Arhangel
26.11.2006., nedjelja
Cajke i turbo folk
Prostor koji je obuhvaćala bivša Jugoslavija bio je do zadnjeg trenutka postojanja te državne tvorevine preplavljen glazbenim izričajem temeljenim na (ne)uspjelom pokušaju kombiniranja balkanske glazbene podloge i suvremene pop-kulture. Takva je kombinacija iznjedrila nešto što se stalo nazivati turbo-folkom, a protagonisti tog «stila» žarili su i palili puneći dvorane od Vardara pa do Triglava: među njima su se isticale Lepa Brena i Neda Ukraden, koje su bile svojevrsni simboli bivše države u desetljeću prije njenog sloma. Ideja tog pseudoglazbenog izričaja bila je temeljena na nekoj vrsti svejugoslavenskog unitarizma koji je pokušavao na glazbenom planu stvoriti nešto što bi bilo «izvorno jugoslavensko», stvoreno prema sljedećem receptu; uzmi pop-kulturu koja je uhvatila korijena na jugoslavenskom zapadu (Slovenija i Hrvatska) i pomiješaj je s balkanskim folkom jugoslavenskog istoka (Srbija, Bosna) temeljenim na zvukovima trube i harmonike (popularne dugmetare). Tom kompotu nalijepi srcedrapaljne stihove o ljubavi, ostavljenosti, bolnom srcu i tugi te sve to priredi u liku pjevačice zamamnih oblina, natapitrane kose i centimetar debelog sloja šminke na licu. Krajnji proizvodi tog miljea utjelovljuju se u «pevaljkama» kasne Jugoslavije.Jednostavno je nevjerojatno koliko je naša srednja generacija i danas sentimentalno vezana uz takvu vrstu glazbe. Možda je zadnje desetljeće i pol u njihovim očima ostavilo dojam toliko drastično različit od vremena prije rata, iz osamdesetih, da ta srednja generacija nekako podsvjesno povezuje turbo-folk s vremenom u kojem se «bolje živjelo». Bila se to vremena u kojima se nedjeljne večeri provodilo uz epizode tada popularne jugoslavenske serije «Bolji život», strepilo gledajući skijanje Bojana Križaja i Mateje Svet, ili prateći košarkaške utakmice splitske «Jugoplastike», ili pak teniske mečeve Monike Seles (dok se još prezivala Seleš). Bilo je to vrijeme onog sivog i nadasve presmiješnog soc-realizma, kako ga danas nazivaju, kada se živjelo od kredita, radilo u tvornicama koje su bile u rukama države, putovalo u Trst u kupovinu odjeće na Ponte Rosso, jelo Munchmalo (valjda se tako piše), onaj nezaboravni slatkiš na biskvitu, preliven čokoladom i ispunjen bijelom kremom. To je vrijeme bilo zadnje veliko zatišje pred političku i gospodarsku buru raspada Jugoslavije i početka ratova na ovim prostorima, vrijeme koje je valjda toj našoj srednjoj generaciji zbog događaja koji su kasnije uslijedili ostalo u toj nekakvoj uspomeni obilježenoj romantičnim. Ako smo u nametnutim nam ratu htjeli drastično raskinuti sa svime što nas je vezalo u zajedničku državu, u toj nakani očito nismo uspjeli. Turbo-folk, na žalost sada u degeneriranoj verziji, na velika se vrata vratio u sferu glazbenog (ne)ukusa našega društva, sada u vidu sveprisutnih «cajki». Jelena Kareluša, Svetlana Ražnjatović, Dara Bubamara (valjda sam točno napisao imena!) omiljena su glazbena podloga koju čujemo iz svakog automobila čiji vlasnik jurnjavom kroz grad i prejakim zvučnicima želi ostaviti dojam «baje» u svojoj sredini. Gradovi su nam prepuni plakata u kojima se mladež poziva na koncerte u diskoteke na kojima nastupaju zvijezde (padalice?) srpske turbo-folk scene u svojoj poznatoj poluobnaženoj scenografiji jeftinih prijateljica noći. Za Ražnjatovićku očito još nije došlo vrijeme da prijeđe s ovu stranu Drine, ali valjda je i u njenom slučaju to još samo pitanje vremena. U našem slučaju nije se dogodio povratak na «novi val» rock i pop glazbe koji je obilježio jugoslavensku glazbenu scenu početkom osamdesetih (Atomsko Sklonište, Azra, Indexi, Drugi Način, pa i Parni Valjak i Prljavo Kazalište u ranijim fazama i sl.), povratak koji bi nastavio graditi suvremenu glazbenu rock i pop misao na kvalitetnim, dobrim starim prokušanim temeljima. Ne, kod nas se dogodila regresija na Balkan, koliko god mi od Balkana pokušavali pobjeći. Balkan, pojam ovdje shvaćen u značenju tribalizma, ksenofobije i nesnošljivosti, shvaćeno u najprimitivnijem mogućem smislu, ucijepljen je duboko u našu svijest, što se onda manifestira i na polju glazbenog stvaralaštva i glazbenog (ne)ukusa masa. Na takvim koncertima diskoteke su pune razuzdanih mladića izbrijanih glava koji se netom prije koncerta zaklinju u Pavelića, ćaću i ognjište, koji uz janjetinu i prasetinu na seoskim dernecima zapjenjenih usta i razrogačenih očiju vrište o Maksu mesaru, ali im sve to očito ne smeta u pjevanju uz omiljenu «pevaljku» na «jeziku koji ceo svet razume!» Tako se naša društvena svijest u cjelini, pa i glede glezbenog (ne)ukusa, vratila u gudure Balkanskih brda, ako se uopće od tamo ikada i maknula. Priče o nekakvoj kršćanskoj uljudbi i srednjoeuropskoj kulturi zapravo su, što se nas tiče, samo priče za malu djecu. |
