Mi mali, obični, priprosti ljudi. Kako je lako ovo izreći. Kako je jednostavno ovo misliti. Biti čovjek svakodnevice, čovjek iz puka, čovjek koji svoje dane proživljava među sebi sličnima. Život je to koji se sastoji od običnih, malih stvari koje mali život čine velikim. Stvari su to koje su tako jednostavne da ih u danu gotovo i ne zamjećujemo te ih obavljamo nekako rutinski: idemo u trgovinu, u školu, na fakultet, na radno mjesto, stvari iz kupovine nosimo u plastičnim vrećicama, plaćamo račune, stojimo u redu, u obližnjem kafiću ispijamo kavu, vozimo se u gradskom prometu, gledamo televiziju, idemo liječniku… Naši su mali životi sasvim obični i rijetki su događaji koji nas izbacuju iz naše kolotečine. Kad se nešto izvanrednog i dogodi, vrlo se brzo vratimo u naš svagdanji ritam. Tako prolaze naši dani, tjedni koji se potom pretvore u mjesece, a mjeseci u godine i desetljeća… Sve nas vodeći našemu cilju. To smo mi, mali ljudi.
Veliki ljudi žive neke svoje živote. Oni malo mare ili uopće ne mare za nas male ljude. Veliki se drže sebi ravnih i iz nekih svojih visina sa sebi svojstvenim promatraju svijet za koji i ne znaju kakav je. Oni niti ne znaju kakav je naš mali život. Možda je tako i bolje, jer bi nam ga, da znaju, možda još više zagorčali. Nikad mi nije bilo jasno zbog čeka su oni veliki, a mi mali. Zbog novca!? Položaja!? Porijekla!? Znanja!? …!? Ili neke vrijednosti koju mi mali ne možemo razumjeti. Ne znam. Samo znam da su veliki ljudi u neki svojim velikim životima tako različiti od nas. Oni ne samo da ne mare za nas, oni ne mare niza sebi jednake, a kamo li da bi marili za nas.
Životni prostor koji dijelimo často nas nanese jedni na druge. Tada uočavamo razilike. Razlika u veličinama tu se ne vidi. Nekako smo svi deklarativno isti, ali mali nikad ne dobivaju prva mjesta, a veliki nikad ne čekaju u beskrajno dugom redu; njim se nasmiješe i povedu ih na neka sporedna vrata. Nama malima ta su vrata uvijek zatvorena. Nama malima većina je vrata uvijek zatvorena. Trebamo se dobrano potruditi za odškrinuti bilo koja. Puno znoja proliti valja. Veliki nemaju tih problema. Njima se svaka vrata sama otvaraju.
Mi mali ljudi čekamo javi prijevoz. I po kiši. Veliki, ili oni koji misle kako to jesu, pored nas prolaze u svojim vozilima. Polupraznim. Za nas ne mare. Jer im ne trebamo: «Mi moramo znati gdje pripadamo!» U naš mali svijet. Društvo Velikih nije ono u kojemu naši prašnjavi opanci imaju mjesta. Mi tamo prljamo pomno ulaštene podove. Mi smo ljudi ulice i malih, skromnih stanova za koje valja platiti. Veliki žive u svojim palačama, iza dobro zakračunatih vrata. Nama tamo nema pristupa. To nije svijet za nas: «Oni tamo nemaju što tražiti!» Mi valjda trebamo svaki dan biti svjesni gdje spadamo!? U naše male, sasvim male dane i živote. Gdje je boriti se ili prepustiti se beznađu, izumrijeti.
Oni koji su sebe smatrali Velikima razapeli su jednog od nas Malih:»Drznuo se to nama reći!» Sve. U lice. Zato su ga i razapeli. U tome im sva veličina. Uskrs je poremetio sve planove. Velikima. I promijenio sustav vrijednosti. Neka je.
Tko su Mali i tko su Veliki. Prosudite sami… Doživljavate to svaki dan.
Post je objavljen 26.03.2007. u 18:20 sati.