Arhangel
31.03.2007., subota
Takvi smo mi ljudi - Nedjelja muke
Nedjelja muke ili Cvjetnica (engl. Palm Sunday) nedjelja je tjedan dana prije Uskrsa. Spomen je to na slavni Kristov ulazak u Jeruzalem kada ga je svjetina dočekala kao starozavjetnog kralja, prostirući pred njima svoje plašteve i mašući palminim i maslinovim granama. Iako je to prividno bio trenutak Kristove slave, njemu je bilo jasno da je to trenutak u kojem je sigurno kročio prema mučeničkoj smrti koja ga je čekala za nekoliko dana. Samo koji dan prije Veliki svećenik, koji je one godine bio Josip ben Kaifa, prorekao je: «Bolje da jedan čovjek umre za narod!» Isusova sudbina, gledano ljudskim očima, u trenutku njegova slavnog ulaska u Jeruzalem bila je zapečaćena.Ipak, narod ga je u Svetom Gradu svečano dočekao. Mora da je to bio veličanstven prizor. Štoviše, u isto je vrijeme bio i krajnje neobičan jer Isus nije došao na bijelom konju kao kakav prijestolonasljednik, već na magaretu kao običan čovjek sa sela. Bio je to izraz njegove poniznosti i ideje o Kraljevstvu koje ne spada u ovozemaljske kategorije, kako su to zamišljali oni koji su ga u onaj dan tako svečano dočekali. Prizorom razdragane svjetine koja dočekuje nekog za koga su držali da će se još isti dan zakraljiti nisu bili oduševljeni narodni i vjerski vođe u Izraelu, a još manje prokurator Judeje Poncije Pilat koji je za svaki veliki blagdan dolazio iz Cezareje Primorske odražavati red i bdjeti nad mirom u uvijek nemirnom Jeruzalemu. Stoga se strka koja se podignula oko Isusovog dolaska u grad Pilatu nije ni malo dopala. Pa kako onda da je ta ista svjetina koja je Isusu na Cvjetnicu klicala: «Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!» - za svega nekoliko dana za tog istog čovjeka vikala: »Smakni, smakni, razapni ga!»? Kako su tako brzo i tako drastično promijenili mišljenje!? Odgovor se krije u njihovom shvaćanju Isusa. Najveći dio njih Isusa je doživaljavao kao društvenog i političkog revolucionara za kojeg su očekivali da će svojom karizmom, sposobnošću i nadasve nadljudskim moćima osloboditi Izrael od Rimljana, svrgnuti kolaboracionističku Herodovu dinastiju s vlasti i zakraljiti se, čime bi Izrael doživio obnovu slave i blagostanja koje bi nadmašilo vrijeme Davida i Salomona. Židovska su očekivanja od Isusa zasita bila šarolika, ali im je zajedničko bilo to što su bila velika, osobito nakon čuda koja je Isus izveo tijekom svojeg javnog djelovanja. Međutim, Isus se ponio sasvim drugačije. Ne samo da svoju moć nije iskoristio protiv Rimljana, nego je pozivao na ljubav za neprijatelja, bratstvo među ljudima, družio se s kolaboracionističkim slojem zakupnika carina, s javnim grešnicima i ljudima porijekla mrska Židovima kao što su bili Samarijanci. Isus je time srušio sve tabue koji su vladali u onodobnom židovstvu. I ne samo to, on je ukazivao na spregu vjerske vlasti i politike u Jeruzalemu, «drznuo» se prozivati svećenike i farizeje zbog vjerskog elitizma, samo izvanjskog prinosa žrtvava i prisvajanja pozicija (položaj Velikog svećenika mogao se kupiti…) i sl. Najveći Isusov «grijeh» u očima narodne i hramske vlasti bila je njegova tvrdnja kako je Sin Čovječji, u značenju Božjeg sinovstva. Društvena i vjerska elita u židovstvu nikako nije htjela u čovjeku koji uskrišava mrtve, ozdravlja hrome i ponižene i koji čini tolika čudesa prepoznati utjelovljenog Boga o kojemu su govorili svi proroci. A on se k tome još usudio sve im reći u lice. Oni su htjeli Mesiju koji bi odgovarao nekim njihovim kriterijima i koji bi činio ono što oni i kako oni hoće. Zato su Isusu smjestili i prisilili Poncija Pilata da ga osudi na smrt. Bio je to plod njihove kivnosti i osvete za Isusovo odbijanje ukalupiti se u njihove planove. Isus je za svoje suvremenike bio neprilagođeni sanjar. Nije se uklapao u njihove šablone. Nije ispunio njihova očekivanja. Nije se prilagodio njihovom mentalnom sklopu. On je do kraja bio i ostao svoj. Nije se pokorio njihovim manipulatorskim prohtjevima. On ih je sve nadvisio svojom postojanšću. I nije ih prezreo, kako su oni prezreli njega, nego im je svima oprostio. Da se danas Isus utjelovi, vjerojatno bi prošao isto kod nas ljudi. Oni koji su se prozvali «velikima» i koji se u njegovo zaklinju ime prvi bi bacili na njega kamen. Takvi smo mi ljudi. |
30.03.2007., petak
Nacionalni identitet
Hrvatski nacionalni identitet. Što je to? Što ga čini? Kako ga prepoznajemo? Kako ga sačuvati danas, u vremenu globalizacije koju slobodno možemo nazvati vremenom anglo-amerikanizacije?Svaki narod ima osobine koje ga čine specifičnim. Slično je i s osobom. Kod osobe, pojedinca, to su tjelesne osobitosti (stas, boja kose i očiju, boja i dubina glasa), jezik, specifične navike, stavovi, uvjerenja, opredjeljenja, ukusi, porijeklo, rodbinski odnosi… Svaka osoba ima niz karakteristika kojih svih i sama nije do kraja svijesna. I ne postoje dvije potpuno identičen osobe. Svi smo originali. Neponovljivi originali. Baš svi. Kao što su originali bili svi prije nas i kao što će to biti svi koji Zemljom budu hodali kad naše vrijeme prođe. Slično kao i osoba, pojedinac, tako i narod ima svoja specifična obilježja. Neka od tih obilježja mogu biti zajednička nekolicini naroda. No, ipak će ih svaki od njih interpretirati na svoj način i dati im poseban pečat. Tako je npr. s kulturom ili mentalitetom koje može baštiniti više naroda, ali svaki im daje svoj obol, obogaćuje ih nekim svojim elementima. Druga su obilježja naroda posebna i svakome narodu svojstvena. Jedno od tih je u svakom slučaju i jezik. Jezik je ona kategorija koja na poseban način izdvaja neki narod. Uništiti narodu jezik, znači uništiti mu jedan od ključnih elemenata njegove posebnosti i otvoriti put njegovoj asimiliaciji u neki drugi narod. Jezik je prevažan element nacionalnog identiteta i ne čudi što su tuđinske vlasti Hrvatima u prošlosti odricale zasebnost hrvatskog jezika u pokušajima njihove mađarizacije, talijanizacije, germanizacije ili jugounitarizacije. Nisu li ideje o nekom hrvatsko-srpskom jeziku od strane nekih EU političara ponovni pokušaj oživljavanja davno propalih političkih ideja! Tvrditi da su hrvatski i srpski jezik jedan te isti jezik zbog tolike sličnosti bilo bi isto tvrdnji kako su češki i slovački zapravo češko-slovački (Česi i Slovaci se međusobno također potpuno razumiju) ili da su danski, švedski i norveški dansko-švedsko-norveški jezik budući da se ta tri naroda također potpuno razumiju, kao što je to slučaj još s bugarskim i makedonskim jezicima itd. Treba razlikovati jezične obitelji od samih jezika! To nisu iste kategorije. Sljedeći element koji obilježava identitet neke nacije njezin je osjaćaj zajedničkog porijekla. Taj je osjećaj čvrsto vezan uz jednu etničku zajednicu i teritorij. Nacije su nastale u XIX. stoljeću vezanjem uz etničko ime i/ili teritorij. To je dovelo do okupljanja nacionalnih zajednica. Samo etničko porijeklo njihovih pripadnika u genetskom smislu tu je bilo u drugom planu; važan je bio osjećaj vezanosti uz neki etnik, njegovu povijest i jezik. Tako se dogodilo da su etnički Slovak Ljudevit Gaj, Grk Dimitrije Demeter, Slovenac Stanko Vraz, Austrijanac Josip Juraj Strossmayer i niz drugih postali dio Hrvatske nacije i to nitko ne može osporiti. U tom procesu u XIX. stoljeću vjerska pripadnost u odnosu na naciju nije bila ključna. Tako se dogodilo da je pravoslavac Petar Preradović postao hrvatski pjesnik ili da su se bosanski Muslimani do sredine XX. stoljeća izjašnjavali kao pripadnici Hrvatskog naroda. Pokušaj manipulacije ovim odnosima bio je Vuk Stefanović Karadžić koji je tvrdio da su svi štokavci Srbi bez obzira na vjersku pripadnost! Izjednačavanje vjere i nacije