25.11.2006., subota
"Umjesto da vode, oni zavode moj narod!" (Iz)
Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno. Svatko ima pravo na pošteno i fer suđenje, pravo na odvjetnika, pravo na pripremu obrane, pravo biti saslušan, pravo pribavljati dokaze na zakonit način… Pravno uređenje zemalja u kojima pravni sustav djeluje jamči građanima učinkovitu pravnu zaštitu u redovitim, rekli bismo svakodnevnim, kao i u izvanrednim uvjetima, onda kada se na sudu razrješavaju slučajevi iz domene imovinskog ili krivičnog prava. Djeluje li ovaj sustav i kod nas u Hrvatskoj!? U vrijeme prohujalog rata nije bilo moguće govoriti o pravnoj državi na ovim našim stranama. Postojalo je prazno pravo tj. pravne norme zapisane u zakonima kojih se nije nitko držao, pa ni oni koji su te zakone donijeli. Naša se sredina početkom devedesetih godina minulog stoljeća bila pretvorila u sliku divljega zapada iz najgorih vremena u kojoj ljudski život kao i pravo na posjedovanje dobara nisu ničem vrijedili. Na poseban su način bili pogođeni oni krajevi koji se se našli u zoni ratnih operacija. Tko je preživio bombardiranje sa strane neprijatelja, morao je strahovati za vlastiti život u zemlji zahvaćenoj ratom. Trebalo je šutjeti i zatvarati oči pred očitim zlom koje se događalo s ove strane vatrene linije. Ta je šutnja, možemo mirno reći, bila prevažna jer je jamčila ostanak na životu onima koji su šutjeli i davala nadu da će se preživjeti rat i s ove strane bojišnice. Naravno, ne generaliziramo krivnju niti želimo reći kako je Hrvatska u ono nemirno vrijeme bila zemlja kojom je vladao zločin, ali se nesumnjivo dogodio priličan broj slučajeva namještenih pogibija ili naručenih ubojstava koja nikada nisu razotkrivena, a kamo li procesuirana. Hrvatska je (bila?) zemlja praznog prava, zemlja prava na papiru, dok je u svakodnevici vladalo pravo jačega, pravo onoga tko je na lokalnoj razini nosio oružje i imao političku i gospodarsku moć. Ne vjeruje li tko u ovu tvrdnju, neka se obrati, primjerice, obiteljima Reihl-Kir, Zec, Kraljević itd. Ovo su prezimena obitelji koje su u ratu izgubile jednog ili više svojih članova, i to ne od strane neprijatelja koji su nastojali izbiti na liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag. Nas, obične građane ove zemlje, više od žrtava čije su živote i sreću okončali neprijatelji, bole sudbine žrtava koje su pale od ruku lokalnih moćnika s naše strane tijekom Domovinskog rata. U cijeloj toj priči još je tragičnija činjenica da su te žrtve pale i u sredinama koje nisu uvijek bile pod udarom neprijateljske artiljerije. Neku svoju "pravdu" u ruke su bili uzeli oni kojima dobro Hrvatske nije bilo u prvom planu, već osobni proboj na pozicije moći gospodara života i smrti u sredinama koje su imale nesreću da im takvi sjednu za vrat. Jasno, materijalna korist stečena prema istom principu, principu nasilja i otimačine, koju su takvi pribavili sebi i svojim istomišljenicima u klanovima koje su stvorili, nikada neće biti prezentirana pred licem pravde i javnosti. Jer tada, kao i sada, u našoj sredini, u pravosudnom i policijskom sektoru napose, vlada prazno pravo i korupcija stravičnih razmjera. Danas, više od desetljeća nakon rata, bijeli kosturi proviruju iz zemlje gdje su opisani moćnici i njihovi klanovi igrali svoj kravavi pir. Uočavamo i pokušaje da se zlodjela istraže i da se krivci kazne. Takvi sada izigravaju žrtve, dižu medijsku buku i pretvaraju ionako nesposoban i korumpiran pravosudni sustav u cirkus. Takvi danas štrajkaju glađu. Struktura grijeha koja je početkom devedesetih ispletena još je vrlo snažna i pravda teško stiže krivce. Ako su takvi zaista nevini, kako samo tvrde, zašto se mirno ne prepuste u ruke pravde!? Oni se danas, kao i svih ranijih godina, skrivaju iza Domovinskog rata, iza časnih i nezaboravnih branitelja, iza krvi tolikih koji su pali za našu slobodu. To je ono što boli svakog poštenog Hrvata. To je ono što boli Arhangela. |
19.11.2006., nedjelja
Vukovar - sjećamo se 1991. - 2006.
