Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

petak, 31.08.2007.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička vojska – 1938. godine i priprave za daljnji tijek rata

Početkom 1938. godine Nacionalistička vojska brojala je 500 000 vojnika, dočasnika i časnika, a pod oružje sada su pozvani i vojni obveznici (pričuvnici) čak jedanaest godišta (Athumanunh misli na generacije, dakle svi muškarci stari od 20 do 31 godinu). U vojsci Nacionalista sada su i dezerteri iz republikanskih redova, pa i republikanski vojnici zarobljeni u bitkama koji su natjerani pod prijetnjom da promjene stranu. U nacionalističkoj vojsci još uvijek je mnogo dragovoljaca (oko 100 000 karlista i više od 200 000 falangista – po Athumanunhu), a ustroj cijele vojske počiva na divizijskom ustrojavanju. Sveukupno te nacionalističke divizije ustrojene su u tri armije i to: Armija Sjevera pod zapovjedništvom Devile, Armija Središta pod zapovjedništvom Saliqueta i Armija Juga pod zapovjedništvom Quipa de Llana. Pričuva ovih triju nacionalističkih armija ima 200 bojni i 70 bitnica, a cjelokupnom pričuvom zapovijeda general Orgaz, inače vrlo sposoban časnik koji je organizirao nacionalističko vojno školstvo. Nacionalisti i dalje nabavljaju ratnu tehniku izvana, pa im osim tvornica streljiva nisu potrebite tvornice oružja. No, ipak tvrtka 'Hispano Suiza' u Sevilli instalirala je instalacije za popravak i rekonstrukciju talijanskih lovačkih zrakoplova tipa 'FIAT'. U sastavu nacionalističke vojske još uvijek je oko 40 000 Marokanaca i isto toliko Talijana, a Nijemaca je negdje oko 5 000. No, vrijednost njemačkih vojnika, dočasnika i časnika uveliko nadmašuje vrijednost ostalih dviju brojčano nadmoćnijih nacija. Afrička Armija sada je raspuštena, a njezini pripadnici, regulari i Legija stranaca raspoređeni su kao posebne postrojbe u tri nacionalističke armije. Stvorena je i jaka vojno – obavještajna služba Nacionalista koja je pod zapovjedništvom brigadira Jose Ungria. Brigadir Ungria okupio je sve dotadašnje obavještajne službe Nacionalista, petokolonaše i strane agente u službi Nacionalista i ustrojio ih u jedinstvenu obavještajnu zajednicu pod nazivom SIPM (Servicio de Informacion y Policia Militar. Tako se sada ova obavještajna zajednica bavi uz prikupljanje podataka još i špijunažom i kontrašpijunažom protivnika. Tijekom 1938. godine SIPM broji 30 000 pripadnika. Athumanunh mora sada skrenuti pozornost da obavještajnu zajednicu Republikanaca vodi brigadir Domingo Hungria, pa ne bi bilo dobro da se pobrkaju ova dva obavještajna brigadira (Ungria – Hungria – po Athumanunhu). U palmi je ustrojena nacionalistička pomorska baza u kojoj su bazirale sve tri nacionalističke krstarice, stari razarač Velasco i tri potpuno nova kupljena od Talijana, tri topovnjače, dva minolovca i dvije nove podmornice također kupljene od Talijana. Pored ovog nacionalističkog brodovlja u Palmi baziraju i talijanske legionarske podmornice. U sastavu te pomorske baze nalazi se i 50-tak zrakoplova. Jedna eskadrila je iz sastava 'Legije Kondor' (zrakoplovi tipa 'Heinkel'), jedna je eskadrila iz sastava talijanskog 'Aviazione Legionaria' (zrakoplovi tipa 'Savoia'), a jedna je nacionalistička španjolska eskadrila (zrakoplovi tipa 'FIAT'). Početkom 1938. u redove nacionalističke vojske stigli su još neki stranici, njih oko 1000, i to Portugalci, francuski fašisti Drieua la Rochellea, pa onda francuski royalisti Camelots du roi, ruski bjelogardejci, pa neki Englezi, te irski plavokošuljaši ostaci razbijene postrojbe O'Duffyea, te još neki iz Latinske Amerike.

četvrtak, 30.08.2007.

Španjolski građanski rat

Španjolski građanski rat na sjeveru – Athumanunhov zaključak

Cijeli Španjolski građanski rat na sjeveru, odnosno bitke toga rata, bio je i bile su obilježene nacionalističkom vojničkom nadmoćnošću koja se ogledala u zračnoj i topničkoj premoći. Niti u baskijskoj, niti u santanderskoj, a niti u asturijskoj vojnoj kampanji tehnička nadmoć nacionalista ipak nije bila presudna. Po Athumanunhu presudna i kobna je bila slabost Republikanaca i njihovih vojnih postrojbi samo postojanje tri gotovo samostalne državice koje jedna drugoj nimalo nisu vjerovale i nisu se ni pokušale čvršće povezivati, a sve se to na kraju odrazilo i na vojne postrojbe tih malenih državica koje su Nacionalisti tukli i slamali redom. Pokušaj republikanskog generala Llana de la Encomiende da uspostavi jedinstveno zapovjedništvo za sve te tri republikanske vojske propao je, a to isto nije pošlo za rukom ni njegovom nasljedniku generalu Gamiru Ulibarri. Nadalje, po Athumanunhu, kod republikanskih vojnika previše je bilo defetizma, a premalo vojničke stege i ćudoređa. Ipak, Athumanunh nikada neće napisati da je bilo izdaje, jer nacionalističke postrojbe nikada nisu imale točne podatke o pokretu republikasnkih postrojbi. Zračna potpora Republikanaca u Baskiji u samom početku bila je izuzetno slaba, da bi se kasnije pojačala, ali to je bilo uzaludno trošenje zrakoplova i iskusnih republikanskih pilota koji su na kraju hrabro, ali i uzaludno izginuli, te na kraju bili itekako potrebiti Republici, ali bilo je kasno i uvijek je tako u ratovima. Tehniku će ti uvijek dati Saveznici, ali pitanje je da li ćeš ti tada imati hrabre i obučene ljude koji će upravljati istom i boriti se srcem, jer nikada ti nijedan Saveznik neće dati svoje ljude da ih trošiš za svoje ciljeve – po Athumanunhu. Zato, ljudi su najveće bogatstvo u svim ratovima i poradi toga nikada se ne smije žrtvovati i trošiti vojnike, troši se i žrtvuje tehnika, a ljudi se čuvaju kao najveće bogatstvo – po Athumanunhu. Eto zato je Athumanunh uvijek srdit na časnike kada oni nepromišljeno potroše ljude. Vojnici su se uvijek i uvijek će se boriti hrabro i požrtvovano ako ih njihovi časnici vode pametno i na ljudski način, a ako su časnici 'ljigavci' onda je sve uzalud. Athumanunh će zapisati da je uzalud sto lavova ako ih vodi jedan zec, bolje je da sto zečeva vodi jedan lav. No, dobro, Athumanunh je Athumanunh i tko bi uopće razumio njegova promišljanja, ali nema veze. Idemo dalje. Padom sjevera Republike Nacionalisti su dobili bogati ratni plijen. Sada su u rukama Nacionalista rudna bogatstva i tvornice oružja, dobili su novih 18 500 četvornih kilometara teritorija, milijun i pol stanovnika i mnogo ratnih zarobljenika koje će iskoristiti za jeftinu radnu snagu u tvornicama oružja i koncentracijskim logorima, još jednoj pošasti koja se pojavila u Španjolskom građanskom ratu, a tijekom 2. Svjetskog rata nacisti će je još više 'usavršiti' i donijeti do tada neviđene i nezamislive patnje nesretnim 'logorašima'. S vojničke strane gledano sada se nacionalistička Armija Sjevera sa svojih 65 000 vojnika mogla uporabiti na drugim bojišnicama, niže na jugu, a nacionalistička ratna mornarica mogla se slobodno koncentrirati na Sredozemlje. Republikanski gubici na sjeveru bili su izuzetno veliki. Republikanci su nepovratni izgubili 33 000 vojnika koji su poginuli, oko 100 000 vojnika palo je u zarobljeništvo, a oko 100 000 vojnika bilo je ranjeno i izbačeno iz postroja. Na drugoj strani i Nacionalisti su zauvijek izgubili 10 000 vojnika, te imali isto oko 100 000 vojnika izbačenih iz postroja.

srijeda, 29.08.2007.

Španjolski građanski rat

Nacionalistička kampanja u Asturiji – rujan / listopad 1937.

