Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

srijeda, 31.12.2008.

Operacija 'Oluja'

Oluja – operacija Hrvatske vojske

Tijekom operacije HV kodno nazvane 'Oluja' oslobođen je dio Hrvatskog teritorija koji je bio pod nadzorom pobunjenih Srba (hrvatskih građana srpske nacionalnosti) koje je pomagao režim Miloševića iz Srbije. Vojna akcija, operacija 'Oluja', te pobjeda u istoj, uvelike je podigao optimizam Hrvata, ali i ostalih građana Hrvatske nesrpskih nacionalnosti. Naime, okupirano područje pod nadzorom pobunjenika bilo je jedna petina Hrvatskog teritorija koji je zamalo presjekao Hrvatsku na dva dijela. Neposredno pred samu provedbu vojne operacije, tadašnja Hrvatska vlada nudila je srpskim pobunjenicima gotovo idealan sporazum: na tom području Srbi su mogli imati svoju punu autonomiju (zastavu, jezik, pismo, vlastitu valutu, lokalnu policiju) u sastavu Hrvatske. Lokalni srpski vlastodršci odgovorili su još žešćim bombardiranjem hrvatskih gradova. Hrvatska tada više nije imala kuda, ili uzmak i poraz, ili vojna akcija. Neposredno pred provedbu vojne akcije Hrvatska vlada o svom naumu izvijestila je UN, a UN je službeno o tomu upozorio pobunjene Srbe. Bahatost srpskih pobunjenika potpuno im je zamutila razum, pa su oni nastavili s bombardiranjem hrvatskih gradova, ali i pripremati Planove u slučaju napada HV. U petak, ujutro u 0500, nadnevka 04. kolovoza 1995. HV je pokrenula operaciju s ciljem vraćanja okupiranih dijelova teritorija natrag u sastav Hrvatske. U žestokom naletu, tijekom prvih sudara postrojbi HV i pobunjenih srpskih paravojnih postrojbi, crta obrane pobunjenika pukla je na čak trideset mjesta, a postrojbe HV do kraja dana ušle su 15 km u okupirana područja.



Događaji su se redali munjevitom brzinom, pa je u samo tri dana srušeno uvjerenje o 'nepobjedivosti srpskog vojnika', a režim Miloševića pretrpio je prvi veliki udarac (pljusku). Operacija 'Oluja' uvelike je pomogla i međunarodnoj zajednici u smislu rješavanja cjelokupne situacije i poeta stabilizacije cijele regije. Snage HV za provedbu operacije Oluja bile su slijedeće: 80 000 vojnika (gardista, specijalista i specijalaca 1. ešelona) koji su napali u sastavu bojnog postroja, plus oko 70 000 domobrana koji su držali crtu (domobranski postroj 2. ešelona), te još oko 50 000 mobiliziranih vojnika koji su činili pričuvu HV. Sveukupno 200 000 vojnika. Svi ti vojnici bili su ustrojeni u 25 brigada, koje su imale potporu 2500 topova i minobacača, te oko 50 raketnih bacača (VLR). Na drugoj strani srpski pobunjenici imali su pod oružjem 50 000 paravojnika koje je podupiralo 250 topova i minobacača, te oko 25 raketnih bacača (VLR). Snage srpske paravojske bile su ustrojene u četiri korpusa (7., 15., 21. i 39). Pobunjenici su procijenili da će glavni smjer napada i glavni napor HV imati na smjeru Banovina – Kordun – Lika, pa su na taj smjer i koncentrirali sve teško naoružanje. Srpski 7. korpus trebao je braniti Knin, a još 17 000 paravojnika iz Istočne Slavonije trebalo je napasti Osijek i Vinkovce. Na crti bojišnice dugoj oko 700 km tako je sve bilo posloženo i uskoro je došlo do sraza dviju suprotstavljenih strana. Bio je to sraz dviju vojski koje su bile potpuno različite: vojske koja je bila visoko motivirana, dobro opremljena i obučena s vojskom razularene mase nekadašnjih 'teritorijalaca JNA' koji su okorjeli u zločinu i koji su u bijegu vidjeli jedini izlaz iz zloslutne sudbine nastavka borbi. Gubici HV bili su 173 poginula i 1011 ranjena vojnika, a gubitke druge strane još uvijek je teško pouzdano utvrditi poradi njihovih proturječnih podataka i izvješća.

subota, 27.12.2008.