Obilježili smo petnaestu godišnjicu tragedije u Vukovaru. Zbivanja koja su se u proteklom ratu tamo dogodila na svoj su način obilježila naše živote i našu svijest. Kasnije se pokazalo da je vukovarska priča bila tek početna od niza sličnih tragedija koje je morao podnijeti mali čovjek pod ovim (pri)balkanskim nebom: Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica…U Vukovar su se sjatili gotovo svi predstavnici središnjih državnih vlasti. Ponovno su davali patetične i srcedrapaljne izjave, onako tihim glasom punim ozbiljnosti, blago nagnutih glava u znak sažaljenja nad onima o kojima govore; stradalim braniteljima, civilima… Do sljedećeg 18. studenog o Vukovaru ćemo malo toga čuti. Političari su se već isti dan vratili u svoje zagrebačke dvore, do svojih prepunih lonaca, bankovnih računa, do svojih poltrona i ulizica koji će im i dalje nastaviti tepati ne bi li za sebe ishodili blagonaklonost njih moćnih, barem do sljedećoh izbora, koji se približavaju. Mali ljudi su ostali u Vukovaru, uz svjetla svijeća koje gore za njihove najmilije koji su za našu slobodu dali svoje živote prije petnaest godina. Mali ljudi iz Vukovara vratili su se svojemu čemernom životu u kojemu jedva spajaju kraj s krajem. Mali ljudi u Vukovaru, i širom zemlje, širom Balkana, širom Ruande, Somalije, Konga, Sudana ili Čečenije utonuli su u još jednu noć svojega mraka, za koju ne znaju hoće li proći... Oni nisu zanimljivi političarima kada nije izborno vrijeme. Oni su za njih samo broj, zbroj glasova i ništa više. Prije petnaest godina Vukovarci su svoje živote položili za ideal; slobodnu Domovinu; sretnu Domovinu. Vlastodršci svih boja koji su se na vlasti u našoj zemlji izmijenili njihovu su smrt svakog 18. studenog uredno naglašavali. Ali nam Domovinu nisu učinili sretnom. Pod svoje su šape prikupili golema blaga, a obitelji branitelja ostavili bez ičega. Oko sebe su okupili poltrone, lažne «branitelje» kojima su osigurali bezbrižnu egzistenciju u zamjenu za usluge ostanka na vlasti; lokalnoj, regionalnoj, središnjoj državnoj. Silno se namnožio broj «branitelja» kojima, da ih je zaista toliko bilo, ni jedna vojna sila ne bi bila mogla stati na kraj i rat ne bio bio potrajao četiri godine. Svi su se takvi «branitelji» pretvorili u pijavice koji Majci Hrvatskoj piju krv do zadnje kapljice, živeći na račun onog malog čovjeka koji je ostao bdjeti uz svijeću u Vukovaru. Osobno znam čovjeka koji je prije rata, vozeći prebrzo, stradao u prometnoj nesreći. Kako mu je od sestre muž bio visoko pozicionirani časnik u JNA, osigurao mu je besplatno liječenje u vojnoj bolnici u Beogradu. Danas taj «branitelj» prima masnu mirovinu na osnovu invaliditeta koji je, kao, stekao "braneći" Domovinu! Da, ako pod pojmom obrane Domovine računamo divljanje automobilom u godinama prije nego li je itko mogao i pomisliti da će do rata doći i da će Hrvatska biti slobodna! Ovaj je primjer samo jedan od niza sličnih koji čovjeka zabole kad ih se sjeti. Osobito u danima kada se sjećamo tolikih koji su nesebično žrtvovali svoje živote i sve što su imali za našu slobodu. Pljačka i prijevare kojima grca hrvatska stvarnost ne mogu baciti sjenu na časno ime Vukovara. Priđimo, Vjerni, poklonimo se u istini srca onima koji su za našu slobodu položili svoje živote. A nedostojnima spomena, koji okolo gmižu u tami svojih laži kiteći se zaslugama palih, neka sudi Bog. Jer se ljudska pravda ionako svaki put pokaže kurvom. |
15.11.2006., srijeda
Zlo antisemitizma