U početku nacionalističke postrojbe napreduju izuzetno sporo, jer planine Leona pružaju izvanredne obrambene mogućnosti republikanskim postrojbama. Njemačka 'Legija Kondor' nije mogla pružiti potporu nacionalističkim postrojbama jer je još uvijek zauzeta s ofenzivom na aragonskoj bojišnici. Napad nacionalističkih postrojbi na obrambene položaje Republikanaca počeo je 1. rujna, a nakon šest tjedana teških bitaka, dakle 14. listopada, još uvijek su dominantne uzvisine bile u rukama republikanskih postrojbi. No, bojni morala republikanskih vojnika izuzetno je slab, a čak je i običnim vojnicima koje su Republikanci mobilizirali postalo jasno da ovdje ne mogu pobijediti, pa su svi priželjkivali da zima počne što prije u nadi da će ona zaustaviti napredovanje nacionalističkih postrojbi. No, desilo se upravo suprotno. Zima i hladnoća je prvo pogodila republikanske vojnike na uzvisinama planine Leone. U republikanskim postrojbama vojničko ćudoređe bilo je sve slabije dok se napokon nije pretvorilo u potpunu dezorganizaciju i totalni gubitak vojne stege. Da bi kako tako održao stegu i ćudoređe, zapovjednik republikanske obrane, brigadir Prada dao je strijeljati tri zapovjednika republikanskih brigada, šest zapovjednika bojni i još 20-tak časnika koji su pokazali defetizam i kukavičluk. No, sve je bilo uzalud, pa čak ni ovakve drastične mjere više nisu mogle zaustaviti raspad republikanske obrane. Nakon tjedan dana na bojišnici su se pojavili i pripadnici 'Legije Kondor' koji su još dodatno osnažili nacionalističke napade i pritiske, a tada je Asturija popustila i pala. Aranda i Solchaga 15. listopada sa svojim postrojbama spojili su se u asturijskom gradiću Infiestu. Bio je to konačni vojnički slom Republike na sjeveru. Galland je sada u potpunosti mogao isprobati taktiku 'tepih bombi', jer većina sovjetskih i iskusnih španjolskih republikanskih pilota odavno je poginula i više se nitko nije mogao suprotstaviti njemačkim pilotima. Nadnevka 17. listopada svemu je došao kraj. Ono malo sovjetskih časnika i Republikanaca koji su još mogli pružati otpor stali su napuštati Asturiju koja se više nije željela boriti. Peta kolona počela je djelovati, republikanska vojska raspala se, a čak 25 republikanskih bojni s kompletnim naoružanjem i ljudstvom predalo se Nacionalistima. Zadnji Republikanski brod razarač Ciscar želio je nastaviti borbu, ali je dobio zapovijed da otplovi iz luke Gijona. Posada je negodovala, a onda je sutradan i taj razarač potopljen. Nadnevka 21. listopada nacionalističke postrojbe ušle su u Gijon i tada nastaje zvjerski progon i pogrom. No, ipak, još nekoliko tisuća republikanskih vojnika željnih bitke povuklo se u planine Leone i odatle gerilski ometalo nacionalističke planove još cijelu godinu dana. Najvjerojatnije je među njima bio i sovjetski general Gorjev koji je i organizirao ovaj gerilski rat u Kantabrijskom gorju, a onda nakon godine dana po njega je došao sovjetski ratni zrakoplov i odveo ga u Sovjetski Savez. Nakon toga i gerila u Kantaberijskom gorju je nestala zauvijek.

ponedjeljak, 27.08.2007.

Španjolski građanski rat

Republikanska Aragonska ofenziva – kolovoz / listopad 1937.

Republikanski napad počeo je 24. kolovoza i to bez topničke i zračne priprave na osam udarnih točaka. Sjeverno od Zaragoze napadnute su tri točke, dvije točke između Zaragoze i Belchitea, te još tri na jugu. Republikansci su za napad angažirali 80 000 vojnika, 100 tenkova i 200-tinjak zrakoplova. Prvo su pala sela Quinto i Codo, sjeverno od Belcitea. Kod Fuentosa republikanske postrojbe nasilno su prešle preko rijeke Ebro, a Mediana im je u ruke pala 26. kolovoza. Žilav otpor nacionalističkih postrojbi koje nisu imale nikakvu potporu potpuno je iznenadio republikanske zapovjednike i sovjetske savjetnike. Kada su republikanski vojnici ušli u grad Belchite na zidu su pronašli ispisano: 'Za svakog ubijenog 'crvenog' vojnika godina dana manje u čistilištu.' Nacionalisti, njih oko 300-tinjak hrabro se i žilavo odupiralo u Belchiteu Republikancima kojih je bilo oko 2000, a grad je pao tek nakon što su Republikanci uništili vodovod, pa su Nacionalisti ostali bez vode. Žega je bila nesnošljiva, pa je bez vode bilo nemoguće uopće izdržati. No, ovaj puta Nacionalistički stožer nije počinio istu grešku kao kod Brunetea. Sada se ofenziva nije prekidala zbog malenog grada Belchitea koji je bio u okruženju. Nakon kraćeg vremena uz 15 postojećih zrakoplova tipa 'Heinkel', Nacionalistima je stigla nešto jača zračna potpora, u vidu 40 lovaca, 20 bombardera i 20 prijevoznih zrakoplova. Bombarderi su bili tipa 'Savoia 79', a lovci tipa 'FIAT' pod zapovjedništvom zračnog asa Garcie Morata. S madridske bojišnice kao pojačanje poslani su Barron s 13. i Buruaga sa 150. nacionalističkom divizijom. Barron je sa svojom 13. divizijom zadržao prodor Republikanaca sjeverno od Zaragoze, a Buruaga je sa svojom 150. divizijom pokušao deblokirati okruženi Belchite, ali nije uspio. Nakon ovih teških bitaka republikanske postrojbe prešle su u defanzivu. Jedino je Lister pokušao neobjašnjiv i neopravdan upad s tenkovima tipa BT – 5 u grad Fuentos. Republikanski stožer uopće nije bio zadovoljan učinkom svojih postrojbi koje su uspjele zauzeti samo nekoliko manjih mjesta, ali otpor nacionalističkih vojnika doista je bio hrabar i žilav. Već 1. rujna nacionalisti su poduzeli drugu ofenzivu na sjeveru i to protiv Asturije. Ofenzivu je poduzela nacionalistička Armija Sjevera pod zapovjedništvom Davile, a njegovi operativni zapovjednici na terenu bili su Aranda i Solchaga. Talijanske divizije bile su povučene iz sastava Armije Sjevera, a zapovjednici navarskih brigada ostali su brigadiri koji su se iskazali u bitkama kod Santandera. Zapovjednik nacionalističkog topništva i dalje je bio Martinez de Campos. Nacionalističke postrojbe raspolagale su s 250 zrakoplova i 250 topova raznih kalibara. Nasuprot tim nacionalističkim snagama stajale su slijedeće republikanske postrojbe: ostaci republikanskog 14. korpusa pod zapovjedništvom brigadira Galana, a to je bilo jedva oko 10 000 vojnika, 250 teških strojnica i 30-tak topova, te republikanski 17. korpus pod zapovjedništvom brigadira Linaresa koji je brojao 35 000 vojnika, 600 teških strojnica i 150 topova, a u stožeru su bili i sovjetski časnici, točnije general Gorjev s još 26 sovjetskih časnika raznih specijalnosti. Vijeće Asturije, sa sjedištem u lučkom gradu Gijonu, smijenilo je dotadašnjeg glavnog zapovjednika generala Gamira i na njegovo mjesto postavilo brigadira Aolfo Pradu koji je odmah sve poduzeo da reorganizira svoju armiju ustrojenu od deset republikanskih divizija.

subota, 25.08.2007.

