male price o velikom svijetu

Vratili smo se . Trebalo mi je nekoliko dana da sredim dojmove .
Išli smo u Crnu Goru. Plan je bio da obiđemo veliki dio zemlje i mislim da smo to dosta dobro obavili.

Krenuli smo u nedjelju, nakon što sam se ja pakirala skoro cijelu noć . Taj dan put je bio kratak pošto je planu bilo penjanje u Paklenici i spavanje u kampu. Nakon 2 sata vožnje već smo u kampu, dižemo šator i trčimo na penjalište. Penjačka ulaznica košta isto koliko i planinarska, 30 kn dnevno. Dan kao stvoren za penjanje, nije pretoplo i nema gužve pod smjerovima. Preporučam spavanje u privatnim kampovima oko NP-a jer vam oni neće zaračunati ni auto ni šator, plaća se samo 35 kn po osobi na noć.

U ponedjeljak rano ujutro krećemo dalje. Plan je da do navečer stignemo do Žabljaka. Mene veseli što ću proći cijelu Jadransku magistralu u komadu. Putem stajemo na Šibenskom mostu i gledamo ljude kako skaču bungee. Ako se želite odvažiti na ovakav skok, ovdje su vam sve upute .

Nakon skakača, vozimo ravno do Dubrovnika, uz malu pauzu iznad Baćinskih jezera (jako lijepo mjesto). Odatle ostaje još malo do Dubrovnika. Za divno čudo, uspijevamo naći parking na Pilama.

O Dubrovniku je napisano mnogo lijepih stvari i nepotrebno je da vam sad sve to ponavljam. Jedino budite spremni da ćete za makijato i ness platiti 35 kn . Za sve ostalo, jedna slika vrijedi tisuću riječi .

I na kraju, ovako je izgledala naša čerga . Na žalost, sa slike nije vidljivo da su i gepek i zadnje sjedalo bili na rubu eksplozije zbog silne prtljage.


Nakon Dubrovnika, idemo ka sjeveru put Trebinja. Oznake na cesti baš i nema, ali to je ionako (na sreću) jedino skretanje prije aerodroma. Put kojim prolazimo izgleda jako tužno, pošto je tu nedavno buktio strašan požar. Izlazimo iz Hrvatske na graničnom prijelazu Brgud, bez ikakvog čekanja. Vožnja kroz BiH nije duga i uskoro dolazimo do granice sa Crnom Gorom . Odmah nakon prelaska, stajemo u prvoj birtiji gdje smo se odmah počastili Nikšićkim pivom

Od granice do Žabljaka preostaje još 90ak km. Do Nikšića je odlična cesta, a dalje se cesta sužava pa treba pripaziti kad vam drugi auto ide u susret. Također treba paziti na putokaze, jer su negdje porušeni ili ih nema. Crnogorci su inače dosta živahni za volanom, pa me to sad više ne čudi . Ovako je izgledala naša noćna vožnja do Žabljaka, gdje smo napokon stigli oko 22 sata . Imali smo već rezerviranu sobu, pa je smještaj protekao prilično mirno. Jedino malo iznenađenje je bila činjenica da je na snazi bila redukcija vode .

Više o Žabljaku i Durmitoru, u sljedećem postu

Stanovništvo

Suščani žive u jedinom istoimenom selu koji se sastoji od dva dijela: Gornje Selo i Donje Selo.

Nekoć davno ovo je bio otok sa jednom od najvećih koncentracija stanovništva na Jadranu, no između 1948 i 1960, populacija otoka je naglo pala. Po popisu iz 2001, Susak ima samo 188 stanovnika sa 2,500 do 5,000 emigranata ili potomaka emigranata koji žive u SAD.

Godina.......... 1857 1910 1921 1931 1948 1991
Br.stanovnika 1089 1412 1564 1541 1629 188

6 je dominantnih prezimena na otoku: Bussanich, Mattesich, Mirkovic, Morin, Scrivanich i Tarabocchia. Do drugog svjetskog rata, stanovništvo se bavilo vinogradarstvom (u prošlosti je 98% otoka bilo pod vinogradima), stočarstvom i ribolovom. Najpopularnija sorta vina je Trojšćina, suhi rose kojeg i danas ima.

Zaštitni znak i prepoznatljivost Suska svakako je narodna nošnja živopisnih boja, prekrasnog veza i čipkastih obruba s dužinom suknje iznad koljena (moguća preteća današnje mini-suknje).


