Arhangel
31.10.2006., utorak
Orao
Jednom je jedno orlovsko jaje nekako dospjelo u kokošinjac među kokošja jaja na kojima je sjedila kvočka. Nakon nekog vremena izlegli su se mali pilići, a među njima i orlić. Mali orao je rastao u uvjerenju kako je i on kokoš i život mu je prolazio u kokošinjcu, među drugim kokošima, na način života jedne kokoši. Iako je bio orao.Jednog je dana kokošinjac nadletio jedan drugi orao. Izgledao je veličanstveno, raširenih velikih krila na modrom nebu. Sve su kokoši ostale zadivljene njegovom pojavom, a ponajviše orao koji je živio u uvjerenju kako je i on sam kokoš. Na pitanje tko to leti na nebu tako veličanstveno, odgovoriše mu kako je to orao kojemu je u naravi letjeti tako visoko i tako gordo. Orao iz kokošinjca o tome je dugo razmišljao, ali ipak nikada nije raširio krila i vinuo se put neba, iako je i u njegovoj naravi bilo letjeti visoko, daleko. Taj orao nije imao ni svijesti, niti hrabrosti da je pozvan letjeti. Do kraja je života živio na način kokoši. Zatvoren u svoja četiri zida vlastite sigurnosti. U kokošinjcu. On nikada nije posvijestio sebi svoju orlovsku narav koja mu pruža mogućnost da se vine u visine. Ljudi su prečesto puta kao orao iz priče. Žive ispod razine dostojanstva svoje naravi. Žive zatvoreni u metar četvorni vlastite sigurnosti u koju su se zatvorili, ne želeći ništa riskirati na tom širokom nebu koje se pruža nad njima i let orlova ismijavaju smatrajući ga suludim ponašanjem koje nije u trendu s vremenom, a letače proglašavajući gubitnicima koji su propustili priliku izboriti se za svoje mjesto na zemlji. Ljudima je milije živjeti u zatvorenom sustavu u kojemu je sve sigurno, sve pouzdano, iako je ograničeno. I u zatvoru je sve pouzdano i sigurno. Ali biti u zatvoru znači ne imati slobodu, ne moći se vinuti nebu. Živimo zatvoreni u zatvore vlastite uskogrudne sigurnosti u koju smo sami sebe zatvorili i ne bismo ni prtom maknuli da razlomimo taj začarani krug apatije u koju smo se doveli svojom pasivnošću, svojim stavom kako je najbolje prilagoditi se većini i tako proživjeti svoje dane. U kokošinjcu. Baš kao orao iz priče. A kad bismo samo znali da nam je u naravi letjeti, biti slobodan, dotaknuti nebo, rastvoriti krila i vinuti se put najvećeg plavetnila koje stoji iznad nas. Kad bismo samo znali više cijeniti svoje dostojanstvo djece Božje i osloniti se na svojega Nebeskog Oca djetinjim povjerenjem u Roditelja za kojeg dijete zna da mu se neće izmaknuti kad mu se baci u naručje. Živimo zatvoreni u metar četvorni svoje fiktivne sigurnosti. Dođu li križevi koje svaki život sa sobom nosi, ono što smo do jučer nazivali sigurnošću i ispunjenim životom pretvara se u noćnu moru i naš se svijet ruši kao kula od karata. To je kao kad orlu koji živi među kokošima u kavez uđe gospodar željan kokošije juhice. Ili lisica u potrazi za plijenom. Kako tada tek ono veličanstveno nebo izgleda sigurnim, a naša prividna sigurnost ispraznom tlapnjom. Kako nam tada orlov let izgleda gordim i sigurnim, a naša sigurnost ispraznom opsjenom. U našem metru četvornom gdje živimo kao kokoši iz priče sve nam čarke izgledaju velikima i sve prepirke među kokošima presudnima. I dane provodimo otimajući se za svako zrno, za svaki ležaj na sijenu, za svako mjesto na prečki misleći kako je to onaj vrhunac koji nam život u našoj sigurnosti pruža. Jer ne želimo letjeti, vežemo se za zemlju i za našu prividnu sigurnost uzdižući ih na pijedestal idola kojima se valja klanjati ugađajući svakom njihovom/našem hiru. Tako biva sve dok se na vratima našeg malog, ograničenog svijeta ne pojavi lisica željna plijena. Tada vidimo kako su svi naši problemi bili nevažne tričarije zbog kojih smo propustili tolike radosti zajedništva. A sada je kasno kajati se jer zubi grabežljivca već traže vrat svojega plijena. A ono nebo, i onaj orao u letu, koje smo izrugivali zbog ludosti letenja, sada nam se čine prilikom koja je zauvijek propuštena. A vremena više nema. Zato živi u skladu sa svojom naravi; poput orla na nebu. Ne zatvaraj se u svijet koji je prividna sigurnost; ne riskiraš li, nikad nećeš znati kako je letjeti, uvijek ćeš ostati u onom kokošinjcu kojeg vrema lisica. Ti si dijete Božje, orao nebeski; leti visoko do neba kao večer širokog! Ostavi trag za sobom, ne živi, a da te ne pamte po dobru, u tvojoj je naravi biti ptica nebeska. Budi sol koja daje okus hrani, budi svjetlo koje raspršuje tminu života onih koji oko tebe čame u svojemu mraku, koji ruju po blatu zemaljskom ne podižući očiju nebu. Ti budi njihov svjetlonoša, sol njihovoj gorčini, orao za čijim će letom i sami krenuti. Ta to je smisao tvojeg postojanja. Letjeti. Biti slobodan. |
28.10.2006., subota
Crazy Horse - legenda o ratniku
«Potrebno je imati veliku viziju i čovjek koji je doživi biva poput orla koji traži nebo najdubljeg plavetnila… mi više cijenimo lov nego apatiju života u našim rezervatima. U ovim vremenima nemamo dovoljno za jelo, a nije nam dozvoljeno loviti. Sve što smo željeli jest mir i da budemo ostavljeni živjeti u miru. Onda su došli vojnici i uništili naša sela. Onda je došao Duga Kosa (Custer)… Kažete da smo ga masakrirali, i njegove vojnike, ali oni bi s nama učinili isto. Najprije smo htjeli bježati, ali nije bilo drugog izlaza nego boriti se». Ludi Konj, prema pripovijedanju Charlesa A. Eastmana Ludi Konj, poglavica Zapadnih Siouxa, rođen je 1845. Ubijen je u Fort Robinsonu, Nebraska, 1877. godine, u dobi od 33 godine. Roditelji Siouxi odgajali su svoje sinove i kćeri u skladu s plemenskim običajima. Često dijeleći hranu s onima u potrebi, pružali su primjer odricanja u korist općeg dobra. Vjerovali su u darežljivost, hrabrost, samoodricanje, a ne u život utemeljen na trgovini i dobitku. Jedne je zime, kad je Ludom Konju bilo samo pet godina, pleme oskudjevalo hranom. Njegov otac, neumorni lovac, konačno je ulovio dvije antilope. Mali dječak, njegov sin, uzjahao je ponija i obavijestio cijelo sela da dođe po meso, bez da je prije pitao dopuštenje roditelja. Kasnije, kad je Ludi Konj pitao majku za hranu, ona je odgovorila:»Moraš biti hrabar i živjeti u skladu s dostojanstvom koje si stekao!» Ludi Konj je voilo konje i otac mu je darovao ponija kad je bio vrlo mlad. Pratio je oca u lovu na bizone, držeći