Španjolski građanski rat

Pad Santandera – početak republikanske aragonske ofenzive

Ubrzo je opet počela evakuacija koju je opet pripravila baskijska vlada koja je sada bila u izgnanstvu u Santanderu. Nakon raspada crte bojišnice baskijski vojnici odbili su da se dalje bore i počeli su se pripremati za bijeg, jer više se nisu željeli boriti daleko od svojih domova. Navečer 23. kolovoza sve ceste za Asturiju bile su odsječene, a u samom gradu izbili su nemiri koje su izazvali petokolonaši. Na tisuće Santanderaca ukrcalo se na brodove i to prve do kojih su mogli doći, a sve u namjeri da se dokopaju francuske obale, ili pak Asturije morem. No, more je bilo valovito i izuzetno nemirno, pa su se mnogi ljudi u malim čamcima utopili. Ostatak republikanskih postrojbi, negdje oko 60 000 vojnika pao je u nacionalističko zarobljeništvo. Bila je to jedna od većih, ako ne i najvećih nacionalističkih pobjeda tijekom cijelog građanskog rata. Napokon je nacionalistička armija ušla u grad Santander, a talijanske postrojbe u Santonu u čijoj su luci bili usidreni engleski brodovi 'Bobie' i 'Seven Seas Spray'. Talijani su britanskim brodovima odobrili da ukrcaju svakoga tko želi napustiti Santonu, a kada su se izbjeglice ukrcale, oko 10 00 talijanski vojnici opkolili su brodove i naciljali ih teškim strojnicama. Brodove su nakon toga pretražili, a sve 'putnike' iskrcali i otjerali prema kaznionici Duesa. No, neki od Baska sakrili su se na raznim mjestima po brodovima, pa su se ti i spasili kada su brodovi digli sidra i napustili luku Santone. One koji su odvedeni u zarobljeništvo nacionalisti su kasnije osudili i smaknuli. Najsretniji je bio sam Mussolini koji se oduševio pobjedom talijanskih postrojbi kod Santone, pa je brzojavom čestitao svojim zapovjednicima i poručio im da čuvaju zarobljene baskijske topove i zastave kako bi ih po povratku mogli donijeti u Italiju. No, Musosolinijevi saveznici u Španjolskoj baš i nisu bili oduševljeni djelovanjem talijanskih postrojbi u bitkama, pa će tako nacionalistički brigadir u svom izvješću o tim bitkama ovako izvijestiti svoje nadređene: 'Pred ofenzivom koja je bila tako mjerodavno zamišljena, a tako nesposobno izvedena od strane Talijana, mogao je popustiti samo protivnik koji je bio gotovo bez zapovjedništva, bez vojničke kohezije, smiješno slab i glup da ne iskoristi svoja utvrđenja …' No, pad Santandera nije dugo bio slavljen kod Nacionalista, jer već je počela nova republikanska ofenziva, ovaj puta na aragonskoj fronti, a ofenzivu je započela republikanska Katalonska Armija, no, sada preustrojena, popunjena Španjolcima i preimenovana u Armiju Istok kojom zapovijeda general Pozas. Armiju Istok ustrojile su republikanska 45. divizija kojom zapovijeda Kleber, 27. divizija kojom zapovijeda brigadir Trueba, te 5. korpus kojim zapovijeda Modesto, a u čijem su pak sastavu 11. divizija pod zapovjedništvom Listera, 46. divizija kojom zapovijeda El campesino, te 35. divizija pod zapovjedništvom Waltera. U toj 35. diviziji stigle su i interbrigade s bojišnice kod Brunete, osim 14. interbrigade koja nije tu stigla poradi osobne zavade Waltera i njezinog zapovjednika Dumonta. Nasuprot ovim republikanskim divizijama stajali su nacionalistički zapovjednici sa svojim postrojbama, general Ponte u Zaragozi, general Urrutia u hueski i general Munoz Castellanos u Teruelu. Crta bojišnice jako je isprekidana, a samo su glavne kote pod nadzorom, općenito je cijela aragonska bojišnica bila s nacionalističke strane slabo uređena i pripremljena, bez većih sustava utvrda.

utorak, 21.08.2007.

Španjolski građanski rat

Nastavak nacionalističke ofenzive na sjeveru

Dakle, samo dva tjedna nakon završetka bitke za Brunete, nacionalističke postrojbe krenule su s pripravama za nastavak ofenzive prema Santanderu. Nacionalističku Armiju Sjevera i dalje je vodio Davila. Talijani su pod zapovjedništvom generala Bastica imali tri divizije: 'Littorio' pod zapovjedništvom generala Bergonzolia, 'Crni plamenovi' pod zapovjedništvom generala Fruscie, te diviziju '23. ožujak' pod zapovjedništvom generala Francisca. Sada već iskusnim i borbama vičnim navarskim postrojbama zapovijedao je Solchaga, a zapovjednici navarskih brigada bili su brigadiri: Garcia Valino, Munoz Grandes, Latorre, Abriat, Alonso Vega i Sanchez Gonzalez (ova dva posljednja narečena brigadira upravo su se vratili s bojišnice kod Brunetea – po Athumanunhu). Tu su još bile i dvije nacionalističke brigade ustrojene od kastilskih dragovoljaca kojima je zapovijedao general Ferrera, a upravo te dvije kastilske brigade žarko su željele osvojiti jedinu kastilsku luku i divno odmaralište Santander. U sastavu nacionalističke Armije Sjevera djelovala je samostalno i divizija 'Crne strijele' koja je bila sada ustrojene od Talijana i Španjolaca, brojala je oko 8000 vojnika, a zapovijedao joj je brigadir Piazzoni. Tako će za nastavak nacionalističke ofenzive sada biti angažirano sveukupno 90 000 vojnika od kojih je 25 000 Talijana. Glavni stožer Nacionalista sada se premjestio iz Salamanke u Burgos, a zračnu potporu Armiji Sjevera pružat će 70 zrakoplova iz sastava 'Legije Kondor', zatim 80 talijanskih zrakoplova i 70 španjolskih uglavnom zastarjelih tipova. Temeljne snage Republike koje su se mogle suprotstaviti toj nacionalističkoj Armiji Sjevera bile su ustrojene u 14. i 15 korpus, a glavni zapovjednik je i dalje general Gamir, dok su zapovjednici korpusa brigadiri Prada i Garcia Vayas. Te republikanske postrojbe mogu računati na topničku potporu republikanskog topništva koje je ustrojeno u 50 topničkih bitnica, zračnu potporu pružat će 33 lovačkih i bombarderskih zrakoplova i 11 izvidničkih zrakoplova. Brojčano stanje Republikanaca je 80 000 vojnika. No, sada su republikanski zrakoplovi već zastarjeli tipovi, a nacionalisti uz svoje zastarjele sada mogu računati i na najnovije tipove 'Messerschmitt' i 'Savoia'. Isto tako i kod topništva Republikanci imaju zastarjele modele dok nacionalisti raspolažu najnovijim njemačkim koji su tu poslani upravo da im se isproba efikasnost. Nadalje, odnosi između Baska (to su postrojbe koje su se povukle iz Bilbaa – po Athumanunhu), Asturijaca i Santanderaca nimalo se nisu popravili, te i dalje prvi ne vjeruju drugima, a treći ni prvima ni drugima. No, Athumanunh će zapisati da će se baskijske postrojbe ovdje boriti hrabrije i upornije nego su se Santanderci borili za baskijski grad Bilbao. Nastavak nacionalističke ofenzive započeo je nadnevka 14. kolovoza. Crta bojišnice protezala se preko Kantabrijskog gorja čije su dominantne visove i uzvisine držali Republikanci. Ove bitke i borbe koje su se ubrzo razvile vodile su se u ambijentu divlje i predivne netaknute prirode. Crte Republikanaca pukle su već prvog dana zahvaljujući preciznim bombardiranjima i napadima nacionalističkih zrakoplova. Na južnom dijelu bojišnice gdje je republikanska obrambena crta prvo popustila sada su se sjurile navarske brigade. Grad Reinosa s tvornicom oružja pao je 16. kolovoza. Mnogi republikanski vojnici su pali u zarobljeništvo. Crta bojišnice pucala je na sve strane, pa su talijanske 'Crne strijele', uz potporu vlastitog topništva, tenkova i zrakoplova, 18. kolovoza probile crtu bojišnice i kod mora. U središtu je talijanska divizija '23. ožujak' zauzela strategijski važan klanac Escudo. Nakon toga republikanska crta bojišnice potpuno se raspala i više nije postojala, a Armija Santandera stalno se povlačila. Sam grad Santander pripremao se za obranu, pa su sve tvornice zatvorene, a radnici i stanovnici pozvani su na izgradnju rovova i kretnica za obranu grada. No, za razliku od stanovnika Bilbaa, stanovnici Santandera potajno su priželjkivali pobjedu Nacionalista. Santander je bio vrlo konzervativan grad u kojem se od pamtivijeka odmarala španjolska aristokracija na predivnim plažama.

nedjelja, 19.08.2007.

Španjolski građanski rat

Posljedice bitke kod Brunete

Iako je bitka za Brunete na trenutak odgodila daljnju nacionalističku ofenzivu na sjeveru, te su Republikanci zadržali teren širok 6, a dubok 16 kilometara, te su obije strane smatrale bitku pobjedom, Athumanunh će zapisati da je 'Bitka za Brunete' zapravo težak poraz Republikanaca. U toj bitki teške poraze pretrpjele su republikanske interbrigade, a katastrofu su doživjele američke bojne 'Lincoln' i 'Washington' koje su izgubile toliko vojnika da su se na kraju obije morale ustrojiti u samo jednu bojnu. Poginuo je i legendarni crnački zapovjednik bojne 'Lincoln' Oliver Law. Dezertirao je zapovjednik konjaništva interbrigada satnik Alocca koji je kasnije strijeljan. Britanska bojna opet je spala na svega 80 vojnika što je ekvivalent samo jedne satnije. U 13. interbrigadi izbio je takav vojnički neposluh da je brigada morala biti raspuštena i ponovno ustrojena. Kasnije će se mnogi vojni teoretičari tumačiti bitku kod Brunetea kao taktički važnu poradi načina uporabe tenkova u bitki. Naime, republikanski tenkovi napadali su u rastresitom i raspršenom bojnom složaju, kao potpora pješaštvu, a sve u skladu s francuskom teorijom. No, kod Nacionalista Varela je na savjet njemačkog časnika von Thome nacionalističke tenkove koncentrirao na jednu točku napada (Schwerpunkt) i time odnio pobjedu. No, Republikanci su se rastresitim i raspršenim bojnim složajem služili i kod uporabe topništva i zrakoplovstva, a nacionalisti nisu imali dovoljno vozila kojima bi pješaštvo pratilo tenkove u bitki. Naime, po Athumanunhu, prijepor uporabe tenkova pojavio se i traje od 1917. godine kada su prvi puta uporabljeni na bojištu. Kronično u svim kasnijim bitkama uvijek nedostaju vozila koja će provoziti pješaštvo koje bi kasnije moglo eksploatirati uspješan tenkovski proboj. Obije strane nevojnički i neljudski su se ponijele prema zarobljenicima, pa su tako Nacionalisti strijeljali oko 300 zarobljenih Republikanaca i mrtvima im amputirali noge, a Republikanci pak su strijeljali oko 400 marokanskih regulara. Čak je i sam Aznana žalosno i razočarano zapisao u svoj dnevnik: 'Ako je to rađanje nove Španjolske, onda je za mene bolja stara Španjolska, sa svim njezinim bolestima…' Na kraju u bitki za Burnete Republikanci su zauvijek izgubili zračnu nadmoć koju više nikada neće povratiti. Sovjetski zrakoplovi sve će se teže nositi u zračnim bitkama sa novim njemačkim i talijanskim zrakoplovima, izuzetno brzim i okretnim jednokrilcima tipa 'monokok'. Bilo kako da bilo, samo dva tjedna nakon bitke za Brunete Nacionalisti će obnoviti svoju ofenzivu na sjeveru.

