Marketing
Pan - pan (ili ipak Žuja?)
Čudno pa tristoti post nije bio o avionima… No, iako Koreja jest bila sasvim dobar slučajni odabir, ipak me nešto tjera da makar naknadno propostim koju o limenim pticama mističnih bijelih tragova i treperavih svjetalaca na nebu…
Naravno, hrvatski njurgav, morat ću izraziti i gnušanje medijskom perverzijom u fatalističkom i nemuštom izvještavanju o zrakoplovnim udesima, i kako me tonom podsjećaju na uvjerenje jedne poštovane stare babe između Gračanice i Lukavca, koja me sinoć uz kahvu uvjeravala da se nevrijeme i tuča mogu otjerati bacanjem žlica kroz prozor…
Kao dubokosmrznuti tehničar po vokaciji, godinama pratim zrakoplovstvo – otud i kuma ovog bloga, Shelly Kelly.
Uglavnom, kod mene je riječ o sindromu onog Petra Pana, koji nikad nije postao pilot; definitivno je riječ i o fascinaciji tehnikom, oblicima, odrazom tehničke evolucije i cijele civilizacije – i proizvoljan sam u argumentima, naravno…
Prije svega, moram naglasiti i kako sam isključivo laik, iako moja Prvozakonita na dvadesetak kila tehničkih izvještaja o istragama zrakoplovnih udesa i incidenata uvijek iznova gleda mješavinom neshvaćanja i ufanja, kako toliki vremenski (i volumensko-tonerski) ulog mora da je na mene ipak ostavio traga makar-kakve upućenosti u materiju; nešto kao kad frajeri lamentiraju u kladionici ili na ribičiji.
Ovaj dakle post pišem sa upravo te pozicije laika - interesenta, posve svjestan ozbiljnosti struke i pijeteta, kojeg zaslužuju žrtve civilnog zrakoplovstva - bez senzacionalizma, špekulacija i medijskih bućkuriša, koji u nedostatku stvarnih vijesti u sto varijanti kvaziinformativnih degutantnosti i nebuloza prikazuju zrakoplovne nesreće i incidente…
Radi realnijeg sagledavanja činjenica, za početak: Samo u svibnju 2008. zabilježeno je vrld-vajd dva milijuna i šest stotina tisuća komercijalnih letova – ugrubo, preko osamdeset tisuća letova dnevno. Statistički, uz Boeinge i Tupoljeve, Bombardiere i Saabove, Embraere i Iljušine, sami modeli Airbusa bilježe po jedno polijetanje – svake dvije sekunde.
Obrnutom logikom, zrakoplovi sigurno slijeću svake sekunde svakog dana, njih na tisuće. Ma kako bile napuhane, specijalne i ekskluzivne vijesti o jedva - prinudnim slijetanjima, zamalo - dimu u kabini ili pobogu - puklim gumama, radi se o apsolutnim promilima promila broja ozbiljnih incidenata u odnosu na broj polijetanja.
Kako dalje pronalazim, na milijun sati letenja civilnim komercijalnim zrakoplovima statistički se bilježi četvero poginulih osoba, a vjerojatnost da netko pogine koristeći se zrakoplovom leži između
1 : 13.000.000 i 1 : 1,100.000, ovisno o kvaliteti odabrane kompanije. Utoliko, dnevni senzacionalistički naslovi teško da uopće mogu biti povezani sa realnošću sigurnosti zračnog prometa, ma kako on rapidno rastao i zadavao progresivne glavobolje kontrolorima zračnog prometa.
Ista internetska stranica nudi i podatak kako od pedesetih godina prošlog stoljeća naovamo polovicu udesa u epilogu skrivi posada zrakoplova, dok je za isti period oko 22 % uzrokovano mehaničkim problemima – sve kompliciraniji sustavi u funkciji udobnosti i sigurnosti sa sobom donose i više mogućnosti zakazivanja, kao što, obratno, rastuću komercijalnu zahtjevnost i povezane rizike zrakoplovnog prometa nije moguće posve kompenzirati modernom tehnologijom – dapače, svojedobno je njemačko udruženje pilota „Cockpit“ utvrdilo da „automatizacija“ zrakoplova, iako u funkciji povećanja sigurnosti, sve češće posade dovodi u nedoumicu „što upravo radi avion?!“
Trenutna istraga o letu AF 440 na samom je početku, i nipošto ne mislim špekulirati o njezinom tijeku i ishodu. Međutim, dok mediji uglavnom u tantričkim specijalnim izviješćima lamentiraju kako se gotovo ništa ne zna, rijetko se ističe kompleksnost i višestruka sigurnost sustava zrakoplova i postojanje neovisnih informacijskih, energetskih i upravljačkih krugova, koji skupno gotovo posve isključuju mogućnost da otkazivanje jedne komponente ili sustava dovede do tragedije.
Ne ukazuje se niti na činjenicu, kako iznimno rijetko jedan jedini uzrok dovede do zrakoplovnog udesa - u pravilu, ka tragediji vode projektno nepredvidivi slijedovi objektivnih i subjektivnih zbivanja – zaboravni mehaničar previdi komad ljepljive trake, pa njegov predradnik to ne primijeti, pa pilot prije leta ne ispoštuje obvezu kontrole, pa uslijed krivih podataka tokom leta posada (koja usput ne razumije engleski) lakonski i suprotno propisanoj proceduri donese pogrešnu odluku i "pokloni" spasonosnu visinu ili brzinu…
Naravno, medijima je umjesto ukazivanja na čitavu seriju sigurnosnih mjera i sustava bitno spektakularnija banalna, fatalistička slika razorne moći objekta od stotinjak tona, koji je gotovo zvučnom brzinom neobjašnjivo udario u prepreku, raspadajući se kilometrima uokolo u oblaku vatre i dima.
Civilizacijski mazohizam; šišmiševa krila i protugradna obrana bacanjem žlica kroz prozor...
Na ovom sam mjestu, iziritiran bapskonaklapačkim tonom u medijima, započeo kratku usporedbu trenutnog izvještavanja o spomenutom letu
AF 477 sa sažetkom strukovnog izvještaja o sličnom također Airbus A - 330, također spominjanje sustava mjerenja brzine, uloga autopilota i kompjutorski inicirani manevri.
Uz evidentne sličnosti u konkretnoj fazi leta, spomenuti je Quantasov Airbus sa stotinjak ozlijeđenih slijedom dva kratka nekontrolirana poniranja ipak „sretno“ sletio…
Iako je bila poanta posta, morao sam odustati od takve usporedbe izvještaja i radikalne razlike populističkog i strukovnog informiranja, jer bih ispao i arogantan i samoživ i nerazumljiv, spominjući pojmove poput Inertial Reference System, Stall and Overspeed Warning, ECAM i Flight Envelope Protection.
Siguran sam da struka već danima ionako analizira frapirajuću sličnost faza ova dva leta...
Tim sam uvjereniji i da medijski pristup definitivno slijedi logiku „kruha i igara“ – dok mi pokorno i nekritično, poput djeteta žlicu sirupa, gutamo medijske pripravke i zgražamo se nad šarenim krhotinama i crnim vrećama; dok se maltene čudimo što, eto, danas nije pao avion, stvarna istina stvarno jest negdje oko nas. Zato, polunasmiješen škiljim u nebo i gledam contrail dvomotorca, kako siječe poluoblačno nebo od istoka – jugoistoka ka zapadu – sjeverozapadu i… zavidim onima gore…
Teve ne palim.
Žuja paše.
Post je objavljen 12.06.2009. u 17:35 sati.