na našim prostorima donio je kraj XIX. i XX. stoljeće. U drugim zemljama to se izjednačavanje nije dogodilo pa su tako primjerice i protestanti i katolici u Njemačkoj svi jednako Nijemci ili pripadnici različitih religija u SAD-u svi jednako Amerikanci. Drugi princip stvaranja nacije u XIX. stoljeću bila je pripadnost teritoriju. Tako su etnički Nijemci u Austriji nacionalno postali Austrijanci. Njima je ime zemlje (Austrija=Istočno Carstvo) dalo ime, kao što je i makedonskom slavenskom življu antičko ime zemlje Makedonija dalo ime: Makedonci. Ujedinjenjem Italije 1870. antičko ime naroda Italika obilježilo je stvaranje Talijanske nacije od nekadašnjih Piemonteza, Venecijanaca, Sicilijanaca, Napolitanaca i dr. Stvaranjem SAD-a 1776. ime Ameriga Vespuccija iz XVI. stoljeća dalo je ime novostvorenoj američkoj naciji i zemlji, nastaloj od europskih doseljenika; Engleza, Španjolaca, Iraca, Škota i dr. Tu se izdvaja važnost teritorija kao jednog od ključnih elemenata. Ni jedan narod ne može opstati bez vlastitog teritorija. To uključuje i pojam države. Država narodu jamči opstanak, napredak i očuvanje vlastitog identiteta. Teško narodu koji nema svoje države! Hrvati su to kroz povijest najbolnije osjetili! Vidimo kako se za svoje države bore čečeni, Palestinci, Tibetanci... U nizu elemenata koji čine nacionalni identitet je i zajednička povijest. Povijesno sjećanje ključan je element nacije. On omogućuje nacionalni ponos i svijest o mjestu vlastite nacije u prošlosti svijeta među drugim nacijama. I to je bio jedan od elemenat koji su tuđini Hrvatima htjeli zabraniti. U tom kontekstu povijesti treba promatrati i velikane svake nacije i njihov doprinos svjetskoj znanosti i kulturi. Kulturno nasljeđe također je svjedočanstvo nacionalne baštine. Jedan je od simbola u kojima se nacija prepoznaje i kojim se ponosi. Hrvatski nacionalni identitet. Obilježen je i jezikom, i teritorijem, i državom, i kulturom, i poviješću, i baštinom, i velikanima… Pa zbog čega smo mi Hrvati onda tako frustriran narod koji uvijek omalovažava samog sebe!? Zbog čega se uvijek pokušavamo sebi i drugima dokazati!? Zar smo manje vrijedni u vlastitim očima!? Zar sumnjamo u sebe!? Zašto smo tako navezani i opterećeni poviješću!? Čovjek i narod koji ne poštuje sebe ne zaslužuje ni da ga drugi poštuju. Tko poštuje sebe i cijeni druge biva poštovan od drugih. Tu su stvari jasne. Poštuj sebe, cijeni sve druge. Voli svoje, poštuj tuđe. |
29.03.2007., četvrtak
Trutovi
Neke stvari ne mogu razumjeti ni prihvatiti. Ponekad se čini da je tih stvari prevelik broj. Možda umišljam!? Možda postajem paranoičan!? Ili sam možda samo bolno svjestan činjenice kako tako puno stvari pod kapom nebeskom nije na svom mjestu i kako smo krivci za takvo stanje stvari zapravo mi; ljudi. Ili možda imam prevelika očekivanja!? Ne znam.Lijenost je jedna od tih stvari koju ne mogu razumjeti i prihvatiti. Arhangel misli da ni sam nije Bogom dan i da nije prevelika pčela radilica. Ipak, uvjeren je kako zna i može «zasukati rukave» kad je potrebno. Međutim, neprestano u svojoj okolini nailazi na ljude koji ne bi ni prstom maknuli za učiniti bilo što, ma koliko to što trebaju učiniti bilo važno i hitno. A takav je stav iritirajući! Na takav tip ljudi čovjek se ni u čemu ne može osloniti. Njima ne povjeravajte ni najjednostavnije i najbezazlenije zadatke jer je uzaludno od takvog tipa ljudi očekivati da će išta od zadanog učiniti. Oni su trutovi koji samo zuje okolo čekajući da se drugi potrude i naprave njihov dio posla, a sami nikada neće učiniti ništa. Nalikuju na parazite društva koji se prilijepe na tkivo i sišu krv sve do mjere u kojoj organizam kojeg iskorištavaju dok ne oslabi da im se više ne isplati visjeti mu za vratom. Onda traže sljedeću žrtvu. Trutovi su lijenčine koji ne prežu ni od čega. Sami nezadovoljni svojim životom neprestano se bave životima drugih, teme njihovih razgovora uvijek su neki drugi u koje upiru prstom. Nemaju svoj život pa pokušavaju živjeti nečiji drugi. Po cijele dane im je glavna preokupacija izići na trosatne kave i pretresati najaktualnije teme i života; naravno, iz života drugih. To ih čini da ih ne doživljavamo kao osobe. Jezik ulice takve naziva pi..cama, jer se neprestano laćaju drugih. Umjesto da se pozabave samima sobom. Odgovornost je riječ koju ne poznaju, sve koji se oko bilo čega trude ismijavaju i omalovažavaju, ispod časti im je sudjelovati u nekim zajedničkim aktivnostima. I ono što moraju učiniti čine površno i sa što je moguće manje truda. O plodovima takvog pristupa radu ne treba ništa reći. Njihov indiferentni stav jednostavno je iritirajući… Tko su oni? Susrećemo ih svakodnevno u svojoj okolini. Osvrnite se malo i ugledat ćete ih! |
26.03.2007., ponedjeljak
Mali i veliki
Mi mali, obični, priprosti ljudi. Kako je lako ovo izreći. Kako je jednostavno ovo misliti. Biti čovjek svakodnevice, čovjek iz puka, čovjek koji svoje dane proživljava među sebi sličnima. Život je to koji se sastoji od običnih, malih stvari koje mali život čine velikim. Stvari su to koje su tako jednostavne da ih u danu gotovo i ne zamjećujemo te ih obavljamo nekako rutinski: idemo u trgovinu, u školu, na fakultet, na radno mjesto, stvari iz kupovine nosimo u plastičnim vrećicama, plaćamo račune, stojimo u redu, u obližnjem kafiću ispijamo kavu, vozimo se u gradskom prometu, gledamo televiziju, idemo liječniku… Naši su mali životi sasvim obični i rijetki su događaji koji nas izbacuju iz naše kolotečine. Kad se nešto izvanrednog i dogodi, vrlo se brzo vratimo u naš svagdanji ritam. Tako prolaze naši dani, tjedni koji se potom pretvore u mjesece, a mjeseci u godine i desetljeća… Sve nas vodeći našemu cilju. To smo mi, mali ljudi.Veliki ljudi žive neke svoje živote. Oni malo mare ili uopće ne mare za nas male ljude. Veliki se drže sebi ravnih i iz nekih svojih visina sa sebi svojstvenim promatraju svijet za koji i ne znaju kakav je. Oni niti ne znaju kakav je naš mali život. Možda je tako i bolje, jer bi nam ga, da znaju, možda još više zagorčali. Nikad mi nije bilo jasno zbog čeka su oni veliki, a mi mali. Zbog novca!? Položaja!? Porijekla!? Znanja!? …!? Ili neke vrijednosti koju mi mali ne možemo razumjeti. Ne znam. Samo znam da su veliki ljudi u neki svojim velikim životima tako različiti od nas. Oni ne samo da ne mare za nas, oni ne mare niza sebi jednake, a kamo li da bi marili za nas. Životni prostor koji dijelimo často nas nanese jedni na druge. Tada uočavamo razilike. Razlika u veličinama tu se ne vidi. Nekako smo svi deklarativno isti, ali mali nikad ne dobivaju prva mjesta, a veliki nikad ne čekaju u beskrajno dugom redu; njim se nasmiješe i povedu ih na neka sporedna vrata. Nama malima ta su vrata uvijek zatvorena. Nama malima većina je vrata uvijek zatvorena. Trebamo se dobrano potruditi za odškrinuti bilo koja. Puno znoja proliti valja. Veliki nemaju tih problema. Njima se svaka vrata sama otvaraju. Mi mali ljudi čekamo javi prijevoz. I po kiši. Veliki, ili oni koji misle kako to jesu, pored nas prolaze u svojim vozilima. Polupraznim. Za nas ne mare. Jer im ne trebamo: «Mi moramo znati gdje pripadamo!» U naš mali svijet. Društvo Velikih nije ono u kojemu naši prašnjavi opanci imaju mjesta. Mi tamo prljamo pomno ulaštene podove. Mi smo ljudi ulice i malih, skromnih stanova za koje valja platiti. Veliki žive u svojim palačama, iza dobro zakračunatih vrata. Nama tamo nema pristupa. To nije svijet za nas: «Oni tamo nemaju što tražiti!» Mi valjda trebamo svaki dan biti svjesni gdje spadamo!? U naše male, sasvim male dane i živote. Gdje je boriti se ili prepustiti se beznađu, izumrijeti. Oni koji su sebe smatrali Velikima razapeli su jednog od nas Malih:»Drznuo se to nama reći!» Sve. U lice. Zato su ga i razapeli. U tome im sva veličina. Uskrs je poremetio sve planove. Velikima. I promijenio sustav vrijednosti. Neka je. Tko su Mali i tko su Veliki. Prosudite sami… Doživljavate to svaki dan. |
