Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

utorak, 31.10.2017.

Vojne i militarističke organizacije

'Smeđa garda SA' pretvara se u 'crne pretorijance SS'


Wermacht vs Waffen SS

Dakle, kako je Hitler uočio nepouzdanost SA i njihovo sve veće neslaganje s vodstvom NSDAP, odlučio je ustrojiti tjelesnu stražu nazvanu Udarne trupe (Stosstrupp) koja ga je trebala štititi od vanjskih, ali i unutar stranačkih neprijatelja i protivnika.

Ustrojavanje tih nekakvih svojevrsnih pretorijanaca Hitler je prepustio dvojici svojih najvjernijih pristaša i istomišljenika - Juliusu Schreku (osobnom tjelohranitelju i vozaču) i Josephu Berchtoldu (novinaru). Na samom početku te Udarne trupe broje dvanaest provjerenih ljudi koji nose iste smeđe odore kao i pripadnici SA, ali na crnim kapama dobivaju oznaku lubanje iznad koje je bedž nacional socijalističke partije.

Hitler je bio vrlo zadovoljan tom skupinom i opisao ih je kao 'svoje trupe' te ih nazvao 'prva skupina snažnih ljudi', a svoje zadovoljstvo što je pronašao odgovarajuće ljude za zaštitu vodstva stranke uopće nije prikrivao. Slijedi neuspjeli pokušaj prevrata (puča) u Münchenu 1923. Hitler je uhićen i određen mu je zatvor.

Kako je Göring 'zbrisao' (pobjegao) iz Njemačke Hitleru nije preostalo ništa drugo nego zapovjedništvo nad stranačkom paravojskom povjeriti Röhmu. Po povratku iz zatvora Hitler je ostao zatečen brojnošću članova SA kojih je sada oko 30 000 (bilo ih je svega 2000 kada je otišao na izdržavanje zatvorske kazne).

Bilo je to tijekom 1925. koja je Hitlera dobrano namučila zabrinutošću neobuzdanom moći članstva SA. Hitler panično i grozničavo traži rješenje, prihvaća Göringov prijedlog kojim se ta 'pretorijanska garda' nazvala Zaštitni odred (Schutzstaffel). Kako je Göring zapravo služio u zrakoplovstvu najvjerojatnije mu je i ideja o tom nazivu došla iz tog smjera. Naime, Göring je tijekom svog službovanja u elitnom Richthofenovu eskadronu iz Prvog svjetskog rata i sam bio pilot zrakoplova.

Za pripadnike SS sada je proveden malo drukčiji izbor koji je obuhvaćao samo ljude 'razboritih' navika i životne dobi između 25 i 35 godina. Morali su biti bez policijskog dosjea, imati dobro zdravlje i trebali su biti 'robusne' fizičke građe. Najvažnije, svaki SS-ov novak morao je prisegnuti na bezuvjetnu lojalnost, ali ne Nacističkoj stranci, nego osobno Adolfu Hitleru!

Sam Adolf Hitler osobno je pronašao idealnog vođu SS-a tek u siječnju 1929. Naime, tada je na čelo malobrojnog SS-a, tadašnjim SA-ovim odredima podređenog tijela, došao Heinrich Himmler. Upravo taj Heinrich Himmler, kojeg su zbog njegovih naočala svi pogrešno smatrali blagim, osrednjim profesorom, postupno je stvorio i do neslućenih razmjera razvio Hitlerovu pretorijansku gardu – u crno odjevene pripadnike SS-a.

Kada je Himmler završio svoj naum, SS je vladao Njemačkom, a samo spominjanje njegova imena diljem tadašnje okupirane Europe izazivalo je gotovo neviđenu stravu. Uspostava jednog tijela oružanih postrojbi unutar stranke (partije) bila je zapravo Himmlerova zamisao.


pripadnici regularnog Wermachta nisu baš odobravali neke poteze elitnog Waffen SS

ponedjeljak, 30.10.2017.

Vojne i militarističke organizacije

Od stranačke paravojske do državnih oružanih snaga

... suzdržano i polako, redom i što objektivnije Athumanunh će pokušati prikazati jednu od najelitnijih borbenih formacija nacističke Njemačke. Okorjeli desničarski političar Adolf Hitler na svom putu do vlasti najviše se oslanjao na 'oružane pripadnike' Nacističke stranke (NSDAP) koji će s vremenom polako, ali sigurno prerasti u pravu privatnu vojsku (paravojsku).

Nezaustavljivim rastom političkog utjecaja nacista u Njemačkoj, tridesetih godina 20. stoljeća, stranački paravojni 'oružani pripadnici' postat će vrlo opasan i ozbiljan takmac regularnoj vojsci u njezinu tradicionalnom pravu jedinog nositelja oružja u državi, a neraskidiva povezanost sa strankom uvjetovat će njihovu bezuvjetnu lojalnost Adolfu Hitleru i Nacističkoj stranci.

Dakako, u samom početku te pretjerano tvrdokorne lojalnosti bili Jurišni odredi SA – (Sturmabteilung). No, nepopravljiva nedisciplina tih prvih 'nacističkih pretorijanaca' potaknula je čak i samog Hitlera na povjeravanje svoje osobne zaštite još vjernijim pristašama koji će preustrojem i reorganizacijom iz redova SA izdvojiti SS (Schutzstaffel) te će oni s vremenom preuzeti ulogu stranačke vojske. Jednostavno napisano SS preotima tu ulogu SA.