petak, 17.08.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za Brunete - bitka žeđi

Sada, na sprženoj kastilskoj ravnici, usred ljeta, razvila se veličanstvena, ali izuzetno krvava bitka koju će kasnije povijest bitaka zapamtiti i kao 'bitku žeđi', jer voda je tu postala problem broj jedan. Tada su postrojbe pod zapovjedništvom El Campesina 8. srpnja prodrle do prvih kuća u selu Quijorne, a sutradan ga i zauzele. Slijedećih dana, točnije 11. srpnja pali su i Villanueva del Pardillo i Villafranca del Castillo, ali su Boadillu, unatoč stalnim snažnim napadima republikanskih postrojbi, nacionalističke postrojbe pod zapovjedništvom Asensia hrabro i čvrsto branile. U zraku su se pop prvi puta pojavili njemački novi zrakoplovi tipa 'Messerschmitt ME 109'. Iako su republikanski zrakoplovi tipa 'Chato' bili brojčano nadmoćniji, njemački zrakoplovi tipa 'Messerschmitt ME 109' pokazali su se efikasnijim i boljim. Do 13. srpnja republikanske postrojbe izgubile su ofenzivni polet i prešle u obranu dostignutih crta. Žestoke bitke i dalje su se vodile oko Boadille, a onda su i tu 15. srpnja republikanske postrojbe počele kopati rovove i utvrđivati se za obranu dostignutih crta. Tako su sada Republikanci osvojili 'džep' terena dubok oko 13, a širok oko 16 kilometara. Lister je sa svojim postrojbama izbio na cestu za Navalcarnero, na samo tri kilometara južno od Brunetea. Tu je na samom kraju bitke poginuo hrabri engleski bojnik Nathan koji je u svojim posljednjim trenucima života od svojih vojnika zatražio da mu pjevaju. Za fijasko koji su doživjele Republikanske postrojbe Athumanunh je već okrivio republikanske niže i srednje časnike zapovjednike, ali sada će priznati da je dio tog 'fijaska' došlo i od toga što su njemački vojni instruktori nacionalističkim časnicima pružili suvremeniju i napredniju obuku od one koju su sovjetski instruktori pružali republikanskim časnicima. Naime, nacionalistički kadeti (kadet – kandidat za časnika po Athumanunhu) bili su mladići iz gornjeg stališa, vrlo vični seoskim terenima i izuzetno dobri lovci-strijelci. Nadalje, u republikanskim postrojbama kronično je nedostajalo dočasnika, a upravo dočasnici su ti koji provode pojedinačnu vojničku obuku i u stalnom su dodiru s vojnicima. Na kraju Athumanunh će još zapisati da u nacionalističkim postrojbama vlada prava vojnička stega i nema političkih prepucavanja, za razliku od republikanskih postrojbi koje baš ta politička prepucavanja često tako skupo stoje. No, što se tiče više crte zapovijedanja kod Nacionalista, Athumanunh će zamjeriti što je prekinuta itekako bitnija nacionalistička ofenziva na sjeveru, nego preotimanje malenog ruiniranog kastilskog sela koje nije uopće imalo nikakav strategijski značaj. Onda pak su 18. srpnja Saenz de Buruaga na lijevom, a Asensio na desnom krilu, te Barron u središtu, sa svojim postrojbama krenuli u protunapad na Brunete. Istoga dana Messerschmitti iz 'Legije Kondor' preoteli su nadmoć u zraku republikanskim zrakoplovima. Bitka koja se razvila 19. i 22. srpnja vodila se pod izuzetno jakim suncem, gotovo nemilosrdnim suncem, koje je morilo i jedne i druge vojnike strašnom žeđi i nemilice ih pržilo strašnom žegom. Naposljetku su 24. srpnja nacionalističke postrojbe probile obrambene crte republikanskih postrojbi i ponovno zauzele Brunete, osim groblja na kojem su se uspjele održati postrojbe Republikanaca kojima je zapovijedao Lister. General franco nije dopustio generalu Vareli da nastavi protunapad, pa su tako Republikanci zadržali Villanueva de la Canadadel i Villanueva del Pardillo uz plaćenu slijedeću cijenu: oko 20 000 republikanskih vojnika izbačeno je iz postroja, a izgubljeno je i 100 bojnih zrakoplova. Na drugoj strani Nacionalisti su imali 17 000 vojnika izbačenih iz postroja i izgubili su 23 bojna zrakoplova. Na kraju je opet bitka bila svojatana kao pobjeda jeden i druge strane, baš poput bitaka na Jarami i kod Guadalajare.

srijeda, 15.08.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za Brunete – ofenziva Republikanaca

Nakon što je zauzeo Baskiju, general Franco bio je prinuđen da na trenutak zastane, pa će se tek kasnije okomiti na Santander još jedino uporište Republikanaca na sjeveru. Naime, Republikanci su sada pripremali ofenzivu na središnjim bojišnicama. Za provedbu te ofenzivne akcije Republikanci su koncentrirali dva korpusa koji su ustrojeni u armiju pod zapovjedništvom generala Miaje. Ta novoustrojena armija Republikanaca u svom ustroju sada je imala 5. korpus kojim je zapovijedao general Modesto, a u svom ustroju imao je: 11. diviziju kojom zapovijeda general Lister, 46. diviziju pod zapovjedništvom El Campesina i 35. diviziju kojom zapovijeda Walter; te 18. korpus kojim zapovijeda topnički brigadir Jurada, a u svom ustroju taj korpus ima: 15. diviziju kojom zapovijeda Gal, koja pak je ustrojena od proslavljenih 11. i 14. interbrigade. Pričuvu Republikanske armije čine 45. divizija pod zapovjedništvom Klebera i 39. divizija pod zapovjedništvom Gustava Durana. Sveukupno ta Republikanska armija ima 85 000 vojnika, 40 oklopnih automobila (autoblinda – po Athumanunhu), 300 borbenih zrakoplova, 130 tenkova i više od 200 poljskih topova. Plan republikanske ofenzive bio je da se munjevitim napadom s crte sjeverno od ceste Madrid – El Escorial izvrši prodor prema malenom selu Brunete (selo je tada imalo 1556 stanovnika – po Athumanunhu). Temeljna namjera bila je odsjeći nacionalističke postrojbe koje opsjedaju Madrid. General Rojo bio je uvjeren da će republikanske postrojbe ostvariti svoj cilj prije nego nacionalističke postrojbe stignu dovući pojačanja. Udarna snaga, glavni napor povjeren je 15. interbrigadi kojom je tada zapovijedao jugoslavenski komunist Čopić. U tom glavnom naporu 15. interbirgadi potporu su pružale 11. interbrigada (njemačka) pod zapovjedništvom njemačkog brigadira Staimera, te 13 interbrigada (mješovita, Francuzi + nacije slavenskog podrijetla, a ima i nešto Španjolaca – po Athumanunhu) pod zapovjedništvom Vincenza Bianca ratnog imena 'Krieger'. Kasnije u samim bitkama tu će se pojaviti i već slavom ovjenčana 12. interbrigada (talijanska) imena 'Garibaldi'. Dakako, u svim tim postrojbama ima jako veliki broj sovjetskih časnika savjetnika i vrlo veliki broj sovjetskih pilota. Sada opet nešto što do tada povijest bitaka nije zabilježila. Naime, u svim krčmama u kojima su pili interbrigadisti grmjelo je o pripremama republikanske ofenzive u smjeru prema Brunete. To su 'htjeli ne htjeli' morali čuti nacionalistički agenti, a kada je ofenziva počela nacionalističke postrojbe bile su i više nego iznenađena na svim crtama. Poradi tog nejasnog iznenađenja Athumanunh vjeruje da su nacionalistički zapovjednici, to uporno 'brbljanje' pijanih internacinalaca, zapravo smatrali kao ratnu varku. Tako su na samom glavnom smjeru republikanskog napada bili samo prorijeđeni obrambeni elementi 71. nacionalističke divizije koja je bila sastavljena uglavnom od falangista i oko 1000 Marokanaca (regulara - po Athumanunhu). Republikanska ofenziva započela je nakon snažne topničke priprave i još žešćeg zračnog bombardiranja nacionalističkih obrambenih položaja. U napad je prva krenula Listerova 11. divizija 6. srpnja i za samo nekoliko sati prodrla u dubinu od oko 16 kilometara, te potpuno opkolila Brunete. Nakon prvog početnog iznenađenja Nacionalisti su reagirali izuzetno pametno i vrlo brzo. Naime, na bojišnicu kod Brunete odmah je prebačeno teško topništvo, cijela 'Legija Kondor', te navarske 4. i 5. brigada koje su bile pod zapovjedništvom brigadira Alonsa Vege i Bautiste Sancheza. No, dok stignu ta nacionalistička pojačanja Brunete je pao u Listerove ruke, dok su se nacionalistički razbijeni dijelovi još uvijek žestoko odupirali u Quijornu, Villanueva de la Canada, Villanueva del Pardillo i Villafranca del Castillo. Sva ta mjesta doista su hrabro branili mladi falangisti iz Seville. No, sada opet kod republikanskih postrojbi nastaje neobjašnjiva zbrka. Naime, u maloj breši (pukotina – po Athumanunhu) koja je nastala u nacionalističkoj obrambenoj crti republikanske brigade uvlače se jedna za drugom, ali se nakon izlaska iz nje miješaju, te se postrojbe jednostavno gube iz nadzora zapovijednika. Za taj nedopustivi vojnički propust Athumanunh mora okriviti nikoga drugoga nego niže i srednje rangirane zapovjednike (zapovjednike vodova, satnija i bojni - po Athumanunhu). Metež i zbrka koji su tada nastali među republikanskim postrojbama stvorit će itekako potrebito vrijeme nacionalističkim postrojbama kojima će za to vrijeme u pojačanje stići 31 bojna i 9 topničkih bitnica.