23.03.2007., petak
Židovi
Židovi ili Hebreji narod su sveprisutan u povijesti civilizacije i do danas proširen gotovo po čitavom svijetu. Rijetke su zemlje koje u većim gradovima nemaju barem malu židovsku zajednicu. New York je primjerice grad u kojem živi najveća židovska zajednica na svijetu koja u tom gradu broji oko dva milijuna pripadnika. Tako najveći židovski grad nisu ni Jeruzalem niti Tel Aviv, već New York. Židovske su zajednice u Europi bile daleko veće prije holokausta tijekom Drugog svjetskog rata, gdj ih je do danas ostao relativno malen broj, ali ne blijedi sjećanje na baštinu koju su stvorile u sredinama u kojima su živjele i djelovale. Najveći dio ih je stradao u koncentracijskim logorima, a dio ih se u poslijeratnom razdoblju preselio u obnovljenu državu Izrael.Začetke židovstva kao naroda i kao religije treba tražiti daleko u povijesti, u vremenu Abrahama oko 1700 godina pr. Kr. ipak je židovstvo kao narodna i vjerska cjelina stvoreno u vrijeme Mojsija u XIII. stoljeću pr. Kr. Pripadaju semitskoj skupini naroda koji su obitavali na prostoru Bliskog i Srednjeg istoka. Bilo je to vrijeme i prostor u kojemu su nastale velike kulture i države staroga svijeta, u kojima gledamo početke naše civlizacije. Između država Mezopotamije, Asirije, Babilona, Akada i Perzije te Egipta na jugu stvorena je relativno mala ali značajna država Izrael u prostoru između obala Sredozemnog mora i rijeke Jordan koja je u X. i IX. stoljeću pr. Kr. pod kraljevima Davidom i Salomonom doživjela politički, gospodarski, kulturni i religijski procvat. Židovska dijaspora nastala je nakon godine 587. kada je kralj Babilona Nabukodonozor osvojio Jeruzalem srušivši Izraelsko kraljevstvo. Sukladno tadašnjoj taktici, najveći dio pokorenog naroda prisilno je preseljen u Babilon. Nakon povratka u Izrael i obnove autonomije nakon 538. godine pr. Kr. dio je Židova trajno ostao u Babilonu. Vremenom je židovska dijaspora nastala i u velikim obalnim gradovima Sredozemlja, osobito u Aleksandriji u Egiptu gdje je zbog jezične asimilacije Stari zavjet preveden s hebrejskog na grčki jezik. Konačno su židovsko kraljevstvo dokrajčili Rimljani 63. godine pr. Kr., a zadnji su ostaci autonomije Izraela uništeni nakon Prvog židovskog ustanka koji su Rimljani ugušili rušenjem Jeruzalema i Hrama 70. godine i osvajanjem utvrde Masade 73. godine. Židovima je tada bilo zabranjeno ponovno naseliti Jeruzalem i oni nisu mogli ništa drugo nego se osloniti na svoju dijasporu. Židovi su međusobno vrlo povezan narod. U dijespori su živjeli okupljeni u getima radi međusobne pomoći i očuvanja vlastitog nacionalnog i vjerskog identiteta. Oslonjeni na sv. Pismo Starog zavjeta i vlastite narodne i vjerske tradicije, uz izraženu međusobnu solidarnost i ljubav prema izgubljenoj domovini, te uporan i marljiv rad, Židovi su širom svijeta uspjeli očuvati svoj vjerski i nacionalni identitet. Usprkos nerazumijevanju i predrasudama zbog njihove izdvojenosti, Židovi su se bez vlastite države održali gotovo dvije tisuće godina. Država Izrael obnovljena je 1948. godine i do danas se bori za opstanak okružena arapskim svijetom koji Izrael kao vjeru, naod i državu smatra stranim tkivom među svojim redovima i uzurpatorima Palestinske zemlje. Židovi u Hrvatskoj imaju dugu i bogatu povijest. Njihove zajednice žive u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Zagrebu, Osijeku… Tijekom Drugog svjetskog rata najveći ih je broj stradao u koncentracijskim logorima. Mnogi su Hrvati tada riskirali svoje živote za njihovo spašavanje i zbog toga bili ubrojeni Pravednike među narodima, što je najveće židovsko priznanje za spašavanje pripadnika tog naroda za vrijeme holokausta. U Dubrovniku i Splitu su sinagoge koje potječu iz XVI. stoljeća i među najstarijima su u Europi. Katolici Židove smatraju starijom braćom u vjeri. Predrasude koje su prema njima vladale stvar su tragične prošlosti i odavno su osuđene. Katolička crkva posvetila im je 1997. poseban papinski dokument Shoah - sjećamo se, podsjećajući na žrtve holokausta. Ivan Pavao II u ime Crkve u znakovitom obredu te iste godine pokajao se za sve ono što su kršćani (katolici) ikada zlo učinili Židovima ili bilo kome. Mi kršćani ponosni smo na svoju stariju braću u vjeri - na Židove. |
19.03.2007., ponedjeljak
Islam
Islam je pojam koji u suvremenom svijetu kod većine njegovih neislamskih stanovnika budi asocijacije vezane uz rat, nasilje, terorizam i rigidno nametanje vlastitih stavova. Odakle nam takve ideje i poznajemo li uopće Islam kao vjeru i vjernike (arapski: musliman = vjernik, islam = istina, Allah = Bog) koji tu vjeru prakticiraju? Ili smo i mi žrtve predrasuda i propagande terorista i političakih skupina koje Islam koriste kao paravan za svoje interese i mobiliziranje mladih i naivnih idealista koji se zanose idejama koje s istinskim Islamom nemaju veze.Treba reći da smo mi Hrvati na ovim stranama u zadnjih pet stotina godina Islam imali prilike upoznati kroz ratove s onima koji su bili islamske vjere. Važnop je znati da to nisu bili ratovi protiv islama kao religije, nego ratovi za slobodu, mada nije uvijek bilo lako razdvojiti te motive. Najprije su to bili Turci, a onda je početkom devedesetih godina nesretni hrvatsko-muslimanski sukob u Bosni i Hercegovini bacio dodatnu sjenu na našu sliku Islama. Ekspanzija svjetskog terorizma i moć medija koji kreiraju naše stavove učinili su da Islam promatramo kao potencijalnu prijetnju. Stoga najave o mogućnosti izgradnje džamije u Splitu, o čemu su nedavno pisali neki naši mediji, a na što smo se osvrnuli u Arhangelovom posljednjem postu, izazivaju različite reakcije. Islam je religija nastala usred Arapskog poluotoka, u Mekki, u blizini Crvenoga mora, oko godine 622. kada je Muhamed ustvrdio kako je doživio Božju objavu kasnije zapisanu usvetoj knjizi Kur'anu Časnom. Prema toj objavi Bog je jedan, Svemogući, Milostivi, koji je stvorio svemir i čovjeka, koji svime upravlja i koji je govorio ljudima po prorocima od kojih je zadnji upravo Muhamed, a predzadnji Isus (Essa) iz Nazareta, sin djevičanske majke Mirjam (Marije). Od ljudi taj Bog traži čvrstu vjeru, molitvu i klanjanje pet puta na dan, obrezanje muškaraca, post u mjesecu Ramazanu koji završava svetkovinom Bajrama ,žrtvu jagnjeta na svetkovinu Kurban-Bajrama te, po mogućnosti, barem jedan put u životu hodočašće u Mekku. Nesumnjivo je Islam bio snažan i odlučujući čimbenik u procesu ujedinjavanja arapskih plemena, što je dovelo do stvaranja velikog Arapskog carstva koje se ubrzo nakon Muhamedove smrti proširilo od Gibraltara do obala Perzijskog zaljeva. Čini se da su onodobni arapski vođe u svoje političke ideje itekako znali upregnuti novu vjeru i njene postavke interpretirati na način kako im je najviše odgovaralo. Jasno je da je Muhamed bio pod velikih utjecajem već tada postojećih velikih religija judaizma i kršćanstva iz kojih Islam baštini mnoge sadržaje i mnoge vrijednosti; npr. uzor i praotac vjere Islama je Abraham (Ibrahim), jednako kao i Židovima i kršćanima. Tu je i odredba da svaki Musliman poštuje «narode knjige», tj. baštinike Božje objave: Židove i kršćane. Najvažnije je od svega što ove vjere povezuje vjera u jednoga Boga, Oca svih ljudi. Islam je tako, na jedan način, iznova premišljena židovska i kršćanska vjera uz nove sadržaje arapskog porijekla. Ne želimo konačno reći kako su to iste vjere u potpunosti, ali jasno je kako sve tri vjere imaju jednoga i istoga