Zanimljivost Suska je i njegovo groblje. Za razliku od većine groblja koja se nalaze u sjeni čempresa ili drugih visokih stabala, ovo je groblje potpuno izloženo suncu. Bijeli nadgrobni spomenici još više blješte na žarkom suncu, pa je najzanimljiviji posjet groblju upravo usred sunčana dana. Mnogi kažu da je susačko groblje jedno od najčišćih, najbjeljih koje su ikad vidjeli. Groblje na Marinama datira iz 1887. godine, kada je tamo preseljeno sa lokacije uz crkvu u gornjem selu. Na groblju se nalazi i kapelica Gospe žalosne u kojoj su pokopani svi susački svećenici.

Što se opskrbe tiče, postoje 2 dućana: jedan odmah na rivi a drugi na cesti prema gornjem selu. Mi smo svako jutro uživali u svježoj krafni i kavi na rivi s pogledom na živahne mještane. Dan smo provodili u ljenčarenju u uvali Bok. Uostalom, na toj smo adresi i obitavali . Pokušajte me uočiti na ovoj slici gdje se penjem prema šatoru

Uvečer se svi spuštaju na rivu. Gosti obično sjede u kafićima ili konobama (ima ih nekoliko) a iseljenici, koji tu borave preko ljeta, idu u klub iseljenika. U klubu je uvijek najglasnije .

Kako se tjedan približavao kraju, namjeravali smo u petak otići na Ilovik pa tamo kampirati do nedjelje, no kako se vrijeme počelo kvariti, odlučujemo ostati na Susku do subote. Tu posljednju noć doživjeli smo još jednu neveru, doduše s manje kiše i više vjetra, ali šator je to junački izdržao.

U subotu ujutro vraćamo se u civilizaciju. Nismo htjeli da nam dan propadne pa smo popodne otišli na još jedan mali izlet. Više o tome u sljedećem postu.

I na kraju, još nekoliko slika o Suščanskom voznom parku (auta na otoku nema)

...iliti rehabilitacija

Posto smo oboje uzeli 2 tjedna godišnjeg odmora, u planu nam je bilo dan nakon povratka u Rijeku pobjeći na otok Susak, jedan od meni najdražih otoka. Bila sam u nekoliko navrata tamo na jednodnevnom izletu, ali do sada, nikada nisam imala sreću proboraviti na otoku više dana.
Prvobitna zamisao je bila: utorak - petak Susak, u petak navečer idemo na Ilovik i u nedjelju ujutro povratak u Rijeku.

Katamaran iz Rijeke plovi 6x tjedno. Karta je 40 kuna, stvarno povoljno. Kad smo krenuli, u utorak, vrijeme nam nije bilo baš nešto previše naklonjeno. No Susak nam je dobrodošlicu zaželio sa prekrasnom dugom

Odmah smo se sjeli na pivce i dogovarali gdje ćemo razapeti naš novi šator. Ovaj otok je bio zadnje mjesto gdje sam očekivala da ću naići na planinarsku markaciju, no bilo je nemoguće da nam ne zapne za oko Ova markacija za lanternu dala nam je nadu da je svjetionik možda automatski pa da bi mogli logorovati negdje kraj njega. Nakon 500 m dolazimo do svjetionika, koji naravno još uvijek ima svojeg svjetioničara i koji je uredno bio kod kuće. Kiša samo što nije počela padati, pa dižemo šator stotinjak metara dalje od svjetionika
Kasnije sam saznala da je svjetionik jedan od tri najjača na Jadranu. Izgrađen je 1881. godine na najvišem otočkom vrhu Vela Straža (98 m n/v).

Što se samog otoka tiče, on je totalno drugačiji od svih naših otoka, u svakom aspektu. Susak je zemljopisni fenomen, i zaštićena je spomenička baština, tako da je zabranjena bilo kakva gradnja.


Otok tvore pješčane naslage položene na kamenu ploču. Pijesak (ili bolje rečeno prašina) potječe iz rijeke Po u današnjoj Italiji, koja ga je deponirala prije nekoliko stotina tisuća godina. Po povratku, još smo neko vrijeme ispirali pijesak iz odjeće i obuće . Otok ima opseg od 12 km i površinu od 3,5 km2, a njegova obala je gotovo u cijelosti sačinjena od kamena. Iznimke su nekoliko šljunčanih i dvije velike pješčane uvale. Prva uvala je Spiăza. Ona je prva koju vidimo kad se dođe na otok i organizirana je kao gradska plaža. Ovdje je moguće iznajmiti ležaljke, pedaline, suncobrane itd .. Druga uvala je Bôk gdje smo i mi našli trajni "smještaj" nakon prve noći. Na otoku očito obitava neki strastveni planinar jer je i prilaz plaži iz Gornjeg sela markiran. Nakon noćenja kraj svjetionika, našli smo "smještaj" na ovom brežuljku iznad plaže
Imali smo namjeru jednom ophodati cijeli otok, ali nakon toliko dana hodanja, jednostavno nam se nije više micalo s plaže .
Imena plaža su napisana suščanskim akcentom. Slušajući Suščane, bit će vam nemoguće razumijeti njihov dijalekt koji je mješavina talijanskog, engleskog i (nešto malo) hrvatskog jezika. Poznati kao zatvorena zajednica, govorilo se da su suradnici iseljenih Suščana na dokovima u New Yorku, mahom Portorikanci i crnci, prije naučili govorit po sušćansku nego su Suščani engleski.

