ISPRVA sam obožavao zakon o zabrani pušenja.
Pun mi je kufer da nakon kave u kafiću bacam odjeću na pranje. Da se taman poradujem udahu mirisa kave, pa zatvorenih očiju isparam pluća nečijim ispuhnutim dimom. I da, recimo, sjedim sa dragom osobicom na sporopićnom toroku, tokom kojeg mi počnu suze teći. Od dima.
Da ne govorim o pušenju tokom jela.
Životinje za stolom kao progonjene umljackaju i ugutaju u sebe cijeli ručak, dok ja prvi put sipam juhu, i onda mi sat vremena blaženo cmaču i pušu dim u tanjur, sa kojeg sam se taman ponadao osjetiti mirise hrane, začina, mora. Vandali, da vandali.
(Kad sam im u kontru zapalio mirisne štapiće uz servirano jelo i ponudio i prducnuti, jer da je to protestantskom dijelu mene eksplicitni gušt a po Lutheru i zdravo, sablaženo su me pitali, jesam li normalan… A isto ga dođe; moj gušt, moj gušt, moj preveliki gušt…)
Povodom zakona čak me Frau Mutter zvala iz daleke EU-rope, sva emotivna, da napokon, taj zakon. Jer njoj je doktor nedavno rekao da hitno mora prestati toliko pušiti u svojim sedamdesetima. Žena u životu nije zapalila cigaretu – samo je radila u kancelariji sa pušačima.
Dakle, isprva sam paušalno i kolateralno obožavao zakon o zabrani pušenja.
NARAVNO, prošao sam ranije faze pušenja iza školskog dvorišta, ritualno sam dijelio kutiju plavog ronhila sa Bliskom i kolegama na faksu parirao izražavajući trud i vrijeme crtanja reduktora i vratila, prenemažući se brojem ispušenih kutija cigareta, uf, uf, uf...
Ali ja, da se ne lažemo, ja nikad nisam pušio. Nikad zbilja.
Čak je aktualni popodnevni cigarilos čisti, neuvlačni i isključivi One-Man-Show, na terasi. Ponekad uz čašu vina.
Neki su gušti eksplicitno solerski...
UVIĐAM međutim, i pepelom (cigareta) se posipam, kako sam bio u krivu.
Zakon je štetan, zakon je loš. Je'''o IH zakon.
Tako je!
Dan Prvi:
Dogovorim se sa nekim na kavu. Vani plus tridesetak.
Ulazim u prozračni, klimatizirani kafić sa super pogledom na grad; poluprazan; milina jedna.
Frendicu sam jedva ugledao – sjedi stisnuta sa pedesetak drugih pušača na uskoj, prevrućoj, suncem obasjanoj limenoj terasici ispred milinoprostora; ni na nebu, ni na zemlji.
Par minuta kasnije, dok ju ne čujem od buke raskršća, samo kimam glavom i polurezignirano pratim, kako mi kovitlaci dima lijepe pepeo na znojnu kožu.
Lupa li mi srce od jare ili od torture, ne znam (zašto mislim na dugobračni seks?).
Dan Drugi:
Poučen Danom Prvim, sa Prvozakonitom dogovaram susret sa njezinom kolegicom U kafiću. U – dakle, niks sfumato.
Moj trijumfalni smješak raspao se u tisuću komadića, kad je cura zamolila da iziđemo sjesti na onu gredicu (iz Dana Prvog), kako bi ona mogla zapaliti.
Vani vjetar, kiša. Prvozakonita bez jakne.
Prepuštam joj jaknu, drhtuljim. Vjetar mi nosi pepeo i dim u oči. Kolegica razdragano i detaljno priča; žubor tantre o zakonu o parničnom postupku prekine tek periodično podignutom rukom uz kratki "M...!", povlačenje dima i zvučni auspuf.
Ja samo suzim i kišem. Konobar (klonirani KroKap) misli da maramicom njemu domahujem, u očaju ili novootkrivenoj seksualnoj preorijentaciji.
(Prvozakonita nakon drugih pola sata pita, čini li joj se samo, ili sam ja-to-opet-nešto-namrgođen.)
ZAKLJUČUJEM dakle, zakon o zabrani pušenja je štetan po zdravlje, a i asocijalan.
A mi, koji smo mu se radovali, baš smo samoživi. Jer nas troje, četvero zbilja se ne poznamo i ionako ne sjedimo skupa, a ispraznili smo sve birceve, i svu svoju škvadru stjerali van, na kišu, na plus pedeset. Pred uredske zgrade, na kojekakve golubinje štangice.
Pa sad nas par nepušača ili ćubimo sami u prozračnim, prevelikim, praznim kafićima, ili nam valja među Njih, Naše Protjerane Pušače. Socijalizirat' se. Imati s kime, uopće.
DAKLE, dok mi doktor veli da šećer treba pratiti i srce baš nije nekaj ali tlak da se da kontrolirati dok kičmi ionako spasa nema, o plućima niš' ne veli.
Mjerkam svoju mašinu za zadimljeni veš. Razmišljam, s kime & kamo na kavu.
I mislim si, kišući od nekidan – ma dovraga; ukinite taj zakon, da fino k'o čovjek iziđem među ljude; da bude sve k'o nekad …
Post je objavljen 22.06.2009. u 11:17 sati.