Je li Hrvatska zemlja u kojoj je na (ne)djelu antisemitizam!? Je li antisemitizam konačno prevladan kao krajnje negativna pojava u europskoj povijesti, ili je samo zatomljen dok ne dođe (ne)vrijeme da ponovno krene u svoj pohod smrti!? Pitanja su ovo koja svaki put isplivaju na površinu kada vidimo ili čujemo izjave koje ocrnjuju Židove; Izraelce, taj divan narod i njegovu religiju kojima tako puno dugujemo. Kako je došlo do ove pojave, do pojave antsemitizma, tog zla koje još uvijek mori suvremeni svijet? Antisemitizam, kao bilo koja druga vrsta nesnošljivosti plod je izopačenog stava koji prezire Židove i sve što ima veze s njihovom kulturom i poviješću, koji ih prezire sve do uništenja. Mrziti zbog drugačije vjere, nacije ili rase može samo onaj tko u životu nema vlastitih zasluga kojima bi se mogao isticati, zbog čega na pijedestal idola kojemu se klanja i zbog kojega druge prezire stavlja vlastitu naciju ili rasu, što su kategorije za koje pojedinac nije zaslužan, već ih baštini od svojih predaka. Zato su pobornici antisemitizma (ne)ljudi koji nikad u životu nisu prstom maknuli da bi zavrijedili stvoriti vrednotu kojom bi se mogli ponositi; oni se zato ponose onim što su besplatno dobili; nacijom ili rasom, ali ne tim kategorijama kao takvima, već ih rabe kao «argumente» koji im služe samo zato da bi ih razlikovali od drugih nacija ili rasa. Zato je domoljublje koje antisemiti ili rasisti ističu prazno; ono ne služi biti za (domovinu, rasu), nego biti protiv drugih i drugačijih. Utoliko su antisemiti licemjeri. Židovi su, s druge strane, imali dugu i tragičnu povijest, koja ih je naučila da mogu opstati samo ukoliko se drže zajedno, ljubomorno čuvajući vlastitu nacionalnu i vjersku tradiciju, revno radeći i obrazujući se, sve kako bi bili sposobni nositi se s izazovima vremena koja su dolazila i koja ih nisu štedjela. Ova pojava se pokazala osobito važnom nakon što je u Prvom židovskom ustanku (66. – 73. g) protiv Rimljana uništen Jeruzalem, Hram i zadnji ostaci Izraela kao države. Tada raseljeni Židovi bili su prisiljeni još više zbiti svoje redove kako bi opstali, živeći sada diljem poznatog svijeta. Vremenom su Židovi doselili i na hrvatsko tlo, gdje se i danas, u Splitu i Dubrovniku, nalaze neke od njihovih najstarijih sinagoga na europskom tlu. Valja istaknuti da su kršćani, kako s pravom kaže Drugi vatikanski sabor, u odnosu na Židove «mlađa braća u vjeri», jer kršćani i Židovi dijele istu tradiciju Staroga zavjeta. Bogorodica je Židovka, svi apostoli bili su Židovi. Osim toga, Bog Isus Krist utjelovio se upravo kao pripadnik Židovakog naroda; u tom je kontekstu i Isus Krist bio i obrezan, hodočastio u Hram u Jeruzalemu, slavio Pashu i žarko je suosjećao sa svojim narodom; Židovima. Rimljani su ga pogubili kao Židova; to su jasno napisali na ploči koju su okačili o križ. Antisemitski motivirane optužbe kako su tobože Židovi ubili Isusa prava su izmišljotina koja je, na žalost, raširena; Sinedrij, tj. židovsko veliko vijeće u vrijeme rimske vlasti, nije imalo ovlasti nikog pogubiti, što njegovi članovi jasno Ponciju Pilatu i kažu, kako nam donosi Ivanovo evanđelje (Iv 18, 31b). Razapinjanje na križ rimski je način pogubljenja osuđenika koji nisu imali rimsko građansko pravo. Židovi su smrtnu kaznu provodili kamenovanjem. Iz činjenice razapinjanja na križ jasno je tko je Isusa iz Nazareta ubio. Način života i snažna međusobna povezanost, radišnost, novčarsko i trgovačko umijeće obilježavali su europske Židove. Njihova posebnost, a još više njihova materijalna dobra, predstavljali su predmet požude europskih vlastodržaca. Bilo je relativno lako prilijepiti im etiketu «bogoubojica» i na njih nahuškati svjetinu, kako bi se domoglo njihova imanja i nekretnina, što se nekoliko puta dogodilo u europskoj