Tako se 'malo po malo' to doba kaotičnih neprilika u Njemačkoj, početkom dvadesetih godina 20. stoljeća, pretvara u prave ulične bitke sa suparničkim provokatorima i izazivačima koji su ih nastojali prekinuti. Većina tih uličnih okršaja pretvorila bi se nerijetko u silovite sukobe. Kako bi zaštitila vlastite govornike, NSDAP ustrojila je tzv. 'Sportske i Gimnastičke sekcije'. Njihovim članovima koji su bili u najboljoj fizičkoj kondiciji bila su ustupljena mjesta tjelohranitelja govornika stranke.

Pod vodstvom časnika regularne vojske Ernsta Röhma, te su 'sportske sekcije' dalje razvijane i proširene pod novim nazivom Sturmabteilung (SA). Iako je Hitler kao prvi čovjek stranke imao nominalni nadzor nad tim odredima, ipak nije mogao u potpunosti računati na njihovu bezuvjetnu lojalnost. Zbog toga je u ožujku 1923. utemeljena specijalna zaštitarska satnija čija je zadaća bila osobna Hitlerova zaštita. U njezine redove primani su najpouzdaniji pripadnici Jurišnih odreda (SA).

Ta nova postrojba nazvana je Stožerna straža (Stabswache), ali je njezino postojanje trajalo vrlo kratko, najviše zbog Hitlerova sukoba s Hermannom Ehrhardtom. Taj mornarički časnik pripadao je ekstremno fanatičnim desničarima i najbrutalnijim zapovjednicima Freikorpsa, a pomogao je Röhmu pri organiziranju Jurišnih odreda.

Naime, kada su francuske trupe okupirale Porajnje 1923., Ehrhardt je zagovarao objavu rata Francuskoj. Vođa tada male i široj javnosti gotovo još nepoznate nacističke stranke (NSDAP), Adolf Hitler, odbio je podržati takvu radikalnu odluku, a Ehrhardt i njegove pristaše iz protesta povukle su se iz Jurišnih odreda.

U namjeri smanjenja utjecaja Ehrhardtova poznanika i prijatelja Röhma unutar Jurišnih odreda, Hitler je postavio Hermanna Göringa za zapovjednika 'vojničkog krila' stranke. Unatoč njegovim relativno uspješnim nastojanjima (reorganizirao je Jurišne odrede prema vojnom principu, uveo više reda i stege u zapovjednu strukturu) iznenađujuće je da odnosi između stranke i SA nisu bili ništa bolji.

Naposljetku, kako bi se napeta situacija barem privremeno riješila prišlo se ustrojavanju nove tjelesne straže poznatije kao Udarne trupe (Stosstrupp). Moto te novoustrojene tjelesne straže bio je 'Odanost je moja čast' (Meine Ehre heißt Treue).
Ta je tjelesna straža zapravo označila začetak iz kojeg će kasnije izrasti pravi i zloglasni Himmlerov SS.

Na kraju ovog dijela Athumanunhovog promišljanja slobodno mogu zaključiti da je Hitler pronicljivo i vrlo rano predvidio mogućnost ozbiljnijeg neslaganja između nepouzdanog SA i vodstva stranke NSDAP...

nedjelja, 29.10.2017.

Vojne i militarističke organizacije

Waffen Schutzstaffel - Oružani zaštitni odred

Danas će Athumanunh započeti serijal o militarističkim organizacijama kroz povijest. No, prije nego ja započnem pisati, jedna opaska i pripomena onima koji će ovaj serijal čitati i pratiti.

Mnogi danas vole 'etiketirati' druge ljude, pa čak i cijele narode jer samo je njihov stav i mišljenje prihvatljiv, jedino je njihova istina prava istina ... Athumanunh takve ljude pokušava izbjegavati i ne upuštati se u rasprave s njima, pa će tako biti i ovdje.

Niti u jednom trenutku, nikada ja neću pokušati opravdati i zanemariti sramotnu povezanost ove militarističke organizacije s genocidnom politikom i mašinerijom zločinačke organizacije. Dakle, ova militaristička organizacija ima negativni učinak na razvoj vojne vještine te ja kao Athumanunh ne odobravam i zamjeram im što su bespogovorno služili zločinačkom režimu!

Isto tako, ova militaristička organizacija ima i pozitivan učinak na razvoj vojne vještine kroz povijest, a upravo o toj pozitivnoj strani (pohvala vojničkoj vještini) ja ću pisati i pokušati objasniti zašto su pripadnici jedne takve militarističke organizacije i jedne od najzapamćenijih borbenih formacija tijekom Drugog svjetskog rata ipak zaslužili da ih se pamti još i danas i na kraju što to čovječanstvo može naučiti iz njihova primjera.

Dakle, krenimo redom. Oružani zaštitni odred (Waffen-SS) sigurno je jedna od militarističkih organizacija koje su bile najveće zločinačke organizacije u povijesti prve polovice 20. stoljeća. Njezini pripadnici su bili upleteni u brojne ratne zločine i na istočnoj i na zapadnoj bojišnici. Athumanunhu ipak nikada neće biti razumljivo zašto su se ti 'vojnički nastrojeni' pripadnici hladno i bez promišljanja umiješali u zločine protiv civilnog pučanstva, bez osjećaja provodili zločine nastale u službi mračne ideologije koja nikad nije ni pokušala spriječiti te strašne zločine, nego ih je čak još i poticala.

