...iliti rehabilitacija 
Posto smo oboje uzeli 2 tjedna godišnjeg odmora, u planu nam je bilo dan nakon povratka u Rijeku pobjeći na otok Susak, jedan od meni najdražih otoka. Bila sam u nekoliko navrata tamo na jednodnevnom izletu, ali do sada, nikada nisam imala sreću proboraviti na otoku više dana.
Prvobitna zamisao je bila: utorak - petak Susak, u petak navečer idemo na Ilovik i u nedjelju ujutro povratak u Rijeku.
Katamaran iz Rijeke plovi 6x tjedno. Karta je 40 kuna, stvarno povoljno. Kad smo krenuli, u utorak, vrijeme nam nije bilo baš nešto previše naklonjeno. No Susak nam je dobrodošlicu zaželio sa prekrasnom dugom 
Odmah smo se sjeli na pivce i dogovarali gdje ćemo razapeti naš novi šator. Ovaj otok je bio zadnje mjesto gdje sam očekivala da ću naići na planinarsku markaciju, no bilo je nemoguće da nam ne zapne za oko 
Ova markacija za lanternu dala nam je nadu da je svjetionik možda automatski pa da bi mogli logorovati negdje kraj njega. Nakon 500 m dolazimo do svjetionika, koji naravno još uvijek ima svojeg svjetioničara i koji je uredno bio kod kuće. 
Kiša samo što nije počela padati, pa dižemo šator stotinjak metara dalje od svjetionika 
Kasnije sam saznala da je svjetionik jedan od tri najjača na Jadranu. Izgrađen je 1881. godine na najvišem otočkom vrhu Vela Straža (98 m n/v).
Što se samog otoka tiče, on je totalno drugačiji od svih naših otoka, u svakom aspektu. Susak je zemljopisni fenomen, i zaštićena je spomenička baština, tako da je zabranjena bilo kakva gradnja.
Otok tvore pješčane naslage položene na kamenu ploču. Pijesak (ili bolje rečeno prašina) potječe iz rijeke Po u današnjoj Italiji, koja ga je deponirala prije nekoliko stotina tisuća godina. Po povratku, još smo neko vrijeme ispirali pijesak iz odjeće i obuće . Otok ima opseg od 12 km i površinu od 3,5 km2, a njegova obala je gotovo u cijelosti sačinjena od kamena. Iznimke su nekoliko šljunčanih i dvije velike pješčane uvale. Prva uvala je Spiăza. Ona je prva koju vidimo kad se dođe na otok i organizirana je kao gradska plaža. Ovdje je moguće iznajmiti ležaljke, pedaline, suncobrane itd .. 
Druga uvala je Bôk gdje smo i mi našli trajni "smještaj" nakon prve noći. Na otoku očito obitava neki strastveni planinar jer je i prilaz plaži iz Gornjeg sela markiran. Nakon noćenja kraj svjetionika, našli smo "smještaj" na ovom brežuljku iznad plaže 
Imali smo namjeru jednom ophodati cijeli otok, ali nakon toliko dana hodanja, jednostavno nam se nije više micalo s plaže .
Imena plaža su napisana suščanskim akcentom. Slušajući Suščane, bit će vam nemoguće razumijeti njihov dijalekt koji je mješavina talijanskog, engleskog i (nešto malo) hrvatskog jezika. Poznati kao zatvorena zajednica, govorilo se da su suradnici iseljenih Suščana na dokovima u New Yorku, mahom Portorikanci i crnci, prije naučili govorit po sušćansku nego su Suščani engleski.
Kratka povijest (preuzeto sa ove stranice)
Otok prvi nastanjuju Iliri, koji na najvišoj točki otoka (98 m) Veloj Straži grade obrambenu i dojavnu građevinu. Nakon Ilira, na otok dolaze Rimljani. Rimski pisac Plinije spominje Susak kao pjeskovit otok nedaliko od Pietas Juliae (današnje Pule).
Prvi pisani dokument u kojem se otok spominje jest "Mletačka kronika" Ivana Đakonina iz 884. godine, u kojem je zapisan pod imenom Sansagus. 476. godine nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, otok dospjeva pod vlast Ostrogota. Od 6. do 10. stoljeća je pod vlašću Bizanta.
Hrvati ga naseljavaju u 8. stoljeću, te u 10. stoljeću postaje dio Hrvatske države. Na otok dolaze benediktinci , kojima hrvatski kralj Krešimir gradi samostan. Prvi redovnici dolaze u ovaj samostan iz Osora, a poglavar dolazi iz Monte Cassina u Italiji. Samostan posjedom i brojem redovnika prerasta u opatiju svetog Mihovila i Nikole, koja je izravno povezana s matičnom kućom benediktinskog reda u Monte Cassinu.
Otok često napadaju gusari i uskoci, te je u XII st. izgrađena utvrda. Zapuštene temelje utvrde moguće je vidjeti u blizini crkve.
U 14. stoljeće ukida se opatija, koja nastavlja djelovati kao samostan sve do 1770. Po ukidanju opatije, otok i imovina pripada osorskom biskupu. Biskup na otoku osniva župu i na ostacima benediktinske opatije gradi župnu crkvu sv. Nikole. Današnji oltar Gospe Karmelske je izgrađen na svetištu opatije.
Po odlasku benediktinaca otok je imao oko 300 stanovnika.
U 18. stoljeću otok dolazi pod upravu Austrougarskog carstva, koje gradi odmaralište, lječilište, šetnicom spaja dvije najveće pješčane uvale, 1885. gradi svjetionik, uvodi uredno vođenje zemljišnih knjiga - katastar.
Nakon Austrougarske, otok pada u ruke Italiji, koja provodi radikalnu talijanizaciju: talijanski postaje službenim jezikom, a sva se imena i prezimena prevode na njihovu talijansku verziju.
Susak je na vrhuncu svog razvoja 1936. gradi vinariju, a 1940. i tvornicu za preradu ribe. Najviše ljudi živi na otoku krajem drugog svjetskog rata - 1876 stanovnika.
Završetkom 2. svjetskog rata Susak postaje dio Hrvatske, iako pod okriljem Jugoslavije. Komunistički režim provodi nacionalizaciju i poljoprivrednu reformu čime je stavljen potpis na smrtnu presudu otoku. Tvornica za preradu riba se zatvara. 60-tih godina 20. stoljeća počinje masovno iseljavanje. 1395 sušćana napušta otog zbog političkih i ekonomskih razloga. Svatko tko je mogao čamcima na vesla bježi u Italiju, a odatle za Sjedinjene države, Hoboken, New Jersey..
Zbog smanjene populacije, stanovništvo je prisiljeno na incestne brakove, koji rezultiraju genetskim poremećajima kod djece. Na sreću, životni vijek tako rođene djece najčešće nije duži od 20 godina. Prosvjećivanjem i zakonskom regulacijom su takve veze spriječene, tako da je do kraja '80. godina 20. stoljeća većina retardiranih je ili umrla ili smještena u specijalne ustanove.
Dolaskom demokracije u Hrvatsku, prestaje zanemarivanje otoka. Početkom '90. emigracija donira bager kojim se napokon krči cesta kojom se omogućuje pristup traktorom gornjem selu.
