male price o velikom svijetu

Kao što sam obećala, evo me napokon sa putopisom o jednom very special mjestu.

2007. godine proveli smo godišnji odmor u Crnoj Gori i tada smo se prvi put susreli sa Prokletijama.

Tko god da dođe ovdje preporučam da bude oprezan. I najmanji pogled na njih može izazvati ovisnost. Da bi stvar bila još bolja, koliko god da ih gledam nikako da ih se zasitim. Zato već i na početku ovog posta mogu tvrditi sa sigurnošću da ovo nije bio naš posljednji posjet.

Prije nego što počnem s opisima, moram iznijeti samo nekoliko tehničkih detalja o cijeloj priči.
Naš put je počeo u Rijeci, i iako smo krenuli u ranim jutarnjim satima, u Gusinje smo stigli tek iza ponoći, nakon točno 1000km guslanja.

Vožnja je protekla relativno bezbolno na našim cestama do Dubrovnika. Ovdje se skreće put BiH i dalje prema Crnoj Gori. Ne mogu reći baš da su ceste loše, jer nisu, samo da su zahtjevne i nije moguća brza vožnja njima. Gdje god da se uputite, ne gine vam tisuću metara visinske razlike.

Moja preporuka je držati se glavnih prometnih pravaca, jer ono što na karti izgleda kao kratica, to u prirodi sigurno nije . Tako se nama dogodilo da smo vidjeli super priliku da si kratimo cestu od Kolašina do Andrijevice pa se na kraju ispostavilo da je cestu odnijela naplavljena rijeka .



Kad se napokon stigne do Gusinja, veselici nije kraj. Najprije je potrebno pronaći policijsku stanicu, gdje se čuva ključ od planinarskog doma koji nam je trebao predstavljati krov nad glavom sljedećih nekoliko dana.
Srećom, još je bilo lokalnog stanovništva po cesti pa su nam ljubazno pokazali put do policije.

Ostala nam je još sitničica zvana pronađi dom . Po opisima iz vodiča, dom se nalazi u dolini Grbaja, 15ak minuta vožnje od Gusinja, blizu nekakvog policijskog učilišta. Imali smo čak i gps koordinate, ali na terenu su se pokazale kao ne baš pouzdan podatak .

Autom se može stići skroz u Grbaju, što je super, jer ne znam kako bi doteglili do doma svu onu silnu prtljagu koju smo vukli sa sobom. Ono što nas je još dodatno zbunilo je da smo kod učilišta našli na putokaz za 2 doma, a ne jedan kao što smo mi očekivali . Nakon "samo" pola sata traženja po mrklom mraku i u gluho doba noći uspjevamo naći dom koji se nalazi na 5 minuta hoda iznad policijske zgrade.

Ujutro nas je dočekao ovaj prekrasan prizor:


Očnjak i Karanfili

Naprosto je nemoguće ne gledati u ove ljepote Evo i mene kako uživam u doručku, uz ovu nevjerovatnu kulisu iza sebe.

Ono što nas je ugodno iznenadilo je da je cijela dolina puna novih putokaza, sa brojem staze na karti i satnicom do željenog vrha.



Kasnije smo saznali da karta još nije tiskana, ali je u pripremi. Zahvaljujući ljubaznosti članova plavskog PD Prokletije, postali smo ponosni vlasnici takve karte, čak i prije nego što je tiskana.

Kao što bi priličilo prvom danu našeg boravka ovdje, najprije smo se uputili u obilazak mjesta.


Gusinjani su vrlo dragi i otvoreni ljudi, stoga neka vas ne čudi ako zastanu da popričaju s vama ili vas pozovu u svoj dom. Nama je obavezna bila kava u gradskoj kavani, koju smo ujedno i koristili za nadopunu baterija i mobitela. U Grbaji nema signala za mobitel, pa su se ovdje obavljali i svi telefonski razgovori.