Pripadnici Oružanog zaštitnog odreda novačeni su iz redova nacionalsocijalističke desničarske nacističke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP) kao svojevrsna elitna tjelesna straža vodstva stranke, ali i Adolfa Hitlera te njezinim kasnijim reorganizacijama. Dakle, kao takvi morali su biti i bili su neraskidivo povezani s političkim ciljevima i idealima NSDAP-a. Upravo ta povezanost i neobjašnjiva odanost na kraju će rezultirati mračnom rasnom politikom koja je osmislila i odobrila gotovo besprimjerne zločine u dotadašnjoj povijesti 20. stoljeća.

Dobro, sada ću pokušati biti što više objektivan i pisati samo isključivo u vojničkom smislu, opisivati izvanrednu organizaciju i stegu (disciplinu), začuđujući moderan ustroj i koncept ratovanja, nevjerojatnu obučenost i uvježbanost, gotovo besprijekorni borbeni vojnički duh koji nikada zapravo, čak ni krajem rata, nije slomljen.

Istina, cijena vojničkog uspjeha plaćena je vrlo skupo (čak i za bogate njemačke prilike), strašan i gotovo nepotreban gubitak ljudstva i borbene tehnike, a poglavito gubitak časničkog kadra i to još onog najosjetljivijeg – zapovjednika. Naime, ovo bi možda bilo dosta za uvod i najbolje da ja ipak krenem nekim redom ...

subota, 28.10.2017.

Pretorijanci

Somatofilakis – tjelohranitelji Aleksandra Velikog



Somatofilakis (Somatophylakes) bili su osobna garda (tjelohranitelji) Aleksandra Makedonskog Velikog, a istodobno i njegovi časnici zapovjednici čiliarhi (generali). Nakon smrti Aleksandra Velikog oni postaju njegovi nasljednici (diadohi).

Svi somatofilakisi približnih su godina Aleksandru i svi pripadaju makedonskom plemstvu. Dok se cijelim vremenskim periodom vladavine Aleksandra Velikog (336. do 323. pr. K.) povlači broj od sedam imena: Ariston (Aristonous), Lizimak (Lysimachus), Piton (Peithon), Aribas (Arybbas), Balakrus (Balacrus), Dimitrij (Demetrius) i Ptolomej (Ptolemy), Athumanunh slobodno zapiše da ih je zapravo bilo osam.

Osmog je odabrao sam Aleksandar, a ime mu je bilo Peukest (Peucestas) te je negdje 326. do 324. pr.K. postao osmi somatofilakis. Najvjerojatnije su se imena somatofilakisa mijenjala u doba vladavine Aleksandra Velikog jer ponekad stari zapisi navode još somatofilakisa poput Hefesta (Hephaestion), Leonata (Leonnatus), Memea (Menes), Perdik (Perdiccas) ...

Najodaniji i najbliži, gotovo intimni prijatelj, somatofilakis Aleksandru bio je Ptolomej (kasnije utemeljitelj egipatske dinastije Ptolomejevića) koji je bio tek nekoliko godina stariji od njega i upoznao ga je još kao dječak.

Za kraj, nerazjašnjenu i tajnovitu smrt Aleksandra Velikog danas neki pripisuju upravo Ptolomeju kojeg usput predstavljaju i opisuju kao Aleksandrovog polubrata. Naime poznato je da je Aleksandar za svog nasljednika na smrtnoj postelji izabrao upravo Perdika i njemu dao svoj prsten, ali običaj je tada bio da će vladara naslijediti onaj koji će ga i sahraniti.

Ptolomej je ukrao balzamirano tijelo Aleksandra Velikog i s njim pobjegao iz Babilona u Egipat, a kada je Perdik želio preoteti tijelo Aleksandra te s vojskom provalio u Egipat na sebe je navukao bijes makedonskih generala poput Antipatra (Antipater), Kratera (Craterus) i Antigona Monoftalma (Antigonus Monophtalmus) koji ga u zavjeri i ubijaju.

No, dobro ratovi Aleksandrovih dijadosa za vlast pripadaju nekom drugom serijalu, pa s ovime Athumanunh može zaključiti ovaj dio o osobnim tjelohraniteljima (bodyguard) Aleksandra Makedonskog Velikog.

nedjelja, 22.10.2017.

Pretorijanci

Mušketiri – 'jedan za sve svi za jednoga'

Dakle, danas su na redu 'mušketiri'. Svi ste već sigurno nešto čuli, negdje pročitali, ili pak gledali film o mušketirima. Postoji više inačica tog zanimljivog filma, a postoji i više priča (Athumanunh bi slobodno mogao zapisati – cijeli serijal) koje je ispisao Alexandre Dumas (stariji). Poput: Tri mušketira, Grof Monte Cristo, Vitez Crvene kuće, Crni tulipan ...

Eh, sada, ne bi bilo opet dobro pomiješati ga s njegovim sinom Alexandre Dumas (mlađi). Naime obojica su bili francuski književnici i pisci, a usput mlađi Dumas napisao je opet poznata dijela: Dama s kamelijama, La Traviata, Prirodni sin ... No, dobro bolje da se ja ipak vratim mušketirima gardistima.



Kraljevska osobna garda (Mousquetaires du roi) utemeljeni su 1622. u doba francuskog kralja Luja (Louisa) XIII. Pored ovih kraljevskih postojali su i gardijski mušketiri (Mousquetaires de la garde) koji su činili francusko lako konjaništvo, ali su se borili i pješice kao pješaci naoružani puškama musketama.

