Baliste, onageri, mange, rute, patrarije, frondibole, bife, katapulti …
Bacačke naprave koje djeluju razantnom (položenom) putanjom izbacivale su kratka koplja (džilite) i strijele, a nosile su zajednički naziv katapulti (grč. katapeltes), ali u povijesti ratovanja poznati i pod nazivom oksibeli (grč. oksibeles). Nadalje, bacačke naprave koje su pod tom istom putanjom bacale projektile od kamena nazivane su petroboli (grč. petrobolos), ali kroz povijest ratovanja zapamćeni i kao litoboli (grč. litobolos), a oba naziva govore o bacaču kamena. Konstrukcije ovih obiju narečenih bacačkih naprava (strijele, koplja i kamen) gotovo su identične: dvije ručice uvučene jednim krajem u dva okomita upredena snopa konopaca (konjska griva, rep), a vanjski krajevi tih ručica međusobno su povezani konopcem. One ručice koje su imale ulogu luka zatezane su povlačenjem veznog konopca unatrag (rukom, vitlom ili koturačom). Projektil se kretao po vođici koja je mogla zauzimati određene elevacijske kutove (poradi zauzimanja željenog dometa). Petroboli su imali vođicu projektila postavljenu pod stalnim kutom nagiba (45 stupnjeva, kosi hitac, najdalji domet), a korekcija se postizala pomicanjem bacačke naprave naprijed ili natrag za željenu daljinu korekcije, ili pak mijenjanjem težine kamena (projektila). Filip Makedonski čak je propisao određene težine kamena (od 1 do 3 talenta što odgovara 25 do 75 kg) za pojedine domete. Domet katapulta i manjih petrobola iznosio je oko 500 m, ali su veći petroboli mogli izbaciti projektil (znatno teži projektil) na daljinu od 400 m. Da bi ove neurobalističke (bacačke) naprave normalno funkcionirale bilo je potrebito oba snopa konopca izraditi od iste kvalitete materijala i podjednako upresti (uvrnuti, umotati). Ovo je u ta rana povijesna razdoblja ratova i bitaka bilo doista teško postići, pa su se i rezultati izbacivanja bacačkih naprava stalno mijenjali i nisu baš bili pouzdani.
Post je objavljen 21.12.2008. u 12:28 sati.