povijesti. Dubrovačka Republika na svojem je teritoriju izuzev katoličkih dozvoljavala gradnju jedino židovskih bogomolja, što je divan primjer tolerancije na našem tlu u tako dugoj prošlosti. Splitski Židovi bili su znameniti građani kojima je bilo dozvoljeno izgraditi sinagogu u samom centru grada. Katastrofu je ovom i drugim narodima na europskom tlu donio Adolf Hitler, frustrirani paranoik koji je propuste vlastite mladosti pripisao nekom Židovu koji mu je bilo prijatelj. Kad je došao na vlast, njegova paranoidnost je došla do vrhunca te je pokrenuo shoah, odn. holokaust; istrebljenje Židova. Ne treba ni spominjati koje je ta politika zlo donijela ovom narodu. A Hitlerov potrčko Ante Pavelić htio je biti veći od Hitlera koji ga je instalirao na vlast u NDH, pa je Židove sustavno progonio. Upravo je Pavelić kidnuo sa Židovima opljačkanom zlatninom, čim je zagustilo i NDH doživjela slom, ostavivši svoj narod i vojsku da izgine na Bleiburgu. Hrvati su uvijek duboko poštivali svoje sugrađane židovske nacije i vjere i činili su sve da bi spasili pripadnike tog naroda od sigurne smrti. Velik je broj Hrvata država Izrael odlikovala ordenom «Pravednik među narodima» zbog zasluga u spašavanju Židova. Nakon svega navedenog, nije mi jasno kako je moguće da se u našoj sredini tu i tamo pojavljuju antižidovski grafiti, vicevi o sapunu i Židovima, omalovažavanje značenja Jasenovca i sl? Zar je moguće da još ima onih koji ljude dijele ne po dobroti, nego po rasi, naciji, boji kože, krvnim zrncima…??? Tko je pravovjerni kršćanin, taj, među ostalim, prihvaća da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Kao čovjek, Isus Krist je obilježen, među ostalim; jezikom, kulturom, nacijom; židovskom! Kako je onda moguće da među onima koji se hvale kršćanskim imenom bude ikakvih natruha antisemitizma??? Duboko vjerujem da su takvi neznatna manjina, ali, na žalost vrlo glasna. Zlokobno koketiranje s fašizmom/ustaštvom u zadnjih petnaestak godina nesumnjivo je pridonijelo njihovoj glasnoći. Dao Bog da takvi zli jezici zašute za sva vremena, da takvi ljudi žive i druge puste živjeti. |
07.11.2006., utorak
Mali ljudi i veliki vođe
Nikada prije tijekom povijesti, sve do nazad nekoliko godina, naša zemlja nije živjela u istinskoj demokraciji. Iako je prije Drugoga svjetskog rata u nekadašnjoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji vladao privid demokratskog života, sva se vlast u toj omraženoj državnoj tvorevini zapravo svodila na ruke nekog iz vladajuće dinastija Karađorđevića koji su činili što su htjeli. U komunističkoj Jugoslaviji nije bilo ni spomena demokracije ili višestranačja, iako je tadašnjim vlastodršcima glavna parola bila "sloboda naroda". Čak niti nakon uvođenja višestranačja u Hrvatsku nakon 1990. godine, demokraciji je trebao dug i trnovit put da zaživi u našoj zemlji i u našem društvu. Problem je bio u tome što su se bili promijenili državni i društveni uvjeti, parole i dekor, ali je mentalitet ostao isti, kako onih koji su se izmijenjivali na vlasti, tako i mentalitet čitave nacije. Ustvari, nad Hrvatskom su uvijek vladali moćnici uosobljeni u Franji Josipu, Khuenu Hedervariyu, Aleksandru Karađorđeviću, Anti Paveliću ili Josipu Brozu Titu. Važna je bila vlast koja je promicala kult «velikog i dragog vođe», a narod; kako mu se svidi. Tiranija svih tih tzv. «velikih vođa» u biti je bila ista; tiranija, samo su se mijenjali glumci i scenografija na toj pozornici povijesti. Takav je sustav u svijesti ljudi ostavio dubokog traga.Za demokraciju se valja (pre)odgajati. Starije generacije koje su živjele u prohujalim totalitarističkim sustavima naučene su