Arhangel
31.03.2007., subota
Takvi smo mi ljudi - Nedjelja muke
Nedjelja muke ili Cvjetnica (engl. Palm Sunday) nedjelja je tjedan dana prije Uskrsa. Spomen je to na slavni Kristov ulazak u Jeruzalem kada ga je svjetina dočekala kao starozavjetnog kralja, prostirući pred njima svoje plašteve i mašući palminim i maslinovim granama. Iako je to prividno bio trenutak Kristove slave, njemu je bilo jasno da je to trenutak u kojem je sigurno kročio prema mučeničkoj smrti koja ga je čekala za nekoliko dana. Samo koji dan prije Veliki svećenik, koji je one godine bio Josip ben Kaifa, prorekao je: «Bolje da jedan čovjek umre za narod!» Isusova sudbina, gledano ljudskim očima, u trenutku njegova slavnog ulaska u Jeruzalem bila je zapečaćena.Ipak, narod ga je u Svetom Gradu svečano dočekao. Mora da je to bio veličanstven prizor. Štoviše, u isto je vrijeme bio i krajnje neobičan jer Isus nije došao na bijelom konju kao kakav prijestolonasljednik, već na magaretu kao običan čovjek sa sela. Bio je to izraz njegove poniznosti i ideje o Kraljevstvu koje ne spada u ovozemaljske kategorije, kako su to zamišljali oni koji su ga u onaj dan tako svečano dočekali. Prizorom razdragane svjetine koja dočekuje nekog za koga su držali da će se još isti dan zakraljiti nisu bili oduševljeni narodni i vjerski vođe u Izraelu, a još manje prokurator Judeje Poncije Pilat koji je za svaki veliki blagdan dolazio iz Cezareje Primorske odražavati red i bdjeti nad mirom u uvijek nemirnom Jeruzalemu. Stoga se strka koja se podignula oko Isusovog dolaska u grad Pilatu nije ni malo dopala. Pa kako onda da je ta ista svjetina koja je Isusu na Cvjetnicu klicala: «Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!» - za svega nekoliko dana za tog istog čovjeka vikala: »Smakni, smakni, razapni ga!»? Kako su tako brzo i tako drastično promijenili mišljenje!? Odgovor se krije u njihovom shvaćanju Isusa. Najveći dio njih Isusa je doživaljavao kao društvenog i političkog revolucionara za kojeg su očekivali da će svojom karizmom, sposobnošću i nadasve nadljudskim moćima osloboditi Izrael od Rimljana, svrgnuti kolaboracionističku Herodovu dinastiju s vlasti i zakraljiti se, čime bi Izrael doživio obnovu slave i blagostanja koje bi nadmašilo vrijeme Davida i Salomona. Židovska su očekivanja od Isusa zasita bila šarolika, ali im je zajedničko bilo to što su bila velika, osobito nakon čuda koja je Isus izveo tijekom svojeg javnog djelovanja. Međutim, Isus se ponio sasvim drugačije. Ne samo da svoju moć nije iskoristio protiv Rimljana, nego je pozivao na ljubav za neprijatelja, bratstvo među ljudima, družio se s kolaboracionističkim slojem zakupnika carina, s javnim grešnicima i ljudima porijekla mrska Židovima kao što su bili Samarijanci. Isus je time srušio sve tabue koji su vladali u onodobnom židovstvu. I ne samo to, on je ukazivao na spregu vjerske vlasti i politike u Jeruzalemu, «drznuo» se prozivati svećenike i farizeje zbog vjerskog elitizma, samo izvanjskog prinosa žrtvava i prisvajanja pozicija (položaj Velikog svećenika mogao se kupiti…) i sl. Najveći Isusov «grijeh» u očima narodne i hramske vlasti bila je njegova tvrdnja kako je Sin Čovječji, u značenju Božjeg sinovstva. Društvena i vjerska elita u židovstvu nikako nije htjela u čovjeku koji uskrišava mrtve, ozdravlja hrome i ponižene i koji čini tolika čudesa prepoznati utjelovljenog Boga o kojemu su govorili svi proroci. A on se k tome još usudio sve im reći u lice. Oni su htjeli Mesiju koji bi odgovarao nekim njihovim kriterijima i koji bi činio ono što oni i kako oni hoće. Zato su Isusu smjestili i prisilili Poncija Pilata da ga osudi na smrt. Bio je to plod njihove kivnosti i osvete za Isusovo odbijanje ukalupiti se u njihove planove. Isus je za svoje suvremenike bio neprilagođeni sanjar. Nije se uklapao u njihove šablone. Nije ispunio njihova očekivanja. Nije se prilagodio njihovom mentalnom sklopu. On je do kraja bio i ostao svoj. Nije se pokorio njihovim manipulatorskim prohtjevima. On ih je sve nadvisio svojom postojanšću. I nije ih prezreo, kako su oni prezreli njega, nego im je svima oprostio. Da se danas Isus utjelovi, vjerojatno bi prošao isto kod nas ljudi. Oni koji su se prozvali «velikima» i koji se u njegovo zaklinju ime prvi bi bacili na njega kamen. Takvi smo mi ljudi. |