Arhangel
19.11.2006., nedjelja
Vukovar - sjećamo se 1991. - 2006.
Obilježili smo petnaestu godišnjicu tragedije u Vukovaru. Zbivanja koja su se u proteklom ratu tamo dogodila na svoj su način obilježila naše živote i našu svijest. Kasnije se pokazalo da je vukovarska priča bila tek početna od niza sličnih tragedija koje je morao podnijeti mali čovjek pod ovim (pri)balkanskim nebom: Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica…U Vukovar su se sjatili gotovo svi predstavnici središnjih državnih vlasti. Ponovno su davali patetične i srcedrapaljne izjave, onako tihim glasom punim ozbiljnosti, blago nagnutih glava u znak sažaljenja nad onima o kojima govore; stradalim braniteljima, civilima… Do sljedećeg 18. studenog o Vukovaru ćemo malo toga čuti. Političari su se već isti dan vratili u svoje zagrebačke dvore, do svojih prepunih lonaca, bankovnih računa, do svojih poltrona i ulizica koji će im i dalje nastaviti tepati ne bi li za sebe ishodili blagonaklonost njih moćnih, barem do sljedećoh izbora, koji se približavaju. Mali ljudi su ostali u Vukovaru, uz svjetla svijeća koje gore za njihove najmilije koji su za našu slobodu dali svoje živote prije petnaest godina. Mali ljudi iz Vukovara vratili su se svojemu čemernom životu u kojemu jedva spajaju kraj s krajem. Mali ljudi u Vukovaru, i širom zemlje, širom Balkana, širom Ruande, Somalije, Konga, Sudana ili Čečenije utonuli su u još jednu noć svojega mraka, za koju ne znaju hoće li proći... Oni nisu zanimljivi političarima kada nije izborno vrijeme. Oni su za njih samo broj, zbroj glasova i ništa više. Prije petnaest godina Vukovarci su svoje živote položili za ideal; slobodnu Domovinu; sretnu Domovinu. Vlastodršci svih boja koji su se na vlasti u našoj zemlji izmijenili njihovu su smrt svakog 18. studenog uredno naglašavali. Ali nam Domovinu nisu učinili sretnom. Pod svoje su šape prikupili golema blaga, a obitelji branitelja ostavili bez ičega. Oko sebe su okupili poltrone, lažne «branitelje» kojima su osigurali bezbrižnu egzistenciju u zamjenu za usluge ostanka na vlasti; lokalnoj, regionalnoj, središnjoj državnoj. Silno se namnožio broj «branitelja» kojima, da ih je zaista toliko bilo, ni jedna vojna sila ne bi bila mogla stati na kraj i rat ne bio bio potrajao četiri godine. Svi su se takvi «branitelji» pretvorili u pijavice koji Majci Hrvatskoj piju krv do zadnje kapljice, živeći na račun onog malog čovjeka koji je ostao bdjeti uz svijeću u Vukovaru. Osobno znam čovjeka koji je prije rata, vozeći prebrzo, stradao u prometnoj nesreći. Kako mu je od sestre muž bio visoko pozicionirani časnik u JNA, osigurao mu je besplatno liječenje u vojnoj bolnici u Beogradu. Danas taj «branitelj» prima masnu mirovinu na osnovu invaliditeta koji je, kao, stekao "braneći" Domovinu! Da, ako pod pojmom obrane Domovine računamo divljanje automobilom u godinama prije nego li je itko mogao i pomisliti da će do rata doći i da će Hrvatska biti slobodna! Ovaj je primjer samo jedan od niza sličnih koji čovjeka zabole kad ih se sjeti. Osobito u danima kada se sjećamo tolikih koji su nesebično žrtvovali svoje živote i sve što su imali za našu slobodu. Pljačka i prijevare kojima grca hrvatska stvarnost ne mogu baciti sjenu na časno ime Vukovara. Priđimo, Vjerni, poklonimo se u istini srca onima koji su za našu slobodu položili svoje živote. A nedostojnima spomena, koji okolo gmižu u tami svojih laži kiteći se zaslugama palih, neka sudi Bog. Jer se ljudska pravda ionako svaki put pokaže kurvom. |