povratak u civilizaciju
Nakon odlično prospavane noći, počinjemo s pripremama za spuštanje na 0m n/v. Treći kat ležaja u skloništu je super za spavanje jer je tamo i mali prozor pa se nismo gušili od vrućine po noći. Doručkovali smo na terasi, uz pogled na Paklenicu. Prije odlaska, odlazimo po vodu, koja se nalazi odmah ispod skloništa. . Put nas vodi prema Ivinim vodicama, pa na Borisov dom i u kanjon Paklenice. Cijelim pute do Ivinih vodica mogli smo uživati u pogledu na impresivni Anića kuk. . Ja sam bila uvjerena da se cijelo vrijeme ide nizbrdo, no do tamo staza krivuda uzbrdo pa nizbrdo, dijelom kroz gustu lijepu šumu. Nakon jednog sata, stižemo i do Ivinih vodica. Sklonište smo našli u dosta lošem stanju i puno smeća, tako da mi je bilo drago čuti da se ovih dana napokon počelo obnavljati i uređivati. Odmah do kućice je šterna s vodom. Odavde do Borisovog doma treba 2,5 sati i to sve nizbrdo . Ne znam kako, ali umjesto da izađemo ravno na dom, nas je put doveo u Pariće, seoce iznad doma. Do doma treba još jako malo ali su markacije u dosta lošem stanju a put je poprilično zakrčen.
U Borisovom domu ispijamo pivu i colu, kakav luksuz . Nakon nekih sat i po dolazimo u kanjon velike Paklenice, gdje susrećemo našu ekipu. Neki od njih su ovdje ispenjali svoj prvi smjer i svaka im čast na tome . Nas dvoje, ma koliko god voljeli i Paklenicu i penjanje, nemamo snage ni pomisliti na tako nešto u ovom trenutku sa našim bolnim koljenima.
U Paklenici smo imali smještaj u jednom od privatnih kampova. Ukoliko imate šator, preporučam svakome. U 35kn po osobi uračunat je šator, auto, kupaona i upotreba kuhinje (u kampu od NP svaka se stavka dodatno naplaćuje).
U danu X vraćamo se u Rijeku i pripremamo se za drugi dio našeg godišnjeg odmora (rehabilitaciju na moru ), no više o tome kroz koji dan.