male price o velikom svijetu

povratak u civilizaciju

Nakon odlično prospavane noći, počinjemo s pripremama za spuštanje na 0m n/v. Treći kat ležaja u skloništu je super za spavanje jer je tamo i mali prozor pa se nismo gušili od vrućine po noći. Doručkovali smo na terasi, uz pogled na Paklenicu. Prije odlaska, odlazimo po vodu, koja se nalazi odmah ispod skloništa. . Put nas vodi prema Ivinim vodicama, pa na Borisov dom i u kanjon Paklenice. Cijelim pute do Ivinih vodica mogli smo uživati u pogledu na impresivni Anića kuk. . Ja sam bila uvjerena da se cijelo vrijeme ide nizbrdo, no do tamo staza krivuda uzbrdo pa nizbrdo, dijelom kroz gustu lijepu šumu. Nakon jednog sata, stižemo i do Ivinih vodica. Sklonište smo našli u dosta lošem stanju i puno smeća, tako da mi je bilo drago čuti da se ovih dana napokon počelo obnavljati i uređivati. Odmah do kućice je šterna s vodom. Odavde do Borisovog doma treba 2,5 sati i to sve nizbrdo . Ne znam kako, ali umjesto da izađemo ravno na dom, nas je put doveo u Pariće, seoce iznad doma. Do doma treba još jako malo ali su markacije u dosta lošem stanju a put je poprilično zakrčen.


U Borisovom domu ispijamo pivu i colu, kakav luksuz . Nakon nekih sat i po dolazimo u kanjon velike Paklenice, gdje susrećemo našu ekipu. Neki od njih su ovdje ispenjali svoj prvi smjer i svaka im čast na tome . Nas dvoje, ma koliko god voljeli i Paklenicu i penjanje, nemamo snage ni pomisliti na tako nešto u ovom trenutku sa našim bolnim koljenima.

U Paklenici smo imali smještaj u jednom od privatnih kampova. Ukoliko imate šator, preporučam svakome. U 35kn po osobi uračunat je šator, auto, kupaona i upotreba kuhinje (u kampu od NP svaka se stavka dodatno naplaćuje).

U danu X vraćamo se u Rijeku i pripremamo se za drugi dio našeg godišnjeg odmora (rehabilitaciju na moru ), no više o tome kroz koji dan.

Ovo je predzadnji dan naše ture. Od ogromne karte specijalke sa početka, ostalo je jos 30 cm .

Kad smo legli, spustilo se nevrijeme i mi smo sa strijepnjom iščekivali jutro, nadajući se da će nam vrijeme dozvoliti da idemo dalje. Na svu sreću, probudili smo se sa suncem. Naš prijatelj D, odlučuje da se već danas spušta u Paklenicu, gdje bi nas trebala čekati ekipa iz Zagreba, s kojom smo se prethodno dogovorili. Dragi i ja ustrajemo u tome da idemo do kraja i dogovoramo za sutradan susret s ekipom.

Sklonište na Strugama je jedno od ljepših i bolje opremljenih skloništa na Velebitu. Na donjem katu je kuhinja/blagovaonica i ležajevi, a još ležajeva ima i u potkrovlju. 15ak ljudi se ovdje može smjestiti bez problema. Oko skloništa se nerijetko mogu vidjeti i šatori. Tako sam i ja prošlu jesen ovdje spavala u šatoru i naučila koliko je važno imati dobar karimat. Vreća me je dobro služila ali sam cijelu noć osjećala hladnoću i vlagu iz zemlje. Ako češće spavate u šatoru, preporučam samonapuhavajući karimat. Nije pretežak (cca 500gr) a nije ni prevelik. Isto tako odlično posluži u skloništima i zimskim sobama gdje nema spužvi na ležaju.

U ovom periodu je na Strugama organizirano dežurstvo, pa nas spavanje košta 20kn. Na put krećemo oko 8 sati. Usput stajemo na Marasovcu da napunimo zalihe s vodom. Kako se uspinjemo, tako nam se otvaraju prekrasni vidici sa svih strana. . Ubrzo vidimo Babino jezero ispod sebe . Kako je subota, srećemo ljude po putu, pogotovo trekingaša. Pretpostavljam da su se pripremali za Velebitski treking.