Boga. Kako ga shvaćaju, to je nešto sasvim drugo. Stoga Katolička crkva Židove naziva starijom, a muslimane mlađom braćom u vjeri. S punim pravom. Povijet, politika i čisto ovozemaljski interesi učinili su svoje. Sukobi oko zemlje, oko svetih mjesta u Palestini, u suvremeno doba oko upravljanja nad naftnim izvorima, terorizam, na nesreću su ponovno u prvi plan stavili religiju: islam. Tako je jedna vjera ponovno zloupotrijebljena za političke, gospodarske i novčane interese. Sukob u suvremenom svijetu nije sukob religija, kakvim bi ga mnogi htjeli vidjeti. To nije niti sukob Istoka i Zapada, niti sukob kršćanstva i islama. Sukob je to starog, neokolonijalnog sustava koji središte moći ima na Zapadu s osviještenim nacionalnim, gospodarskim i političkim centrima toliko iskorištavanog istoka. Henry Kissinger je davno još rekao kako:»Mi ne smijemo dozvoliti da Arapi upravljaju naftom!» Sukob je to u kojemu anglo-američke korporacije nastoje zadržati svoju dominaciju nad gospodarskim, a time i političkim miljeom svijeta. Tko ne vjeruje u ovu tvrdnju, neka već večeras pogleda vijesti i prebroji koliko je danas bilo stradalih u naftom bogatom Iraku… Odgovor Istoka je formiranje svopćeg otpora. To se nastoji ostvariti potičući vjerske osjećaje muslimana diljem svijeta. Jedino obećavajući raj terorističi glavešine mogu iprati mozak mladim ljudima do te mjere da se ovi odluče na samoubilačku terorističku akciju. To je zlouporaba religije. Slična je priča s pojavom militantnog vehabitskog islama u BiH. Bosanski Muslimani oduvijek su bili umjereni suniti i vehabitska struja među njima je osuđena na neuspjeh. Muslimani u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj bili su uvijek dio hrvatskog nacionalnog bića. Sve do 19. stoljeća zapadna se Bosna nazivala Turska Hrvatska. Nakon odlaska etničkih Turaka iz Bosne nakon Prvog svjetskog rata, BiH je, računajući Muslimane, bila zemlja s većinskim hrvatskim stanovništvom. Austro-Ugarska Monarhija je politikom «podijeli pa vladaj» uvjeravala bosansko-hercegovačke Muslimane kako su oni zasebna etnička skupina. Jedanko je tako država kajsera Franje Josipa I von Habsburga uvjeravala dalmatinske Hrvate da su oni Dalmatinski etnik namećući im talijanski jezik kao službeni. Ista je politika vođena i prema Hrvatima u istri, Rijeci i Slavoniji. Između dva svjetska rata velikosrpska je politika nastavila sličnu politiku, kao i Titova Jugoslavija koja je ustavom iz 1974. Muslimane priznala kao zaseban narod. Jedino je za Drugog svjetskog rata najveći dio Muslimana pristao uz hrvatski nacionalni korpus. Proces odvajanja bosansko-hercegovačkih Muslimana od Hrvata okončao je spomenuti hrvatsko-muslimanski sukob u BiH te prevrtljiva politika Zagreba prema njima. Niti kršćani mogu pobjeći od Muslimana, niti Muslimani od kršćana. Razdvajanje vjere od politike put je koji će dovesti o zajedničkog suživota. Prevelika ljubav džamije i politike, kao i crkve i politike, nikada ni kršćanima niti muslimanima nije donijela ništa dobrog. Na koncu: ne moramo se ljubiti, ako već ne možemo, ali se moramo uvažavati i prihvataiti naše razlike koje nas obogaćuju. |
17.03.2007., subota
Vlast vlasnika kafića
Poštivanje temeljnih prava čovjeka jedna je od najvećih tekovina društvenog razvoja u ovih nekoliko tisuća godina naše civlizacije. Pravo na život, na slobodu, na sklapanje braka i obitelj, na posjedovanje, na sigurnost, na zdravstvenu skrb, obrazovanje… Toliko je kvaliteta koje obilježavaju čovjeka i na koje ima neotuđivo, legitimno pravo. Temeljni preduvjet za ostvarivanje tih prava je čovjekova sloboda. Bez slobode sva druga čovjekova prava ne mogu biti ostvarena u punini. Bez slobode čovjek ne bi bio čovjek i stoga je sloboda dar za koji je vrijedno žrtvovati se. Jedno od temeljnih prava čovjeka je pravo na vjersko mišljenje i prakticiranje svojih vjerskih uvjerenja. Čovjek je religiozno biće i kao takav ima pravo živjeti ono što vjeruje. Zatiranje toga prava, što je sustavno provodio komunizam, duboko je ponižavanje čovjekovog dostojanstva. U skladu s ovim pravom, čovjek može i mora i u društvenom životu iskazivati svoje vjersko uvjerenje jer svaka vjera, svaki religijski sustav ima svoju društvenu dimenziju. U tom smislu čovjek ima pravo na karitativne akcije iz vjerskih motiva, pravo na vjerske obrede, na procesije, isticanje simbola svoje vjere, na školovanje djece u vjerskom duhu, na vjerski tisak i elektronske medije i sl. Nismo li, zapravo, svjedoci svega toga u zemljama razvijene demokracije! S druge strane, u zemljama u kojima još vladaju totalitaristički sustavi bilo koje vrste, vlada i vjerska nesnošljivost. Svaki totalitarizam strahuje od mišljenja različitog od onog koji sam zastupa jer mu pluralizam mišljenja stvara oporbu koja ga može lako degradirati. S druge strane, totalitarizam, ako i favorizira neku religiju, onda favorizira njezine društvene strukture kako bi lakše vladao društvom, dok su religijske vrijednosti u tom slučaju u sasvim drugom planu. U takvom sustavu vladaju mizantropi koji isključuju i ugnjetavaju sve koji ne dijele njihova vjerska uvjerenja, podržavani od strane vlasti kojoj služe kao jedan od oslonaca. Takav je primjer u suvremenom svijetu Saudijska Arabija u kojoj su država i radikalni Islam sa svojim šerijatskim pravom međusobno isprepleteni sustavi koji vladaju tom zemljom i pored kojih ne smije postojati ni jedan treći oblik društvenog ili vjerskog mišljenja. Hrvatska se voli hvaliti demokracijom. Pitanje je koliko je demokracija i koliko su vjerske slobode kod nas zaživjele, osobito u lokalnim sredinama. Sloboda podrazumijeva toleranciju, tj. snošljivost, što bi predstavljalo miroljubivo koegzistiranje različitosti među pojedincima i u društvu općenito. To bi značilo imati svoje mišljenje, svoj stav, svoje opredjeljenje i način života koji su u skladu s vlastitom savješću, a koji omogućuju čovjeku pored tebe ostvarivanje njegove različitosti. Ta uvjerenja moraju biti pomirljiva prema drugome. Osnovna je norma svih tih uvjerenja poštivanje dostojanstva čovjeka, njegove naravi, života i integriteta. To je osnov da čovjek može živjeti u slobodi. Sjećamo se ne tako davne prošlosti kada je gradnja vjerskih objekata u Hrvatskoj bila opasna stvar. Crkve su se, kao i objekti drugih religija u vrijeme komunizma kod nas rijetko gradili. Danas, u vrijeme demokracije, crkve rastu posvuda. I dobro je što je tako. S druge strane, moramo imati razumijevanja i za one koji u našoj sredini imaju vjerska uvjerenja drugačija od naših. Islamska zajednica u Splitu nastoji izgraditi džamiju za svoje vjerske potrebe. Izgrađen tako da svojom arhitekturom odgovara splitskom ambijentu i mediteranskoj arhitekturi bio bi taj hram Božji još jedno od mjeta molitve. Katolička crkva uči kako su Muslimani naša mlađa braća u vjeri. Ali, uskogrudna srca među nama digla su svoj glas protiv gradnje spomenutog objekta. Nisu to ni vjerski predstavnici, arhitekti, urbanisti niti umjetnici. Riječ je, gle apsursda, o vlasniku kafića, koji nije iz Splita, niti iz Hrvatske iako ovdje živi. Taj je tip započeo pisati peticiju protiv gradnje spomenutog vjerskog objekta. Kaže kako se on u Bosni borio protiv Turaka! On ne zna kako su bosanski Muslimani porijeklom Hrvati. (Što vam govori prezime Tarika Filipovića!) Po njegovoj bi logici i Mađari bili Avari, Nijemci i Francuzi Franci, Englezi Angli, Španjolci Arapi i sl. Iz tog vlasnika kafića progovara mržnja. Na žalost. Izgleda da je u nas najutjecajnija skupina u društvu vlasnici kafića. To su lokalni budže koji "vedre i oblače" svojim zaselcima i gradićima. Biti Hrvat i katolik im je parola iza koje ne stoji ništa. Pozivaju se na Domovinski rat koji su mahom proveli u Njemačkoj. Mnogi su sudjelovali u mutnim privatizacijama, mnogima su kafići krčme u kojima cvijeta kriminal. Oni po seoskim dernecima žderu janjetinu, piju žesticu i drpaju konobarice, dok im žene doma ispijaju kave i gledaju latinoameričke sapunice uvjereni kako im muževi zarađuju. Slizani s lokalnim vlastima bog su batina svojih komšiluka koje teroriziraju narodnjacima i cajkama koje trešte iz njihovih kafića, dok oni reže protiv najavljenog pa otkazanog koncerta narodne glazbe u Zagrebu. Redovito su u prvim redovima u diskotekama u kojima nastupa Seka Aleksić, Jelena Kareluša, Halid Bešlić i dr. I takvi su se našli određivati hoće li se u Splitu graditi džamija ili ne!? Balkanski primitivci. Jednostavno rečeno; idioti na kvadrat. Jadna li je zemlja koja trpi njihov jaram. |