Usporedno s kraljevskim mušketirima postojali su i kardinalovi mušketiri koje je utemeljio francuski kardinal Richelieu (Armand Jean du Plessis de Richelieu). U poznatom filmu o mušketirima oni su 'rivali' kraljevskim mušketirima, te kraljevski mušketiri nose purpurnu kraljevsku odoru tipa 'tabard' s bijelim križem na prsima i leđima, a kardinalovi pak crvenu kardinalsku odoru također tipa 'tabard' s bijelim križem na prsima i leđima.

Taj bijeli križ pokazuje da su odore nastale u doba hugenotskih pobuna (Hugenoti su francuski protestanti) i simbolizira katoličku opredijeljenost. Kod jednih i drugih radi se o obliku starodavnog križa (grčki križ) raznih ukrasnih inačica.



Godine 1664. kraljevski i kardinalovi mušketiri postaju kraljevski mušketiri s jedinstvenim zapovjednikom, a razlikuju se samo po boji konja. Kraljevski mušketiri jašu sivog konja i nose sivo-modre odore sa srebrenim križem, a nekadašnji kardinalovi mušketiri jašu crnog konja i nose tamne crne odore s crvenim križem, ali i jedni i drugi sada su kraljevski mušketiri.

Bojni poklič mušketira je: 'Jedan za sve, svi za jednoga' (Unus pro omnibus, omnes pro uno) dok se na zastavi nalazi moto mušketira: Pad je smrt (Quo ruit et lethum). Bilo kako da bilo mušketiri su bili elitni gardisti francuskog kralja i članstvo je bilo rezervirano za francuske niže plemiće.

Mušketire je raspustio francuski kralj Luj (Louis) XVI. zbog proračunskih (financijskih) razloga 1776. Nakon Francuske revolucije mušketiri su nakratko reorganizirani 6. srpnja 1814., ali su 1. siječnja 1816. definitivno i zauvijek raspušteni kao kraljevski gardisti.

Posebni Athumanunhov dodatak o mušketirima – plemeniti, hrabri, buntovni, odani, uživaju u jelu i pilu, vole žene i vjeruju jedan drugome. Prava (povijesna) imena mušketira koji su Dumasu poslužili za opis karaktera mušketira su: Henri d’Aramitz, Isaac de Porthau, Armand d’Athos, Pierre d'Artagnan.


Sve za ljubav

subota, 21.10.2017.

Pretorijanci

Kineska ženska počasna garda – našminkane, lijepe i opasne

Iako Kina, odnosno Kineska narodna armija, u svom ustroju ima počasnu gardu od 1952., tek nedavno, prije samo tri godine, točnije 2014. u sastav Kineske počasne garde po prvi put ušle su i žene.

Uvjet za službu u postrojbama Kineske ženske počasne garde je starosna dob do 20 godina i visina minimalno 173 cm.

Kako su žene tjelesnom građom ipak inferiorne muškarcima, Athumanunh se mora diviti ovim doista hrabrim djevojkama. Držati ravnanje u postroju (paradnom ešelonu), kretati se vježbovnim korakom odjeven u suknju dužine 5 cm iznad koljena, biti obuven u čizme s visokim petama i nositi kratku strojnicu (Type 79) koja ipak teži gotovo 2 kilograma iziskuje ipak koliko vještinu toliko i tjelesnu spremnost.

Bilo kako da bilo, djevojke možda ulažu više napora i upornosti, ali nimalo ne zaostaju za svojim muškim kolegama. No, pogledajte video-isječak kojeg je odabrao Athumanunh, pa prosudite sami.

nedjelja, 15.10.2017.

Pretorijanci

Helenska (Grčka) garda – Evzoni Tsoliades

Grčki gardisti koji čuvaju grob nepoznatog poginulog vojnika (vojnik pripada grčkim hoplitima) elitna su postrojba Helenske vojske iz sastava planinskog lakog pješaštva, ali se novače iz grčkih specijalnih postrojbi i dobro su obučeni za borbu.

Grčka garda utemeljena je 1868. s ciljem provedbe bojnih, ali i ceremonijalnih zadaća ispred Helenskog parlamenta i Predsjedničke palače. Danas su ostale samo protokolarne i ceremonijalne zadaće. Kako se mijenjalo društveno uređenje Grčke, od ukinuća monarhije i restauracije demokracije, mijenjao se i naziv garde: Dvorska garda, Zastavna garda, Garda grobnice nepoznatog vojnika, Kraljevska garda, Predsjednička garda.



Grčka garda odjevena je u povijesne odore klefta (palikara) koji su zapravo grčki gorštaci koji nikada nisu priznali osmansku (tursku) vlast. Baš poput ostalih balkanskih 'drumskih razbojnika' (hajduka) i grčki su napadali bogate turske konvoje na planinskim cestama te ih pljačkali.

Karakteristične odore nazivaju se fustanela (muška 'mini-suknjica' nalik kiltu), a na nogama nose drvene klompe s cofom (camblekom) naziva tsarouhi. Naziv 'evzon' prvi je uporabio Homer u svojim djelima i označavao je dobro naoružanog vojnika. Karakteristično za Grčku gardu je i njihov vježbovni (paradni, svečani) korak. Desna noga se podiže vrlo visoko savija u koljenu i snažno udara u tlo. Istodobno lijevom nogom normalno se korača.

Preko fustanele (usput ona treba imati minimalno 400 nabora koji simboliziraju 400-to godišnju tursku okupaciju Grčke) u svečanijoj prigodi nosi se i tradicionalna grčka tunika naziva chiton. Na glavi je ostao turski fez kao podsjetnik na tursku okupaciju. Inače, kada nisu na dužnosti grčki gardisti u vojarni nose modernu odoru Grčke vojske, a posljednji karakterističan podatak je da svi gardisti moraju biti viši od 195 cm.