Put od Struga do Vaganskog vrha (1757 m n/v) traje nekih 2 - 2,5 sata i nije pretjerano težak.

Na vrhu nas je dočekalo jako ugodno iznenađenje. Naime, ekipa s kojom smo se trebali sresti u Paklenici čeka nas na Vaganskom vrhu . Svaka čast, stvarno su nas lijepo iznenadili . No to nije sve , sa sobom su donijeli hrpu hrane i cuge za nas. Naravno da smo zamezili odmah na vrhu, tko bi odolio pravom kruhu i siru nakon tjedan dana jednolične prehrane . Evo naših dragih prijatelja i vatrogasna fotka na vrhu:

Malo pogleda s Vaganskog vrha:


Nakon obilatog piknika, ekipa se vraća u Paklenicu a mi nastavljamo prema Svetom brdu.


Prvom polovicom puta idemo kroz visoku, ali lako prohodnu klekovinu i tako je sve dok nam se ne otvori pogled na more.
. Evo i Svetog brda . Od ovog raskršća, do Ivinih vodica je 45 min hoda. Inače, od Vaganskog vrha do Sv.brda treba cca 3,5 sati hoda. Ovaj potez mi je definitivno najljepši i svima koji idu na Sv. brdo preporučujem ovaj put zbog prekrasnih vidika. Drugi prilaz iz Paklenice, preko Ivinih vodica, vodi stalno kroz šumu i vidici se počnu otvarati tik iznad skloništa.
Na ovom sedlu počinje spuštanje za sklonište Vlaški grad. . Ovdje ostavljamo ruksake i idemo na Sv.brdo samo sa vodom i fotoaparatom. Gledano iz daljine, uspon izgleda dosta težak, no ustvari nije tako strašan
Pogled sa vrha je fantastičan. Prava nagrada za prijeđeni put Nalazimo se iznad Tulovih greda i Masleničkog mosta Pogled na prijeđeni put . Zajedno na vrhu Na ovom sedlu se nalazi naš današnji dom . Spuštajući se prema skloništu, nailazimo na spomen ploču planinarima koji su tragično stradali u siječnju 2006. Od mjesta gdje smo ostavili ruksake do dole ima 30-45 min hoda po krušljivoj i strmoj stazici. No, nije ništa strašno, dovoljan je samo mali pojačani oprez.

U skloništu već ima 10ak ljudi. Večer provodimo u ugodnom okruženju i razmjenjujući iskustva i priče. Ovo nam je zadnja noć u planini i pomalo nam je žao da je turi došao kraj

Negdje sam već spomenula da je ova tura bila fizički najzahtjevnija, a bogami i najduža od svih do sada.

Krećemo već u 7 ujutro, nadajući se da smo kod crkve na Velikom Rujnu već oko podneva (yeah, right ). Započinjemo uspon prema prekrasnom kuku Stapini i usput se divimo Stapu, mjesto je stvarno prekrasno .
Tu je i kamen Čučavac, koji tko zna otkad odolijeva gravitaciji. . Evo nas napokon i kod Stapine. Iako je put do Struga poprilično dug, moja je veeeelika želja bila da posjetimo Kamenu galeriju. Na svu sreću, moja 2 suputnika su mi odlučila ispuniti tu želju, iako smo znali da će taj obilazak trajati barem sat do sat i pol. Cca 30-45 min nakon spusta sa stapine dolazimo do oznake. Tu smo ostavili i ruksake da nas ne ometaju pri pentranju po stijenama.