16.03.2007., petak
Prenemaganje
Ima jedan tip ljudi koji svojim ponašanjem iziritiraju i najstrpljivije svece. To su ljudi koji se u svemu prenemažu. Uopće ne znam je li riječ "prenemagati (se)" književna ili ne, ali drugu riječ za opisati ponašanje ljudi o kojima govorimo teško je naći. Svijet je prepun ljudi koji se prenemažu. Arhangel ih ne podnosi. To je tip ljudi koji nemaju konkretnog odgovora ni na jedno pitanje. Oni se nećkaju na spomen bilo kojeg prijedloga, nisu spremni prihvatiti ni jedan savjet, sugestiju ili prijedlog. Bilo koja zamolba njima upućena nailazi na kolutanje zjenicama očiju, neobično istezanje vratom, mahanje glavom, odgovaraju na vašu zamolbu svime osim onim što trebaju odgovoriti; naime, s DA ili NE. U ljudi koji se prenemažu odgovori ne postoje. Jeste li zamijetili kako kod takvih ljudi ne postoji niti spremnost saslušati vas. Oni jednostavno svojom nezainteresiranošću pokazuju svima oko sebe kako im svijet i ljudi koji ih okružuju ne predstavljaju puno. Oni su svijet za sebe dovoljan, svijet u koji drugi bivaju prepušteni samo onda kad im zatrebaju. Inače za njih kao da ne postoje. U ljude koji se prenemažu čovjek ne može imati povjerenja niti se u njih pouzdati. Bilo koji zadatak njima povjeriti znači dobrano riskirati. Ako ste bili dovoljno naivni i takvom tipu ljudi bilo što povjerili učiniti, možete očekivati da zadatak neće ispuniti. I ne samo to; na vaš upit i čuđenje zbog čega nisu obavili ono što ste od njih očekivali, non šalantno će vam odgovoriti kako se vi tako s njima uopće niste dogovorili! I to će sve izreći s takvom mirnoćom i nezaintersiranošću kao da se to njih ne tiče, ma o koliko god se ozbiljnoj stvari radilo. Oni zapravo zadatak koji ste im povjerili ionako nisu namjeravali izvršiti i vaše nastojanje su otklonili prividnim pristajanjem učiniti za vas ono što ste ih pokušavali zamoliti da učine, ma koliko god to vama bilo važno. Zato, od ljudi koji se uvijek prenemažu ne tražite usluge bilo koje vrste jer, budite svjesni; sami ćete traženi zadatak morati napraviti!Ljudi koji se premenažu uglavnom gledaju svoje male, sebične interese. A i za njih se neće puno potruditi. Oni su zapravo bonivani koji nastoje da im dan prođe u miru i vlastitoj ugodnosti, a ostalima, kako se svidi. Stoga im vi niste prijatelj već samo zabava u trenucima kad im je dosadno i kad u svojem malom, uskogrudnom svijetu nemaju štogod drugog što bi ih zabavilo. Oni su zapravo ljudi koji uglavnom gledaju sebe i za živote drugih ne mare. Nema šanse da bi oni «podmetnuli leđa» za druge, da bi se sjetili drugima učiniti barem malu, simboličnu gestu prijateljstva i prijateljske ljubavi. Oni vam se prvi nikad neće sjetiti čestitati blagdane, nikad se neće sjetiti častitati vam rođendan, a kad ih takvom prigodom i pozovete na neku zabavu neće vam donijeti poklona, pravdajući se kako su zaboravili ili kako nisu stigli ništa vam kupiti. Istina je da se nisu htjeli sjetiti ništa vam kupiti jer u njihovim uskim grudima i malim srcima nema svijesti o potrebi činjenja dobra drugima jer se za to treba potruditi, barem malo podmetnuti leđa, a tako nisu u stanju takvo što učiniti. Oni se nikada neće sjetiti pozvati vas na piće, nečim vas počastiti ili vas barem pitati za zdravlje. Oni, zapravo, uvijek gledaju sebe i iz perspektive vlastitog komoditeta kojeg se neće nikada odreći da bi vama učinili uslugu. Ljudi koji se prenemažu i vlastite obveze obavljaju u zadnji trenutak, površno i linijom manjeg otpora. Oni s nikad neće potruditi i dati sve od sebe jer i to traži zalaganje, trud koji nikada nisu htjeli niti znali upotrijebiti. Zbog toga će se nezainteresirano i paušalno pravdati sebi i drugima i zbog čega će im uvijek neki drugi, pa i vi, biti krivi. Ljudi koji se prenemažu. Kojeg li križa onima koji su prisiljeni s njima imati posla! |
13.03.2007., utorak
Blago meni!
Neodgovornost je ono što karakterizira, među ostalim, našu društvenu svakodnevicu. Neodgovorno ponašanje očituje se u međuljudskim odnosima općenito, na poseban način u obitelji, na radnom mjestu, u školi, fakultetu, vojsci… Nestalo je osjećaja za nešto što bismo mogli nazvati zajedničkim, općim vrijednostima koje bi svi trebali čuvati kako bi nam život svima bio ljepši, lakši i sigurniji. Međutim…U brodogradilištu u Splitu dio članova Uprave potpisao je po brodogradilište štetne ugovore koji su tim istim potpisnicima na privatne račune donijeli milijune dolara. To što su oštetili brodogradilište i time egzistenciju stotina radnika, njihovih obitelji te od poreznih obveznika isisali novac za sanaciju tvrtke; njih nije (bilo) briga. Kroz kanalizaciju «Karlovačke pivovare» ispušten je ugljični dioksid (CO), vrlo otrovan plin. To što je takav postupak nedozvoljen i opasan, te je stajao zdravlja (i vjerojatno života) susjeda spomenute tvornice, glavešine u istoj tvrtki nije (bilo) osobito briga. Sada kada su neki od njih privedeni, međusobno se optužuju tražeći prikladno žrtveno jagnje. Da nesretni čovjek iz tvorničkog susjedstva nije stradao, za nedozvoljno ispuštanje otrova nitko ne bi znao… A otrov bi i dalje bio ispuštan, ispuštan, ispuštan… U jednoj osnovnoj školi u Splitu slomljena je ruka jednom učeniku. Za to nedjelo nitko nije sankcioniran. Kad vam, nedajbože, dijete iz škole dođe polomljeno, ne očekujte reakciju od ravnatelja škole. Takve nije briga za vaše dijete. Njih je briga samo za njihove plaće i fotelje. Prelijepe plaže u uvalama pored Makarske zaispane su kamionima i kamionima kamena i zemlje s gradilišta u zaleđu Biokova. Novinari su prvi dan vijest donijeli, a sada svi šute. Nikoga nije briga. A gluposti koje izvode naši političari. Eh, to je priča za Markove konake, kako narod kaže, jer tu materijala ima za tisuće stranica koje tek treba napisati netko dovoljno smion ili lud ko' kupus… A o pronevjerama novca sakupljanog za obranu Hrvatske koji je završio na privatnim računima, i zbog kojeg hrvatski branitelji nisu na vrijeme mogli dobiti prikladno oružje i opremu... Koliko li je nevinih života stradalo jer pomoć u oružju i opremi nije nikada stigla... A mogla je i trebala je! Za kraj obrada pjesme posvećena jednom velikom hrvatskom «domoljubu» i bivšem generalu koji sada vjerojatno odmara uživajući u ljepotama Kariba zahvaljujući pronevjeri novca i dragulja namijenjenih obrani Hrvatske u Domovinskom ratu… Dija - dija, dijamante, uzeo sam ljudi za se Da mi moju vilu krase, da ih stavljam na se! Dija - dija, dijamante drpio sam da se spase, Jer ja mislim samo na se jer sam vel'ko prase! Dija - dija, dijamante ima lopov prve klase, Da uživa i da pliva, da ih troši samo na se! Dija - dija, dijamante skupio sam ja bez muke, Da ih prodam, da uživam, i od sveg' da perem ruke! Dija - dija, dijamante moje drage i bez mane, Za svoj luksuz da ih prodam i da kradem Bogu dane! |
10.03.2007., subota
Nek' se pojedinci bogate, ostali; crknite!