konje za uzde dok su odrasli terali životinje u zamku. U to su vrijeme Siouxi imali svega nekoliko pušaka i lovci su se uglavnom oslanjali na lukove i strijele. Kad je Ludom Konju bilo 12 godina, njega i njegovog mlađeg brata napao je grizli. Mladi Ludi Konj sakrio je brata u šuplje deblo stabla, a sam je uzjahao konja i vikom otjerao grizlija, potpuno sam. Kad je imao 16 godina, Ludi Konj je sudjelovao u svom prvom ratnom pohodu. Pratio je ratnika Siouxa, imenom Hump, u blizini granice njihovog teritorija. Kad je ratnikov konj bio pogođen i pao pod njim, Ludi Konj je sišao sa svojeg konja, pomogao ratniku uzjahati i povesti ga na sigurno, pod neprijateljskom vatrom. Hump, tada na vrhuncu ratničke dobi, prorokovao je Ludom Konju budućnost velikog ratnika Teton Siouxa. Postali su veliki prijatelji, usprkos razlici u godinama. Ludi Konj bi obično stjerao neprijatelja u bezizlazan položaj; zatim ga ne bi ubio već samo dotaknuo oružjem, pokazujući svoju nadmoć. Jednom se dogodilo da je ovaj mladi ratnik sam ubio deset bizona; i sve ih razdijelio svojim suplemenicima. Ludi Konj bio je član klana «Jakih Srdaca» (Strong Hearts) i klana «Tokala», odn. klana «Lisica». Bilo je uobičajno da mladi Sioux provede puno vremena u molitvi i osamljenosti. Biti osamljen u divljini bilo je tipično za duhovni život Siouxa, što se počelo gubiti u doticaju s materijalističkom civilizacijom bijelaca. Kada je Ludom Konju bila samo 21 godina, Veliko vijeće poglavica Siouxa odlučivalo je o budućim odnosima prema bijelcima. Većina poglavica zagovarali su snažan otpor. Ludi Konj izabran je da predvodi napad na Fort Kearny. U sljedećih deset godina ratovanja Vijeće se redovito konzultiralo s njim u vezi s politikom prema bijelcima. Bik Koji Sjedi smatrao ga je prvim među ratnim poglavicama; čak su ga takvim priznavali i Chayenni. U znamenitoj bitci kod Little Big Horna od 25. lipnja 1876. upravo je Ludi Konj s oko 700 svojih ratnika vodio ključno krilo indijanske obrane, koja je porazila generala Custera. U srpnju 1877. Ludi je Konj nagovoren da dođe u Fort Robinson s nekoliko tisuća Oglala i Minneconvoju Siouxa, uz diskretnu informaciju kako će tako predstavnici Vlade saslušati prijedloge već izgladnjelih Indijanaca. Za to su vrijeme general Crook i indijanski skauti planirali zavjeru protiv Ludog Konja. Poglavica je pristupio kapetanu Leu, sam, dok su ratnici čekali u pozadini. U taj je trenutak Poglavica razoružan, dok su mu zavjernici doviknuli kako će biti zatvoren. «Još jedan trik bijelaca! Pustite me umrijeti boreći se!», bile su zadnje riječi nezaboravnog poglavice Siouxa, dok se pokušavao oteti stisku neprijatelja. U sljedećem trenutku Ludog je Konja s leđa probo vojnik bajunetom i veliki se ratnik srušio na pod mrtav. Njegov otac zapjevao je pjesmu mrtvih nad mrtvim sinom nakon čega mu je bilo dozvoljeno odnijeti njegovo tijelo. Ludi je Konj pokopan u brdima Bad Lands, na tajnom mjestu, gdje počiva i danas, u svojoj zemlji, zemlji Indijanaca. Priča o njemu živjeti će u srcima hrabrih dok bude teklo vremena. |
25.10.2006., srijeda
Narod ljudi / da se ne zaboravi
Predsjednici Sjedinjenih Američkih Država i njihove administracije tijekom XIX. stoljeća provodili su politiku prema Indijancima koja zaslužuje pridjev genocidna. Bila je to politika istrebljenja domorodačkog američkog stanovništva kojeg se Washingtonska politička klika htjela rješiti jednom za svagda znajući da bi (opravdano) nezadovoljstvo Indijanaca zbog otimanja njihove zemlje, ubijanja stoke, skrnavljenja svetih mjesta i postupanja prema Indijancima kao prema nižim bićima svako malo dovodilo do pobune. Politika iz Washingtona bila je kolonijalistička; cilj je bio zaokružiti teritorij SAD-a do obala Pacifika na zapadu te Meksiku oteti Kaliforniju, Texas, teritorij Arizone i Novog Meksika. Plan je bio jednostavan; Indijance potamaniti ili stjerati u rezervate gdje bi vremenom nestali ili se asimilirali, a Meksikance ratom potisnuti južno od rijeke Rio Grande. Do sredine XIX. stoljeća taj je plan najvećim dijelom i ostvaren; južna granica SAD-a protegla se na Rio Grande, gdje je i danas, a indijanski se teritorij sveo na prostor zapadno od rijeke Mississippi, sjeverno od Texasa, južno od granice s Kanadom i zapadno od teritorija Kalifornije. Metode kojima se američka politika služila u istrjebljivanju Indijanaca bile su više nego zločinačke. Tako je narod Seminola iz tople i močvarne Floride prisilno preseljen u suhu Oklahomu, jednako kao i narod Cherokee, a Apache iz suhe Arizone u vlažnu Floridu. Već smo prije bili spominjali kako su narodu Mandana isporučivani prekrivači zaraženi velikih boginjama, kako bi među Mandanima izbila pandemija, što se i dogodilo. Na američkom istoku i u velikim europskim gradovima pojavio se morbidni modni detalj nošenja indijanskih skalpova na damskim šeširićima, što je životima platilo na tisuće Indijanaca koji su postali plijen lovaca na skalpove. Indijanci su stavljeni izvan zakona, ubiti Indijanca ne samo da nije bilo kažnjivo, nego čak društveno prihvatljivo i poželjno djelo poticano parolom: «Samo je mrtav Indijanac dobar Indijanac!» Putnici u vlakovima transameričke željeznice zabavljali su se pucajući iz vlakova u krda bizona na velikim prerijama srednjeg Zapada, poticani od Vlade, uprave željezničke kompanije i novinara. Trgovina bizonovim kožama je cvjetala, što je te životinje dovelo do ruba izumiranja, a Indijance do ruba gladi. Novine su Indijance prikazivale kao divljake koji bezrazložno ubijaju, klanjatelje samog vraga za koje je jedino rješenje da budu izbrisani s lica zemlje. Toliki ugovori koje je američka Vlada nametnula Indijancima služili su bijelcima samo kao kupovanje vremena i zauzimanje novih pozicija, s kojih se onda išlo u otimanje novih i novih prostranstava indijanskog teritorija. Kada su krajem XIX. stoljeća indijanski ratovi konačno završili i domorodački narodi ili istrijebljeni (potpuno je nestalo npr. naroda Mohicans, Yanni, Mandan i dr.) ili su njihovi ostaci stjerani u rezervate, na sve se načine pokušavalo zatrti njihovu kulturu i narodni identitet. Indijanci u školama nisu smjeli govoriti svojim jezicima, nositi tradicionalnu odjeću, frizure ili nakit, održavati tradicionalne svečanosti i rituale, učiti o svojoj povijesti i sl. Mediji, a osobito filmovi, Indijance su nastavili sotonizirati sve do najnovijeg vremena. Ipak se, Bogu hvala, prilike kreću na bolje. Istina o Indijancima i prava slika ovog naroda sve više dobivaju priliku predstaviti se svijetu. Vremena se mijenjaju. Znanje i informacije danas probijaju sve zapreke i prelaze sve granice. Danas o Indijancima možemo puno naučiti. Taj divni narod zaslužuje da se sazna istina o njima, njihovoj tragičnoj prošlosti, veličanstvenoj kulturi i još veličanstvenijoj duhovnosti. |