Grčka garda borila se tijekom povijesti u Balkanskim ratovima, Prvom svijetskom ratu, Malo-azijskoj vojnoj kampanji, Grčko-talijanskom ratu, a tijekom njemačke okupacije zabilježeni su i pojedinačni otpori pripadnika Grčke garde okupaciji. Najpoznatiji takav dogodio se kada su 27. travnja 1941. njemački vojnici stigli na Akropolu Atene i grčkom Evzonu zapovjedili spuštanje grčke zastave i podizanje nacističke sa svastikom.



Mladi grčki gardist poslušao je šutke i izvršio zapovijed, ali kada su njemački časnici zatražili od njega grčku zastavu on je to odbio i s njom skočio u provaliju Akropole. Način na koji čuvaju stražu je također karakterističan. Potpuno su mirni i nepomični petnaest minuta, a potom usporenim pokretima stražari promjene stražarska mjesta.

Smjena straže vrši se svaki sat vremena, a pored gardista koji su na straži odijeveni u tradicionalne odore nalazi se i jedan u prikrivnoj odori grčke vojske čija je temeljna zadaća onemogućiti turistima bilo kakav fizički kontakt sa stražarom. Stražari ostaju nepomični bez obzira na opasnost, pa je tako zabilježeno da je tijekom demonstracija 2001. bačena zapaljiva naprava na stražarsku kućicu koja je planula.

Gardist na straži nije se pomaknuo i vatra je zahvatila njegovu odoru koja je počela gorjeti. Stražar je ostao još nekoliko trenutaka nepomičan dok ga časnik nije povukao i počeo gasiti njegovu odoru. Tijekom 2010. na samo 20 metara od stražarskog mjesta postavljena je eksplozivna naprava.

Iako je policija zahtijevala od stražara pomicanje u sigurnost, oni su to odbili i tijekom demontaže naprave ostali na svojim stražarskim mjestima. Mala smjena straže odvija se svaki puni sat, a velika smjena svake nedjelje što je i turistička atrakcija u Ateni.

subota, 14.10.2017.

Pretorijanci

Britanska garda – čuvari kraljice i kraljičina životna straža


pregled straže (razvodnik straže dočasnik i zapovjednik straže časnik)

Britanska garda ustrojena je pod nazivom 'The Household Division'. Dakle, radi se o pješačkoj postrojbi ranga divizije, ali brojčanog ekvivalenta brigade. To bi u stvari i jednostavno bilo pet pješačkih pukovnija plus jedna konjanička regimenta.

No, dobro, Britansku (kraljevsku, kraljičinu) gardu čine pukovnija grenadira, pukovnija garde 'Coldstream' (najstarija postrojba garde), škotska gardijska pukovnija, Irska gardijska pukovnija, Velška gardijska pukovnija i konjanička gardijska regimenta.

Uz ovu gardu (čuvare kraljice, kraljičine stražare) postoji i osobna garda kraljice (kraljičina životna straža). Po ovim drugim (radi se o umirovljenim časnicima britanske vojske plemenitog podrijetla) koji se tradicionalno nazivaju Yeomen (Beefeater) naziv je dobio i kvalitetni britanski gin.

Yeomen (Beefeater) gardisti naoružani su staromodnim kopljima (helebardama) tip 'partizana' (nema ama baš nikakve veze i poveznice s partizanima ili bilo kojim drugim paragerilcima) i odijeveni su u tradicionalne odore iz doba Tudora. Postoje dnevni i noćni Yeomen stražari.


Yeomen u pratnji gardista

Kraljevski stražari Britanske garde nose automatsko oružje (strojnice), odjeveni su u tradicionalne britanske crvene odore (mundire), a na glavama nose karakteristične 'medvjeđe kape'.

Dok turistima i neupućenima ti stražari izgledaju gotovo identično Vama (koji ovočitate) Athumanunh će otkriti lako uočljive, lako prepoznatljive detalje po kojima odmah možete znati iz koje je pukovnija straža u službi.

Dakle, krenimo redom. Grenadiri (mogu biti pripadnici svih nacija UK) imaju gumbe poredane u neprekinutom nizu, a na 'medvjeđoj kapi' uočljiva je bijela boja. 'Coldstream' gardisti ( samo Englezi i oni su sveprisutni i sudjeluju na svim značajnijim ceremonijama i svečanostima) gumbi su poredani u parove po dva s razmakom jednog gumba od para do para gumba, a na medvjeđoj kapi' uočit ćete crvenu boju.

Škotski gardisti (samo Škoti) imaju gumbe raspoređene u skupine po tri, s razmakom od jednog gumba do druge skupine po tri gumba. Na njihovoj 'medvjeđoj kapi' nemojte tražiti boju jer je nema. Irski gardisti (samo Irci iz Sjeverne Irske) imaju gumbe raspoređene u skupine od po četiri s razmakom od jednog gumba do druge skupine po četiri gumba. 'Medvjeđa kapa' Irske garde ukrašena je modrom bojom.

Velški gardisti (samo Velšani) imaju gumbe u skupinama po pet s razmakom od jednog gumba do druge skupine. Na 'medvjeđoj kapi' Velšana je bijelo zelena boja. Konjanička regimenta nosi tradicionalne ulanske odre (s prsnim oklopima) i metalnom ulanskom kacigom. U sastavu konjaničke regimente je i topnički dio koji je odjeven u karakteristične husarske odore britanske inačice.

petak, 13.10.2017.

