku, uljudno odgovorim – „Da, to je bicikl.“
„… jeli, jel ti mene za'''bavaš?“, zapita uniforma, titrajući između ljutnje i shvaćanja zafrkancije…
…
Umišljajući škripu guma, riku klipova u cilindrima i spuštanje vizira na kacigi, bez dodatnog teksta zapedalirao sam prema mostu.

Napokon - nisam sa autom; most prazan, simetrična pruga dijeli zelenilo i u luku se izvija nad odrazom zelenila; kandelabri stvaraju ogradu nebu… Slikam, pedaliram dalje.

U Orašje sam tada došao, pa jedno vrijem dolazio, dok je sadašnji most bio srušen. Dvije skele prevozile su aute, buseve, duše izbjeglica, gastarbajtera i čudnih stranaca, koji bi uvijek imali prednost pred svima.
Dvama prilaznim putevima, prašnjavim, zakrčenim, u svijest se tada, poput rijeke u kamen kanjona, urezivala nesvijest trajnosti.
Kasnije se kao niotkud opet stvorio most sa svojim blagim lukom i gotovo filigranskom siluetom između dva svijeta...
Bez konkretnog cilja zapravo, vozim se sad kroz šumarak uz Savu i odjednom, u čudu svome čudu, prepoznajem poluzarasli puteljak do tadašnje skelske rampe…
Deset godina…
Vozeći dalje uz savski nasip s jedne strane i vrbe s druge, prisjećam se gotovo iste scene; od savskog mosta sa okretištem tramvaja prema zapadu, pa kraj nasipa prema Jarunu… Hm…

Kad bi pisac zbilja unaprijed htio nešto reći, sad bi dakle našiljio olovku i krenuo sa opisom drvenog križa, koji je obilježavao mjesto, na kojem je 1945. ubijeno i u Savu bačeno osmero članova hrvatske seljačke stranke. Pisac bi dalje aludirao na prolaznost vremena, na staro drvo odbačenog križa preko puta slično stare, napuštene kuće, i možda bi ukomponirao i nekakav novodobni izborni plakat, kao u kontrastu.

Nisam pisac; vulgarnošću turista tek slikam par slika.
Pazeći da ne izvrnem bolni kuk, sjedam na žuljajuće sjedalo i pedaliram dalje… Zdrav duh u zdravom tijelu…
Radnička čitaonica iz 1919., u kojoj su radnici "dogovarali borbu za svoja prava" ...

Odmjeravam tmurno nebo, računam, koliko mi vremena treba za povratak prije kiše.
Ali žeđ je kurva, a Bošnjaci blizu. zubo

Izlazim iz Županje, siječem magistralu, kojom sam neke tamo '95. Ili '96., u mješavini znatiženje i straha, sa punim busom deportiranih izbjeglica prošao u prvi kvazi-poslijeratni posjet Bosni i Orašju, za koje zapravo dotad niti čuo nisam…

Nepuni kilometar od magistralne ceste, skrećem na eko – ranč „Mustang“; gazdu prepoznajem; paunove, konje i pse zapravo i ne.
Za susjednim stolom, nekoliko zagrebačkih bajkera (ali sa bajkovima na benzin) ispijaju Žuju.
Žuju dakle it iz...

Uz Žuju, gledam slike, koje sam usput napravio. Poneka okej; sve nekako sjetne. U daljini već grmi.
Pazeći da ne izvrnem bolni kuk, sjedam na žuljajuće sjedalo i pedaliram za bajkerima, pa skrećem na jug, ka Orašju. Vjetar u leđa – oj, nafako, čudna li si; mene vjetar ka Bosni gura…
U prejakom svjetlu pod tamnosrebrnim oblacima, mrlje hrđe na bijeloj simetriji ograde mosta tjeraju me da još jednom stanem i slikam.
Bacam pogled prema Orašju – možda ću se jednom, kad napokon odem, pitati, zašto ga odavde nikad nisam slikao… Dakle...

Dok par trenutaka kasnije usporavam, kako bih po običaju biciklista tek u prolazu pokazao osobnu, bosanski policajac izlazi iz kućice. Za njim izlazi još par uniformi, a ja se pitam, hoću li opet morati potvrđivati da je bicikl to što jest.
„Parkirajte vozilo i pođite sa nama!“
Promišljam promile, ulogu granične policije, valjanost osobne. Konopac zdravog razuma bolno i nezaustavljivo klizi kroz ruke.
„Jeste li na mostu koristili mobilni telefonski uređaj sa ugrađenom kamericom ili foto – aparat, gospodine?“
O, živote.
Nagledao sam se istočnonjemačkih uniformi i naodgovarao paranoičnih pitanja. Nagledao sam se drugih uniformi o naodgovarao paranoičnih pitanja.
Ali… Ne da mi se pojašnjavati da nema znaka zabrane slikanja. Da sam slikao na hrvatskom teritoriju, i to komad ograde i komad rijeke.
Da sam sve to tokom godina otprilike isto stoput slikao sa nasipa, iz auta, šetajući. Da postoji Gugl Rt sa bitno obavještajnijim slikama konspirativnog civilnog mosta. Da je 2009., i da nismo u Sjevernoj Koreji, for faks sejk. To mi se sve ne da pojašnjavati.
Dok po nalogu brišem sliku po sliku, pokušavam se sjetiti, ima li na kartici i slika, koje ipak spadaju u intimu…
Na pojašnjenje, da sa odobrenim boravkom živim tu, u Orašju, deset godina, sa svojom odvjetnicom - ! – uniforme se gotovo razočarano razilaze i pospremaju neispunjen formular u muzgavu ladicu zadimljene kućice. Izlaz mi je slobodan.
Pazeći da ne izvrnem bolni kuk itd. itd., sjedam na vozilo i odmahujem carinici upitnog pogleda. Ne, ništa za prijaviti.

Napuniti baterije.
Prirodom.
Prizorima.
Mirisima.
…

- 22:54 - Stisni pa pisni (19) - Papirni istisak - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>