23.10.2006., ponedjeljak
Narod ljudi 4 / Bik Koji Sjedi
Nakon rata iz 1876. i izbjeglištva u Kanadi Bik Koji Sjedi vratio se u Sjedinjene Američke Države 1881., a nakon 1883. stalno je živio u Standing Rock Agency. Poglavicu Ludog Konja na prijevaru je najprije zarobila, a zatim mučki ubila vojska SAD-a. Svi Siouxi su već godinu dana nakon bitke kod Little Big Horna vraćeni u rezervate jer im opustošena zemlja i potamanjeni bizoni nisu omogućavali život na način kako su ga živjeli njihovi preci.Godine 1889. Vlada SAD-a nametnula je Siouxima novi ugovor kojim je još drastičnije smanjen njihov tradicionalni teritorij. Narod Siouxa se našao pred biološkim izumiranjem, njihova kultura bila je zatirana, a njihov tradicionalni način života nepovratno izgubljen. Vlada SAD-a nije ispoštovala ni jedan od ugovora sklopljenih s Indijancima, bilo pregovorima ili jednostavno nametanjem gotovih rješenja. Ugovor iz 1889. ostao je mrtvo slovo na papiru jer bijelci nisu ispoštovali ni jedan njihov stavak. Indijancima nije isplaćena nadoknada za otetu zemlju, život Indijanca u bjelačkim očima nije ničem vrijedio. Pojavila se glad i bolesti jer korumpirani Vladin kadar nije isporučivao namirnice za zimu, a ljetina je propala. Na kraju je Kongres potpuno prekinuo opskrbu rezervata. Siouxi su bili duboko razočarani i iznevjereni. Ponovno. Raslo je nezadovoljstvo u narodu kojemu je postalo jasno da je pred izumiranjem i potpunim nestankom, kao što se dogodilo nizu indijanskih naroda prije njih. Ljudi su gledali Bika Koji Sjedi kao političkog i duhovnog vođu. U rujnu 1889. vrač iz plemena Shoshon započeo je propovijedati o skorom dolasku indijanskog Mesije tvrdeći kako se veliki Manitou sažalio nad patnjama svoje indijanske djece. Mesija je trebao prevnuti zemlju koja bi progutala bijelce, a u život vratila Indijance i bizone kako bi se nastavio tradicionalni indijanski život. Ovo je propovijedanje među Siouxima, i ostalim plemenima, probudilo velike nade. Započela je serija «Plesa Duhova» kao anticipacija Mesijinog dolaska. Narod koji se našao pred nestajanjem, vidjevši da ništa politički, vojno i ekonomski ne može učiniti da se spasi, okrenuo se neobičnom potezu; vjeri u spas iz onostranosti. «Ples Duhova» se nastavljao i širio diljem indijanskih rezervata. Bik Koji Sjedi snažno ga je podupirao. Bio je to potez očajnika. Dio Indijanaca, njih oko 3 000 u toj je situaciji napustio izgladnjele rezervate. Vojska SAD-a munjevito je reagirala i odlučila preventivno uhititi Bika Koji Sjedi. 15. prosinca 1890. probjelačka marionetska Indijanska policija, po zapovijedi generala Milesa, upala je u logor Bika Koji Sjedi sjeverozapadno od Fort Yatesa. Bik Koji Sjedi mučki je ubijen, zajedno sa još šestoricom poglavica. Odmah je bilo jasno da je ovdje riječ o političkom atentatu naručenom od strane vojske SAD-a. Na vijest o smrti velikog poglavice dio Indijanaca se okuplja na «Ples Duhova». Dana 28. prosinca 1890. američka vojska upada na «Plas Duhova» kod Krvavog Koljena (Wounded Knee) i u stravičnom masakru ubija oko 300 nenaoružanih Indijanaca čiji je jedini «grijeh» bio, koje li ironije, to što su plesali «Ples Duhova». Za masakr kod Krvavog Koljena nitko nikada, naravno, nije odgovarao. Dana 14. siječnja 1891. vlada SAD-a nametnula je Siouxima novi sporazum kojim je ovaj narod konačno pokoren. Njihova borba za opstanak nastavila se na druge nacine; sve do sredine XX. stoljeća bilo im je u školama zabranjeno govoriti svoj jezik, isticati elemente svoje kulture ili učiti o svojoj povijesti. Sve do 1920-ih djeca Siouxa su nasilno otimana roditeljima i zatvarana u školske internate, kako bi ih se «preodgojilo» u «civilizirane» bijelce. Građanska prava priznata su im tek u novije doba (1960-ih). I danas ovaj divan narod živi u rezervatima, na rubu bijede, opterećen socijalnim i ekonomskim pitanjima. Njihova borba se nastavlja. Griješim li što volim svoj narod? Jesam li loš zato što mi je koža crvena? Zato što sam Sioux? Zato što sam rođen gdje je živio moj otac? Zato što bih umro za svoj narod i za svoju zemlju? Bog me stvorio Indijancem. Bik Koji Sjedi, Hunkpapa Sioux Mi nismo tražili od vas, bijelih ljudi, da dođete ovamo. Veliki Duh dao nam je ovu zemlju kao dom. Vi ste imali svoju zemlju. Mi vas nismo dirali. Veliki Duh dao nam je puno zemlje da na njoj živimo, dao nam je bizone, jelene, antilope i drugu divljač. Ali vi ste došli ovamo; vi nam uzimate zemlju, vi ubijate našu divljač i nama je teško živjeti. Sad nam kažete da radimo za život, ali nas Veliki Duh nije tjerao da radimo, već da živimo od lova. Vi, bijeli ljudi, možete raditi ako želite. Mi se ne miješamo u vaše poslove, a vi nas pitate zašto ne postanemo civilizirani. Mi ne želimo vašu civilizaciju! Mi želimo živjeti poput naših očeva i očeva naših očeva. Ludi Konj, Oglala Sioux Bijelci su uvijek pokušavali prisiliti Indijance da napuste svoj način života i da žive poput njih – da se bave zemljoradnjom i teško rade. Ali Indijanci nisu znali kako to učiniti, a nisu to ni željeli. Da su Indijanci pokušali natjerati bijelce da žive poput Indijanaca, bijelci bi se opirali, a tako je bilo i s mnogim Indijancima. Veliki Orao, Santee Sioux Ako bijeli čovjek želi živjeti u miru s Indijancima, neka živi… Postupaj sa svima jednako. Daj im zakon koji vrijedi za sve. Daj svima jednaku priliku da žive i rastu. Sve je ljude stvorio isti Veliki Duh. Svi smo braća. Zemlja je mati svim ljudima i svima koji na njoj žive pripadaju jednaka prava. Pusti me da živim slobodno, da putujem slobodno, da stanem gdje želim, da radim što želim, da trgujem slobodno… da izaberem učitelje po svojoj volji, da budem slobodan slijediti vjeru svojih očeva, slobodan misliti, govoriti i činiti kako želim, i ja ću poštivati svaki zakon i pokoriti se svakoj kazni. Poglavica Joseph, Nez Perce |