Naravno da se itetako isplatilo posjetiti to nevjerovatno mjesto, prava igra prirode u kršu . Sve je odličon markirano u Tatekovom stilu. U prvom dijelu markacije su postavljene kružno i to u obliku rednih brojeva.
. Na teže prohodnim mjestima postavljene su sajle, tako da se sve može proći bez problema. . Meni je naljepši bio prolaz kroz Zmajev hrbat i Terasu noževa . Na Terasi noževa ima pečat (bez jastučića), no na žalost nema upisne knjige. Odavde se spuštamo do malog "raskrižja" pred Klin Klanac gdje se odlučujemo za ljepšu varijantu . Osiguranje je odlično postavljeno. Zadnji osvrt na Kamenu galeriju

Ubrzo nakon dolazimo na Račabušu. Kod kuća postoji bunar s vodom. Bili smo malo sumnjičavi glede kvalitete pa smo ju za svaki slučaj dezinficirali tabletama. Cijelo vrijeme smo hodali opijeni mirisom kadulje koja raste cijelim tim prostranstvom. Sa Račabuše se spuštamo na Malo Rujno i slijedi jaaako dugo hodanje po najjačem suncu . Na Rujnom polju su novopostavljene markacije na štapovima pa je lutanje svedeno na minimum.


Umjesto u 12, kod crkve stižemo u 14 sati. Ja sam od sunca već u poluhalucinacijama pa se odmah svaljujem na karimat gdje beživotno spavam sljedeća 2 sata Ovo su zadnje fotke prije utonuća u san, slikane iz ležećeg položaja . Kasnije sam saznala da je Jana sa ekipom iz Međimurja također bila tamo, pozdrav svima
Oko 17 sati krećemo uzbrdo, put Struga. Usput uživamo u pogledu sa vidikovca na cijelo Rujno. . Naš put nas vodi prema prijevoju Buljma, u sredini slike. Pogled na Paklenicu:
Uspon na Buljmu:

Od Buljme do skloništa na Strugama ima 15ak minuta hoda. Pošto je petak, sklonište je već poprilično puno. Na brzinu kuhamo večeru (Talianette po 7 put ) i idemo na spavanje, pošto ni sutrašnja tura nije medju lakšima.

Što se ture tiče, ovo mi je bila jedna od najdražih i najljepših.
Ujutro nam A. prepričava kako nam je medvjed imao party oko kontejnera. Kad smo svi pozaspali, a i kad se vjerovatno ugasila vatra, čuo je teške korake i dah ispred. Medvjed se popiškio ispred vrata , malo se igrao sa kamenjem koje je bilo poslagano oko vatre i cijelo vrijeme njuškao oko skloništa. Sigurno je nanjušio hranu koju smo si pripremali za večeru. . Kad smo izašli van, vidjeli smo hrpu medinih tragova.