Ekološki incidenti koji se događaju u našoj sredini sve su češća pojava. To jasno govori o vrlo niskoj razini svijesti naših sugrađana o potrebi očuvanja prirode, o potrebi očuvanja ekološke ravnoteže na planetu Zemlji koji je naš jedini dom u svemiru. Nerazuman odnos prema okolišu posljedica je naše bahatosti i želje za što bržim nagomilavanjem dobara, želje za našim komforom, luksuzom i zadovoljenjem želja bez obzira na druge i na svijet oko sebe; plod je to želje za brzom i lakom zaradom.Kaotične prilike kroz koje prolazi naše društvo zadnjih desetljeća odrazile su se i na prirodu koja nas okružuje. Pojedini moćnici, njihove grupacije i strukture kojima su se okružili omogućuju im gospodarenje ne samo prirodom, nego, na žalost, i našim zdravljem i našim životima. Truli pravosudni sustav, dostojan karikature tipa stripa Alan Ford, omogućuje uništavanje okoliša bez straha da će počinitelj biti kažnjen. Zakoni postoje, ali se zakona ne drži nitko. Karikature od sudaca spise o krivičnim (ne)djelima drže dovoljno dugo u ladicama da ih i miševi izglođu, a kamo li da bi se sudski postupak protiv prekršitelja zakona o uništavanju prirode pokrenuo! Zoran primjer takve nebrige za okoliš i zdravlje ljudi je trovanje stanovnika okoline Karlovačke pivovare koji se otrovao amonijakom ispuštenim iz iste pivovare zbog nebrige! Taj je slučaj alarmirao novinare da donesu vijest kako je u luci Ploče uskladišteno tone i tone amonijaka u polutrulim kontejnerima. Vlasnik tog amonijaka, inače otpadnog, nedostupan je vlastima, ali mu je dostupno pet milijuna dolara koje je dobio od jedne nizozemske tvrtke kojoj je ustupio svoj skladišni prostor u spomenutoj luci na jugu Hrvatske. Ne želimo ni pomišljati što bi se dogodilo kada bi tako loše uskladišteni amonijak procurio… Najsvježiji primjer dolazi nam iz Makarske. Tamo je netko odavna bacio oko na rajske šljunčane plaže kojima taj grad obiluje. Najvjerojatnije u želji da se domogne tih neprocjenjivih nekretnina, taj je netko isposlovao nasipanje zaleđa jedne od tih plaža otpadnim kamenjem s gradilišta autoceste u zaleđu Biokova. Time se očito htjelo pretvoriti taj ambijent iz turističkog u građevinski na kojem bi se, s obzirom na idealan položaj, masno zaradilo. A što je tek sa uništavanjem prirode (i zdravlja i života ljudi) u slučajevima za koje šira javnost nikada nije saznala!? Da je prije desetak godina u Neretvu ispušteno desetke tona mazuta koji je onečistio najveći dio delte ove rijeke. Kataklizmički su izgledale njene zacrnjene obale i u mazutu uginule ptice. Za taj incident nitko nije odgovarao. Kandidat za krivca je tvornica Aluminija u Mostaru koja već desetljećima truje tu rijeku. Ne treba ni spominjati da će se delta Neretve pretvoriti u slanu pustinju ukoliko se obistine najave o gradnji još jedne hidroelektrane na Neretvi u Hercegovini! Pitanja splitkih odlagališta smeća Karepovac, kamenoloma iznad rijeke Jadro (koja napaja Split i Solin) te tupinoloma iznad Solina primjeri su krajnje bahatosti i nebrige vlasti za prirodu, za život i zdravlje vlastitog naroda. Sveti Kajo, zapadni dio Solina, ima najzagađeniji zrak u Dalmaciji zbog kopanja tla (tupine za potrebe tvornice cementa) u podnožju Kozjaka, brda iznad grada. Kopanje tupine stvara oblake vrlo sitne prašine koja se polako ali sigurno taloži u plućima i dišnim putovima stanovnika Solina. Ne treba ni spominjati kako kataklizmički izgleda raskopano spomenuto brdo. Porozan kraški teren desetljećima upija otrove koje kiše ispiru sa deponija Karepovac. Sav taj otrov konačno dospijeva u podzemne vode koje prije ili kasnije koristimo. Ispušni plinovi rafinerije nafte u Sisku svakodnevnica su stanovnika toga grada, grada s najviše oboljelih od karcinoma po glavi stanovnika u Hrvatskoj. Odmah do Siska ovaj tužan rekord drži područje doline Neretve… Nova je vijest kako je sanitarna komisija jednoj Plivinoj tvornici dopustila ispuštanje kemikalija u obližnji potočić. O Bože, koje li ironije! Dok Ministarstvo zaštite okoliša i njegovi zaposlenici primaju masne plaće iz poreza građana, kojima to isto ministarstvo ruši mukom sagrađene kuće, ta ista državna institucija ni prstom ne bi maknula da se spriječi trovanje tih istih hrvatskih građana. Zbog ekoloških incidenata u svijetu padaju vlade i vode se slavni sudski procesi te izriču drastične kazne. U Hrvatskoj, naprotiv, svatko radi što ga volja. Važno je obogatiti se, a vi Hrvati; crnite; tko vas… |
07.03.2007., srijeda
Ikone - poruke vječnosti 1
Ikone. Slike na prvi pogled kao da su rađene rukom nevještog školarca na nekom od satova likovnog odgoja, školarca koji pokušava vjerno dočarati ljudski lik pa mu oči djetinje crta prevelikima, nos predugačkim, a ruke nesrazmjerne duljine i položaja krajnje neprirodnog. Ikone, slike s kojih nas prodornim pogledom širokih zjenica promatraju Krist, Bogorodica i sveci nama čudnih i egzotičnih imena. Ikone, slike bez suvišnih detalja, prividno bez osjećaja za dubinu, za odnos bliže-dalje, slike prividno bez likovne perspektive ili s perspektivom neobičnih odnosa u kojima ono udaljenije biva u jednakim dimenzijama prikazano kao ono što je u prvom planu. Na ikonama kao da je sve u prvom planu i kao da sporednog nema. Ikonopisac kao da se posvađao s logikom nama bližeg slikarstva; onog fotografski preciznog i matematički točnog u kojem svi odnosi odgovaraju onima u prirodi.Svete ikone. Što je to?Ikone su «Odsjaj vječnosti i slave Svemogućega», reče jedan ikonopisac. Riječ je o rukom rađenim slikama kršćanske provenijencije, posebnima ne samo po svojem likovnom sadržaju, već i po načinu izrade i religioznom značenju koje imaju. Kršćanstvo je od svojih začetaka blagonaklono gledalo na likovno prikazivanje Krista/Boga, Bogorodice, anđela, svetih ili biblijskih prizora, budući da je sam Bog uzeo ljudsko tijelo utjelovivši se u Isusu iz Nazareta i tako vidljivo postao dostupan svima koji su ga s vjerom prihvaćali. Obnovivši tako svetost i dostojanstvo ljudskog tijela, prirodno je da se takvo tijelo može i likovno prikazivati. To ne znači da je likovni prikaz Božji ujedno i Bog sam. To je tek slika koja upućuje na Onog koga prikazuje, različitog od slike same. Stoga u kršćanstvu ne može biti riječi o idolopoklonstvu. Dok živimo u prostorno-vremenskoj protežnosti i duhovne si stvarnosti moramo tako prikazivati kako bi naša precepcija omogućila našem razumu da bolje shvati prikazane duhovne stvarnosti. Iz istog nam je razloga npr. i cvijet simbol ljepote, stisak ruku simbol pozdrava, srce simbol ljubavi… Čovjek je, jednostavno rečeno, simboličko biće. U prvim stoljećima kršćanstva među likovnim prikazima zastupljeniji su bili oni koji su prikazivali same simbole (riba, sidro, kristogram…) jer je u poganskom okruženju likovni prikaz Krista ili svetaca bio u opsanosti da bude shvaćen poput poganskog idola. Osim toga, kršćanstvo do 313. godine bijaše nedozvoljena religija pa se likovni program morao prilagođavati jeziku koji nije smio biti transparentan. Zbog toga se grafički simboli