20.10.2006., petak
Oružje i životi nečijih sinova
Pandorina kutija odavno je otvorena i zla koja su iz nje izišla već toliko dugo uništavaju sreću koju zaslužujemo. Bilo bi ovo mitološko objašnjenje vječnog pitanja o porijeklu zla u svijetu, koje si često postavljamo. Najgore od svega je što vremenom nekako postanemo indiferentni, ravnodušni na zlo koje je oko nas i prihvatimo ga kao gotovu činjenicu protiv koje ne možemo učiniti ama baš ništa. Tada se pretvorimo u hladne birokrate za koje ljudi postanu samo brojevi, a njihove sudbine samo statistika. Život se, s druge strane, ipak potrudi da nas s vremena na vrijeme podsjeti na godine opasnog življenja i zlo koje je ključalo oko nas i pritajeno čeka da se u ovom ili onom obliku obruši na naše dane. U takvim trenucima se čini kao da su se vrata pakla otškrinula i kao da nas je nakratko liznuo vječni plamen koji tamo gori, podmuklo prijeteći i opominjući da ne zaboravimo na svetu dužnost neprestane borbe priotiv zla u ovom ili u onom obliku.Slušamo, gledamo i čitamo ovih dana u medijima o suđenju H. Petraču za otmicu sina generala V. Zagorca. U prvi se mah nama neupućenima u taj slučaj sve činilo kao jedno od niza suđenja u kojima će po tko zna koji put negativci izići kao pobjednici, a pravna država ispasti budala. Sve i ako se u ovom slučaju tako i dogodi, neke će stvari isplivati na površinu iz zaborava u koji su nastojale biti potisnute. A riječ je o otkrivanju istine o trgovini oružjem u vrijeme kada se Hrvatska nalazila pod sankcijama i kišom granata i ostalog streljiva od strane onih koji su nam se u bivšem sustavu zaklinjali na bratstvo i jedinstvo. U spomenutom suđenju dojučerašnji prijatelji, kolege i poslovni partneri Petrač i Zagorac sve to više iznose prljavo rublje jedan o drugome. Pitanja se potežu oko uloge jednog i drugog u nabavci oružja u vrijeme Domovinskog rata. Podsjetimo se; nepravedne sankcije koje je Hrvatskoj nametnuo UN trebale su Hrvatsku i BiH pretvoriti u lak plijen Miloševićeva režima. U toj se situaciji trebalo snalaziti i tajnim kanalima nabavljati oružje za obranu Domovine ili ga otimati neprijatelju. Na žalost, dok su hrvatski momci u najboljim godinama ginuli na braniku Hrvatske braneći zemlju s lovačkim puškama u rukama, dio miljea koji je imao dužnost nabavljati oružje trgovao je, preprodavao i mutio s teško sakupljenim novcem za oružje. U slučaju spomenute dvojice kojima se sudi u Zagrebu spominju se iznosi u milijunima dolara, drago kamenje, birana vina i tko zna što sve ne. Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno, ali ako ima i zrno istine u cijeloj toj priči, a po svemu sudeći ima i hrpa zrnja istine u svemu tome, postaje jasno kako na dušama (ako ih uopće imaju) tih likova (Petrača i Zagorca) leži odgovornost za smrt nebrojenih hrvatskih žrtava koje se početkom Domovinskog rata nisu imale čime braniti. Pokazuje se, po svemu sudeći, da je veliki dio novca koji su naši iseljenici bili sakupili za obranu Hrvatske, zapravo završio na privatnim računima tko zna gdje po Europi i svijetu. Oni na čijim je računima taj novac završio, Hrvatske za vrijeme rata nisu ni vidjeli, već su iz sigurnosti svojih vila upravljali tuđim životima na ovim stranama i slali sinove sirotinje u smrt. To je tragična činjenica i pretužan vid Domovinskog rata u kojemu su našim braniteljima, izuzev neprijatelja s druge strane crte razgraničenja, neprijatelji bili oni koji su se trebali brinuti za njihovu opskrbu oružjem, strijeljivom i opremom. Pitanje je bi li i Vukovar bio pao da je na vrijeme bila dopremljena dovoljna količina oružja tamošnjim izgladnjelim braniteljima i bi li i tijek rata bio drugačiji i čitava ta krvava epopeja puno ranije i manje tragično završila da se Hrvatska na vrijeme naoružala za učinkovitu i brzu obranu! Ovako ostajemo preneraženi, zgranuti i bijesni kada danas, petnaest godina nakon ključnih trenutaka naše novije povijesti i života, u jednom suđenju koje je započelo zbog otmice, na površinu isplivaju činjenice o tome kako su nas izdali oni u koje su naši branitelji bili stavili svoje živote, računajući na njihovu pomoć. I ne samo branitelji; svi koji su na bilo koji način pomagali Hrvatsku i njezinu obranu zaslužuju istinu o tome gdje i kako je utrošen novac i oprema koju su bili prikupili, odnosno novac koji su uplatili porezni obveznici. Po svoj prilici još se jednom pokazalo kako je u ratu najveću žrtvu podnijela sirotinja, a kako su iz rata bogati izišli još bogatiji na račun tolikih palih života. I kada svako malo slušamo o samoubojstvima branitelja pitamo se koje je rješenje koje bi zaustavilo tu crnu statistiku. Rješenje je jednostavno; pravna država mora djelovati, mafijaše pozatvarati, a ovrhom njihova ogromna napljačkanog blaga pomoći one koji su obranili našu slobodu i živote. Mrtvima više ne možemo pomoći, izuzev molitvom. Njihove duše vapiju za pravdom čija je provedba sveti zadatak nas živih, nas hrabrih. |
17.10.2006., utorak
Jes mister Prezident
Svi domaći mediji govore o posjetu hrvatskog Premijera Sjedinjenim Američkim Državama i razgovorima na najvišem nivou. Naš Premijer, kako nam se čini, ima pravu priliku ulizivati se do mile volje Georgeu Bushu, Condoleezzi Rice, diplomatima State Departmenta, čistačicama i portirima Bijele Kuće i svima za koje misli da bi od njih mogao imati koristi jer; budimo iskreni, izbori kod kuće se bliže. Ovaj put naš Ivo neće morati čekati kod vrata WC-a u nadi da će «slučajno» sresti američkog Predsjednika kad ovome prigusti, pa će se otvoriti prostor za par štekerskih izjava. O ne, sada naš Premijer ima biti primljen u Ovalnom uredu, posjednut u fotelju i smiješiti se fotografima koji su tu po službenoj dužnosti jer, ruku na srce, jedna mala Hrvatska SAD-u ne predstavlja relevantan faktor niti u europskim kategorijama, a kamo li na polju međunarodne politike. Stoga iz američke perspektive ovaj posjet hrvatskog Premijera Washingtonu predstavlja gotovo protokolarnu dužnost koju se treba ispuniti jer norme politike tako nalažu.Osim toga, naš je Ivo u Bijelu Kuću donio darove. Ne, nisu to darovi poput voćnog sirupa ili ciglice kave kakvi se kod nas