ponedjeljak, 13.08.2007.

Athumanunh odgovara na pitanje

Operacija Wolkenbruch – Listopadska ofenziva

Njofra, Athumanunhu je jako žao što i dalje ne može detektirati traženu 'Tićansku bitku'. Naime, Athumanunh posjeduje većim dijelom stručne vojne izvore u kojima su opisane značajnije vojne operacije, pa je tako Athumanunh uvjeren da se tražena 'Tićanska bitka' dogodila u sklopu njemačke operacije kodnog imena 'Wolkenbruch' (Prolom oblaka - po Athumanunhu) koju Athumanunh još raspoznaje i kao 'Listopadska ofenziva', a nekima je možda još poznatija kao 'Šesta neprijateljska ofenziva'. Dakle, 'Operacija Wolkenbruch' (po Athumanunhu – Listopadska ofenziva) obuhvaća bojna djelovanja njemačkih postrojbi tijekom 2. Svjetskog rata u periodu od 22. rujna do 12. prosinca 1943. godine poduzetih protiv postrojbi NOV i POJ na područjima Slovenskog primorja, Ljubljanske pokrajine (ovdje Athumanunh podrazumijeva Notranjsko i Dolenjsko), Istre, Gorskog Kotara i Hrvatskog primorja, a u cilju da se osiguraju komunikacije koje povezuju sjevernu Italiju s Balkanom i Panonskom nizinom, te da se onemogući eventualno iskrcavanje Saveznika u sjevernom Jadranu. Njemačke postrojbe koje su za to bile određene bile su ustrojene u 2. SS oklopni korpus (1. SS oklopna divizija 'Adolf Hitler', 24. oklopna divizija, 44. i 71. pješačka divizija, te 162. turkenstanska divizija). Operacija se trebala provesti u četiri faze i to: Prva faza (22. rujan do 1. listopad 1943.) u kojoj se trebao slomiti otpor tek novoustrojenih i još nevičnih bitkama postrojbi NOV u Slovenskom primorju; Druga faza (2. do 10. listopad 1943.) u kojoj se trebao ugušiti ustanak hrvatskog naroda u Istri i ovladati poluotokom Istra; Treća faza (11. do 15. listopad 1943.) u kojoj je trebalo razbiti postrojbe NOV u Gorskom Kotaru i Hrvatskom primorju i zaposjesti obalni pojas od Rijeke do Crikvenice; Četvrta faza (16. listopada do 12. prosinca 1943.) u kojoj se trebaju razbiti postrojbe NOV u Ljubljanskoj pokrajini. U prve dvije faze, u kojima se dogodila 'Tićanska bitka' Nijemci su angažirali postrojbe 71. pješačke divizije (191., 194. i 221. pješačka pukovnija, te 171. topnička pukovnija) koja je bila ojačana s 138. pričuvnom brdskom i 901. oklopno-grenadirskom pukovnijom, te još dvije bojne 19. SS policijske pukovnije, SS bojnom 'Karstjäger', bojnom iz oklopne pukovnije 1. oklopne divizije i brdskom lovačkom bojnom. Kasnije 71. pješačkoj diviziji priključila se i ojačana pukovnija iz sastava 1. SS oklopne divizije 'Adolf Hitler', zatim 21. grenadirska oklopna pukovnija, 42. oklopna divizija i 132. pješačka pukovnija iz sastava 44. pješačke divizije. Sveukupno oko 50 000 dobro uvježbanih i opremljenih njemačkih vojnika, te 150 tenkova, 25 samovoznih topova i još 90 protuoklopnih teglenih topova. Eto to bi bilo to što Athumanunh zna o tim događajima u kojima se najvjerojatnije odigrala i tražena 'Tićanska bitka'.
Izvor koji je rabio Athumanunh: W. Hubatsch, Kriegstagebuch des Oberkommandos der Wermacht, Frankfurt am Main 1963.

nedjelja, 12.08.2007.