Odmah mi je palo na pamet da smo mi spavali s otvorenim prozorom sa spuštenom roletom koju je medo mogao potrgati samo tako, pogotovo kad smo vidjeli da što je jedan napravio skloništu u napadu ljutnje Nakon rasprava o medvjedu, odjednom nam se iz šume približava drugi gost . Naš prijatelj sa jučerašnje koride je zapamtio tko ga je napojio pa je došao po još. Za razliku od svojih jučerašnjih kolega, ovaj je došao u miru . Dobio je vodu, no nikako da se udalji od nas pa nam je radio društvo dok smo se spremali za odlazak. Evo malo fotki kako to izgleda po danu:
Odmah iza kontejnera nalazi se odlično uređeni poljski wc, u kojem nemate feeling da ste u poljskom wc-u pošto je izgrađen na povišenom pa sve pada u rupu a imate unutra i kanticu vapna i molbu da nakon velike nužde ubacite jednu lopaticu u wc. Odlična fora, smrad je reduciran stvarno na minimum, čak i na visokim temperaturama.
Dvije minute od skloništa, u smjeru Stapa, nalazi se šterna s vodom. Naš put prema Stapu, prema markaciji, nije trebao biti predug, a prema izohipsama na karti, niti pretežak.
Nakon kraćeg hoda po šumi, opet smo "na moru" Pejsaži su se stalno izmjenjivali, red šume pa red mora i tako opet ... praznik za oči.
Malo prije Panosa, izlazimo iz šume na makadamsku cestu koja vodi do vojarne. Vidi se da po njoj odavno ne prolaze vozila. Tamo se još uvijek nalazi tabla upozorenja, iako je sve odavna napušteno. . Upravo na toj cesti susrećemo, ako koga drugog, nego 2 Slovenca kako pokušavaju pronaći markaciju za Šugarsku dulibu. Jedine ljude do sada susreli smo na dionici Rossijeva koliba - Alan u nedjelju. Na Stap smo išli u četvrtak, pa je naše veselje sasvim razumno . Nismo htjeli previše vremena izgubiti na razgledavanje vojarne pa krećemo dalje. Pauzu smo napravili na puno ljepšem mjestu: Dan nije mogao proći ni bez našeg prijatelja "jedan na dan"
Uskoro vidimo i kuk Stapinu, ispod kojega je Tatekova koliba. Vidjela sam još prije fotografije, ali uživo zaista izgleda impresivno. Cijeli Stap omeđen je prekrasnim stjenovitim zidovima. A., inače strastveni penjač, nas već vidi kako dolazimo ovdje na penjaču u skoroj budućnosti . Kasnije smo saznali od jednog GSSovca da ima postavljenih smjerova na Stapu i da je čak kuk Stapina pospitan. U Čujinom vodiču nema ništa o Stapu, ali navodno u starijem vodiču (ja se ne sjećam tko je autor) bi trebali biti opisani. Najbliži pristup Stapu je inače sa mora, iz Sv. Marije Magdalene i ima nekih 3,5 sati. Sklonište, okoliš, sve je savršeno. Bili smo u Tatekovom skloništu na Crnopcu i znali smo da ni ovo na Stapu neće razočarati. Sklonište se sastoji od kuhinje/blagovaonice sa velikom peći na drva, stolom sa dovoljno mjesta. Ima svog mogućeg kuhinjskog pribora, pila, sjekira itd. Prvi ležaj je iznad stola a drugi je u prostoriji pored. Mislim da 10ak osoba može ovdje prespavati bez problema, vjerovatno i više. Voda se nalazi 50m od skloništa u smjeru mora i ispumpava se . Da bi se taj mehanizam "aktivirao" morate u pumpu uliti 1/2l vode i onda početi pumpati, tako da ako idete na Stap, imajte pola litre u pričuvi. Princip rada imate odmah na ilustraciji do pumpe a i u samom skloništu. Inače, kod pumpe postoji boca u koju ulijete vode, za one koji će doći nakon vas, ali za svaki slučaj, budite spremni da je boca možda prazna. Tuš ne radi (probušen je) ali mi smo se i pomoću same pumpe i zagrijanog lonca vode uspješno istuširali .
Večera je bila uz vatru pod zvijezdama, a spavanje na donjem skupnom ležišću, uz neizbježne puhove. Plan nam je bio krenuti rano ujutro, oko 6-7 sati pa smo zaspali dosta rano.

Krećemo u 9 ujutro. Po markaciji, trebali bi hodati 7,5 sati. Kako bi za vrijeme najvećih vrućina radili pauzu za ručak i kratki odmor, zaključujemo (i nadamo se ) da smo u Šugarskoj Dulibi još za dana.
Put započinje iza stare škole.
Na putu prema Sladovači najprije pratimo skijašku žičaru, a zatim ulazimo u šumu (i ne izlazimo iz nje sljedećih nekoliko sati ). Put se neprestano spušta i penje po raznoraznim šumskim dolcima kojima obitavaju horde komaraca. Čim bi stali da predahnemo, horde bi navalile na nas. Tim malim krvopijama ne smeta ni odjeća ni Autan kojim smo se obilato prskali . Zbog tih nametljivaca, trudimo se u jednom komadu proći kroz Medin dolac i Šikić Jataru. Slika iz šume nemam, jer mi nije okolina bila baš neka inspirativna, a put kroz nju je jednoličan i bez ikakva vidika.
Tek nakon Jurlinina kuka (na kojem smo stali za ručak i dnevni odmor ) izlazimo na morsku stranu.
Ovom stazom hodamo sve do spoja sa stazom koja dolazi iz Lukovog Šugarja. Na pojedinim dionicama na potezu od Jurlinina kuka do Miljkovića staza je strašno zarasla i stavljamo gamaše, kao zaštitu od eventualnog ugriza poskoka. Taj savjet o gamašama smo dobili ujutro od Prpe koji nas je podučio da otrov, kad prođe kroz hlače i gamaše, teško da će doći do kože. Vjerujem da je nepotrebno opisivati kakav sauna efetk izazivaju gamaše kad hodate u njima na +30 C .
Sa nožnom saunom hodamo do Miljkovića peći gdje se uvjeravamo da ju je posvojio pastir da bi u nju zatvorio svoje stado krava i bikova. Čak je i uzeo krevet iz skloništa na Šugarskoj dulibi i odnio ga u pećinu.