nose kad nekome ideš u obiteljski posjet. Naš je Ivo Georgeu Bushu donio nešto puno veće, (a nije mu ćaćino!); Ivo je Georgeu donio «Plivu» na dar. «Pliva», plod hrvatskog mozga i rada ruku hrvatskog čovjeka, jedna od najvećih europskih farmaceutskih kompanija, prodana je upravo Amerikancima, američkom «Barr-u»! Trakavica oko prodaje ove hrvatske kompanije Amerima traje već mjesecima i naš se Ivo namučio dok ju je utrapio Amerikancima; lobirao je, pregovarao, ulizivao se, otpilio islandski «Actavis» putovao u Veronu… Naradio se čovjek. Tako je Američkom gospodarskom utjecaju na pladnju uručen jedan od najjačih brandova hrvatske privrede sigurne kvalitete, vrlo jakog imena i još veće vrijednosti. Tako je pravo nacionalno gospodarsko blago završilo u rukama stranaca. Kao i tolika druga naša blaga do sada. Mnogima ova prodaja ide na ruku. I donosi u džep. Svojedobno je jedna od garnitura vlasti u Hrvatskoj pokušala HEP prodati američkom «Enronu». Iako su mnogi već bili trljali ruke očekivajući plodnu proviziju od ove trgovine i političko približavanje (čitaj; ulizivanje) SAD-u, od toga posla nije bilo ništa. Bogu hvala da je prošlo tako kako je prošlo, jer je američki «Enron» samo koju godinu nakon toga bankrotirao, nakon čega se otkrivene malverzacije u poslovanju (i njima se to događa!). Zatim je M. Žužul, nekadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova i veleposlanik u Washingtonu, bivši lobist američke građevinske tvrtke «Bechtel», pokušao naštimati upravo toj tvrtci posao gradnje autoceste Zagreb - Split. I tu je bila riječ o ulagivanju Amerima; prodati dušu i srce i tijelo i zadnje ostatke časti za politički (čitaj; financijski) probitak. I taj je posao propao i naš je Miomir ostao praznih džepova, a vrli nam je Premijer i dalje lovio Georgea Busha po hodnicima Bijele Kuće dok je se ovaj, onako olakšan, vraćao iz WC-a. Sada su i Premijer, i Žužul, i ex. direktor "Plive" Čović došli na svoje. Premijer se zadovoljno smješka onom kauboju i teroristu Bushu u Ovalnom uredu, pokorno mu ljubeći ruke, a možda, nedajbože, i... Ovaj je odmah poslije vijesti o prodaji «Plive» američkom «Barru» odriješio kesu i iskeširao lovu za vojnu pomoć Hrvatskoj. Nekima je provizija kapnula. U milijunskim iznosima, jer nije riječ o prodaji kokoša na tržnici. Mi Hrvati volimo kupiti mrvice koje padnu sa bogataškog stola. Maslo je pokupio tko je pokupio (Rojs:»'Ko je jamija, jamija je!»). Mala Hrvatska još se jednom pokazala političkim potrčkalom, političari kurvama, a obični građani ovcama. |
15.10.2006., nedjelja
"Gruntovčani"
Nedavno je naša državna televizija (HTV) po tko zna koji put reprizirala nezaboravne «Gruntovčane». Gledateljstvo je moglo uživati u zgodama i nezgodama Andrije (Blaža) Katelenića - Dudeka, njegove žene Regice, njihovog prefriganog susjeda Cinobera, još zločastijeg Presvetlog i svih likova slikovitog podravskog sela koje se u vremenu nastupajuće društvene i gospodarske krize krajem sedamdesetih godina minulog stoljeća nosilo sa svim nevoljama života kako je znalo i moglo. U ovom trenutku vaš se Arhangel ne prisjeća imena režisera niti scenarista, ali to sada nije važno. Važna je poruka ove divne serije koju je valjalo pratiti s puno pažnje (govor na podravskom dijalektu) i duševne snage, kako ne bismo ostali prikraćeni za obilje poruka koje ona nosi. Još da je bilo vremena i mogućnosti ponovno odgledati svaku epizodu naših «Gruntovčana», bilo bi to idealno, ali ipak ćemo pokušati pokupiti bar malo plodova koje smo popabirčili gledajući ponekad epizodu, ponekad samo njezin dio.Lik Dudeka je lik nepopravljivog dobričine. U seriji ga je neponovljivo odglumio Martin Sagner. Dudek je zapravo pravi anđel, dijete u tijelu odraslog kojeg život nije mazio. On skromno živi svoj život ne petljajući se u poslove susjeda niti probleme mjesta. Međutim, svako malo Gruntovčani u Dudeku vide dobru priliku da iskoriste njegovu dobrotu i naivnost za svoje planove, bilo da štogod zarade, bilo da kome napakoste, bilo da se dobro nasmiju. Dudek je dobar, ali pomalo glupast. Ne razmišlja na duge staze, i svako traženje drugih likova da se dozvoli upregnuti u njihove planove tumači kao njihovv vapaj za njegovom pomoći. U svom nastojanju kako pomoći, i preživjeti, Dudek, naravno, uvijek izvuče deblji kraj. Ono što lik Dudeka najviše karakterizira je upravo njegova bezazlenost. Siromaštvo, neukost i težak život učinili su ga usamljenikom koji ne postavlja suvišna pitanja. U jednom razgovoru sa suprugom Regicom saznajemo da je imao i dijete, Jožeka, koje je umrlo zbog neke bolesti, a sam Dudek je bio presiromašan da plati skupo liječenje (Dudek: «Da smi imali penez, morti naš mali Jožek ne bi vumrl.»). U toj činjenici leži uzrok duboke tuge kojom je obilježen ovaj lik, tuge koja se može pročitati u pozadini njegovog svakodnevlja ispunjenog s malo govora i puno zadubljenosti u vlastite misli. Dudek je priprosta duša hrvatskog podravskog čovjeka. Dudekova žena Regica lik je odlučne žene koja je ipak u zadanoj situaciji preslaba da se do kraja izbori za boljitak svoje obitelji. Ona je lik hrabre žene koja u Dudekovoj kući ipak vodi glavnu riječ, ali pritisak okoline i uvijek neodlučni Dudek sve njezine napore čini uzaludnim, a Regicu frustriranom životom i vlastitom sudbinom. Atmosfera male sredine kakva je prikazana u «Gruntovčanima» zoran je prikaz ambijenta koji je zaboravljen i od Boga i od ljudi. U Gruntovcu žive mali ljudi koji u kriznim vremenima, zaboravljeni od svih, nastoje skrpati kraj s krajem. U svemu tome i Dudek nastoji naći svoje mjesto pod suncem. Takva sredina puna je jala i ljubomore prema onima koji nastoje imati bolje, zaraditi više, koji žele više znati ili se društveno angažirati (tipično hrvatski!). Tu vlada «malomištanska pravda» koja nema obzira prema malenima i siromašnima, koja je puna predrasuda, kleveta i zajedljivosti. Takav ambijent paralizira sve napore da se u Dudekovu životu nešto pokrene na bolje. Tu je zločesti Cinober koji uvijek Dudeka upreže u svoje planove, u kojem ovaj jadnik uvijek biva žrtvom. Serijal završava znakovitom pričom. Poduzetna Regica preko rodbine Dudeku osigura posao u Njemačkoj. Ovaj jadnik je prisiljen ići, i to protiv svoje volje. Mjesto je puno jala i zavisti, ali