bili način prepoznavanja kršćana s obzirom da su im jamčili sigurnost. Nakon što je kršćanstvo zadobilo slobodu ispovijedanja, likovni prikazi Krista, Bogorodice i svetaca se množe i obogaćuju. Do 13. stoljeća ovi su prizori obilježeni ikonografskim stilom i na europskom Istoku, kao i na Zapadu. Riječ je o klasničnom ikonopisanju. Tek europska gotika na Zapadu raskida sa klasičnim ikonografskim kanonima i otvara put realističnom prikazu koji slikaru omogućuje umjetničku slobodu. To će u renesansi (16. st.) dovesti do fotografski vjernog likovnog prikaza, kao i do razvoja svjetovne likovne umjetnosti koju baštinimo do danas. Kršćanski je Istok ostao vjeran tradicionalnom ikonopisanju sakralnih motiva. Nakana ikone u vjerniku je pobuditi osjećaj svetog udivljenja, dok sakralna umjetnost kasnijih stilova europskog Zapada u promatraču želi pobuditi osjećaj estetskog užitka koji čovjeka ostavlja na taj razini, dok osjećaj svetog udivljenja koji budi promatranje ikone za cilj ima uzdići duh promatrača k Bogu. Ikona komunicira s promatračem. Ona je aktivna. Pogled lika na ikoni prikazanog je prodoran, on prodire u dušu promatrača, fiksira svoj pogled ukrštavajući ga s promatračevim pogledom iz kojeg god kuta ikonu promatrao. Zato je pred ikonom gotovo nemoguće ostati ravnodušan, ona provocira, postavlja pitanje, komunicira s gledateljem uvodeći ga u jedan odnos ne sa slikom kao takvom, nego s Bogom do kojeg želi dovesti. Zlatna pozadina ikone upravo predstavlja nebeski ambijent iz kojeg je lik na ikoni prikazan upravo «došao» na sliku, otvorivši time «vrata» iz nebeskog u ovaj, u naš svijet. Tako ikona postaje «vrata» između Božjeg i ljudskog svijeta, prodor vječnosti u naše vrijeme. Za razliku od ikone, slike kasnijih stilova, i kad je riječ o sakralnim motivima, ostaju pasivne, one donose priču koju žele ispripovijediti i na nama ostaje prepoznavati što je autor slikom želio postići, dok sama slika ne komunicira sebe, već autora. Iz ove razlike biva jasno zbog čega su ikone tipološki gotovo identične i za malo koju znamo autora, dok npr. ne govorimo samo o Posljednjoj večeri, već o Da Vincijevoj Posljednjoj večeri, ne govorimo o Posljednjem sudu, već o Michelangelovom Posljednjem sudu i sl. (nastavlja se…) |
06.03.2007., utorak
Arhangelikone.blog.hr
|
Dragi blog prijatelji. Vaš Arhangel je odlučio s vama podijeliti radost plodova jednog hobija kojim se povremeno bavi. Zbog toga je stvoren blog-blizanac arhangel.blog.hr-a koji se zove Ikone Arhangela. Novi je blog u fazi izrade i njegove prve sadržaje već možete vidjeti i komentirati. Budući da su ovo tek počeci Ikona Arhangela možda je njegov sadržaj skroman, ali vremenom će se obogatiti i tekstovima i foto sadržajem... O svemu više naknadno na novom blogu. Svima od srca hvala. ARHANGELIKONE.BLOG.HR JE ROĐEN!!! |
02.03.2007., petak
Strah i drhtanje
Lora. Ime je to s kojim su povezane, na žalost, mnoge kontroverze. Ime je to od kojeg se mnogima ledi krv u žilama, ime koje mnogi izbjegavaju spominjati jer se na njega nadovezuje asocijacija ni malo veselog značenja; mučenje, ubijanje, zločin. Podsjetimo: Lora je između 1992. i 1996., među ostalim, služila i kao vojni zatvor u kojem su pritvarani ratni zarobljenici, ali ne samo oni, nego i civili… Zbog čega su zatvarani i što im se tamo događalo… Možda pravu istinu nećemo nikada saznati…Državna je televizija prije par dana u udarnom večernjem terminu prikazala dokumentarni film autora Nenada Puhovskog koji je obrađivao temu splitske vojarne Lore i zločina koji su se tamo nedvojbeno dogodili u ljeto ratne godine 1992. Poslije prikazivanja dokumentarca uslijedila je rasprava u studiju koju je vodio novinar Aleksandar Stanković, a u kojoj su sudjelovali novinari, političari, branitelji, autor dokumentarca te dvojica bivših zatočenika Lore koji su u raspravi sudjelovali putem video veze iz Beograda. Spomenuti dokumentarac «Lora - svjedočanstva» sniman je tijekom godine 2004. Mora se priznati da je prilično suhoparan i podsjeća na traku s nizom prizora skinutih iz raznih emisija i priloga. Ipak, sve to ne umanjuje njegovu intrigantnost, u čemu podsjeća na dokumentarac «Oluja nad Krajinom» koji smo imali prilike vidjeti prije nekoliko godina, a koji je bio podigao podosta medijske prašine. U raspravi nakon prikazanog dokumentarnog filma malo je toga pametnog rečeno. Svi su istinu navlačili na svoju stranu, a situacija je u jednom trenutku voditelju gotovo izmaknula kontroli skoro se pretvorivši u svađu, viku i prepucavanje bez ikakvog smisla. Nitko ne sumnja da su se u vojnom zatvoru Lora događale stvari koje ne služe na ponos ni vojsci, ni državi, ni narodu. Međutim, jasno treba istaknuti kako su zločini; zatvaranja, maltretiranja, mučenja, ubojstva, koji su se tamo dogodili plod samovolje nastranih umova koji su tamo službovali, a ne plod nekakve smišljene i upravljane politike prema zatvorenicima. U tom smislu bi bilo zločin govoriti o nekakvoj generalnoj krivnji Hrvata za ono što se tamo dogodilo srpskim zatvorenicima. Zločine u Lori počinili su pojedinci udruženi u zločinačke klike. U vihoru rata nije bilo moguće, a ponegdje je nedostajalo i političke volje, da se samovolji lokalnih silnika stane na kraj. U sitauciji rata i prilika u kojima je svatko bio naoružan do zuba nije bilo uputno miješati se u ono što u Lori radi tadašnja vojna policija, odnosno neki njeni članovi. Stoga krivnju za zločine snose upravo ti i takvi pojedinci, a ne čitava časna Hrvatska vojska i njena policija. Ako su zločini počinjeni u Lori, jasno je da odgovornost snose oni koji su tamo radili i koji su Lorom zapovijedali. Ne možemo se praviti ludi i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo ili kao da se ne zna tko je zatvorenike mučio i ubijao. Pitanje je kako dokazati i kome dokazati krivnju: čistačicama? Stražarima? Kuharima? Zapovjednicima? Službenicima? Tu na scenu stupa trulo hrvatsko pravosuđe u ovom slučaju utjelovljeno u liku i (ne)djelu suca Slavka Lozine koji je vodio prvo suđenje optuženima za zločine u Lori. Kako je taj čovjek vodio to suđenje slikovito se vidjelo u njegovom toleriranju navijačke atmosfere u sudnici, neosiguravanja zaštite ključnim svjedocima iz Srbije, kao i njegovoj vidnoj aroganciji tijekom televizijske rasprave, a osobito u ignoriranju svjedoka u emisiju uključenih video vezom iz Beograda. Možda taj čovjek i raspolaže pravnim argumentima da je sudski postupak vodio u skladu sa zakonom, ali činjenice o njegovom ponašanju i potezima za vrijeme suđenja iziritirale bi i Majku Tereziju. Kao da je htio svima pokazati da pravnici zaista nisu ljudi. Ili nas sve drži za idiote. Svaki čovjek koji ima i malo ljudskosti i poštena obraza bio bi se povukao iz tog suđenja i prepustio njegovo vođenje nekom tko bi to puno profesionalnije odradio. Ovako je dozvolio da se to suđenje pretvori u farsu, što je možda oslobodilo optuženike, ali je optužilo Hrvatsku. Tako je krivica nekolicine sadista pala na Hrvatsku vojsku, na Hrvatsku državu, na Hrvatski