Najdramatičnije bitke

Bitka kod Gettysburga



Gettysburg – najdramatičnija bitka Američkog građanskog rata

U lipnju 1863. godine, nakon više od dvije godine krvavog sukoba, CS vojska generala Roberta E. Leea prelazi rijeku Potomac i kreće u napad na Sjever. To je vojska od 80 000 vojnika. Kreću se polako i oprezno, a planine ih skrivaju. Žele izvući vojsku US na otvoreno i uništiti ih. Vojska US Potomaca 110 000 vojnika primjećuje vojsku CS i kreće sjeverno od Virginie u veliku potjeru uskim cestama Merylanda i Pensylwanie. General Lee zna za pismo vlade CSA koja nudi mir vladi USA. Pismo se trebalo naći na stolu Abrahama Lincolna, predsjednika USA, dan nakon što Lee uništi vojsku Potomac, negdje sjeverno od Washingtona … General Lee oprezno se kreće od Frederiksburga i zapadno od planina Blue Ridge prema sjeveru, planine Blue Ridgea štite mu desni bok. General Hooker zna kamo je naumio general Lee i kreće mu u susret s namjerom da zaštiti Washington i Baltimore. Vojska US prelazi rijeku Potomac kod Leesburga 25. i 26. lipnja 1863., a kad je za to saznao general Lee zapovjedio je da se vojska CS koncentrira na području između Gettysburga i Cashtowna. Nadnevka 28. lipnja 1863. zapovijedanje nad US vojskom od generala Hookera preuzima general Meade koji okreće front vojske US u namjeri da u Marylandu prijeđe u obranu. No, ubrzo će događaji, koji će se odvijati velikom brzinom, poremetiti njegovu namjeru. Naime, prethodnica vojske US, Bufordovo konjaništvo, iznenada se sudarilo s 3. pješačkim korpusom vojske CS kod grada Gettysburga. Obije vojske okreću se prema gradu Gettysburgu.

Shema 1 (drugi dan bitke)



Iskusni general Buford uvidio je da mora zadržati Južnjake ako želi da general Meade uspješno posloži Sjevernjake za predstojeću bitku, jer ako se Južnjaci dokopaju uzvišenja oko Gettysburga sve bi moglo poći krivim smjerom. Tako je i bilo general Buford uspješno je sa svojim vojnicima zadržao i omeo nastupanje prednjih dijelova snaga vojske CS. No, nakon pristizanja glavnine postrojbi, snage vojske CS potiskuju vojsku US južno od grada Gettysburga. Razvijaju se teške bitke na uzvišenjima Cemetery Hill i Culp's Hill. General Lee odlučio je nastaviti napad odmah po pristizanju 1. korpusa vojske CS koji je bio nešto zapadnije od Gettysburga. Oklijevanje (neodlučnost) generala Lee, (čekanje postrojbi 1. korpusa generala Hilla), dalo je vremena 3. i 12. korpusu vojske US da zaposjednu položaje na crti Culp's Hill - Cemetery Hill - Cemetery Ridge – Little Round Top. Ovaj složaj koji je nalikovao na udicu bio je izuzetno jak, ali došlo je do zabune i položaji na Little Round Topu nisu bili zaposjednuti. No, i kod vojske CS nije sve išlo kako treba, pa je čelna divizija (iz 2. korpusa generala Longstreta) određena za predvođenje napada zakasnila i tek je oko 1500 krenula u napad na Little Round Top na koji baš u tom trenutku izbijaju dvije brigade 5. korpusa vojske US. Došlo je do vrlo žestokog sudara, odnosno vojnički rečeno, došlo je do borbe u susretu. Obije vojske bile su iznenađene, jer nisu očekivale jedna drugu na tom mjestu, a na kraju bolje su se snašli Sjevernjaci i odbili su napad Južnjaka.

