Raspad 'Željeznog obruča' – propast Republike Euzkadi, pad Bilbaa i kraj Baskije
Sada se nacionalistička 'Baskijska kampanja' bližila kraju. No, nadnevka 3. lipnja dogodilo se još nešto, naime, poginuo je nacionalistički general Mola. Zrakoplov kojim je general Mola letio neobjašnjeno se srušio na Alcocero, brdo kod Burgosa. Smrt generala mole u povijesti je izazvala mnogo dvojbi, naime, neki su tvrdili da su generala molu ubili Nijemci iz 'Legije Kondor' jer se on navodno suprotstavio njihovoj taktici bombardiranja civilnih objekata. Athumanunh u tu tvrdnju ne vjeruje jer Mola se nikada ne bi usprotivio Nijemcima, a i protiv bombardiranja civilnih objekata nikada nije imao ništa protiv. Drugi su opet tvrdili da mu je pad zrakoplova namjestio sam general Franco, jer Mola je bio posljednji od generala urotnika iz 1936. godine, a sam Franco jednom je za Molu ustvrdio da je – 'Mola jako tvrdoglav čovjek koji je uvijek po dobitku zapovijedi koje se nisu slagale s njegovim mišljenjem znao pitati ne sumnja li se to možda u njegove zapovjedne sposobnosti.' No, ni u to Athumanunh ne vjeruje, jednostavno zrakoplov je pao i general je poginuo u zrakoplovnoj nesreći koja nije bila ni prva, a ni posljednja. No, dobro, sada je za zapovjednika nacionalističke Armije Sever imenovan general Davila čiji su politički nazori bili vrlo slični Molinim. General Davila bio je šef burgoske hunte, a admiral Carvera u svom ga je dnevniku opisao kao 'poštenog, dostojanstvenog i čistog Španjolca…' Tako je sada nacionalistička Armija Sjever nadnevka 11. lipnja krenula u produžetak ofenzive na Bilbao, pod zapovijedanjem novog zapovjednika, generala Davila. U žestokom topničkom i zrakoplovnom bombardiranju razbijena je i posljednja crta obrane Republikanaca pred famoznim obrambenim crtama 'Željeznog obruča'. Do pada mraka toga dana brigadiri Garcia Valino, Bautista Sanchez i Bartomeu sa svojim nacionalističkim navarskim brigadama izbili su na baskijsku obrambenu crtu famoznog 'Željeznog obruča'. Nastavljena su strahovita, vrlo žestoka bombardiranja, pa su eksplozije koje su pogodile jedno groblje iz grobova izbacivale čak i mrtvačke sanduke. Republikanski general Gamir, zapovjednik obrane na 'Željeznom obruču' imao je oko 40 000 vojnika, ali dio tih vojnika bio je iz Asturije i Santandera, a na njih se baš i nije moglo ni računati, ni oslanjati. Druga trećina republikanskih vojnika opet je bila komunističkog i socijalističkog nazora i uvjerenja, pa ni oni baš nisu previše suosjećali s Baskima i njihovim nacionalističkim nazorima. Dakle, general Gamir mogao je računati na stopostotnu učinkovitost samo vojnika Baska koji su bili ustrojeni u brigade koje su nosile nazive 'Arana Goiri', 'Itxar Kundia' i 'Sukarireta'. Nadnevka 12. lipnja nakon strahovitog i žestokog bombardiranja 'Željeznog obruča' nacionalistička brigada kojom je zapovijedao brigadir Bautista Sanchez napala je obrambene crte na njihovom najslabijem dijelu. Republikanci više nisu raspoznavali tuku li ih topničke granate, ili zrakoplovne bombe, ili pak po njima direktno djeluju nacionalistički tenkovi, nastala je strašna pometnja i vojnički gledano nedopustiva pomutnja. Opet su vojnici svoje obrambene crte napuštali bez prethodnog izvješćivanja i dozvola, pa je do pada mraka republikanska obrambena crta pukla u duljini od čak osamsto metara. Sutradan pak su sve baskijske postrojbe koje su se još držale ispred 'Željeznog obruča' bile neobjašnjivo povučene iza njega. To je strahovito poljuljalo i dotuklo bojni moral tih postrojbi koje su željele nastaviti borbu i držati svoje obrambene crte. Noću 13. na 14. lipanj Republikanski (Baskijski) stožer vijećao je o tomu da li se Bilbao može i treba braniti. Odlučeno je da će se grad braniti, civili