slijepo slijediti neki lik kojemu bi mogli pripisati atribute «velikog vođe». Kao da im uvijek nužno na političkoj i društvenoj sceni treba netko pod čije bi se skute sklonili, kome bi se dodvoravali, koga bi veličali, o kome bi govorili, oko čijih bi se zasluga sporili, na koga bi se pozivali, koga bi na koncu pretvorili u mit. Naše starije generacije jednostavno su naučene na to da im za vratom uvijek sjedi «dragi vođa» čijih bi se «zasluga» spominjali, čije bi rođendanske proslave gledali na sletovima i čije bi smrti gorko oplakivali, ni sami ne znajući zašto rone suze za nekim tko ih zapravo ničim nije zadužio i tko im zapravo nije nitko i ništa. Ti naši mali ljudi kao da uvijek trebaju «velikog tatu» koji bi se uvijek brinuo za sva socijalna prava, kojemu bi djeca darivala cvijeće i koji bi tu i tamo rezao vrpce prilikom otvaranja cesta, mostova, tunela, škola u okolnim zaseocima, kome bi svako drugo selo podizalo kičasti spomenik, po kome bi svaki grad nazvao ulicu i koji bi postao počasni građanin svake druge općine u zemlji. Na takve se "vođe" i njihov tobožnji autoritet pozivalo i u najbeznačajnijim životnim situacijama, kao što su sporovi iz svijeta sporta, na njihova se imena zaklinjalo, o njima su se pričale priče koje su bile više nego znanstvena fantastika. Našim ljudima kao da nedostaje tog u socijalizmu tako dobro poznatog folklora o čijem neukusu nije potrebno raspravljati. Živimo u XXI. stoljeću u kojemu bi svaka ideologija ili kult ličnosti trebali biti stvar prošlosti, barem u našem društvenom i političkom okružju. Demokracija, osobito ona u kršćanskom društvenom miljeu, plodno je tlo za promicanje osobe, svakog pojedinca, njegovog dostojanstva i ljudskih kvaliteta, temeljnih vrijednosti društva i kulture. U takvom ambijentu nema mjesta za mitologizaciju prošlosti, nema mjesta za «velike vođe» niti za nostalgiju za pseudopolitičkim idejama koje nikada nisu bile ostvarive. Istinska demokracija prostor je slobode koja je utoliko veća što ju više omogućujemo onome drugome, bratu čovjeku, ali uz jasno postavljene normi koje proizilaze iz humanosti, tolerancije i nasljeđa koja nam je ostavila prebogata duhovna baština kršćanske uljudbe. U takvom prostoru su političari sluge građanima i njihov se (ne)uspjeh mjeri statusom najsiromašnijeg radnika u zemlji, poznavanje političara i njihovih poteza pitanje je opće kulture, a ne fanatizma koji u političarima različitih usmjerenja od onog vlastitog vidi neprijatelje. U razvijenoj demokraciji, kojoj težimo, politički su potezi transparentni, vješti plod kompetencije i iskustva, snalažljivosti i zalaganja, a ne rezultat muljanja, prijevara, laži i spletkarenja. U takvoj se sitauciji bilo koji politički promašaj kažnjava na prvim mogućim izborima u kojima građani savjesno izlaze na izbore, a ne ostaju kod kuće u apatiji, proklinjući i državu i politiku, a žaleći za nekim vremenima u kojima je «veliki vođa» znao kako treba postaviti stvari. A takvih «vođa» koji bi bili pravedni i iskreni zapravo nikada nije bilo. Bili su to redom vampiri koji su narodu crpili krv do zadnje kapljice. Zato je na mlađim generacijama učiti misliti svojom glavom i preuzimati odgovornost na sebe, kako u osobnom i obiteljskom, tako i u općedruštvenom životu. Nama ne trebaju «veliki vođe», mitomanija u tumačenju povijesnih događanja, izmišljeni politički neprijatelji ili prezir prema drugome i drugačijemu od nas. Nama nedostaje entuzijazma, duha, nade i odlučnosti za vremena koja dolaze u kojima neće biti «velikih vođa» da na njih svalimo su odgovornost za baš sve. Mi; odgovorni smo mi. |
05.11.2006., nedjelja
Kriv je! Zaista?