Shema 2 (treći dan bitke)



Kako je napad Južnjaka zaustavljen kod Little Round Topa, general Lee šalje drugu diviziju u napad preko Peach Orcharda. U tom napadu Južnjaci probijaju obranu Sjevernjaka, ali su intervencijom pričuve, koju je poslao general Meade, zaustavljeni na položajima kod Cemetery Ridgea. General Lee sada traži od svojih generala da nastave napad istodobno od desnog krila prema lijevom. Bitke su potrajale sve do pada mraka 2. srpnja 1863. Južnjaci nisu polučili nikakve značajnije uspjehe, pa su Sjevernjaci zadržali sve svoje obrambene položaje. Nadnevka 3. srpnja 1863. general Meade odlučio je i dalje ostati u obrambenom složaju, a general Lee pak je odlučio napasti s 15 000 vojnika frontalnim napadom na središte obrane Sjevernjaka. Došlo je do strašnog topničkog dvoboja, (272 topa Južnjaka protiv 362 topa Sjevernjaka), u međusobnom batiranju i kontrabatiranju topništvo Juga nije uspjelo uništiti, niti ušutkati topništvo Sjevera. Unatoč svemu pješaci Juga krenuli su u 1400 3. srpnja 1863. u juriš na položaje Sjevernjaka. Postrojbe Južnjaka (15 000 vojnika) koncentrirale su se na samo 1600 m bojišnice i tu je došlo najdramatičnije i najkrvavije bitke cijelog Američkog građanskog rata. Juriš Južnjaka slomio se u paklenoj topničkoj i žestokoj puščanoj paljbi Sjevernjaka. Sve brigade CS odbačene su natrag na polazne položaje uz velike pretrpljene gubitke. Južnjaci više nisu imali snage za nove napade, a Sjevernjaci pak nisu imali snage za odlučujući protunapad, pa je bitka završena neriješeno uz izuzetno velike gubitke ne jednoj i drugoj strani. Južnjaci (vojska CS) su izgubili 3908 vojnika, 18 735 bilo ih je ranjeno, a 5425 zarobljeno. Sjevernjaci su izgubili 3155 vojnika, 14529 ih je bilo ranjenih, a 5365 zarobljenih.

četvrtak, 25.12.2008.

Božićne bitke

Bitka kod Trentona – 26. prosinac 1776.

Tijekom američkog rata za nezavisnost (1775. – 1783.) došlo je do bitke kod grada Trentona (država New Jersey) u ranim jutarnjim satima nadnevka 26. prosinaca 1776. Naime, priprave za bitku otpočele su tijekom Božića 25. prosinca 1776. prelaskom oko 2400 američkih vojnika preko djelomično zaleđene rijeke Delaware. Prijelazom preko rijeke rukovodio je osobno general Washington koji je nakon niza poraza, shvatio da mora brzo izvojevati jednu pobjedu ako želi da mu se priključe novi vojnici u borbi za nezavisnost. Tako je general Washington izabrao Trenton, grad koji je branilo oko 1200 vojnika Hessena (njemački vojnici koji su se borili u sastavu britanske kolonijalne vojske). Nakon iznenadnog napada njemački vojnici pružili su jednosatni otpor, a potom se predali. Bitka kod Trentona u potpunosti je postigla cilj: milicije New Jerseya i Pennsylvanie u velikom broju pridružile su se američkoj vojsci, a to je dovelo i do nove velike pobjede kod grada Princetona nadnevka 3. siječnja 1777. godine.

Američki vojnici iz doba rata za nezavisnost



Njemački vojnici u sastavu britanske Kolonijalne vojske u Americi

srijeda, 24.12.2008.

Sretan Božić!

nedjelja, 21.12.2008.

Opsadne i bacačke naprave

Baliste, onageri, mange, rute, patrarije, frondibole, bife, katapulti …

Bacačke naprave koje djeluju razantnom (položenom) putanjom izbacivale su kratka koplja (džilite) i strijele, a nosile su zajednički naziv katapulti (grč. katapeltes), ali u povijesti ratovanja poznati i pod nazivom oksibeli (grč. oksibeles). Nadalje, bacačke naprave koje su pod tom istom putanjom bacale projektile od kamena nazivane su petroboli (grč. petrobolos), ali kroz povijest ratovanja zapamćeni i kao litoboli (grč. litobolos), a oba naziva govore o bacaču kamena. Konstrukcije ovih obiju narečenih bacačkih naprava (strijele, koplja i kamen) gotovo su identične: dvije ručice uvučene jednim krajem u dva okomita upredena snopa konopaca (konjska griva, rep), a vanjski krajevi tih ručica međusobno su povezani konopcem. One ručice koje su imale ulogu luka zatezane su povlačenjem veznog konopca unatrag (rukom, vitlom ili koturačom). Projektil se kretao po vođici koja je mogla zauzimati određene elevacijske kutove (poradi zauzimanja željenog dometa). Petroboli su imali vođicu projektila postavljenu pod stalnim kutom nagiba (45 stupnjeva, kosi hitac, najdalji domet), a korekcija se postizala pomicanjem bacačke naprave naprijed ili natrag za željenu daljinu korekcije, ili pak mijenjanjem težine kamena (projektila). Filip Makedonski čak je propisao određene težine kamena (od 1 do 3 talenta što odgovara 25 do 75 kg) za pojedine domete. Domet katapulta i manjih petrobola iznosio je oko 500 m, ali su veći petroboli mogli izbaciti projektil (znatno teži projektil) na daljinu od 400 m. Da bi ove neurobalističke (bacačke) naprave normalno funkcionirale bilo je potrebito oba snopa konopca izraditi od iste kvalitete materijala i podjednako upresti (uvrnuti, umotati). Ovo je u ta rana povijesna razdoblja ratova i bitaka bilo doista teško postići, pa su se i rezultati izbacivanja bacačkih naprava stalno mijenjali i nisu baš bili pouzdani.

