Islam je pojam koji u suvremenom svijetu kod većine njegovih neislamskih stanovnika budi asocijacije vezane uz rat, nasilje, terorizam i rigidno nametanje vlastitih stavova. Odakle nam takve ideje i poznajemo li uopće Islam kao vjeru i vjernike (arapski: musliman = vjernik, islam = istina, Allah = Bog) koji tu vjeru prakticiraju? Ili smo i mi žrtve predrasuda i propagande terorista i političakih skupina koje Islam koriste kao paravan za svoje interese i mobiliziranje mladih i naivnih idealista koji se zanose idejama koje s istinskim Islamom nemaju veze.
Treba reći da smo mi Hrvati na ovim stranama u zadnjih pet stotina godina Islam imali prilike upoznati kroz ratove s onima koji su bili islamske vjere. Važnop je znati da to nisu bili ratovi protiv islama kao religije, nego ratovi za slobodu, mada nije uvijek bilo lako razdvojiti te motive. Najprije su to bili Turci, a onda je početkom devedesetih godina nesretni hrvatsko-muslimanski sukob u Bosni i Hercegovini bacio dodatnu sjenu na našu sliku Islama. Ekspanzija svjetskog terorizma i moć medija koji kreiraju naše stavove učinili su da Islam promatramo kao potencijalnu prijetnju. Stoga najave o mogućnosti izgradnje džamije u Splitu, o čemu su nedavno pisali neki naši mediji, a na što smo se osvrnuli u Arhangelovom posljednjem postu, izazivaju različite reakcije.
Islam je religija nastala usred Arapskog poluotoka, u Mekki, u blizini Crvenoga mora, oko godine 622. kada je Muhamed ustvrdio kako je doživio Božju objavu kasnije zapisanu usvetoj knjizi Kur'anu Časnom. Prema toj objavi Bog je jedan, Svemogući, Milostivi, koji je stvorio svemir i čovjeka, koji svime upravlja i koji je govorio ljudima po prorocima od kojih je zadnji upravo Muhamed, a predzadnji Isus (Essa) iz Nazareta, sin djevičanske majke Mirjam (Marije). Od ljudi taj Bog traži čvrstu vjeru, molitvu i klanjanje pet puta na dan, obrezanje muškaraca, post u mjesecu Ramazanu koji završava svetkovinom Bajrama ,žrtvu jagnjeta na svetkovinu Kurban-Bajrama te, po mogućnosti, barem jedan put u životu hodočašće u Mekku. Nesumnjivo je Islam bio snažan i odlučujući čimbenik u procesu ujedinjavanja arapskih plemena, što je dovelo do stvaranja velikog Arapskog carstva koje se ubrzo nakon Muhamedove smrti proširilo od Gibraltara do obala Perzijskog zaljeva. Čini se da su onodobni arapski vođe u svoje političke ideje itekako znali upregnuti novu vjeru i njene postavke interpretirati na način kako im je najviše odgovaralo.
Jasno je da je Muhamed bio pod velikih utjecajem već tada postojećih velikih religija judaizma i kršćanstva iz kojih Islam baštini mnoge sadržaje i mnoge vrijednosti; npr. uzor i praotac vjere Islama je Abraham (Ibrahim), jednako kao i Židovima i kršćanima. Tu je i odredba da svaki Musliman poštuje «narode knjige», tj. baštinike Božje objave: Židove i kršćane. Najvažnije je od svega što ove vjere povezuje vjera u jednoga Boga, Oca svih ljudi. Islam je tako, na jedan način, iznova premišljena židovska i kršćanska vjera uz nove sadržaje arapskog porijekla. Ne želimo konačno reći kako su to iste vjere u potpunosti, ali jasno je kako sve tri vjere imaju jednoga i istoga Boga. Kako ga shvaćaju, to je nešto sasvim drugo. Stoga Katolička crkva Židove naziva starijom, a muslimane mlađom braćom u vjeri. S punim pravom.
Povijet, politika i čisto ovozemaljski interesi učinili su svoje. Sukobi oko zemlje, oko svetih mjesta u Palestini, u suvremeno doba oko upravljanja nad naftnim izvorima, terorizam, na nesreću su ponovno u prvi plan stavili religiju: islam. Tako je jedna vjera ponovno zloupotrijebljena za političke, gospodarske i novčane interese. Sukob u suvremenom svijetu nije sukob religija, kakvim bi ga mnogi htjeli vidjeti. To nije niti sukob Istoka i Zapada, niti sukob kršćanstva i islama. Sukob je to starog, neokolonijalnog sustava koji središte moći ima na Zapadu s osviještenim nacionalnim, gospodarskim i političkim centrima toliko iskorištavanog istoka. Henry Kissinger je davno još rekao kako:»Mi ne smijemo dozvoliti da Arapi upravljaju naftom!» Sukob je to u kojemu anglo-američke korporacije nastoje zadržati svoju dominaciju nad gospodarskim, a time i političkim miljeom svijeta. Tko ne vjeruje u ovu tvrdnju, neka već večeras pogleda vijesti i prebroji koliko je danas bilo stradalih u naftom bogatom Iraku…
Odgovor Istoka je formiranje svopćeg otpora. To se nastoji ostvariti potičući vjerske osjećaje muslimana diljem svijeta. Jedino obećavajući raj terorističi glavešine mogu iprati mozak mladim ljudima do te mjere da se ovi odluče na samoubilačku terorističku akciju. To je zlouporaba religije. Slična je priča s pojavom militantnog vehabitskog islama u BiH. Bosanski Muslimani oduvijek su bili umjereni suniti i vehabitska struja među njima je osuđena na neuspjeh.
Muslimani u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj bili su uvijek dio hrvatskog nacionalnog bića. Sve do 19. stoljeća zapadna se Bosna nazivala Turska Hrvatska. Nakon odlaska etničkih Turaka iz Bosne nakon Prvog svjetskog rata, BiH je, računajući Muslimane, bila zemlja s većinskim hrvatskim stanovništvom. Austro-Ugarska Monarhija je politikom «podijeli pa vladaj» uvjeravala bosansko-hercegovačke Muslimane kako su oni zasebna etnička skupina. Jedanko je tako država kajsera Franje Josipa I von Habsburga uvjeravala dalmatinske Hrvate da su oni Dalmatinski etnik namećući im talijanski jezik kao službeni. Ista je politika vođena i prema Hrvatima u istri, Rijeci i Slavoniji. Između dva svjetska rata velikosrpska je politika nastavila sličnu politiku, kao i Titova Jugoslavija koja je ustavom iz 1974. Muslimane priznala kao zaseban narod. Jedino je za Drugog svjetskog rata najveći dio Muslimana pristao uz hrvatski nacionalni korpus. Proces odvajanja bosansko-hercegovačkih Muslimana od Hrvata okončao je spomenuti hrvatsko-muslimanski sukob u BiH te prevrtljiva politika Zagreba prema njima.
Niti kršćani mogu pobjeći od Muslimana, niti Muslimani od kršćana. Razdvajanje vjere od politike put je koji će dovesti o zajedničkog suživota. Prevelika ljubav džamije i politike, kao i crkve i politike, nikada ni kršćanima niti muslimanima nije donijela ništa dobrog. Na koncu: ne moramo se ljubiti, ako već ne možemo, ali se moramo uvažavati i prihvataiti naše razlike koje nas obogaćuju.
Post je objavljen 19.03.2007. u 20:15 sati.