U Bukovoj Dragi susrećemo se sa tim stadom na povratku s ispaše. Krave nam nisu predstavljale nikakav problem, no bikovi su nas očito doživjeli kao prijetnju njihovoj zajednici pa počinju puhati i urlikati na nas. Sva sreća da je bio još dan, jer da čujem tu riku po noći, bila bih uvjerena da se radi o najbjesnijem medvjedu . Pričekali smo da se stado uputi ka svojoj pećini i krećemo dalje. Na Jasenovcu opet imamo bliski susret sa još jednim stadom koje tamo obitava.

Od Jasenovca do skloništa hodamo cijelo vrijeme po medvjeđim tragovima. Moram priznati da mi nije bilo svejedno. Da bi stvar bila još bolja, medo cijelo vrijeme hodao točno po markacijima . Napokon dolazimo do livade Ripišta, na čijem se drugom kraju nalazi sklonište. Iz šume se čuje medvjeđa rika i mi ubrzavamo korake i s olakšanjem na licu stižemo do kontejnera.

Sada je još trebalo riješiti problem koji nas je mučio cijeli dan, a to je da li u šterni blizu skloništa još uvijek ima vode ili ne. Naime, gore spomenuti pastir koristi tu vodu da bi napojio svoju stoku pa se po ljeti nerijetko dešava da isprazni cijelu šternu. Isto tako sam čula priče da je voda već lagano onečišćena zbog silne stoke koja se prošetava oko nje. Mi smo sa sobom imali tablete za pročišćavanje vode pa smo ih ovdje odmah iskoristili.

A. i D. su se uputili po vodu a ja sam se prihvatila loženja vatre ispred skloništa. Na svu sreću, vode je bilo . Dečki su kraj šterne naišli na još jednog bika, pa su imali laganu koridu s njim, dok nisu uspjeli napuniti naše boce i kanistar za sklonište. Korida je imala pozitivan ishod za obje strane, pa je bik smiren, nakon što je dobio vodu.

Šugarska duliba je inače (meni) jedno prekrasno mjesto. Napokon sam se uhvatila fotića i uhvatila jedan lijepi zalazak sunca.


Liježemo odmah nakon večere i slušamo tulum puhova i poljskih miševa . Oni su jedan od prvenstvenih razloga zašto nosim mp3 player kad spavam u brdu, barem ih ne moram slušati i strepiti da li će mi preletiti preko glave ili ne . Sva sreća da sam ga imala jer smo po noći imali i posjetu već prije spomenutog medvjeda planinara.

A. mi je ujutro prepričao što se sve po noći dešavalo ispred skloništa, no o tome u slijedećem postu ...

...ovaj dan je bio predvidjen za odmor i hedonizam .

Nakon odlicnog spavanca i osvjezenja u Ravnom Dabru, postajem svijesna koliko je zapravo vazan kvalitetan odmor. Prve dvije noci nisam bas najbolje spavala, pretpostavljam zbog promjena pa sam se do R.Dabra dovukla sva krepana. Na srecu nitko nije imao problema sa zuljevima, ali koljena i ledja su nam se lagano poceli buniti na toliki teret.
Taj dan sam se probudila kao nova. Mekani krevet, pravi wc i tus (a vjerovatno i pivce ) su me preporodili. Vjerovatno i saznanje da danas hodamo samo 2 sata do Baskih Ostarija nas je odmah postavilo na noge lagane .
Iz doma se penjemo nazad na Dabarsku kosu, odakle se Premuzicevom stazom upucujemo prema Baskim Ostarijama. Smjestaj smo rezervirali kod Prpe, gdje su nas cekale namirnice za drugi dio ture. Markacija u sumi nas vodi tocno do njega. Putem srecemo naseg "dnevnog" poskoka i time i dalje odrzavamo prosjek "jedan na dan"

Kod Prpe stizemo taman negdje prije rucka. Posto se nalazimo u civilizaciji, upucujemo se na rucak u hotel Velebno , nakon kojeg, poput lijenih sredovjecnih turista, idemo u laganu setnju po mjestu. Usput odlazimo na Kubus




Navecer opet preslagujemo ruksake i ustanovljujemo kako su opet teski. Mali tip: kod Prpe isto ima tus .