Pretorijanci

Medjay – rendžeri drevnog Egipta

Danas će Athumanunh biti u društvu s tajnovitim i opasnim ratnicima drevne Nubije, točnije nomadskim pustinjskim ratnicima Medugama. Athumanunhovo lutanje u potragama za drevnim gardistima vremenski pada u drevno doba 16. stoljeća p. K., a zemljopisno na područje današnjeg sjeverno-sjeveroistočnog Sudana.

Dakle, to je fantastično i tajnovito vrijeme Nubijskog carstva, južnog susjeda moćnog drevnog Egipta, a dijelove koje je to Nubijsko carstvo obuhvaćalo Athumanunh raspoznaje kao: Wawat, Kush, Punt, Temeh, Yam i Medja.

Egipatska riječ Meday u hijeroglifskom zapisu ispisana je kao 'mDA y', pa bi je Athumanunh morao pročitati kao 'MDAI', no stari lukavac Athumanunh poznaje hijeroglifski način pisanja pa će jednostavno između hijeroglifskih oznaka ubaciti potrebne skrivene samoglasnike i suglasnike i to će onda biti MeDjAY što pak točno označava Međaja ili Medugu.

Tako su Medjay spretni pustinjski tragači i izvidnici, opasni faraonovi zaštitnici, drevni rendžeri (graničari), ali i elitni gardisti (čuvari) faraona, njegove obitelji, palače i grobnice.

Ekranizirani prikaz drevnih i fantastičnih 'Medjaya' prikazao je filmski režiser Stephen Sommers u filmu 'Povratak mumije' (2001.), a video-isječak dolje je postavio i Athumanunh. Iako drevni Medjyi sigurno nisu tako izgledali hrabrost kojom se bore protiv zlih Anubisa ipak ih je morala krasiti kao elitne faraonove zaštitnike toga doba.

nedjelja, 08.10.2017.

Pretorijanci

Trenkovi panduri – rat za Austrijsku baštinu

Tijekom rata za Austrijsku baštinu (nasljeđe), pod pokroviteljstvom austrijske kraljice Marije Terezije, barun Franjo Trenk ustrojio je 1741. dragovoljačku postrojbu čiji su pripadnici bili unovačeni na području jedne od trojednice Hrvatskog kraljevstva, u kraljevini Slavoniji.

Pripadnici postrojbe nazvani su 'panduri', a podrijetlo te riječi Athumanunh je pokušao istražiti. Naime, postoji riječ mađarskog, ali i riječ staroslavenskog podrijetla koja je mogla poslužiti za riječ 'pandur'. Athumanunh će ipak izabrati ovu staroslavensku i pratiti je prema hrvatskoj riječi.

Dakle, 'pudati' je glagol u slavenskom jeziku, a označava radnju rastjerivanja, tjeranja. U genealogiji hrvatskih prezimena Athumanunh vrlo lako pronalazi hrvatska prezimena – Pudar. Isto tako Athumanunhu u toj genealogiji hrvatskih prezimena u oči upadaju i slična prezimena Bandur. Ako pak sada Athumanunh u pomoć pozove 'stare knjige prašnjave' u njima piše – pudar čuva vinograde, on je paznik vinograda, baš kao što poljar čuva polja, lugar šume ...

U Slavoniji pudar je naziv za zadnjeg, najstarijeg i najiskusnijeg kosca koji ostale tjera i ne da im zabušavati u poslu. Na kraju lako Athumanunh zaključi da riječ 'pandur' može značiti i označavati onoga koji nešto čuva, nekog rastjeruje ili plaši ... No, dobro. Vratimo se mi Trenkovim pandurima.

Trenkovi panduri laka su hrvatska pješačka postrojba u službi Habsburške monarhije i ne smije ih se miješati sa srbijanskim pandurima koji su u službi carske Rusije ustrojeni od doseljenika iz Slavonske vojne krajine koji su 1752. ustrojeni u Pandursku pješačku pukovniju, a kasnije preustrojeni u Jelizavetgradsku konjaničku pukovniju. Obije ove 'pandurske postrojbe' sudjelovale su u Sedmogodišnjem ratu, ali Athumanunh će se držati Trenkovih (hrvatskih) pandura.

Trenkovi panduri nisu nosili vojne odore, ali su bili odjeveni u tursku inačicu odijevanja s lako prepoznatljivom kapom kićankom, crvenom vojničkom kabanicom i pravim malim arsenalom oružja (dva para kubura, puška tančica, rašana ili šišana, jatagan, sablja krivošija, nož handžar) koji je u ono doba predstavljao 'do zuba naoružanog'.

Uz banderu (zastavu postrojbe) trenkovi panduri nosili su i turske tugove (vojnički rep na stijegu), a pratila ih je i vojna muzika nazvana 'turska banda' koja je svirala orijentalnu muziku. Oko vrata svi panduri nosili su privezanu maramu (kao preteča kravate).

Iako su bili na zlu glasu koji ih je pratio na prostorima od Francuske do Češke, slovili kao vrlo nedisciplinirani, tvrdoglavi, svojeglavi, uvijek spremni na izazivanje problema i svađi, vični tučama i pljački, hrabrost im nije nitko mogao spočitavati ili zanijekati. Za samo pet godina rata iz stroja su izbacili oko 7000 francuskih i bavarskih vojnika te još oko 3000 pruskih. Francuzi, Bavarci i Prusi nisu imali nikakvih izgleda u srazu s Trenkovim pandurima ako bi se brojčana snaga kretala približno ili u odnosu 1: 20.