subota, 20.12.2008.

Opsadne i bacačke naprave

Opsadne i bacačke naprave

Bacačka naprava (eng. throwing engines, fra. machines de guerre, tal. machine da gitto, nje. Wurfgeschütze) oružja kojima su se prije pronalaska baruta izbacivali projektili na veće udaljenosti. Kao pogonska snaga služila je elastičnost drveta, željeza ili pak roga, a sve zajedno bilo je povezano (napeto) s konopcima ili životinjskim tetivama, a djelovalo je pod utjecajem centrifugalne sile. Pojavile su se poradi potreba za izbacivanjem projektila na veće udaljenosti nego su to mogle izbaciti praćke ili luk, ali i poradi veće probojnosti samoga projektila bilo da je on od kamena, željeza ili strijela. Temeljna namjena bacačkih naprava bila je rušenje zidova utvrda, te izazivanja požara unutar gradskih (bedemskih) zidova kada su se rabili zapaljivi projektili (kamen omotan kudeljom koja je natopljena smolom). No, bacačke naprave mogle su se uspješno rabiti i za uništavanje protivničkih opsadnih i bacačkih naprava, za rastrojavanje i narušavanje bojnih složaja protivnika, protiv protivničkih brodova ... Tijekom obrane utvrda i utvrđenih gradova bacačke naprave postavljale su se na bedeme, ali i iza njih. Tijekom napada na utvrde postavljale su se bacačke naprave na opsadne kule (tornjeve), ali su djelovale i sa zemlje ili iza zaštitnih zidova (rampi). Na otvoreno bojište postavljale su se bacačke naprave koje su imale položene (vodoravne) putanje i to najčešće na mjestima ispred bojnih složaja pješaštva, ili pak na međuprostore, krila i bokove, a bacačke naprave s ubacujućim putanjama postavljale su se iza složaja teškog pješaštva i djelovale su 'preko glava' vlastitog pješaštva. Brodovi su bacačke naprave nosili na pramcima, ili pak su ih u nekim situacijama demontirali i posuđivali pješaštvu koje je djelovalo na kopnu. Tko ih je prvi uporabio u povijesti nije sigurno, ali među prvima rabe ih Egipćani, Asirci i Feničani. Prvi povijesni zapisi o njima poznati su iz Babilona, a prve detaljnije opise ostavili su Grci: Filon, Biton i Heron ... Tijekom Peloponeskog rata (431. – 404.) Grci rabe neurobalističke bacačke naprave (neuron – žila, tetiva i balein – baciti) koje izbacuju projektile snagom uvrnutih konopaca (torzija).

nedjelja, 14.12.2008.

Utvrde, fortifikacije i bitke oko njih kroz povijest

Sada meni za dušu priča ispisana na Athumanunhov (samo meni svojstven) način.