Kriv je! Na vješala s njime! Na smrt! Glasila je presuda suda u Bagdadu koji je nakon gotovo dvogodišnjeg suđenja osudio bivšeg iračkog diktatora Saddama Husseina.Presuda se čini posve logičnom; taj je čovjek tijekom svoje vladavine, dulje od dvadeset godina, izravno zapovijedio ubijanje na desetke, pa i stotine političkih neprijatelja i svih koji su bili sumnjivi njegovom režimu. Na tisuće Kurda sa sjevera Iraka stradalo je kada je Saddam zapovijedio uporabu bojnih otrova koji su potamanili kurdska sela. Daleko je veći broj onih koje je bivši irački predsjednik poslao u smrt svojom ratobornom politikom; ratom protiv Irana i agresijom na Kuvajt. Nikada nećemo saznati niti približan broj onih koje je ovaj čovjek svojom politikom zauvijek rastavio od njihoviih najmilijih, ostavio bez obitelji, bez doma, zavičaja, posla, zdravlja ili slobode. U tom je kontekstu smrtna presuda izrečena Saddamu Husseinu logična posljedica njegove strahovlade i suđenja koje se nad njim vodilo, iako smrtnu kaznu ni čim ne možemo opravdati. S druge strane, u kontekstu krize na Bliskom i Srednjem istoku nestanak sa scene političara poput Saddama neće donijeti nikakav značajniji pomak u razrješenju situacije koja iz dana u dan odnosi živote tolikih nevinih. Nakon više od tri godine američke vojne prisutnosti u Iraku sigurnosno stanje u toj zemlji i regiji nije se ni malo poboljšalo. Dapače, jasno je da je u vrijeme Saddamove vladavine situacija bila daleko mirnija, time i sigurnost regije veća, iako je uvijek prijetila opasnost od izbijanja sukoba, kao što se dogodilo 1991. kad je Irak napao Kuvajt. Odmah nakon Saddamova uhićenja bilo je jasno da on nije stajao iza otpora američkoj vojnoj prisutnosti u Iraku, koji je započeo odmah nakon ulaska američkih marinaca u Bagdad. Eksplozivno stanje u Iraku koje je prije bilo prekriveno velom Saddamove vladavine pod okupacijom stranih trupa jednostavno je eksplodiralo; šijtske i sunitske milicije sukobile su se jedne s drugima, Kurdi sa sjevera sa ostacima Saddamovih pristaša, i svi zajedno protiv američkih i engleskih okupacijskih snaga. Sve je ovo potaklo gorljivi rast islamskog fundamentalizma i svjetskog terorizma, što su na svojoj koži osjetili stanovnici Madrida i Londona. Ne treba ni spominjati da se cijela ova kriza oko Iraka itekako osjetila na razini svjetske ekonomije i cijena nafte. I tko je na kraju kriv? Tko je pravi agresor na živote tolikih nevinih? Zar samo Saddam? Saddam Hussein bio je samo lutka CIA-e (Central Intelligence Agency of USA), koji je u Iraku instaliran na vlast kada je u susjednom Iranu na vlast došao antiamerički nastrojeni Ajatollah Hommeini, svrgnuvši proameričkog potrčkala i diktatora Rezu šaha Pahlavija. U tom kontekstu nije nikakvo čudo da je Saddamov Irak, odmah po dolasku Saddama na vlast, zaratio s Iranom. Taj je rat, naravno, bio pokušaj Washingtona da svrgne Hommeinija u Teheranu, što se nije dogodilo. Tko je kriv Amerima što je njihova marioneta Saddam vremenom počeo igrati igru koja im se nije svidjela, pa su ga bili prisiljeni ukloniti. To se sada i postigli. Sve za račun, naravno; nafte. I bez Saddama u svijetu živih tragedija u Iraku će se nastaviti, a svjetska antiislamska i antiteroristička paranoja će se nastaviti. To najbolje odgovara američkoj naftnoj i vojnoj industriji. Oni zarađuju milijune dok u smrt u Iraku šalju djecu svojih imigranata i Arapa čija im imena i sudbine predstavljaju tek statistiku na papiru. |
02.11.2006., četvrtak
Smisao postojanja
U danima smo kad intenzivnije razmišljamo o stvarnosti naše vlastite prolaznosti, o smrti. Smrt. Umiranje. Prijelaz ili nestajanje!? Dok gledamo grobove ukrašene cvijećem i treperave plamičke svijeća misli nam lete iznad ovostranosti, daleko iznad zbilje koju percipiramo ovdje i sada dok smo usidreni u toj protežnosti određenoj vremenom i prostorom. Grobovi nas poput nekih ogledala pozivaju da se u njima ogledamo i da se postavimo pred pitanjem života i smrti; da odgovorimo na to pitanje roda Adamova; imamo li kraj u toj grobnoj jami ili je smrt tek nova i ključna stepenica u našemu življenju.Prolazim alejama između parcela ispunjenih počivalištima tjelesa onih