Tako su u bitki kod Aua 1741. Trenkovi panduri (njih 146) rastjerali formaciju sastavljenu od 3200 Francuza i Bavaraca, a 1742. zauzeli su štajerski gradić Claus (njih 200-tinjak) i pri tomu zarobili 664 vojnika i 2 časnika Bavaraca. Francuska posada obrane grada Linza predala se kompletna Trenkovim pandurima nakon silovitog napada u kojem su Trenkovi panduri imali šest mrtvih i 15 ranjenih (ranjen je i sam barun Trenk), a francuska posada barem tri puta više.

U napadu na pogranični grad Chen 148 Trenkovih pandura i 300-tinjak hrvatskih haramija u nezadrživom je jurišu zauzelo grad i pobilo sve što im je stalo na put. Predalo se 772 vojnika s deset teških topova i time su 'vrata' Češke otvorena. Najsjajniji pandurski pothvat bilo je zauzimanje utvrde Kosel koja je vojno nadzirala Gornju Šlesku i Odru. Napad Trenkovih pandura započeo je pod okriljem mraka, sat nakon ponoći.

Trinaest pandura preplivalo je zaštitni jarak utvrde i prešlo na drugu stranu. Kad su Prusi otkrili napad, shvatili namjeru pandura i napokon zapucali, na gradskome bedemu bilo je već 200-tinjak pandura, a njih je slijedilo još 1.800. Kosel je pao poput zrele kruške, a pruska se posada predala. Pritom je poginulo samo deset pandura, a 35 ih je bilo ranjeno.

Trenkovi panduri zadržali su jedan od najdužih kontinuiteta povijesnih hrvatskih postrojbi, 1748. preustrojeni su u Slavonski bataljun, a 1756. u 53. pukovniju linijskog pješaštva koja je kao takva ostala sve do 1918. sa sjedištem u Zagrebu.

subota, 07.10.2017.

Pretorijanci

Republikanska garda – Francuska

Jedna od najdugovječnijih i najstarijih gardi (straže) je francuska garda koje svoje korijene vuče unatrag nekoliko stoljeća. Od prvih osobnih postrojbi garde francuskih kraljeva, preko Francuske revolucije, Napoleona, Prvog i Drugog svjetskog rata, lokalnih sukoba i ratova sve do danas, Francuska garda mijenjala je nazive točno 50 puta.

Te promjene naziva uglavnom su političke naravi i svi su vezani za promjenu režima i vlasti, a što pak se vojnog dijela tiče ta je Francuska garda uvijek plijenila pozornost, krasila ju je elitnost i hrabrost, a danas pored slave kojom se ovjenčala dugim nizom godine služi i za protokolarne namjene.

Dakle, današnji naziv je Republikanska garda (Garde Republicaine) čija je zadaća osiguravanje i davanje počasti institucijama Republike Francuske i visokim državnim dužnosnicima. No, pored te temeljne zadaće postoji i sekundarna zadaća održavanja reda u glavnome francuskom gradu Parizu, ali se isto tako u slučaju potrebe i neposredne ratne opasnosti može uporabiti kao borbena postrojba na bilo kojem dijelu nacionalnog teritorija.

Tijekom Francuske revolucije to je Pariška garda (Garde de Paris) sve do 1789. kada dobiva naziv Nacionalna garda (Garde Nationale). Potom dobiva naziv Gradska garda Pariza (Garde Municipale de Paris). Početkom 1813. naziv se mijenja u Imperijalna žandarmerija (Gendarmerie Imperiale), a potom u Kraljevska žandarmerija (Gendarmerie Royale).

Godine 1830. dobiva naziv Gradska garda (Garde Municipale), a 1848. mijenja naziv u Civilna garda (Garde Civile) i te iste godine mijenja naziv u Republikanska garda grada Pariza (Garde Republicaine de Paris). Godine 1870. mijenja naziv u Republikanska garda (Garde Republicaine), a u doba predsjednika Jules Grevya nadnevka 14. lipnja 1880. dobiva i svoju zastavu sa stijegom koju razvija i nosi i danas.

Iz tog doba, a kao obveznu relikviju, današnja moderna Republikanska garda nosi konjaničku kacigu koja datira u te davne povijesne godine. Tijekom Prvog svjetskog rata Republikanska garda hrabro se bori na crti Zapadne bojišnice i do kraja rata čvrsto drži svoje položaje. Za tu pokazanu i dokazanu hrabrost Republikanska garda 1926. dobiva orden Legije časti (Legione d' Onor).

Nakon neugodnog i sramotnog poraza Francuske vojske i kapitulacije Francuske tijekom Drugog svjetskog rata, Republikanska garda je raspuštena, ali su se svi njezini pripadnici uključili u Francuski pokret otpora. Nakon oslobođenja Francuske, garda je obnovljena i ustrojena pod nazivom Republikanska garda Pariza (Garde Republicaine de Paris) te pod tim nazivom sudjeluje u vojnim kampanjama Francuske vojske 1954. u Indokini.

Temeljita i posljednja reorganizacija i preustroj proveden je 1978. te od tada do danas postrojba nosi službeni naziv Republikanska garda (Garde Republicaine). Na kraju Athumanunhova pripomena – nikako ne pomiješati ovu gardu s Napoleonovim gardijskim postrojbama o kojima će biti riječ u nastavku.

srijeda, 04.10.2017.