Pravih vojnika svega je četrdeset

Na poziv njemačkog cara Zrinski povede svoje banske banderije i husariju u Ugarsku gdje se trebao zapodjenuti boj protiv Turaka koji silno zaprijetiše Beču. Ostavi tako Zrinski u utvrdi Čakovca samo četrdeset husara pod zapovjedništvom mladoga husarskog zastavnika Jurice sa zadaćom da čuvaju grad do njegovog povratka. No, odjednom pred Čakovec bane Ali paša s oko pet tisuća janjičara i bašibozuka. Tog jedanaestog lipnja godine Gospodnje, u šest sati ujutro, turska se vojska uz gromoglasno klicanje i udaranje u talambase raširi na travnjaku Buzovca i krene na sam grad Čakovec. Sultanov miljenik naumio je opkoliti grad i do podneva proći kroz njegova glavna vrata. No, sve će ispasti drukčije. Naime, pohod Turaka primijetili su dotada mirni međimurski seljaci vrijedni poljodjelci koji ostave svoja polja i pohitaju u grad pomoći malobrojnoj husariji. Zastavnik Jurica zapovjedi da se otvori oružarnica i da se oružje podijeli seljacima kojih je bilo stotinjak. Približavalo se već podne, a sunce je sve jače peklo kroz zavjesu prašine, dima i teškog zadaha baruta. Prekrasan dan sada je prolazio u mirisima krvi i paljevine. Turski odredi silno pritisnuli grad, ali Čakovec se ne da. Branitelji grada odbijaju turske juriše redom. Ali paša je pozelenio u licu i bijesno otposlao svoje čauše po nove odrede i pojačanja. Kasno popodne stigli su svježi turski odredi nadomak grada, a na bedemima grada braniteljima je već ponestajalo daha. Mnogo je branitelja već palo, a Turci ne popuštaju u napadima i navaljuju sve žešće. 'Gospodine zastavniče zlo i naopako! Ne može se više ljudi padaju!' – izvijestio je zadihani husarski potčasnik desetnik Marko. 'Mora se, mora Marko! Neka seljaci drže bedeme, a husare daj meni na branič kulu! Bogamu Marko, daj husare tamo gdje je najteže!' – zapovjedi Jurica. U trku husarija dotrči na branič kulu predvođena Markom, a tu je već stajao Jurica koji vikne husarima: 'Držite se husari, jer samo živi protiv Turaka mogu!' Tog trenutka Juricu pogodi tursko zrno u kacigu. Krv mu zali obraz, ali se on održi na nogama i potrči prema gužvi gdje se vodila teška bitka za jedan bastion. Bilo je tu na jednog husara i do tri Turčina, no, Jurica se stane tući goropadno, tvrdo i hitro se kretao bedemom. Poput strašnog mitskog gospodara bitaka, samo u košulji mokroj od znoja i prljavoj od gareži baruta, tog je trenutka njihov zastavnik morao izgledati husariji koja se ohrabri pojavom zapovjednika. Turci su gotovo poludjeli, ali ih malobrojna husarija predvođena Juricom zbaci s bedema u jezero. 'Naprijed! Ovamo, na most! Ovamo husari! – snažno se derao Jurica, pa se odnekud stvori još husara i seljaka koji potpuno potisnu Turke s branič kule i mosta. Bitka potraje nesmanjenom žestinom sve do pada mraka, a tada turski napadi popuste i Turci se sklone u svoje čadore u taboru na Buzovcu. Umorni od bitke janjičari brzo zaspu, a u dva sata poslije pola noći turski tabor zatrese se od eksplozija i paljbe pušaka. Nebo iznad turskog tabora se zacrveni, a veliki broj čadora plane i vatra ih satne gutati. Vika i jeka noćne bitke probudi i samoga Ali pašu koji mamuran dočeka čaušbašu Rustam bega. 'Alaha mi, Kauri provalili iz grada! Poklali straže i puškama rastjerali janjičare. Uhvatili Veli agu janjičarskog i objesili ga na toranj grada. Sam šejtan im pomaže.' Zadihano ispriča Rustam beg, a kada on završi Ali paša sav izvan sebe stane vikati: 'Kakav šejtan, vaš neposluh i nemar, vaš kukavičluk! Šačica nevjernika cijeli nas dan drži za gušu, a sada još i ovo! Sahit beg i ti ostat ćete bez glave ako do jutra ne budem u gradu!' 'Sve smo napravili kako ste zapovjedili gospodine zastavniče! Straže smo poklali i uhvatili janjičarskog agu. Eno ga, visi na zvoniku pored zastave!' – soptao je od napora zadovoljan desetnik Marko. 'Dobro je Marko, neka se sada husari odmore! Do zore smo mirni, a onda još samo da izdržimo do podneva kada bi trebao stići sam Zrinski s banskim banderijama i plavetnim husarima. Neka onda oni završe ovo što smo mi počeli …'