Španjolski građanski rat

Raspad 'Željeznog obruča' – propast Republike Euzkadi, pad Bilbaa i kraj Baskije

Sada se nacionalistička 'Baskijska kampanja' bližila kraju. No, nadnevka 3. lipnja dogodilo se još nešto, naime, poginuo je nacionalistički general Mola. Zrakoplov kojim je general Mola letio neobjašnjeno se srušio na Alcocero, brdo kod Burgosa. Smrt generala mole u povijesti je izazvala mnogo dvojbi, naime, neki su tvrdili da su generala molu ubili Nijemci iz 'Legije Kondor' jer se on navodno suprotstavio njihovoj taktici bombardiranja civilnih objekata. Athumanunh u tu tvrdnju ne vjeruje jer Mola se nikada ne bi usprotivio Nijemcima, a i protiv bombardiranja civilnih objekata nikada nije imao ništa protiv. Drugi su opet tvrdili da mu je pad zrakoplova namjestio sam general Franco, jer Mola je bio posljednji od generala urotnika iz 1936. godine, a sam Franco jednom je za Molu ustvrdio da je – 'Mola jako tvrdoglav čovjek koji je uvijek po dobitku zapovijedi koje se nisu slagale s njegovim mišljenjem znao pitati ne sumnja li se to možda u njegove zapovjedne sposobnosti.' No, ni u to Athumanunh ne vjeruje, jednostavno zrakoplov je pao i general je poginuo u zrakoplovnoj nesreći koja nije bila ni prva, a ni posljednja. No, dobro, sada je za zapovjednika nacionalističke Armije Sever imenovan general Davila čiji su politički nazori bili vrlo slični Molinim. General Davila bio je šef burgoske hunte, a admiral Carvera u svom ga je dnevniku opisao kao 'poštenog, dostojanstvenog i čistog Španjolca…' Tako je sada nacionalistička Armija Sjever nadnevka 11. lipnja krenula u produžetak ofenzive na Bilbao, pod zapovijedanjem novog zapovjednika, generala Davila. U žestokom topničkom i zrakoplovnom bombardiranju razbijena je i posljednja crta obrane Republikanaca pred famoznim obrambenim crtama 'Željeznog obruča'. Do pada mraka toga dana brigadiri Garcia Valino, Bautista Sanchez i Bartomeu sa svojim nacionalističkim navarskim brigadama izbili su na baskijsku obrambenu crtu famoznog 'Željeznog obruča'. Nastavljena su strahovita, vrlo žestoka bombardiranja, pa su eksplozije koje su pogodile jedno groblje iz grobova izbacivale čak i mrtvačke sanduke. Republikanski general Gamir, zapovjednik obrane na 'Željeznom obruču' imao je oko 40 000 vojnika, ali dio tih vojnika bio je iz Asturije i Santandera, a na njih se baš i nije moglo ni računati, ni oslanjati. Druga trećina republikanskih vojnika opet je bila komunističkog i socijalističkog nazora i uvjerenja, pa ni oni baš nisu previše suosjećali s Baskima i njihovim nacionalističkim nazorima. Dakle, general Gamir mogao je računati na stopostotnu učinkovitost samo vojnika Baska koji su bili ustrojeni u brigade koje su nosile nazive 'Arana Goiri', 'Itxar Kundia' i 'Sukarireta'. Nadnevka 12. lipnja nakon strahovitog i žestokog bombardiranja 'Željeznog obruča' nacionalistička brigada kojom je zapovijedao brigadir Bautista Sanchez napala je obrambene crte na njihovom najslabijem dijelu. Republikanci više nisu raspoznavali tuku li ih topničke granate, ili zrakoplovne bombe, ili pak po njima direktno djeluju nacionalistički tenkovi, nastala je strašna pometnja i vojnički gledano nedopustiva pomutnja. Opet su vojnici svoje obrambene crte napuštali bez prethodnog izvješćivanja i dozvola, pa je do pada mraka republikanska obrambena crta pukla u duljini od čak osamsto metara. Sutradan pak su sve baskijske postrojbe koje su se još držale ispred 'Željeznog obruča' bile neobjašnjivo povučene iza njega. To je strahovito poljuljalo i dotuklo bojni moral tih postrojbi koje su željele nastaviti borbu i držati svoje obrambene crte. Noću 13. na 14. lipanj Republikanski (Baskijski) stožer vijećao je o tomu da li se Bilbao može i treba braniti. Odlučeno je da će se grad braniti, civili evakuirati prema Santanderu, a sva industrijska i druga značajnija postrojenja u gradu uništiti. Nadnevka 14. lipnja brigadir Putz preuzeo je zapovjedništvo nad baskijskom 1. divizijom, a zapovjedništvo nad baskijskom 2. divizijom povjereno je Talijanu Ninu Nanetiju. Vlada baskijske republike Euzkadije povukla se u selo Trucios, u zapadnoj Vizacyi. Dok je povlačenje vlade iz napadnutog grada za Athumanunha razumljiv i shvatljiv čin, povlačenje (čisti bijeg - po Athumanunhu) ratnih brodova i topništva s obale Vizacye gotovo da je ravan izdaji i nikako se ne može opravdati u tako složenim i teškim trenucima. Samo zahvaljujući nazočnosti brigadira Putza na prvim crtama obrane one su izdržale još jedan dan. No, već sutradan 15. lipnja nacionalističke postrojbe, opet zahvaljujući izdaji republikanskog bojnika Goicoecheje, udarile su na najslabije točke obrane. Vojnici iz sastava 2. baskijske divizije povlačili su se preko rijeke Nervion, a da za sobom nisu rušili mostove. To je sada potpuno otvorilo put Nacionalistima za Bilbao, a u predgrađu Las Arenas 'petokolonaši', već su djelovali i unosili dodatnu zbunjenost među Republikance. Nadnevka 17. lipnja baskijska 1. divizija pretrpjela je teške gubitke u ljudstvu, pa se morala povući u samo središte grada Bilbaa. Razvile su se teške ulične borbe i bitke, smjenjivali su se veličanstveni bojevi za svaku zgradu, u kojima su neke prelazile iz 'ruke u ruku' i više puta tijekom jednoga sata. Teške bitke trajale su do sumraka 18. lipnja kada su baskijske postrojbe primile zapovijed da se povuku iz njihovog glavnog grada. Posljednji republikanski branitelji Biilbaa iz grada su izašli ujutro 19. lipnja, a do podneva nacionalistički tenkovi ušli su u prazan i napušten grad. Na ulice su izronili 'petokolonaši', oportunisti i tajni agenti, a po nekim balkonima i prozorima izvješene su crveno žute monarhističke zastave. Sve u svemu oko 200-tinjak nacionalističkih simpatizera okupilo se na trgu želeći proslaviti pobjedu, a potom se iznebuha i niotkud pojavio jedan republikanski tenk. Gomila je prestravljena u panici napustila trg, a tenk je mirno s tri granate skinuo tri nacionalističke zastave, te se nakon toga izgubio u do tada još jednim mogućem izlazu iz grada. Između 17 i 18 sati navečer nacionalistička brigada kojom je zapovijedao brigadir Bautista Sanchez ušla je u Bilbao i istaknula nacionalistički zastavu. Ostaci republikanskih postrojbi povlačili su se prema Santanderu, a povlačenje im je bilo olakšano time što je general Franco osobno zabranio ječim nacionalističkim postrojbama da uđu u Bilbao, te nastave progoniti razbijene republikanske postrojbe. Generalu Francu to je stalno spočitavao njegov zapovjednik zrakoplovstva general Kindelan, ali je Franco strahovao da se ne ponovi 'besmisleno strijeljanje' kao kada je pala Malaga. Iako nije bilo neposredne odmazde Nacionalisti su se potrudili da u samom korijenu sasijeku sve baskijske separatističke težnje koje se nikada, pa sve do naših dana nisu potpuno izgubile. U bitkama za baskiju Nacionalisti su imali oko 4500 mrtvih, te još oko 25 500 ranjenih i povrijeđenih vojnika, a na drugoj strani Republikanci su pretrpjeli gubitke od oko 10 000 mrtvih, te još oko 25 000 ranjenih i povrijeđenih sveukupno (Athumanunh tu podrazumijeva i one dvije neuspjele ofenzive Republikanaca u pokušajima da se smanji pritisak na Baskiju. Propašću Baskije Nacionalistima je u ruke pao veliki ratni plijen. Naime, rudnici željezne rudače, talionice i valjaonice željeza i čelika, kemijske tvornice, tvornice eksploziva i streljiva, te treće po veličini komunikacijsko središte gotovo su bili neoštećeni i odmah su nastavili svoju proizvodnju i rad za potrebe nacionalista.

petak, 10.08.2007.

Španjolski građanski rat

Nacionalisti nastavljaju ofenzivu na Bilbao, Republikanci pokušavaju smanjiti pritisak na Baskiju

Dok su se tako redali incidenti s brodovima Komiteta za nemiješanje, general Mola je sa svojim postrojbama zapeo u ofenzivi na Bilbao. Naime, nacionalističke postrojbe zapele su poradi izuzetno lošega vremena. U Bilbao pak je sada stigao novi republikanski stožer kojim je zapovijedao general Gamir Ulibarrij, a koji je smijenio generala Llana de la Encomiendu, koji pak je sada preuzeo zapovjedništvo nad republikanskim postrojbama u Asturiji i Santanderu. General Gamir Ulibarrij bio je školovan i doista sposoban časnik, prije građanskog rata obnašao je dužnost upravitelja Pješačke škole u Toledu, a po izbijanju rata zapovijedao je republikanskim postrojbama u Teruelu. No, Athumanunhu opet nikada neće biti jasno zašto je general Gamir Ulibarrij za načelnika stožera imenovao bojnika Lamas Arroya koji vidljivo pokazivao da bi se radije borio na strani Nacionalista. Doista, bojnik Lamas Arroya bio je izuzetno sposoban stožerni časnik i Athumanunh mu to nikako ne poriče, ali koliko je bio sposoban časnik, još više je bio nelojalan čovjek u duši. Dakle, sada pod zapovjedništvom generala Gamira Baski su ojačali. Izvršena je nova mobilizacija, a stigla je i nova očekivana pošiljka češkog oružja u kojoj je bilo 55 protuzrakoplovnih topova i 30 topova. Stigle su i dvije nove eskadrile zrakoplova tipa 'Chato', a iz Madrida su stigli i sposobni časnici, kao komunist Nino Nanetti koji se proslavio u zapovijedanju s 12. divizijom u bitkama kod Guadalajare. Republikanske postrojbe poduzele su dvije ofenzive s namjerom da smanje pritisak nacionalističkih postrojbi na Baskiju. Prva ta republikanska ofenziva bila je na Huesku, na aragonskoj bojišnici. Ofenzivu je poduzela Armija Katalonije kojom je zapovijedao general Pozas. Republikanci su bili brojčano nadmoćniji i snažno su pritisnuli Nacionaliste, gotovo ih potpuno opkolili, ali su se nacionalistički vojnici snažno utvrdili u samoj Hueski i čvrsto držali svoje položaje ne popuštajući ni za milimetar. U napadima na Huesku Republikanci su imali oko 1000 vojnika izbačenih iz postroja (mrtvi i ranjeni – po Athumanunhu), a poginuo je i general Lukacs pogođen granatom. Doista, te su bitke bile teške, a strašnu alegorijsku sliku te bitke Athumanunh je pronašao ovako zapisanu: ' … vlak je bio pun vojnika crnomanjastih i nasmijanih lica, pjevali su Bandieru rossu. Iza prepunih putničkih vagona bili su teretni vagoni krcati topovima čije su cijevi bile ukošene na stranu. Kroz otvorene prozore lepršali su crveni rupci, a sve je to u dugoj koloni polako klizilo na pozadini tirkizno modrog mora. U susret toj veseloj koloni iz suprotnog smjera stizala je još jedna kolona. No, kroz prozore tih vagona mahale su na crveni pozdrav bandažirane ruke i štake. Tako je vlak pun svježih vojnika koji su ponosno hitali u bitku pozdravljen od vlaka punog ranjenih koji je polako i umorno klizio prema dolje …' Druga ofenziva koju su poduzele republikanske postrojbe bila je na bojišnici kod Segovije kojom je zapovijedao general Domingo Moriones. Tu su se hrabro tukle tri republikanske divizije (divizijama zapovijedaju Jose Maria Galan, Walter i Barcelo – po Athumanunhu) koje su 31. svibnja probile nacionalističke crte kod San Ildefonsa. Te republikanske divizije prodrle su sve do La Granje gdje su ih nacionalističke postrojbe potpomognute Barronovom divizijom, koja je u bitku ušla s položaja južno od Madrida, pod zapovjedništvom generala Varele konačno zaustavile. Da bi stvar po Republikance bila još gora, njihovo zrakoplovstvo ne samo da se pokazalo nesposobnim za pružanje zračne potpore, nego ih je i greškom bombardiralo, a i republikanska tenkovska satnija počinila je niz teških propusta u samoj bitci. Te republikanske propuste zorno je prikazao i opisao Hemingway u svom dijelu 'Kome zvono zvoni', iako Athumanunh mora primijetiti da je Hemingway opisao samo događaje koji su se odvijali od subote popodne do utorka do podne, dakle samo šezdeset i osam sati te krvave bitke. No, bilo kako da bilo neuspjeh ovih republikanskih ofenziva zapečatio je sudbinu Bilbaa.

