Pad Santandera – početak republikanske aragonske ofenzive
Ubrzo je opet počela evakuacija koju je opet pripravila baskijska vlada koja je sada bila u izgnanstvu u Santanderu. Nakon raspada crte bojišnice baskijski vojnici odbili su da se dalje bore i počeli su se pripremati za bijeg, jer više se nisu željeli boriti daleko od svojih domova. Navečer 23. kolovoza sve ceste za Asturiju bile su odsječene, a u samom gradu izbili su nemiri koje su izazvali petokolonaši. Na tisuće Santanderaca ukrcalo se na brodove i to prve do kojih su mogli doći, a sve u namjeri da se dokopaju francuske obale, ili pak Asturije morem. No, more je bilo valovito i izuzetno nemirno, pa su se mnogi ljudi u malim čamcima utopili. Ostatak republikanskih postrojbi, negdje oko 60 000 vojnika pao je u nacionalističko zarobljeništvo. Bila je to jedna od većih, ako ne i najvećih nacionalističkih pobjeda tijekom cijelog građanskog rata. Napokon je nacionalistička armija ušla u grad Santander, a talijanske postrojbe u Santonu u čijoj su luci bili usidreni engleski brodovi 'Bobie' i 'Seven Seas Spray'. Talijani su britanskim brodovima odobrili da ukrcaju svakoga tko želi napustiti Santonu, a kada su se izbjeglice ukrcale, oko 10 00 talijanski vojnici opkolili su brodove i naciljali ih teškim strojnicama. Brodove su nakon toga pretražili, a sve 'putnike' iskrcali i otjerali prema kaznionici Duesa. No, neki od Baska sakrili su se na raznim mjestima po brodovima, pa su se ti i spasili kada su brodovi digli sidra i napustili luku Santone. One koji su odvedeni u zarobljeništvo nacionalisti su kasnije osudili i smaknuli. Najsretniji je bio sam Mussolini koji se oduševio pobjedom talijanskih postrojbi kod Santone, pa je brzojavom čestitao svojim zapovjednicima i poručio im da čuvaju zarobljene baskijske topove i zastave kako bi ih po povratku mogli donijeti u Italiju. No, Musosolinijevi saveznici u Španjolskoj baš i nisu bili oduševljeni djelovanjem talijanskih postrojbi u bitkama, pa će tako nacionalistički brigadir u svom izvješću o tim bitkama ovako izvijestiti svoje nadređene: 'Pred ofenzivom koja je bila tako mjerodavno zamišljena, a tako nesposobno izvedena od strane Talijana, mogao je popustiti samo protivnik koji je bio gotovo bez zapovjedništva, bez vojničke kohezije, smiješno slab i glup da ne iskoristi svoja utvrđenja …' No, pad Santandera nije dugo bio slavljen kod Nacionalista, jer već je počela nova republikanska ofenziva, ovaj puta na aragonskoj fronti, a ofenzivu je započela republikanska Katalonska Armija, no, sada preustrojena, popunjena Španjolcima i preimenovana u Armiju Istok kojom zapovijeda general Pozas. Armiju Istok ustrojile su republikanska 45. divizija kojom zapovijeda Kleber, 27. divizija kojom zapovijeda brigadir Trueba, te 5. korpus kojim zapovijeda Modesto, a u čijem su pak sastavu 11. divizija pod zapovjedništvom Listera, 46. divizija kojom zapovijeda El campesino, te 35. divizija pod zapovjedništvom Waltera. U toj 35. diviziji stigle su i interbrigade s bojišnice kod Brunete, osim 14. interbrigade koja nije tu stigla poradi osobne zavade Waltera i njezinog zapovjednika Dumonta. Nasuprot ovim republikanskim divizijama stajali su nacionalistički zapovjednici sa svojim postrojbama, general Ponte u Zaragozi, general Urrutia u hueski i general Munoz Castellanos u Teruelu. Crta bojišnice jako je isprekidana, a samo su glavne kote pod nadzorom, općenito je cijela aragonska bojišnica bila s nacionalističke strane slabo uređena i pripremljena, bez većih sustava utvrda.
Post je objavljen 25.08.2007. u 22:33 sati.