Utvrde i fortifikacije kroz povijest

Čakovec – utvrda Zrinskih

… uzalud ga tukli četrdeset noći i dana, jer čvrstih je zidina on, a hrabro ga brani četiristo Hrvata ratnika ljutih slavnoga Zrinskoga bana …

Tvrdi grad Čakovec je utvrđen grad petokutnog oblika. Opasan je tvrdim zidinama i jakim bastionima koji su sa svih strana okruženi jezerom. Jezero pak štiti taj tvrdi grad od neprijateljskih laguma (prokopa, približnica). Samo je jedna strana grada vezana s čvrstim tlom, a tu pak su i najjači bedemi. Mnogo su puta do Čakovca stizali razni neprijatelji, ali ga bitkom nikada nisu osvojili. Iza tih tvrdih zidina i jakih bedema prostrla se velebna i prekrasna palača namještena s divnim pokućstvom koje pak je odisalo veličanstvenim sjajem i čistoćom. Bio je to dom načitane, učene, plemenite i hrabre vojničke obitelji Zrinskih. U hodnicima palače grada u to doba bilo je izvješeno mnogobrojno, u bitkama zaplijenjeno, tursko oružje: lukovi, tobolci sa strijelama, željezni bojni batovi, štitovi i sablje demeškije čije su drške ukrašene zlatom i srebrom, a korice optočene dragim kamenjem. U predvorjima pak su uredno poslagane i izvješene mnogobrojne turske zastave i pašini tugovi preotete u veličanstvenim bitkama. Bila je tu i bogato opremljena knjižnica ispunjena i krcata obiljem knjiga svakojakih, a u prepunoj pak oružarnici uredno i vojničkom stegom bili su poslagani i spremljeni mjedeni zidovi, štitovi, koplja, bombarde, sablje i drugo oružje. Pored svega toga u riznicama, uz neprocjenjiva blaga, nalazila se i predivna zbirka starinskog novca…

nedjelja, 07.12.2008.