Imali smo kartu od nekih 2 metra kvadratna, koju je cinilo 10ak polijepljenih listova specijalki koje smo skinuli s neta. Ritualno smo prerezali dio karte u Baskim Ostarijama kad smo vidjeli da smo prosli vise od trecine puta. Ta sklepana karta je inace i sluzila samo za taj ritual. Planinarske karte smo sacuvali za buducnost . Znali smo da je iza nas najlaksi dio puta, 60 km Premuziceve staze koja se sastoji od minimalnih nagiba i da je ono najteze tek pred nama. Isto tako, ova tura nam je vec bila poznata od prije. Od sutra, pa sve do kapelice na Velikom Rujnu bit ce nam novo i nepoznato, sto nas je neizmjerno veselilo

Prije nego sto pocnem pisati o ovoj turi, iznosim sadrzaj nasih ruksaka ;).

Hrana
Prije pakiranja, napravili smo hrpice hrane po danima. Posto je ljeto, nismo imali bas previse izbora, pa nam je jelovnik bio poprilicno jednolican. Za dorucak smo imali pastetu, marmeladu ili lino ladu, sve u najmanjim pakiranjima, osim pastete, jer je bolja varijanta u tubi. Kao delikatesu smo imali i tubu Rio mare pastete . Koliko dana, toliko marmelade ili linolade plus tuba pastete. Nosili smo po paket kruha produljene svjezine. Rucak mi je bio najmonotoniji obrok : tuna iz konzerve na nekoliko nacina . Posto bismo bankrotirali da smo kupovali samo Rio mare salate, otkrili smo k-plus tunu na meksicki i jos neku marku cijeg se imena ne sjecam. Rucak je bio uvijek negdje po putu pa se nismo htjeli zamarati kuhanjem.
Vecerama smo posvecivali najvise vremena jer smo nam one uvijek predstavljale kraj ture . Tako su se tu nasle Talianette, Knorrova dehidrirana tjestenina, minestrone juhe i soja. Pravo otkrice su nam ove gusce minestrone juhe koje bismo obogatili sojom u kockicama. .
Za prvu etapu (do Baskih Ostarija) nam je bila dovoljna 1 manja plinska kartusa. Od "luksuznih" namirnica smo imali nescafe 3u1 kavu (2 na dan) i nekih pola kg suhog voca.
Svatko je nosio oko 3,5 litre vode.

Hrana i voda su definitivno zauzimale najvise mjesta u ruksacima (75 litarskim ). Od ostalog smo imali jos vrecu i karimat, trekerice, nesto u cemu bi spavali (moje "nesto" su bile tanke pamucne hlace od trenirke i pamucna majica kratkih rukava), 3 tehnicke majice. Majica za hodanje je bilo samo 3 jer smo ih mogli prati u sklonistima, a materijali su takvi da se jako brzo suse. Rublje i carape smo imali za svakodnevnu promjenu.

Ali to nije sve ...ima jos: vlazne maramice (veliki paket) za wc i "pranje", prva pomoc, krema za suncanje, autan, sampon koji je sluzio kao deterdzent za sudje, za robu i za pranje . Ja sam se cijelu turu smijala da se osjecam kao puz posto nosim svoju kucu na ledjima. Naravno, tu je bio i nezaobilazni fotic, planinarski dnevnik, vonderica, zamka, aluminijsko sudje (jedna zdjela s poklopcem) i salica. Savjet, ako kupujete baterije na punjenje u zadnji cas (kao ja ) provjerite da li su napunjenje. Moje su naravno, bile skoro pa prazne, no srecom je svatko imao rezervni paket baterija pa sam ih konfiscirala.

Ajme kako meni sada ovaj popis prestrasno izgleda

No dobro, ajmo nazad na turu.