Za današnji dan, hodački planovi i nisu bili previše ambiciozni. Namjera je bila odraditi kružnu turu na katun Volušnica i osvojiti vrh Volušnice i Popadiju. Detaljno izvješće u slijedećem postu

Evo me nazad, nakon poduže zimske pauze. Moram priznati da je povratak ubrzalo gomilanje foto materijala na hard disku, kojeg arhiviram tek nakon objave na blog.
S obzirom na alarmantnu popunjenost svog diskovlja, bilo je krajnje vrijeme da se primim tipkovnice

No dobro, pravimo se da pauze nije bilo i nastavimo po starom s putopisima .

Što sam ono obećala zadnji put? Crni vrh, ne?

OK, here we go

Postoje vrhovi do čijeg podnožja obično treba propješačiti nemali broj kilometara po makadamskoj šumskoj cesti. Nerijetko je ta cesta malo u prelošem stanju da biste na njoj uništavali podvozje svog limenog ljubimca, pa ne preostaje drugo nego pješačiti i pješačiti da bismo došli do našeg odredišta.

Nemam ništa protiv hodanja po uzbrdici, kozjim putevima ili stijenama bilo koje vrste, dapače, uživam u tome, ali makadam mi je stvarno na dnu liste.

Za takve izlete idealan se suputnik, uz goru polovicu , pokazao bicikl. Takav je bio i naš izlet na Crni vrh.

Već sam nekoliko puta dobila preporuku da je odličan vidikovac i da neću biti razočarana zanimljivim usponom preko stijena i nije bilo druge nego ugrabiti prvu priliku i uvjeriti se u sve to.




Karta nije bozgnakako pregledna u ovoj rezoluciji, no tako je to kad napravite poveći đir .

Naš put počinje na 3.km ceste za platak, gdje se kod borove šume ulijevo odvaja tzv. Kripanjski put.

Ovakav opis puta ne može biti ljepši kad je mountain bike u pitanju . Od mjesta gdje smo ostavili auto do Crnog vrha dijeli nas 9km takve ceste.



Ova fotka nastala je negdje na pola puta, ispred lovačke kuće Kripanj. Ovdje se spaja markacija s Platka i do tud se vozimo više-manje po ravnom.

Nakon Kripnja, slijedi nekoliko nezahtjevnih serpentina i uskoro stižemo na otvoreni prostor sa super vidicima. Usput se penjemo i na Kuk (1087m) i uživamo u pogledu na Mudnu dol ispod sebe, te Klek primorski i Crni vrh s druge strane.

uspon na Kuk


uživancija na vrhu


pogled na Klek i Crni vrh


Moj prvobitni (i vrlo ambiciozni) plan predvidio je i uspon na Klek i na Nebesa, ali da bi se sve to obišlo, potrebno je krenuti malo ranije, a ne u posljepodnevnim satima, poput nas .

Na 7.km ceste su skretanja za Nebesa (lijevo) i nedugo nakon za Klek (desno), no iz gore navedenih razloga, ovi vrhovi ostaju za neku drugu priliku.

Uskoro stižemo do zapuštene lugarnice (ili šumarske kuće??) kraj koje je odvojak za Crni vrh.





markacije ne možemo fulat


Skrivamo bicikle u grmlje i krećemo uzbrdo. Uspon je stvarno zanimljiv. Potrebna je minimalna doza opreza, ali nije ništa strašno.


Po satnici, potrebno je 1 sat od lugarnice do vrha. Više se ne sjećam koliko je nama točno trebalo, ali tu smo negdje.



Sa vrha se pruža pogled na sve strane
na sjevernoj strani dominiraju Guslica i Snježnik


Fotke su u ovom postu i više nego loše jer sam samo imala kompaktića sa karticom na umoru. Šteta jer mi je baš žao što nemam boljih fotki sa vrha.

Nakon ovog, spuštamo se po bajkove i nastavljamo desno od lugarnice prema domu na Platku. Po dobrom starom običaju, do auta stižemo po mrklom mraku

Svim ljubiteljima biciklističko planinarskih kombinacija, najtoplije preporučam ovo područje

Next (još ovaj mjesec, obećajem), idemo opet južno južnije, sve do crnogorsko albanske granice. Putopis će opisati tjedan dana našeg lutanja po Prokletijama