Utvrde i fortifikacije kroz povijest

Vojni potencijali i ustroj obrane Dubrovnika

Od 1272. Dubrovnik ima Veliki arsenal u kojem se mogu graditi i popravljati četiri velike galije. Prostor arsenala odvojen je lukovima, a prema moru postoje četiri otvora iz kojih su se galije mogle spustiti u more, ili pak se izvući iz mora. U početku su se ti otvori zatvarali gredama, ali od 1466. su se zazidali i rušili po potrebi. (Prilikom izvlačenja, ili spuštanja, galije zid bi se srušio, ali bi se potom odmah zazidao) Drugi dubrovački arsenal izgrađen je tijekom 14. stoljeća na obali Malog Stona i imao je tri mjesta za smještaj 3 manja ratna broda. Dubrovnik nikada nije imao veliku i stalnu ratnu mornaricu. U slučaju rata naoružavali bi se postojeći trgovački brodovi, a nekoliko stalnih ratnih brodova služilo je samo za progon pirata. Temeljni tipovi brodova Dubrovnika bili su galije , galijice, fuste i brigantini, a posade ratnih brodova činili su najamnici iz grada, ili bliže okoline (Šipan, Lopud, Koločep, Mljet, Lastovo …) Kao veslači služili su zatvorenici svoje kazne. Po uzoru na Veneciju i Dubrovnik je bio podijeljen na šest seksterija (svaki seksterij imao je po dva kapetana osim najmanjih Kaštio i Sveti Petar koji su imali po jednog). Kapetani su vodili evidenciju stražara i brinuli se za stražarske smjene, a odgovarali su (bili su podređeni) providnicima. Straže su brojale od 100 do 200 stražara koji su stražarsku službu obnašali u četiri smjene. Zapovjednike straža biralo je Malo vijeće među članovima Velikog vijeća. Ukupno je bilo od 4 do 6 zapovjednika straže koji su nosili zanimljiv naziv – Gospari noći. Za izgradnju kula raspisivao se javni zajam (tako je izgrađena kula Puncjela, Minčeta i utvrda Sveti Ivan). Svi dubrovački bedemi i objekti utvrde građeni su tako da mogu odoljeti topništvu, ali i podešavani su za smještaj topništva na njima. Od 1252. do 1318. Dubrovnik je u stalnom ratu sa srbijanskim kraljevima Stefanom Urošem I. i Milutinom, a srbijanski car Dušan Dubrovniku je zauzvrat mira prepustio Pelješac. Iako Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. on zadržava svu autonomiju i naziva se Republikom (Respublica Ragusina), a kralj nikada nije poslao svoju vojsku u Dubrovnik niti postoji kraljevska posada u gradu. U Dubrovniku svu vlast obnaša knez kojeg svakog mjeseca bira Veliko vijeće. (Interesantno je da je isti knez mogao biti ponovno izabran tek nakon tri godine) Ipak knez nije imao izvršnu vlast, jer su se sve odluke donosile na Velikom i Malom vijeću kojima je knez samo predsjedao. Dubrovnik je vrlo često u ratovima i s drugim susjedima u svom zaleđu (zahumskim knezom Vojislavom Vojinovićem, Nikolom Altomanovićem, bosanskim kraljem Ostojom, vojvodom Radoslavom Pavlovićem, hercegom Vukčevićem …). Od 1358. u Dubrovniku nema više kapetana seksterija a evidenciju svim muškaraca sposobnih za stražu vode članovi Velikog vijeća, ali se već početkom 14. stoljeća polako za tu službu unajmljuju najamnici, pa se tako već 1304. spominju najamnici kapetani koji imaju plaću od 20 prepera mjesečno, a zapovijedaju sa satnijom od 100 vojnika iz redova dubrovačkih građana koji primaju plaču od 3 prepera. Naposljetku svu vojničku službu obnašaju najamnici nazvani barabanti koji dolaze s područja Hrvatske ili šire Ugarske, a ima ih u stalnoj službi od 35 do 45. Noćne straže daju i bratovštine (obrtnički cehovi) kojih je 20 na području grada i broje oko 1000 članova. Tako je svaka bratovština morala držati stražu jedan dan i taj dan dati 66 stražara. Tijekom ljeta (od početka srpnja do kraja kolovoza) otok Lastovo bio je dužan u Dubrovnik poslati 20 stražara koji su ojačavali gradsku stražu dok su Dubrovčani bili na berbama izvan grada. U drugoj polovici 14. stoljeća Dubrovnik ima i svoje topnike koji su u početku stranci, a pomoćnici su ima građani iz obrtničkih cehova. Svake nedjelje dio građana sposobnih za vojnu službu morao se odazvati na gađanje iz bombardi, pa je ubrzo i utemeljena dubrovačka bratovština bombardijera 1509. godine. Godine 1655. utemeljena je i topnička škola u Dubrovniku, pa je od tada u gradu uvijek 20 do 30 školovanih i obučenih topnika kojima zapovijeda protobombardijer. Pojavom Osmanlija u zaleđu Dubrovnika vojna djelatnost u Dubrovniku postaje vrlo intenzivna, pa se tako dodatno ojačavaju kurtine glavnog bedema prema Srđu i Pilama, izgrađena su predziđa s terapijenima i polukružnim bastionima, te utvrda Bokar. Kula Minčeta je iz četverokutne prepravljena u monumentalnu kružnu kulu s dvije topničke platforme. Dodatno su ojačani bedemi utvrde Lovrijenac i izgrađena je utvrda Ravelin. Zapovjednik samostalne utvrde (fora) Lovrijenac bio je vlastelin (kaštelan) obvezatno stariji od 35 godina i biran na period od 30 dana. Stalna posada utvrde Lovrijenac brojala je od 5 (mirnodopsko) do 25 (krizno) vrijeme, a položaji kaštelana (zapovjednika utvrde) uvedeni su kasnije i za ostale dubrovačke utvrde. Kaštelan nije smio nikako napuštati utvrdu tijekom obnašanja služe. U prvoj polovici 17. stoljeća Dubrovnik ima stalnu vojničku posadu od 110 vojnika među kojima je 13 desetnika (dočasnici koji zapovijedaju s desetinama vojnika), a toj stalnoj vojničkoj posadi mogu se pribrojiti još i 45 barabanata (najamnika), 39 topnika bombardijera i 30 mornara s tri ratna broda koji čuvaju grad s mora. Već u drugoj polovici 17. stoljeća posada se povećava na 200 vojnika kojima zapovijeda zapovjedništvo ustrojeno od jednog bojnika, satnika, natporučnika i poručnika. Istodobno postoje i posade izvan gradskih zidina, pa tako posada Stona ima vojnike najamnike, utvrda Sokol u Konavlima ima stalnu posadu od 8 vojnika, a Lastovo i Mljet samostalno organiziraju obranu. Na Šipanu vojničku službu osigurava bratovština iz Pakljina (Suđuraj) gdje je izgrađena crkva-utvrda Sveti Duh za obranu od pirata. Bratovština Gospe od Šunja na Lopudu brine se za obranu toga dijela, pa su na Lopudu sagrađene 2 utvrde i 2 motrilišta (promatračnice, osmatračnice). Poluotočići Cavtat i Molunat ograđeni su zidovima s kopnene strane i na njima su postojali stalni vratari. Seljacima se u najam davalo obradivo zemljište, a oni su zauzvrat morali obnašati straže na tim zidovima i vratima. Godine 1806. sve će to dokinuti francuska (Napoleonova) okupacija Dubrovnika.