Kratka povijest (preuzeto sa ove stranice)

Otok prvi nastanjuju Iliri, koji na najvišoj točki otoka (98 m) Veloj Straži grade obrambenu i dojavnu građevinu. Nakon Ilira, na otok dolaze Rimljani. Rimski pisac Plinije spominje Susak kao pjeskovit otok nedaliko od Pietas Juliae (današnje Pule).

Prvi pisani dokument u kojem se otok spominje jest "Mletačka kronika" Ivana Đakonina iz 884. godine, u kojem je zapisan pod imenom Sansagus. 476. godine nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, otok dospjeva pod vlast Ostrogota. Od 6. do 10. stoljeća je pod vlašću Bizanta.

Hrvati ga naseljavaju u 8. stoljeću, te u 10. stoljeću postaje dio Hrvatske države. Na otok dolaze benediktinci , kojima hrvatski kralj Krešimir gradi samostan. Prvi redovnici dolaze u ovaj samostan iz Osora, a poglavar dolazi iz Monte Cassina u Italiji. Samostan posjedom i brojem redovnika prerasta u opatiju svetog Mihovila i Nikole, koja je izravno povezana s matičnom kućom benediktinskog reda u Monte Cassinu.

Otok često napadaju gusari i uskoci, te je u XII st. izgrađena utvrda. Zapuštene temelje utvrde moguće je vidjeti u blizini crkve.

U 14. stoljeće ukida se opatija, koja nastavlja djelovati kao samostan sve do 1770. Po ukidanju opatije, otok i imovina pripada osorskom biskupu. Biskup na otoku osniva župu i na ostacima benediktinske opatije gradi župnu crkvu sv. Nikole. Današnji oltar Gospe Karmelske je izgrađen na svetištu opatije.

Po odlasku benediktinaca otok je imao oko 300 stanovnika.

U 18. stoljeću otok dolazi pod upravu Austrougarskog carstva, koje gradi odmaralište, lječilište, šetnicom spaja dvije najveće pješčane uvale, 1885. gradi svjetionik, uvodi uredno vođenje zemljišnih knjiga - katastar.

Nakon Austrougarske, otok pada u ruke Italiji, koja provodi radikalnu talijanizaciju: talijanski postaje službenim jezikom, a sva se imena i prezimena prevode na njihovu talijansku verziju.

Susak je na vrhuncu svog razvoja 1936. gradi vinariju, a 1940. i tvornicu za preradu ribe. Najviše ljudi živi na otoku krajem drugog svjetskog rata - 1876 stanovnika.

Završetkom 2. svjetskog rata Susak postaje dio Hrvatske, iako pod okriljem Jugoslavije. Komunistički režim provodi nacionalizaciju i poljoprivrednu reformu čime je stavljen potpis na smrtnu presudu otoku. Tvornica za preradu riba se zatvara. 60-tih godina 20. stoljeća počinje masovno iseljavanje. 1395 sušćana napušta otog zbog političkih i ekonomskih razloga. Svatko tko je mogao čamcima na vesla bježi u Italiju, a odatle za Sjedinjene države, Hoboken, New Jersey..

Zbog smanjene populacije, stanovništvo je prisiljeno na incestne brakove, koji rezultiraju genetskim poremećajima kod djece. Na sreću, životni vijek tako rođene djece najčešće nije duži od 20 godina. Prosvjećivanjem i zakonskom regulacijom su takve veze spriječene, tako da je do kraja '80. godina 20. stoljeća većina retardiranih je ili umrla ili smještena u specijalne ustanove.

Dolaskom demokracije u Hrvatsku, prestaje zanemarivanje otoka. Početkom '90. emigracija donira bager kojim se napokon krči cesta kojom se omogućuje pristup traktorom gornjem selu.