Pretorijanci

Perzijski 'besmrtnici' – teško pješaštvo

Još jedna, po Athumanunhu, netipična i višenamjenska garda, koju krasi elita, odnosno karakteristika garde i gardijske postrojbe dakako su perzijski 'besmrtnici'. Pod tim nazivom 'besmrtnici' Athumanunh zapravo podrazumijeva i prepoznaje teško perzijsko pješaštvo iz doba Ahemenidnog carstva stare Perzije.

Dakle, vojna povijest doista prepoznaje perzijske 'besmrtnike' kao elitno perzijsko teško pješaštvo koje je imalo dvostruku namjenu – kao imperijalna garda i kao stalna carska vojska. Besmrtnici su se novačili iz redova perzijskih, medijskih i elamitskih dječaka koji su od rođenja predodređeni i trenirani za ovu elitnu postrojbu koja je uvijek brojala 10 000 vojnika.

Naziv 'besmrtni' prvi je uporabio grčki povjesničar Herodot i vrlo je lako, po Athumanunhu' krivo preveo ili protumačio riječ 'anušiya' i 'anauša'. Naime, Athumanunh lako pronalazi značaj riječi 'anušiya' koja označava pratitelja i riječi 'anauša' koja pak označava besmrtnika.

Kako je 'besmrtnika' uvijek bilo 10 000, a nakon bitke svaki poginuli ili ranjeni odmah je zamijenjen novim pripadnikom, tako je ta brojka uvijek bila nepromijenjena lako je moglo doći do zabune da su ti ratnici zapravo besmrtni, a to opet ne bi bilo ništa čudno za ranu vojnu povijest i povjesničare Herodotovog naraštaja.

Grčki pjesnik Homer Athumanunha je uspio dobro namučiti s Odisejom, a grčki filozof Aristotel pak je gotovo izludio Athumanunha svojim zapisima o Atlantidi ... Aristotelovi zapisi o Platonovom poznatom dijelu u kojem o Atlantidi polemiziraju Timej i Kritija, Athumanunhu kazuju Aristotelovu rečenicu ... 'onaj koji je Atlantidu stvorio, on ju je i uništio ...'

Dok bi svi, ali ne i Athumanunh, ovdje odmah prepoznali Posejdona, Athumanunh zapravo sumnja na Platona i dugo se Athumanunh pitao: 'Nije li zapravo taj simpatični starčić Platon Atlantidu jednostavno izmislio, a potom ju je lijepo i misteriozno obrisao? ...' No, dobro, to je već neka druga serija, a Athumanunhu je bolje vratiti se 'besmrtnicima'.

Bilo kako da bilo, perzijsko teško pješaštvo doista zaslužuje kvalitetu elite, a naziv je možda malo iskrivljen ili čak izmišljen, jer osim Herodota, a to kasnije preuzimaju i ostali povjesničari zapada, nitko od povjesničara istoka ne bilježi 'besmrtnike' iako postoje zapisi o elitnom teškom pješaštvu koje broji 10 000 vojnika i u službi su iranskih (perzijskih) velikih kraljeva, te ti isti nanose poraz Spartancima i ostalim Grcima kod Termopila, ali i velike gubitke Makedoncima kod Perzijskih vratiju (planinski prolaz u planinama Zagrosa koji je vodio prema drevnom Perzepolisu).

nedjelja, 01.10.2017.

Pretorijanci

Pretorijanci – kohorta pretorijanaca

Dakle, latinska riječ 'praetorium' označavala je šator rimskog vojskovođe, zapovjednika legije, a ako bi je Athumanunh direktno prevodio mogla bi označavati i dvor (dvorac) odnosno stan vojskovođe (vojnog zapovjednika). Nikako se ovdje ne bi trebalo pomiješati s 'Domom zapovjedništva' koji u današnjim modernim vojskama predstavljaju postrojbe koje opslužuju viša taktička (operativna) zapovjedništva.

Pretorijanci su zapravo osobna straža visokog zapovjednika. Doista, to su elitni ratnici (vojnici) koji prate najvišeg zapovjednika, a svoje korijene vuku iz rimske vojske u doba Rimskog carstva. Rimska pretorijanska kohorta ustrojena je od šest centurija (satnija) koje prate i čuvaju rimskog cara kako u vojnim pohodima, tako i u miru, a nerijetko oni znaju i održavati vojnički red i stegu među rimskim legijama (nešto poput vojne policije).

Pretorijanci uvijek podižu svoj poseban tabor i konačište iz kojeg osiguravaju šator ili dvor cara (zapovjednika). To je izuzetno dobro organizirana vojna postrojba, besprijekorno uvježbana koju odlikuje i krasi izuzetna vojna stega i red, pa su poradi toga pretorijanci posebno privilegirani.

Naime, oni služe 16 godina (za razliku od legionara koji to rada za 20 godina) i primaju tri puta veću naknadu (plaću) za svoje vojno služenje. Godinama je njihova politička moć i utjecaj rasla te su uskoro postali vrlo opasni i po samoga cara (poslodavatelja) jer nerijetko oni bi bili ti koji su odlučivali o postavljanju i rušenju rimskog cara.

Tu svoju moć pretorijanci su zadržali do cara Hadrijana, Lucije Sever postupno smanjuje moć pretorijanaca na način da se oni novače od neitalskih (prvenstveno Sirijskih) ratnika koji nemaju interes za političkom moći u Rimu. Konstantin Veliki pak potpuno raspušta pretorijance i umjesto njih uvodi paladine.

<	listopad, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!