subota, 06.12.2008.

Utvrde i fortifikacije kroz povijest

Utvrde Dubrovnika – Dubrovnik utvrđen grad

Nakon pojave Turaka u zaleđu Dubrovnika, (padom Bosne 1463.), u Dubrovniku su poduzete vrlo intenzivne fortifikacijske djelatnosti. Međutim, već i znatnije prije 1453. godine, započete su i provedene sve priprave i poduzeti radovi oko utvrđivanja grada. Tako su započeli opsežni fortifikacijski radovi s ciljem da se grad posebno snažno utvrdi s kopnene strane. Ti fortifikacijski radovi ogledali su se na pojačavanju kurtina (bedem između dva bastiona na kojem se obično nalaze vrata i barbakan – ulaz u utvrdu) glavnog bedema (zida) prema Srđu i Pilama. Sagrađena su nova predziđa s terapijenima i malim polukružnim bastionima, te utvrda Bokar. Kula Minčeta pak je iz četverokutne preobličena u monumentalnu okruglu kulu s dvije platforme. Zidovi (bedemi) Lovrijenca, na južnoj i zapadnoj strani ojačani su dodatno s bedemom debelim 20 lakata (nešto preko deset metara). Oko 1478. gradi se prvi ravelin na kojem će 1538. biti sagrađena utvrda Ravelin. Kako je Dubrovnik sve više smetao Mlečanima oni su svaki sukob, ali i rat započinjali u namjeri da zauzmu Dubrovnik. Dubrovčani pak su u svim tim ratovima još više utvrđivali svoj grad. Tako je tijekom prve Svete lige (Talijanski ratovi) podignuta utvrda Ravelin 1538., a tijekom druge Svete lige podignut je bastion Svete Margarete 1570. Tijekom Kandijskog rata podignut pak je bastion Svetog Spasitelja i Svetog Stjepana, a ojačane su i ostale utvrde Dubrovnika. Na kraju, cijeli je grad postao velika i snažna utvrda koja ima glavni unutarnji bedem (mjestimično visok i do 22 m) koji opasuje cijeli grad u dužini od 1940 m. Debljina bedema prema moru je 1,5 do 3 m, a prema kopnu 4,4 do 5 m. Vojnički gledano i kazano sustav obrane bedema Dubrovnika flankiraju jedna rondela (okrugla kula), dvije polukružne kule i 12 četverokutnih kula, te 4 bastiona, dvije kutne utvrde (kantonate) i utvrda Svetog Ivana. S kopnene pak strane bedem je okružen nešto nižim predziđem s terapijenima i kosinama. To predziđe kopnenog bedema flankirano s jednom kazamatnom utvrdom, jednim većim i devet manjih bastiona. Sustav obrane Dubrovnika dodatno pojačavaju dvije samostalne (izdvojene) utvrde – Ravelin s istoka i Lovrijenac sa zapada. Dubrovnik ima četiri ulaza (vrata) od kojih su dvoja prema kopnu (od Pila i od Ploča), te dvoja prema luci (od Ponte i Ribarnice). Pred kopnenim vratima postoje opkopi preko kojih vode dvolučni kameni mostovi koji su spojeni sa samim vratima drvenim pokretnim mostovima. Opet vojnički gledano, Dubrovnik ima jednu specifičnost. Naime, svi ovi objekti utvrda trebali bi biti podešeni i za djelovanje prema samome gradu, no, kod Dubrovnika to nije tako. Karakterističan primjer je utvrda Lovrijenac koja ima bedeme prema moru i kopnu jako debele, a prema gradu oni su samo 60 cm. Naime, utvrda Lovrijenac idealno je postavljena za položaje topništva koje može idealno tući i sam grad, ali kod Dubrovnika to nije tako.

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!