srijeda, 08.08.2007.

Španjolski građanski rat

Komitet za nemiješanje – međunarodni pomorski nadzor španjolske obale

Svi pokušaji Društva naroda da se prekine građanski rat u Španjolskoj redom su propadali, pa je tako i pokušaj međunarodnog pomorskog nadzora španjolske obale od samog početka bio osuđen na propast. Naime, Britanci, Francuzi, Nijemci i Talijani poslali su svoje ratne brodove, u sastav Komiteta za nemiješanje, kao nadzorne brodove. No, 24. svibnja 1937. dogodio se prvi teži incident. Zrakoplovi Republike napali su talijansku krstaricu Barlette usidrenu kod Palme na otoku Mallorca. Talijanska krstarica bila je u sastavu nadzornih brodova koji su provodili međunarodni pomorski nadzor španjolske obale po odlukama Komiteta za nemiješanje Društva naroda. U napadu republikanskih zrakoplova poginulo je šest talijanskih mornara. Republikanci su opravdavali svoj napad time što je talijanska krstarica bila u području koje su nadzirali francuski brodovi, pa je najvjerojatnije talijanska krstarica 'šurovala' s Nacionalistima. Isto tako republikanski zrakoplovi napali su i njemački ratni brod Albatross nadnevka 26. svibnja 1937. koji je također sidrio pored Palme. Iste večeri incident se dogodio i s njemačkim bojnim brodom Deutschland koji je sidrio pred Ibizom. Dva republikanska zrakoplova odjednom su se pojavila iz smjera sunca koje je zalazilo, pa ih njemački motritelji nisu odmah uočili. Kad su republikanski zrakoplovi stigli iznad njemačkog bojnog broda ispustili su dvije bombe. Jedna bomba pala je na mornarsku blagovaonicu i pri tomu ubila 23, a ranila još 75 njemačkih mornara članova posade njemačkog bojnog broda Deutschland. Druga bomba pala je na palubu i prouzročila manju materijalnu štetu na brodu. Kako su istodobno pred Ibizom sidrili i neki republikanski ratni brodovi, Nijemci su u prvi mah pomislili da su ih napali republikanski razarači. U razjašnjavanju incidenta Republikanci su tvrdili da je njemački bojni brod prvi otvorio paljbu po republikanskim izvidničkim zrakoplovima. No, to nikako nije moglo biti istinito, a Athumanunh će dodati da izvidnički zrakoplovi nikada ne nose bombe te težine koje su pale na njemački bojni brod. Athumanunh je u nekim izvorima pronašao da su piloti ta dva zrakoplova koji su napali njemački bojni brod zapravo bili Rusi. (Po Athumanunhu najvjerojatnije je da su ruski piloti zamijenili njemački bojni brod za nacionalistički ratni brod Canarias, pa su ga greškom i napali. Naime, ruski piloti imali su strogu zapovijed svojih zapovjednika da pod svaku cijenu izbjegavaju sukobe s Nijemcima.) Incident s njemačkim bojnim brodom i veliki broj mrtvih njemačkih mornara (kasnije u bolnici Gibraltara, gdje su njemački ranjeni mornari poslani na oporavak, od rana je preminulo još devet mornara, pa je tako brojka mrtvih njemačkih mornara sada iznosila 31 – po Athumanunhu) toliko je razbjesnio Hitlera da je on zatražio odmazdu za mrtve njemačke mornare. Hitlerovu zapovijed u djelo je proveo njemački džepni bojni brod Admiral Scheer 31. svibnja 1937. Njemački džepni bojni brod Admiral Scheer, u pratnji još četiri njemačka razarača pojavio se pred obalama Almerije. Njemački brodovi ispalili su oko 200-tinjak granata na grad, a rezultat je bio 35 uništenih civilnih zgrada i 19 poginulih civila. Republikanci su bili bjesni, pa su odlučili da će napasti sve njemačke brodove, a to je vrlo lako moglo dovesti i do otvorenog sukoba njemačke sa Republikom, pa bi to možda bio i početak Svjetskog rata, jer u tim vodama tih dana motalo se previše stranih ratnih brodova. No, Sovjetski Savez obavijestio je Republiku da im najmanje treba Svjetski rat, pa je Azana tom prilikom u vladi Republike izjavio: 'Ne smijemo dopustiti da se Deutschland pretvori u naš Maine, (Maine je američki brod koji je pred Havanom potopljen minom 15. veljače 1898., a to je i bio povod izbijanja španjolsko-američkog rata – po Athumanunhu) a naposljetku Republika bi u izravnom sukobu s Njemačkom mogla biti brzo uništena i prije nego bi joj Francuska i Engleska pritekle u pomoć.' Tako je 'almerijski incident' zaboravljen po cijeni Svjetskog mira. No, ubrzo je još jedan incident zamalo opet zapalio iskru Svjetskog rata. Naime, na zrakoplovno uzletište Barajas kod Madrida izbačeno je osakaćeno tijelo mrtvog republikanskog pilota, (tijelo je bilo bez udova – po Athumanunhu) a na tijelu je bila prikačena podrugljiva poruka na talijanskom. Ovo je silno razjarilo republikanske pilote, pa su oni samoinicijativno krenuli bombardirati Rim. Ovaj puta s pilotima je bio i zapovjednik republikanskog zrakoplovstva General Hidalgo de Cisneros. No, još jednom republikanski komitet uspio je obuzdati svoje pilote i još jednom je kupljeno vrijeme za Svjetski mir, iako je to vrijeme sve više 'curilo'. Na Athumanunhovoj sličici prikazane su zemlje koje su uputile svoje ratne brodove u sastav Komiteta za nemiješanje koji su provodili zadaće međunarodnog pomorskog nadzora španjolske obale: crveni 1 – Britanci, plavi 2 – Francuzi, smeđi 3 – Nijemci i zeleni 4 Talijani.

ponedjeljak, 06.08.2007.