svi nastoje kod budućeg gastarbajtera zauzeti dobre položaje za budućnost, jer nikad se ne zna što će od Dudeka biti; možda uspješan i bogat iseljenik… Dudek čitavu epizodu roni suze. U tužno i sumorno jutro odlaska pozdravlja se sa svojim kravicama i sa starom bakicom koja s njima živi i koja mu govori kako ga nikad više neće vidjeti… Uplakani Dudek govori kako više voli sjesti pod svoju krušku, nego imati cijelu Njemačku. Ukrcava se na vlak i odlazi. Zadnja scena serijala je prizor željezničke pruge u našoj ravnoj Podravini; Dudekovo srce nije izdržalo; on se na prvoj stanici od Gruntovca iskrcava i punog srca i suznih očiju vraća se kući; svojoj Regici i bakici, kravicama i kruškama… Dok «Ladarice» u glazbenoj pratnji pjevaju «Oj narode Drave, ravna Podravina, tud se stere polje zlatno, nama domovina…» Ma predivno, srce vam se cijepa od liričnosti toga prizora… «Gruntovčani» možda jesu priča o jednom priglupom seljaku. Ali to je ujedno priča o beskrajno dobrom i nadasve prepoštenom seljaku koji neizmjerno voli svoju obitelj, svoj zavičaj i svoju domovinu. I kojeg kao takvog svi gaze. Jer ljudi znaju biti zvijeri. Prečesto. Scenarist ove serije to je tako zorno uspio staviti pred oči onima koji znaju gledati. |
13.10.2006., petak
Latinski jezik, liturgija i ekumenizam
Neki domaći mediji donijeli su ovih dana vijest kako papa Benedikt priprema dokument kojim bi se u bogoslužje Crkve ponovno uveo latinski jezik. Onaj tko je tu vijest prenio očito nije upoznat s činjenicom da latinski jezik iz liturgijske prakse nikada nije iščeznuo, nego da su narodni jezici svijeta pred latinskim, iz razumljivih razloga, dobili prednost, i to ne u nekim umjetno stvorenim prilikama, nego iz želje da vjernici dobro razumiju molitve i obrasce prema kojima se bogoslužje odvija. Ako bi papa Benedikt i htio naglasak ponovno staviti na latinski jezik, onda bi to bilo zato da se uvede malo više reda u crkveno bogolužje koje se, u želji za razumljivošću i jednostvanošću, ponegdje previše izbanaliziralo i pretvorilo u zabavu za puk, a ne u sveti spomen-čin Kristovih Otajstava.Jednako tako, neupućeni novinari koji ili pojma nemaju o tradiciji i povijesti hrvatskih krajeva, ili ju namjerno prešućuju, niti ne spominju da su Hrvati, jedini među katoličkim narodima, i prije uvođenja narodnih jezika u liturgijsku uporabu na Drugom vatikanskom koncilu (1962. - 1965.), službu Božju slavili na staroslavenskom, svojem jeziku. Taj je jezik, istina, bio arhaičan, jer je zadržao oblik iz ranog srednjeg vijeka, ali narod ga je razumio i vremenom prilagođavao govornom hrvatskom jeziku, nazivajući ga Šćavet. Dakle, Hrvatima, barem onima uz priobalje, jezična revolucija u liturgiji i nije bila neka novost. Mediji špekuliraju i o nakani pape da bogoslužje u crkvama vrati na formu koja je općenito vrijedila do reforme liturgije na spomenutom crkvenom Saboru zaključenom 1965. godine. Najznačajnija priomjena, prema toj koncepciji, bila bi ta da bi svećenik ponovno bio okrenut licem prema oltaru, a leđima prema narodu u ključnim dijelovima mise. Treba znati da je takav način slavljenja mise već prije bio dopustio papa Ivan Pavao II, ali ne na župnim ili misama za veliki broj ljudi. Takav ritual mise redovito slavie neki crkveni pokreti, kao pokret Juventutem, odobren od Ivana Pavla II. Osim toga, sve istočne crkve slave Liturgiju s narodu leđima okrenutim svećenikom. Katolici do nazad 40 godina u tome nisu bili iznimka. To je prastara tradicija porijeklom iz Sirije iz prvih kršćanskih vremena koja želi istaknuti kako je svećenik onaj koji skupa s narodom pred Bogom, koji je na oltaru, slavi Kristovu pashalnu gozbu i žrtvu. Jednako tako, tu je i svećenik i narod u istom položaju u odnosu na oltar i svećenik je manje istaknut u odnosu na druge vjernike, nego kada im je s druge strane oltara okrenut licem u lice pa nije uvijek jasno kome se vjernici klanjaju i koga motre, svećenika ili Krista na oltaru pod prilikama kruha i vina. Jasno je da bi ovi naglasci u liturgiji, kada bi ih papa i uveo, bili više radi reda i preglednosti u bogoslužju, kao i zbog davanja veće važnosti mističnoj dimenziji slavljenja sakramenata, a neki «korak nazad konzervativnog pape», kako ga neki novinari zločesto vole nazivati. Tko je vjernik i dobar poznavatelj svoje vjere, koji poštuje sve ljude i sve različitosti, jednako će voljeti misu na bilo kojem jeziku ili svećenika okrenutog prema njemu ili prema oltaru. Zato su medijske spekulacije o ovim pitanjima zapravo suvišne i pomalo zločeste, osobito kada dolaze od novinara koji o liturgiji i povijesti znaju malo ili ništa, a Crkvu u svakoj (ne)prilici nastoje prikazati kao čisto ljudsku instituciju koja je, tobože, «konzervativna». Zato takvi u svojemu neznanju postaju smiješni onome tko malo razmišlja svojom glavom i pročita nešto više od dnevnih novina i žutog tiska. Papu Benedikta isti krug medija optužuje za tobožnji nedostatak želje za dijalog među religijama. Takva optužba je presmiješna. Papa nije išao u Asizi na svjetski susret religijskih prestavnika jer bi papa, kao vrhovni auktoritet milijardu katolika na svijetu, u Asiziju zasjenio predstavnike manjih religija ili religijskih skupina. U Asiziju nije bilo velikih predstavnika svjetskih religija niti kršćanskih crkava, nije bilo patrijarha, primasa, Dalaj Lame ni sličnih. Stoga je papa tamo poslao svojega predstavnika kako bi ovaj bio na ostalim predstavnicima jednakom nivou. Osim toga, Benedikt XVI smatra kako bi pojavak pape u Asiziju mogao biti protumačen kao izraz tobožnje želje crkve da pod formom molitve za mir pod svoje okrilje stavi druge, samostalne crkve i vjerske zajednice, ili pak da izjednači sve religije, stavljajući ih kao u neki lonac u kojemu bi se sve stopile u jedno. Bio bi to relativizam, a ne čuvanje istine i poštivanje različitosti. Osim toga, papa Benedikt u studenom putuje u islamsku Tursku i tamo će se susresti sa primasom pravoslavlja, ekumenskim patrijarhom Bartolomejom. Nije li to dovoljan dokaz papine otvorenosti i ekumenizmu i međureligijskom dijalogu! U sred Rima gradi se najveća džamija u Europi. Što bi još trebalo učiniti da prestanu presmiješne optužbe kako papa Benedikt "vraća crkvu u srednji vijek"!? |
11.10.2006., srijeda
Pobjeda!!!
