Arhangel
07.03.2007., srijeda
Ikone - poruke vječnosti 1
Ikone. Slike na prvi pogled kao da su rađene rukom nevještog školarca na nekom od satova likovnog odgoja, školarca koji pokušava vjerno dočarati ljudski lik pa mu oči djetinje crta prevelikima, nos predugačkim, a ruke nesrazmjerne duljine i položaja krajnje neprirodnog. Ikone, slike s kojih nas prodornim pogledom širokih zjenica promatraju Krist, Bogorodica i sveci nama čudnih i egzotičnih imena. Ikone, slike bez suvišnih detalja, prividno bez osjećaja za dubinu, za odnos bliže-dalje, slike prividno bez likovne perspektive ili s perspektivom neobičnih odnosa u kojima ono udaljenije biva u jednakim dimenzijama prikazano kao ono što je u prvom planu. Na ikonama kao da je sve u prvom planu i kao da sporednog nema. Ikonopisac kao da se posvađao s logikom nama bližeg slikarstva; onog fotografski preciznog i matematički točnog u kojem svi odnosi odgovaraju onima u prirodi.Svete ikone. Što je to?Ikone su «Odsjaj vječnosti i slave Svemogućega», reče jedan ikonopisac. Riječ je o rukom rađenim slikama kršćanske provenijencije, posebnima ne samo po svojem likovnom sadržaju, već i po načinu izrade i religioznom značenju koje imaju. Kršćanstvo je od svojih začetaka blagonaklono gledalo na likovno prikazivanje Krista/Boga, Bogorodice, anđela, svetih ili biblijskih prizora, budući da je sam Bog uzeo ljudsko tijelo utjelovivši se u Isusu iz Nazareta i tako vidljivo postao dostupan svima koji su ga s vjerom prihvaćali. Obnovivši tako svetost i dostojanstvo ljudskog tijela, prirodno je da se takvo tijelo može i likovno prikazivati. To ne znači da je likovni prikaz Božji ujedno i Bog sam. To je tek slika koja upućuje na Onog koga prikazuje, različitog od slike same. Stoga u kršćanstvu ne može biti riječi o idolopoklonstvu. Dok živimo u prostorno-vremenskoj protežnosti i duhovne si stvarnosti moramo tako prikazivati kako bi naša precepcija omogućila našem razumu da bolje shvati prikazane duhovne stvarnosti. Iz istog nam je razloga npr. i cvijet simbol ljepote, stisak ruku simbol pozdrava, srce simbol ljubavi… Čovjek je, jednostavno rečeno, simboličko biće. U prvim stoljećima kršćanstva među likovnim prikazima zastupljeniji su bili oni koji su prikazivali same simbole (riba, sidro, kristogram…) jer je u poganskom okruženju likovni prikaz Krista ili svetaca bio u opsanosti da bude shvaćen poput poganskog idola. Osim toga, kršćanstvo do 313. godine bijaše nedozvoljena religija pa se likovni program morao prilagođavati jeziku koji nije smio biti transparentan. Zbog toga se grafički simboli bili način prepoznavanja kršćana s obzirom da su im jamčili sigurnost. Nakon što je kršćanstvo zadobilo slobodu ispovijedanja, likovni prikazi Krista, Bogorodice i svetaca se množe i obogaćuju. Do 13. stoljeća ovi su prizori obilježeni ikonografskim stilom i na europskom Istoku, kao i na Zapadu. Riječ je o klasničnom ikonopisanju. Tek europska gotika na Zapadu raskida sa klasičnim ikonografskim kanonima i otvara put realističnom prikazu koji slikaru omogućuje umjetničku slobodu. To će u renesansi (16. st.) dovesti do fotografski vjernog likovnog prikaza, kao i do razvoja svjetovne likovne umjetnosti koju baštinimo do danas. Kršćanski je Istok ostao vjeran tradicionalnom ikonopisanju sakralnih motiva. Nakana ikone u vjerniku je pobuditi osjećaj svetog udivljenja, dok sakralna umjetnost kasnijih stilova europskog Zapada u promatraču želi pobuditi osjećaj estetskog užitka koji čovjeka ostavlja na taj razini, dok osjećaj svetog udivljenja koji budi promatranje ikone za cilj ima uzdići duh promatrača k Bogu. Ikona komunicira s promatračem. Ona je aktivna. Pogled lika na ikoni prikazanog je prodoran, on prodire u dušu promatrača, fiksira svoj pogled ukrštavajući ga s promatračevim pogledom iz kojeg god kuta ikonu promatrao. Zato je pred ikonom gotovo nemoguće ostati ravnodušan, ona provocira, postavlja pitanje, komunicira s gledateljem uvodeći ga u jedan odnos ne sa slikom kao takvom, nego s Bogom do kojeg želi dovesti. Zlatna pozadina ikone upravo predstavlja nebeski ambijent iz kojeg je lik na ikoni prikazan upravo «došao» na sliku, otvorivši time «vrata» iz nebeskog u ovaj, u naš svijet. Tako ikona postaje «vrata» između Božjeg i ljudskog svijeta, prodor vječnosti u naše vrijeme. Za razliku od ikone, slike kasnijih stilova, i kad je riječ o sakralnim motivima, ostaju pasivne, one donose priču koju žele ispripovijediti i na nama ostaje prepoznavati što je autor slikom želio postići, dok sama slika ne komunicira sebe, već autora. Iz ove razlike biva jasno zbog čega su ikone tipološki gotovo identične i za malo koju znamo autora, dok npr. ne govorimo samo o Posljednjoj večeri, već o Da Vincijevoj Posljednjoj večeri, ne govorimo o Posljednjem sudu, već o Michelangelovom Posljednjem sudu i sl. (nastavlja se…) |