narod. A to je do neba vapijuća nepravda. Političari velikih apetita i obraza debelog poput đona od opanka, duboka džepa i uska srca u raspravi su bili utjelovljeni u karikaturi od Zdravka Tomca. Taj je čovjek najprije bio član SDP-a. Sada bi htio biti veći Hrvat od Starčevića i Jelačića bana pa ultimativno proziva svakog tko ukazuje na zločine počinjene s hrvatske strane da se ispriča, bez obzira na (ne)argumentiranost tvrdnji. Time samo svjedoči svoju političku kratkovidnost, što ne čudi, jer je taj lik bio potpredsjednik vlade u vrijeme kad su se spomenuti zločini dogodili. Novinar Jović, sudionik rasprave, kao da je s kruške pao. Taj u svemu vidi protuhrvatsku urotu; od baba s tržnice do tsunamija. Stoga svaka njegova tvrdnja podsjeća na hladnoratovskog senatora McChartyja koji je u svima i svakom vidio komuniste i sovjetske špijune. Jović je samo drugo pakiranje istog sadržaja. Mile Dedaković Jastreb pokušao je ukazati na stradanja zatočenika srpskih koncentracijskih logora, osobito na stradanja njegovih Vukovaraca. Naravna stvar da se do zemlje klanjamo tim časnim žrtvama, ali, Mile dragi, to nije bila tema emisije niti zločine u Lori možemo opravdavati vukovarskom tragedijom. U tom bismo se slučaju pristali izjednačavati s agresorom. Što o svemu reći. Spomenuta emisija ima svojih manjkavosti. Njena je prava vrijednost što je ponovno potaknula pitanje jednog nekažnjenog zločina i naše suočavanje s istinom. Jedanko tako, prevažno je razdvojiti poimanje časnog i legitimnog Domovinskog rata od pojedinaca i grupa koji su rat koristili za vlastito, bolesno sadističko iživljavanje, a sada tako rado pokušavaju vlastitu krivicu svaliti na leđa svih nas Hrvata. Uostalom, ako su pravedni, zbog čega su pobjegli pred najavu ponovljenog suđenja!? Zašto im npr. bl. Alojzije Stepinac nije uzor koji je, nevin i pravedan, pristao biti zatvoren i izići na suđenje kojemu se unaprijed znao rezultat! Blaženi je Alojzije bio nevin i hrabar; njegov život, postupci i smrt o tome svjedoče. A optuženi za Loru!? Zašto se sada skrivaju? |
01.03.2007., četvrtak
Maćeha Pravda
Međunarodna je zajednica situaciju u ovom dijelu Europe uvijek bila sklona promatrati kao uzavreli kotao u kojem se kolju neka tamo primitivna balkanska plemena. U cijelom tom kupusu važno joj je bilo sačuvati status quo u kojem bi zemlja najjačeg plemena, Srbija, pacificirala Balkan uvijek učinkovitom metodom; krvlju i oružjem. Povijest dvadesetog stoljeća to je nedvojbeno pokazala.Ista ta međunarodna zajednica, kojoj je UN samo paravan, pravdu je na ovim prostorima krojila u odnosu na strateške interese tradicionalnih europskih hegemona: Velike Britanije, Franscuske i Italije. Povremeni upliv u te interese imale su Rusija i Sjedinjene Američke Države, ali one su u svemu tome prije bile balast koji je donosio prevagu na jednu ili drugu stranu, a ne ključni čimbenici. Naravno, cijena interesa velike europske trojke na ovim je prostorima plaćena krvlju tolikih nevinih. Načela međunarodnog prava i mirotvorstva, koja predstavlja organizacija UN, u tom je kontekstu mrtvo slovo na papiru. U ratovima nakon raspada negdašnje SFR Jugoslavije politika koju je na ovim stranama vodila međunarodna zajednica bila je obilježena starim prokušanim, perfidnim rješenjima; (do)pusti najjačemu (čitaj; velikosrpskoj politici, uosobljenoj u liku i djelu Slobodana Miloševića) da silom "pacificira" nemirna balkanska "plemena". Međutim, obespravljeni narodi nekadašnje Jugoslavije ovaj put su vlastitu sudbinu uzeli u svoje ruke i vlastitim životima izborili vlastitu slobodu. Naravno, ista je međunarodna zajednica uvođenjem sankcija na uvoz oružja nastojala onemogućiti žrtvama postizavanje toliko žuđene slobode. Imperijalna je politika Beograda slomila zube. Ceh takve politike platili su narodi na ovim područjima, među njima na osobit način i sam Srpski narod koji se dao ujarmiti u kola velikosrpskog fašizma. To ga je koštalo nebrojenih života, razorenih obitelji i svođenja Srbije na nekadašnji Beogradski pašaluk iz osmanlijskih vremena. S druge strane, borba za slobodu i licemjerna politika međunarodne zajednice nesrpskim su narodima bivše Jugoslavije donijele ogromne ljudske žrtve i materijalna razaranja. Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci platili su visoku cijenu za svoju slobodu. I vrijedilo je. Ne treba zaboraviti da je za tako velika ljudska i materijalna stradanja sukrivac i međunarodna zajednica, jednako kao što je to i politička vrhuška u Beogradu. Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica, Bjeljina i niz drugih tragedija bile bi spriječene da nije bilo međunarodne zajednice koja je stajala skrštenih ruku dok su četnici slavili svoj krvavi pir na spomenutim stratištima, a istovremeno nije dopuštala da se žrtve brane, što je legitimno i Bogom dano pravo svake žrtve. Sada međunarodna zajednica nastavlja svoju bijednu politiku. Najprije je sankcionirala tzv. Republiku Srpsku, kvazidržavnu tvorevinu nastalu u Bosni na krvi Hrvata i Bošnjaka. Takav je potez jednako sulud i licemjeran kao da je nakon Drugog svjetskog rata priznata Quislingova vlast u Norveškoj, ili banana-države poput nacističke Slovačke, Mađarske, Mandžukua i sl. Republika Srpska počiva na kostima pobijenih nesrba. K tome je i tzv. Međunarodni sud pravde u Haagu donio presudu kojom se genocidnom politikom u ratu u Bosni naziva samo pokolj u Srebrenici. Po tome ispada da je tamo zaista pobijeno oko 8000 ljudi, ali, eto, ne zna se tko je to učinio jer, kako rekoše, nema dokaza da je takvo što zapovijeđeno iz Beograda! Licemjerju ovakve presude nema se što dodati! Takva je presuda ravna izjavi kako je u konc-logorima u Drugom svjetskom ratu stradalo oko 6 milijuna ljudi, ali da to nema veze s Hitlerovom politikom! Potpuno je jasno da međunarodnu «pravdu» kroje velike svjetske sile i da su tzv. sudovi samo u službi te politike, kao što je to bila i misija UN-a u Bosni i Hercegovini koja je skrštenih ruku promatrala klanje u Sarajevu, Srebrenici i sl. Notorni promašaji svjetske politike u sukobu na tlu ex. SFRJ sada su i pravno sankcionirani. Time je međunarodna politika, nakon što je tolike Hrvate i Bošnjake poslala u smrt, gentelmenski urinirala po njihovim grobovima, a ucviljene majke ostavila da i dalje jecaju za svojima kojih više nema… Žrtvama Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Sarajeva, Srebrenice… Bez obzira što o vama i protiv vas svjetski političari rekli, vi ćete uvijek ostati sjajne zvijezde u srcima Hrabrih. Sva sila moćnika, njihovih sudova i medija neće s povijesne scene i iz naših sjećanja izbrisati svetu uspomenu na vas i na vaše nevino stradanje. Počivajte u krilu Svevišnjega prateći naše korake svojom molitvom dok se jednom i mi ne pridružimo vašem časnom zboru, u mjestu gdje je život, radost i pravda bez kraja. Svijet i njegova politika nije vam dao pravdu, ali mi znamo i vidimo; Pravednici – to ste vi. Svijet, prijetvornost i slava njegova će umnuti, vaša pravednost ostaje. Počivajte u miru. |