koji su nas napustili. Upijam ugođaj koji može pružiti samo svetkovina ovog dana; onaj osjećaj dostojanstvene sjete koja čovjeka okružuje i prožima na dan Svih svetih. Ljudi nose cvijeće, uređuju grobove svojih najmilijih, pale svijeće i lumine, ponad svega stoje zamišljeni nad prizorom groblja, prizorom koji ne ostavlja ravnodušnim. Neki tiho mole, mnogima su oči suzne, starice u crnini bolno uzdišu za onima s kojima su dijelile najveći dio svojih života, života koji se sada približavaju svojemu zalasku. Djeca u čudu promatraju taj ambijent i širom otvorenih očiju doživljavaju ove prve susrete s dimenzijom života koju nikada do kraja neće razumjeti niti prihvatiti; dimenzijom smrtnosti. Zure u uplakane žene, u zamišljene očeve držeći ih za ruke, čude se tom cvijeću, zadivljuje ih treperenje svijeća. Smrt je za dijete, za čovjeka svih uzrasta, uvijek jedno novo čuđenje, veliki upitnik života. Čitam epitafe na nadgrobnim spomenicima. Gledam fotografije, čitam godine smrti, računam životni vijek. Neki otiđoše tek prije koji tjedan, koji mjesec i na njihovim počivalištima još se drže oni tradicionalni sprovodni drveni križevi s imenima pokojnika na njima. Neki drugi, opet, otiđoše pred nama prije koje desetljeće, dva ili tri. Neka imena na spomenicima su izblijedila od vremena koje je prošlo od kada su upisana. Oni koji su ta imena nosili prijeđoše Rijeku života odavna i jedva da bi ih se itko od živih mogao sjećati. Izgled njihova lica odavna je već prekrio pepeo zaborava. Na njihovim grobovima malo je i nimalo cvijeća. Sjećanje na njih blijedi, nestaje ga kao snijega s planina kad se pojavi proljetno sunce. Sva ta lica gledaju me s tih fotografija. Tolike životne priče, jadi i boli, radosti i nadanja, tolika očekivanja i snovi, tolika ljubav i traženje cilja… Svi su otišli pred nama, nama živima kojima je još putovati ovom «grebenom dolinom suza» kako ovaj život nazva veliki naš Ivan Raos. Do kada putovati…!? Eh, to nam nije dano znati… Vjerojatno je bolje tako. Zamišljen koračam pošljunčanim grobljanskim stazama. S približavanjem večeri svijetla svijeća ostavljaju poseban dojam. Ti mali plamičci prkose vjetru koji se diže i raspršuju tamu koja pada sa smirajem dana. Vjetar koji se poigrava među krošnjama čempresa kao da donosi zov onih kojih se ovih dana sjećamo, neku tugaljivu pjesmu koja govori o neostvarenim čežnjama nekih davno minulih vremena i ljudi koji su ih proživljavali. Čovjeka uhvati neka sjeta i razum se prepusti srcu da prebire davne uspomene na one čije grobove sada obilazimo. Pa u misli dođu slike njihovih davno izgubljenih osmjeha, pogleda, zagrljaja i izreka, slike svega dobrog po čemu se sjećamo onih koji ostaviše ovaj čemerni svijet. I pomislim kako mistično i pomalo nerealno izgleda to sjećanje na ljude koji više ne čine dio naših života, na ljude čija su mjesta odavna zauzeli neki drugi. Kao da ih nikada nije bilo. Kao da smo ih doživjeli u nekom snu kojeg je nestalo s prvim zrakama zore koja je raspršila naše drugovanje s njima. Priča koju priča vjetar nad grobovima preminulih poruka je nama koji ostajemo, koji ostajemo još neko vrijeme; trenutak samo, godinu ili dvije, i tko zna do kada… Na nama je tu poruku iščitavati. Preminuli su ispunili svoju zadaću hoda ovom zemljom, ma kakvom god nam se ta zadaća činila, kako ju god vrednovali. Sada je na nama red, služba ispunjenja života zove, sve dok ne dođe i naše vrijeme da budemo poneseni pod čemprese počivališta. Vigilija je Dušnog dana, Dana mrtvih. Noć između svetkovine Svih svetih i blagdana Dušnog dana noć je u kojoj se na poseban način spominjemo preminulih. Tako je povezana svetkovina Svih svetih i spomen svih koji su preminuli. Misterij smrti protkan je tako s nebeskom proslavom onih koji su već u ovostranom življenju posvjedočili da je grob samo još jedna stepenica, ključna stepenica života. To nije pitanje spekulacije uma, to je norma koju postavlja srce. To nije stvar dokazivanja, nego pitanje vjere. U tom moru naših ljeta to je jedina nada koja našu plovidbu čini smislenom. Nije to isprazna tlapnja. Pjesma koju donosi vjetar među alejama čempresa to bez prestanka potvrđuje. Onima koji znaju slušati. |