Španjolski građanski rat

Bitka za svetište Santa Maria de la Cabeza – drama u brdima Sierre Morene

Tako dok je Guernica zauzimala naslovnice svjetskoga tiska, gotovo jednako nešto strašno dogodilo se i u brdima Sierre Morene. Naime, na planinskim visovima oko svetišta Santa Maria de la Cabeza već se više od devet mjeseci hrabro držalo i odupiralo napadima republikanskih postrojbi oko 250 pripadnika Civilne straže iz Jaena, koji su potpomognuti s još oko 100 falangista, te uporno branili svoje položaje. S tim nacionalističkim vojnicima bilo je i oko 1000 civila redom pripadnika srednjeg stališa Andujara. U početnom razdoblju rata republikanske postrojbe gotovo da i nisu dirale te nacionalističke vojnike, no, sada su ih odlučili uništiti. Zašto ih Republikanci nisu dirali? Iz jednostavnog razloga, a on je što se pripadnici Civilne straže do dolaska falangista nisu ni izjasnili protiv Republike. Kako su neko vrijeme živjeli na miru, skupljeno je nešto zaliha hrane, a dolazak 100 falangista, napokon je pripadnike Civilne straže ohrabrio, te su oni odlučili 'crvenima' konačno pokazati na čijoj su strani. Tako je zapovjedništvu republikanske vojske iz svetišta Santa Maria de la Cabeza upućena pismena objava rata i neprijateljstava. Sada je počela opsada svetišta od strane republikanskih postrojbi. Zapovjednik tih Nacionalista u svetištu Santa Maria de la Cabeza bio je satnik Civilne straže Santiago Cortes. Nacionalističko zapovjedništvo iz Seville redovito je slalo opskrbu zrakom. Tako je nacionalistički zračni as bojnik Carlos de Haya izvježbao gotovo do savršenstva izbacivanje hrane i drugog potrebitog materijala opsjednutim Nacionalistima u svetištu Santa Maria de la Cabeza. Ukupno je poslano oko 80 tona opskrbnog materijala iz Seville, te još oko 70 tona iz Cordobe. Međutim, Athumanunhu nije nikada bilo jasno zašto nacionalističko zapovjedništvo nikada nije ni pomišljalo, a kamoli pokušalo deblokirati okružene u svetištu Santa Maria de la Cabeza. Tako je početkom travnja Republika odlučila konačno uništiti to nacionalističko uporište. Tu zadaću dobila je republikanska postrojba kojom je zapovijedao brigadir Martinez Carton. Razvile su se žestoke borbe, pa je svetište u prvom naletu Republikanaca podijeljeno na dva zasebna dijela. Manji dio nazvan 'Nuevo' uputio je svog posljednjeg goluba pismonošu, zapovjedniku satniku Santiagu Cortesu koji se nalazio u onom većem dijelu svetišta, s dramatičnom odlukom da više ne mogu držati svoje položaje, te da napuštaju svoj tabor. Čak je i sam general Franco odobrio satniku Santiagu Cortesu da ako ne može izdržati neka se preda. No, satnik Cortes bio je suviše raspaljen žarom da izdrži u okruženju, jer su to tražili njegovi vojnici. Athumanunh pak kao Athumanunh nema ništa protiv hrabrosti satnika Cortesa i njegovih vojnika, ali oni su u tom svom žaru potpuno zaboravili na civile koji su bili s njima (njih oko 1000 – po Athumanunhu). Satnik Cortes ipak je trebao kao zapovjednik i najodgovorniji časnik razmisliti malo i o tim civilima, odnosno, barem o djeci i ženama, pa s republikanskim časnicima ishoditi njihovu evakuaciju, a ovako dogodilo se to što se dogodilo. Naime, oko 20 000 republikanskih vojnika sada je čvrsto držalo okruženo svetište, a napadi su se brzo smjenjivali, pa je među braniteljima nastalo kolebanje. Potom je u jednom napadu ranjen i sam satnik Cortes. Svetište je bilo u plamenu, cijela je Sierra gorjela od projektila i granata. Nadnevka 1. svibnja Republikanci su prodrli u samo svetište. Cortesova posljednja zapovijed bila je: 'Ginite, ali ne popuštajte!' U strašnoj izmjeni vatre stradali su neki od civila, dok napokon Republikanci nisu zarobili preživjele Nacionaliste, te ženu i djecu evakuirali kamionima, no, za neke je tada već bilo suviše kasno. Satnik Cortes umro je od zadobivenih rana i sa sobom u grob odnio tajnu gdje je zakopao, sigurnosti radi, kip Djevice od La Cabeze koji još ni danas nije pronađen. Hrabri branitelji svetišta Santa Maria de la Cabeza nikada nisu dobili zasluženo priznanje za herojsko držanje kao što to ponekad i biva u povijesti – El cerro de los heroes (ništa za heroje – po Athumanunhu).

petak, 03.08.2007.

Ratovi ruža

Ratovi dviju ruža - bitka kod Towtona

Ratovi dviju ruža zapravo predstavljaju dinastičke borbe koje su vođene s prekidima od 1455. do 1485. godine u Engleskoj između vladajuće kuće dinastije Lancaster i pretendenata na krunu dinastije York. Naime to je sredina 15. stoljeća kada je feudalizam u Engleskoj zapao u vrlo ozbiljnu krizu što ju je izazvao poraz u stogodišnjem ratu koji se vodio od 1337. do 1443. godine. Plemstvo je bilo nespremno i potpuno nesposobno da se prilagodi novim društvenim odnosima, pa je u bezakonju i bitkama plemičkih najamničkih vojski autoritet kralja potpuno ugrožen i krajnje kompromitiran. U toj novonastaloj situaciji dinastija Lancaster javlja se kao zaštitnik interesa feudalnih odnosa, a žestok joj je protivnik dinastija York. Tako je došlo do tri velika rata nazvana 'Ratova ruža' po ružama koje su se nalazile u dinastijskim grbovima narečenih plemičkih kuća (bijela ruža York – po Athumanunhu) i (crvena ruža Lancaster - po Athumanunhu). Na kraju kako to uvijek i biva u bitkama i ratovima kroz povijest, nakon dugogodišnjih borbi muški pretendenti iz dinastija Lancaster i York jednostavno su se pobili u silnim bitkama i nestali u tim međusobnim istrebljivanjima, pa je na kraju krunu prigrabio velški plemić iz dinastije Tudor. No, dobro toliko za uvod, a tražena je bitka kod Towtona, pa hajde onda da Athumanunh napiše nešto o istoj. Dakle, bitka kod Towtona jedna je od niza bitaka iz 'Rata ruža' koji se vodio od 1455. do 1461. godine, a započeo je zahtjevom dinastije York da se iz dvorskog savjeta uklone svi pripadnici dinastije Lancaster. Kada to nije bilo udovoljeno oko 3000 vojnika dinastije York krenulo je u nastupnu hodnju prema Londonu. Odmah im je u susret krenulo oko 2000 vojnika dinastije Lancaster. Prvi sudar, odnosno bitka, zapodjenut je kod Saint Albansa nadnevka 22. svibnja 1455. Pobjeda je pripala vojsci dinastije York. Druga velika bitka bila je nadnevka 23. rujna 1459. kod Blore Heatha gdje je vojska Lancastera iznenađena i uništena. Treća bitka tukla se nadnevka 10. srpnja 1460. kada je opet pobjedu odnijela vojska Yorka, ali zahvaljujući izdaji u redovima Lancastera. Tu je kralj zarobljen, ali su poradi neodlučnosti i totalne nesloge plemići iz dinastije York u svojim međusobnim prepucavanjima i nesuglasicama propustili da iskoriste te vojničke uspjehe. Nakon slijedeće bitke koja je vođena nadnevka 30. prosinca 1460. vojska Lancastera u bitci kod Wakefielda porazila je vojsku Yorka i oslobodila kralja Henrya VI. Međutim, nadnevka 2. veljače 1461. vojska Yorka potukla je vojsku Lancastera kod Mortimer's Crossa, a zatim i nadnevka 29. ožujka 1461. kod Towtona. Nakon toga krunu je preuzeo Edvard IV. iz dinastije York. No, dobro, bio bi to nekakav Athumanunhov kronološki slijed bitaka, a sada napokon nešto i o samoj bitci kod Towtona. Kod Ponterfacta okupila se vojska Yorka i krenula prema Ferrybridgeu kako bi prešla na 'neprijateljsko ozemlje', te tu zapodjenula bitku. Lord Clifford sa svojim je vojnicima krenuo prema Ferrybridgeu u namjeri da ga uništi i time spriječi vojsku Yorka da prijeđe rijeku. Vojska Yorka zauzimala je složaj na području od Tadcasera do Towtona, a snažni položaji bili su im zapravo na platou (zaravni – po Athumanunhu) sjeverno od Saxtona. Lord Clifford zauzeo je i uništio Ferrybridge, te je tu ubio svog konja i svojim vojnicima ovako kazao: 'Ako netko od vas misli otići, neka ode sada!' Nitko od vojnika nije napustio svog lorda. No, snage Yorka odbacile su vojsku lorda Clifforda natrag na položaje Lancastera. Kod povlačenja lord Clifford upao je u zasjedu koju su mu postavili strijelci Yorka. Glavna i odlučujuća bitka zapodjenuta je zapravo na Palm Sunday (Athumanunh taj dan raspoznaje kao Cvjetnica, nedjelju prije Uskrsa). Dakle, bitka je započela izbacivanjem tuča strijela strijelaca lorda Fauconberga (iz dinastije York – po Athumanunhu) koje su nošene vjetrom toga zimskoga dana (Athumanunh je pronašao da je zapravo toga dana bila snježna oluja koja je sakrila i još dodatno osnažila tuču strijela strijelaca Yorka) No, pješaci Lancastera ipak su krenuli u protunapad na desnom krilu složaja. Tada pak dolazi do nečega što se naziva 'Blody Meadow' ('krvava poljana' – po Athumanunhu). Jednostavnim riječima rečeno, nastalo je opće klanje među vojnicima, a bitka završava u trenutku kada lord Norfolk (iz dinastije York - po Athumanunhu) sa svojim vojnicima popravlja most u Ferrybridgeu i sa 6 000 svježih vojnika Yorka udara na lijevo (istočno) krilo Lancastera. Vojnike Lancastera zahvatila je panika i oni napuštaju taj ionako krvavi masakar za koji se u tom trenutku više ni nije moglo govoriti da je bila bitka. Jednostavno to je po Athumanunhu bio krvavi masakar koji se čak i Athumanunh zgraža opisati. Dakle, pobjeda u ovom prvom 'Ratu ruža' pripada Yorku, a ostala dva rata iz 'Ratova ruža' Athumanunh možda jednom napiše drugi put.

<	kolovoz, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!