Skloniste Ogradjenica nalazi se na 1400 mnv, na istoimenom prijelazu, ispod vrha Ogradjenik. Vidici odavce su fantasticni.

Na stranicama HPS-a navedeno je da ima cisternu za vodu. Moram napomenuti da vode ovdje nema ni u tragovima, nego tek na Koritima.

Skloniste cini kontejner s 4 lezaja i malenom peci. Asketski je uredjeno ali vrlo funkcionalno i na super mjestu. Rusevine na kojima je kontejner smjesten pripadaju nekadasnjem domu za djecu sa problemima disnih puteva. Kasnije sam saznala da je taj dom bio u vezi sa Skolom narodnog zdravlja "Andrija Stampar". Cijela prica nije mi poznata, a na Internetu bas i nema previse informacija pa bih bila zahvalna ako netko od vas zna vise o tom mjestu.

Posto smo s vodom bili pri kraju, odlucujemo da trebamo sto prije doci do izvora, te da cemo ondje popiti kavu i doruckovati. Spustamo se na Premuzicku i dolazimo do sinocnjeg raskrizja.
CCa 30ak minuta nakon raskrizja, dolazimo i do vode U slucaju da ovaj izvor presusi, treba se spustiti do Mlinista, ili produziti do Radlovca. By the way, imate li informacija o sklonistu na Radlovcu? Cak ni na HPS-u nije navedeno. Neki su mi rekli da je u losem stanju, ali ja bi voljela cuti malo konkretnije informacije.

Nakon dorucka na izvoru hodamo jos neko vrijeme sumom i napokon probijamo na primorsku stranu. Ocito je da tura i nije medju popularnijima jer je Premuziceva staza ovdje u jako losem stanju, a putevi koji nas vode kroz sumu su poprilicno obrasli.

Evo primjera kako je izgledao rucak . Sa mjesta gdje je ovo slikano, nije bilo jos puno do Ravnog Dabra, tako da bez zurbe uzivamo u pogledima na more. . A evo i mene u ulozi puza

Na dabarskoj kosi vec tradicionalna pauza i uzivanje u pogledu . Posto je bio ponedjeljak, potrebno je nazvati domara Mileta i najaviti se. Mozete zamisliti nase veselje kad smo vidjeli njegovu Nivu ispred doma sa punim gepekom Velebitske A Mile (meni jedan od drazih domara) nas je docekao sa svojom medovacom .
Za veceru smo pripremili minestrone sa komadicima soje i uzivali u jelu ko prasci u blatu . Nakon dvije noci spavanja na tvrdim lezajevima, krevet je bio pravo osvjezenje. Vjerovali ili ne, uz normalan wc, dom ima i tus . U svakom slucaju, odmorili smo se kao kraljevi za sutrasnju turu.

Noc je protekla uglavnom u privikavanju na tvrde lezajeve . Budimo se u prekrasno jutro i A. i ja se penjemo na Pasaricev kuk, ispod kojega se nalazi Rossijeva koliba. Uspon je relativno lagan a pogled odozgo je fantastican Na vrhu je i zahrdjana kutija s upisnom knjigom, ali nema pecata.

Rossijeva koliba ispod Pasaricevog kuka

Uz tako krasno vrijeme, doruckujemo ispred kolibe i polako se spremamo prema Alanu. Vode je bilo u sterni ali je nismo pili. Zao mi je sto nisam slikala wc jer je on sad zatrpan kamenjem i vrecama sa smecem. Steta, jer je bio jedan od wc-a sa ljepsim pogledom Pejsazi oko nas su pravi praznik za oci. Penjemo se i na vrh Crikvenu koji nam je usput, a zahtjeva max 10ak minuta za uspon.
Ovo je suma kod skretanja za Veliki Lubenovac Fascinantna mi je ta dinamika pejsaza, svako malo gledamo ili livade, ili more, ili smo u sumi ... ma divota
Nakon Alana pocinju nam se otvarati pravi vidici na more. Vidimo ispod pocetak otoka Paga. Svi znate da je Pag poprilicno dug otok, a nas put zavrsava iznad Maslenickog mosta .
Putem susrecemo jednog poskoka. Prvog. A bit ce ih jos u sljedecim danima
Iako je prvobitna zamisao bila da idemo do Kugine kuce, na karti vidimo da imamo jos jaaaako puno hoda do tamo, te da nam je bolje prespavati u sklonistu Ogradjenica. O tom sklonistu nismo prethodno znali ama bas nista, ali se hrabro upucujemo prema njemu.
Putem uzivamo u jos jednom zalasku sunca