evakuirati prema Santanderu, a sva industrijska i druga značajnija postrojenja u gradu uništiti. Nadnevka 14. lipnja brigadir Putz preuzeo je zapovjedništvo nad baskijskom 1. divizijom, a zapovjedništvo nad baskijskom 2. divizijom povjereno je Talijanu Ninu Nanetiju. Vlada baskijske republike Euzkadije povukla se u selo Trucios, u zapadnoj Vizacyi. Dok je povlačenje vlade iz napadnutog grada za Athumanunha razumljiv i shvatljiv čin, povlačenje (čisti bijeg - po Athumanunhu) ratnih brodova i topništva s obale Vizacye gotovo da je ravan izdaji i nikako se ne može opravdati u tako složenim i teškim trenucima. Samo zahvaljujući nazočnosti brigadira Putza na prvim crtama obrane one su izdržale još jedan dan. No, već sutradan 15. lipnja nacionalističke postrojbe, opet zahvaljujući izdaji republikanskog bojnika Goicoecheje, udarile su na najslabije točke obrane. Vojnici iz sastava 2. baskijske divizije povlačili su se preko rijeke Nervion, a da za sobom nisu rušili mostove. To je sada potpuno otvorilo put Nacionalistima za Bilbao, a u predgrađu Las Arenas 'petokolonaši', već su djelovali i unosili dodatnu zbunjenost među Republikance. Nadnevka 17. lipnja baskijska 1. divizija pretrpjela je teške gubitke u ljudstvu, pa se morala povući u samo središte grada Bilbaa. Razvile su se teške ulične borbe i bitke, smjenjivali su se veličanstveni bojevi za svaku zgradu, u kojima su neke prelazile iz 'ruke u ruku' i više puta tijekom jednoga sata. Teške bitke trajale su do sumraka 18. lipnja kada su baskijske postrojbe primile zapovijed da se povuku iz njihovog glavnog grada. Posljednji republikanski branitelji Biilbaa iz grada su izašli ujutro 19. lipnja, a do podneva nacionalistički tenkovi ušli su u prazan i napušten grad. Na ulice su izronili 'petokolonaši', oportunisti i tajni agenti, a po nekim balkonima i prozorima izvješene su crveno žute monarhističke zastave. Sve u svemu oko 200-tinjak nacionalističkih simpatizera okupilo se na trgu želeći proslaviti pobjedu, a potom se iznebuha i niotkud pojavio jedan republikanski tenk. Gomila je prestravljena u panici napustila trg, a tenk je mirno s tri granate skinuo tri nacionalističke zastave, te se nakon toga izgubio u do tada još jednim mogućem izlazu iz grada. Između 17 i 18 sati navečer nacionalistička brigada kojom je zapovijedao brigadir Bautista Sanchez ušla je u Bilbao i istaknula nacionalistički zastavu. Ostaci republikanskih postrojbi povlačili su se prema Santanderu, a povlačenje im je bilo olakšano time što je general Franco osobno zabranio ječim nacionalističkim postrojbama da uđu u Bilbao, te nastave progoniti razbijene republikanske postrojbe. Generalu Francu to je stalno spočitavao njegov zapovjednik zrakoplovstva general Kindelan, ali je Franco strahovao da se ne ponovi 'besmisleno strijeljanje' kao kada je pala Malaga. Iako nije bilo neposredne odmazde Nacionalisti su se potrudili da u samom korijenu sasijeku sve baskijske separatističke težnje koje se nikada, pa sve do naših dana nisu potpuno izgubile. U bitkama za baskiju Nacionalisti su imali oko 4500 mrtvih, te još oko 25 500 ranjenih i povrijeđenih vojnika, a na drugoj strani Republikanci su pretrpjeli gubitke od oko 10 000 mrtvih, te još oko 25 000 ranjenih i povrijeđenih sveukupno (Athumanunh tu podrazumijeva i one dvije neuspjele ofenzive Republikanaca u pokušajima da se smanji pritisak na Baskiju. Propašću Baskije Nacionalistima je u ruke pao veliki ratni plijen. Naime, rudnici željezne rudače, talionice i valjaonice željeza i čelika, kemijske tvornice, tvornice eksploziva i streljiva, te treće po veličini komunikacijsko središte gotovo su bili neoštećeni i odmah su nastavili svoju proizvodnju i rad za potrebe nacionalista.
Post je objavljen 12.08.2007. u 15:43 sati.