|
HRVATSKA - ENGLESKA 2 : O Momci, svaka čast! |
Ljubav
Ljubav nije općenita. Ljubav je konkretna, potvrđuje se u svakodnevnoj konkretnosti, u svakom trenutku života čovjek ju ima priliku potvrđivati ili negirati. Ljubav je tako nenametljiva, ona vjerno čeka da ju se ostvari, kao u nekoj potencijalnosti nada se biti aktualizirana, ostvarena u stvarnosti. Svi tvrde kako ljube one koji su daleko od njih. Što su dalje, i što ih se manje viđa, to se ljubav prema njima proklamira većom. U isto vrijeme prezire se svoje bližnje, one koji su pored nas se mrzi i najradije bismo da ih nema, da ih nestane. Naša verzija onoga što smo u vlastitom egoizmu nazvali ljubavlju očito najbolje funkcionira na daljinu. Što mi je netko dalje, to mi je draži. Što mi je netko bližnji, to je razina moje ljubavi prema njemu manja. U tom smislu moj bližnji postaje moj pakao. Ili ja njemu.Ljubav podrazumjeva čovjeka. Taj čovjek prečesto živi tako da namjesto ljubavi ostvaruje zlo. On nije ostvaritelj ljubavi, on je nositelj mržnje koja se u njemu ugnijezdila i pored koje nema mjesta ljubavi. Ljubav i mržnja dva su različita pola koji ne mogu istovremeno opstojati; jedan isključuje drugi. Prečesto je čovjek čovjeku vuk, bližnji bližnjemu pakao, namjesto da mu bude radost koja življenje čini ne samo podnošljivijim, nego beskrajno vrijednijim. Ljubav je potpuna. Ili je ima, ili nema. Ne može muž tvrditi ženi kako je ljubi 70 %, a ljubavnicu «tek» preostalih 30 %. Ljubav se ili daje bezgranično, ili je uopće nema. Parcijalna ljubav ne postoji, to je oholost zamaskirana u pravednost. U ljubavi ili jesi ili nisi, ili jesi ili nisi ljubljen. Prava ljubav je trajna i sebedarujuća. Majka ne može voljeti dijete svaki drugi dan, ili do djetetove punoljetnosti, ili sukladno godišnjim dobima. Supružnici se ili nikad stvarno ne vole, ili se vole sve ako jedan ili oboje presele u Vječnu domovinu. Ako se rastave, prave ljubavi među njima nikada nije bilo; bilo je to sebeljublje zamaskirano u bračne okvire. Brat bratu nikada u pravoj ljubavi ne prestaje biti brat. Supružnici to nikada jedno drugom ne prestaju biti u pravoj ljubavi. Može li majka zaboraviti dijete, čedo svoje utrobe, u pravoj ljubavi!? Bez čovjeka sve je uistinu laž... Molitva i žrtva koja je Bogu draga je ljubav prema bratu čovjeku. Stoga nema istinske molitve niti prinosa Bogu koji ne uključuje odnos prema drugome; jedino se zajedno s drugim čovjekom dolazi do Boga, koji je Ljubav. Dakle, jedino se ljubavlju dolazi do Ljubavi, do Ljubljenoga koji čini da ljubimo, koji nas otvara ovoj dimenziji ljubavi. Ali to nije bilo kakva ljubav, ne apstraktna nego konkretna, ljubav koja se daruje u svakodnevlju, i to do kraja. To je ljubav koja je bez zadrške, bez vlastite računice, bez rezerve, bez interesa, bez probitka. Ona se ostvaruje u braku, u obitelji, u široj sredini, u odnosu prema svakom čovjeku, kao i odnosu prema svakoj vrijednosti koja je nekom drugom sveta. Stoga ljubavi nema bez tolerancije, bez suživota u različitosti. Ljubav je ponizna i skromna, ona se ne nameće, zato je njezin moto: Živi i pusti druge živjeti. U svakom vidu ljubavi izbija njezina zajedničarska osobina, pa je jasno da ljubavi niti ne može biti u egoizmu i nesnošljivosti. Mnogi, na žalost, od prevelikog «ja» ne vide ništa drugo, pa ni onog «ti», od prevelike zaljubljenosti u sebe misleći kako je to ljubav. Takvi su zamijenili ljubav s ohološću koja se očituje u egoizmu. Ljubav pretpostavlja drugoga. Prave vjere nema bez ljubavi. Tko kaže da je vjernik, a ne ljubi svakog brata čovjeka u svojoj konkretnoj stvarnosti, taj je licemjer. Lažan je svaki uzdah i molitva prema gore, dok se istovremeno odašilju strijele mržnje prema drugome, osobito onome drugačijemu, koji se ne uklapa u nekakve naše planove i ideje. Samo se s čovjekom može u budućnost, koja je, u konačnici, u Bogu. Zato je ljubav ključ našega spasenja. I ovdje na zemlji, i u vječnosti. Zato ljubav nikada ne umire. Ona nam je jamstvo neprolaznosti. |
09.10.2006., ponedjeljak
Djeca umiru dok oni rade atomsku bombu
Iako su još 1953. godine potpisale primirje, Sjeverna i Južna Koreja još uvijek su službeno u ratu koji je ovom nesretnom narodu nametnula hladnoratovska podjela svijeta na nekadašnji istočni komunistički i zapadni kapitalistički blok. Južna Koreja je, potpomagana od strane zapadnih saveznika, u zadnjih pola stoljeća postigla značajan društveni i gospodarski napredak. Sjeverna Koreja ostala je izolirana sve do danas, poput komunističkog otoka u svijetu u kojem je odavna vrijeme pregazilo komunizam. Politički i gospodarski izolirana, Sjeverna Koreja životari pod čizmom diktature koju provodi Kim Jong Il, sin «Vječnog vođe» Kim Il Sunga, kojeg totalitarizam u Sjevernoj Koreji i dalje drži za nominalnog predsjednika države, iako je čovjek mrtav već gotovo dva desetljeća. Za tu zemlju kao da je vrijeme stalo prije pedesetak godina kada su Staljin i Mao Ze Dong instalirali komunistički režim na vlast u Pjong Jangu. Sjeverna je Koreja zemlja u kojoj totalitaristička vlast provodi apsurdne planove. Stanovništvo je u potpunoj medijskoj blokadi, pod utjecajem žestoke propagande koja ljudima već pola stoljeća ispire mozak i utjeruje strah u kosti od nekakve strane intervenicije koja kao samo što nije počela. Što je u komunističkoj Europi bila Albanija pod Enverom Hoxom, to je još uvijek Sjeverna Koreja u Aziji pod Kim Jong Ilom; zemlja blokade, bunkera i strahovlade koja satire bezbrojne nevine ljude, osobito one koji pokušavaju misliti svojom glavom. U takvoj sitauciji Sjevernu Koreju pogodila je velika glad. Brojne ili sušne ili godine s prevelikim padalinama, primitivan način kolektivne zemljoradnje, nedostatak zaštitnih sredstava kao i neplodna zemlja donijele su smrt milijunima ljudi zadnjih godina i desetljeća. Naravno, komunistička vlast u Pjong Jangu sve to opovrgava tvrdeći kako su sve to podvale «trulog zapada» upravo sada kada je «narodna revolucija ušla u ključnu fazu». A narod umire od gladi, od hladnoće, od očaja i nezaposlenosti. Dok državni vođe na čelu s Kim Jong Ilom putuju svijetom, uživaju u šampanjcu i kavijaru u društvu lijepih žena, Korejski narod skapava od gladi. Da stvar bude gora, umjesto da radi na oživljavanju poljoprivrede, gospodarstva, kulture i razvoju demokracije, sjevernokorejska vrhuška