Oko 21 sat stizemo do raskrsca gdje se pocinjemo uspinjati prema sklonistu. Sve je odlicno markirano pa za 20 - 25 min i stizemo do njega. Vode imamo taman za skuhati veceru, pice i najnuzniju jutarnju higijenu. No, na raskrizju gdje smo mi skrenuli za skloniste, stoji i putokaz za vodu (u nastavku po Premuzicki).
Vise o vodi, samom sklonistu i prehrani koju smo imali, u slijedecem postu

Dan I: Zavizan - Rossijeva koliba

Velebit, moja velika ljubav. Bila sam vec dosta puta na Velebitu, no najvise 2-3 dana u komadu. Oduvijek me zanimalo prijeci ga u komadu, polako, dio po dio.
Problem numero uno je bio pronaci ekipu koja je voljna zrtvovati veliki dio svog godisnjeg odmora za boravak na planini, a ne na moru, kao sto to vecina radi i preferira u ovo doba godine. Ustvari, dovoljna je jos jedna osoba uz mene, posto sama, osim na Sljeme, ne idem u brda. Imala sam tu srecu da sam uspjela zainteresirati jednog prijatelja a u jeku priprema sam nasla svoju drugu polovicu , koja na svu srecu isto voli planinarenje, pa daljnja nagovaranja nisu bila potrebna .
Bilo je sa strane jos kandidata, no obicno kad mi netko odgovori u stilu: "vidjet cu", "razmislit cu", "dogovorit cemo se" i sl, vec znam gdje to vodi. Uzgred, nije mi nikad bilo jasno zasto je ljudima tesko dati konkretan odgovor, pa makar i negativan .
No, sad je to nebitno .

Vrijeme polaska smo odavna definirali, krecemo 16/06. Tura: Zavizan - Paklenica. Trajanje: 9 dana. Opskrba hranom je nemoguca a ruksaci preteski pa smo hranu za prva 4 dana nosili sa sobom, a za preostalih 5, stvari su nas cekale u Baskim Ostarijama. Trasa puta je bila zacrtana uglavnom po VPP-u. Najvaznije nam je bilo da svaku noc provedemo u sklonistu i da se imamo gdje opskrbiti vodom svaki dan. U medjuvremenu smo nasli i osobu koja je bila voljna prevesti nas do Zavizana, sto nam je bilo od neizmjerne koristi.

Prvobitni nacrt ture je bio: Zavizan - Alan - Kugina Kuca - Ravni dabar itd ... no dva tjedna prije polaska moj dragi (u nastavku: A ) saznaje da mu je subota radna . Htjeli smo u svakom slucaju krenuti na isti dan pa odlucujemo da krecemo nakon njegova posla, pa zatim odradjujemo 2 lagana sata nocne ture do Rossijeve kolibe, gdje bi i prespavali.


Napokon je i dosao taj dan . Vazemo ruksake prije polaska. Decki nose 20 kg a ja "skromnijih" 19 . Prestrasno . Prije nego sto napustimo civilizaciju, stajemo na pivce u Sv. Jurju. Usput uzivamo u prekrasnom zalasku sunca.



Na Zavizan stizemo oko 21 sat. Kao i uvijek, docekuje nas prijateljska atmosfera i neka poznata lica. Na zalost, nije bilo Velebitske taj dan. Ekipa s biciklijade je sve popila . Oko 22 sata napokon krecemo prema Premuzicki i nasem domu za tu noc.



Nakon 2 sata hodanja kroz grobnu tisinu, stizemo do Rossijeve kolibe. Tu vecer smo jedini gosti u njoj . Nakon krace vecere lijezemo na tvrde lezajeve u iscekivanju slijedeceg dana i pocetka prave ture