radi na razvoju nuklearne bombe. Milijuni su dolara utrošeni na razvoj plutonija za materiju ove bombe, koja bi u glavama vlastodržaca donijela Koreji stratešku prednost i mogućnost ucjenjivanja susjeda, u prvom redu Južne Koreje i Japana. Ne treba ni pomišljati što bi se dogodilo kada bi Kim i njemu slični odlučili baciti bombu na «truli zapad» i njegove eksponente! Ne samo da bi odmah živote izgubile stotine tisuća ljudi, nego bi to vjerojatno značilo početak nuklearnog rata! Za to vrijeme stradavaju milijuni korejske djece. Stopa smrtnosti novorođenčadi je ogromna, veliki dio djece je poslije rođenja jednostavno napušten, a nebrojena djeca nikada ne dožive desetu godinu života. Očajni roditelji ne mogu ih nahraniti ničim drugim nego rižom, koja nije dostatna hrana za normalan razvoj djeteta. Gradovi Sjeverne Koreje prepuni su napuštene djece koja rade sve kako bi preživjela. Vlasti ih hvataju poput divljih pasa i smještaju ih u prenatrpane domove u kojima ih drže zatvorene bez hrane i vode dok ne umru i oslobode mjesto za novu žrtvu. Sve to dok Kim Jong Il uživa u kavijaru i zvecka nuklarnim oružjem. Vlasti iz Pjong Janga trude se propagandom prikriti tu tragičnu situaciju. Gradovi su prepuni plakata na kojima je lik diktatora Kima koji u krilu drži nasmješenu dječicu, dok druga djeca radosno i pozorno slušaju upute «oca nacije». Koji ih svaki dan na tisuće šalje u smrt. Dragi prijatelji, svaka spoznaja o stanju u Koreji, ili bilo gdje drugo gdje su pogažena osnovna ljudska prava, korak je prema istini. Istina se mora znati jer će nas samo istina osloboditi. I mala kap naše spoznaje istine pomaže tkati veliki slap mira. To je zadatak koji dugujemo onima koji će zemljom hodati poslije nas. P.S. Najnovije vijesti govore da je Sjeverna Koreja, kako je bila i najavila, izvela jedan nuklearni pokus! Kojeg li apsurda! |
08.10.2006., nedjelja
Tragedija Hrvata u BiH
Rijetko kada se na ovim stranicama bavimo politikom. Politika na našim stranama uvijek je bila vrući krumpir prepun truleži i od toga je zla bolje stajati po strani. Ali jedna izjava potakula je vašeg Arhangela da i ovu temu malo prokomentira nastojeći pokazati kako je kretenizam zajednički višekratnik prljavih, podlih, korumpiranih političara na ovim našim bespućima Balkana… Kad čovjek konačno pomisli kako su na ovim našim prostorima došla neka nova vremena u kojima više nema mjesta za političke imbecile i ljude s inteligencijom prosječne retardirane kokoši, ponovno se u medijima javi netko takav i jednom izjavom potopi sve vaše nade da je vrijeme kretenizma u politici napokon prošlo.Naša draga i nesretna Bosna i Hercegovina možda nema piramida, iako bi neki htjeli pod svaku cijenu da ih ima, ali trulih i korumpiranih političara ima na pretek. Pogledajmo samo što su ti isti političari zadnje desetljeće i pol učinili od te jadne zemlje i još jadnijih naroda koji u njoj žive; one koje nisu poslali u grob ili u progonstvo po bijelom svijetu, osudili su na besperspektivno životarenje i mržnju prema susjedima s kojima su do rata zajedno svako jutro ispijali kavu. Nakon zadnjih izbora u BiH najednom nitko nije zadovoljan. Među gubitnicima, naravno. Zašto? Zato što su na izborima najslabije prošli oni koji su narodima BiH već desetljeće i pol pili krv i bogatili se na njihov račun. Sada ti isti gubitnici pokušavaju uvjeriti vlastite birače kako bez njih samih nema života u BiH, valjda nema niti planeta Zemlje, Sunčevog sustava, svemira… Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je član SDP-a. Razjedinjene stranke koje su nastale iz HDZ-a graknule su kako je to namještaljka. Njihovim dobro financijski potkovanim liderima vrijede valjda samo oni izbori koje su sami dobili, na bilo koji način. Sve drugo proglašavaju namještaljkom. Jedan idiot među njima izjavljuje kako postoji mogućnost da se nakon svega "Hrvati isele iz BiH!" Taj bi opet manipulirao životima i srećom drugih, taj bi opet, kako se čini, tuđe sinove slao u smrt! Neka taj idiot radije šalje vlastitoga ćaću gdje hoće, ali neka pošteni svijet pusti na miru, da ljudi ono malo života što im je ostalo prožive bez manipuliranja od vlastitih političara. Izjavu poput navedene mogao je izjaviti samo onaj tko nema ni trunke savjesti, ljudskosti niti pameti. Hrvati u BiH najviše su stradali u proteklom ratu kojem je ta zemlja bila izložena. I kao da ni to nije dovoljno, sada se našao neki idiot koji bi Hrvate iselio samo zato što on nije pobjedio na tamošnjim izborima… Kao da su mu tuđi životi ćaćaina «prćija» kojom može raspolagati kako mu se prohtije! Smeće jedno! Na tim je izborima pobjedio jedan drugi Hrvat. Mediji, pod vlašću rigidno mafijaški orijentiranih stranaka graknuli su protiv toga čovjeka; da je bio u Armiji BiH, da je sumnjivac, da je ovo i ono. Jedva da su mu priznali da je Hrvat. Za takve valjda vrijediš samo ukoliko se uklapaš u parametre samo njima znane; valjda im je važno koliko će provizije dobiti od tvoje pljačke vlastitog naroda. Čovjeka pokapaju prije nego li je stupio na vlast i pokazao što može i zna. Sada su ti isti graknuli da ih je izdala i Hrvatska, da i naš vrli Premijer radi protiv njih. Meni je u cijeloj ovoj priči žao običnih ljudi, Hrvata iz BiH. Oni su podnijeli najteži teret rata. Sada im vlastiti političari, koji su im veliki dio zla i smjestili, ponovno zavrću vratom. Bosna i Hercegovina, vijekovna postojbina Hrvata polako ali sigurno ostaje bez Hrvata. Zahvaljujući političarima - Hrvatima. Kojima su važne jedino vlastite fotelje. Tragično. |
07.10.2006., subota
NAROD LJUDI 3 / SIOUXI
Sijuksi ili Dakota Indijanci naziv je za veliko i moćno indijansko pleme. Prvi ga put spominju Francuzi 1640. godine, locirajući njegov položaj uz izvore rijeke Missisipi. Algonquini su ih nazivali Nadowessioux, od čega dolazi njihov naziv Siouxi u značenju «Male zmije». Sami su sebe nazivali Dakote, u značenju «Saveznici». Nastanjivali su veliki prostor od rijeke Arkansas na jugu do obala jezera Winnipeg na sjeveru, zapadna granica njihovog teritorija bile su planine Rocky Mountains (Stijenjak).Siouxi su se dijelili u četiri klana, Otceti Cakowin tj. «Vijeće sedam vatri», kako su se nazivali; Winnebage, koji su nastanjivali zemlju između jezera Michigan i rijeke Missisipi, uz Algonquine; Assiniboine, najsjeverniji ogranak naroda Siouxa; Minnetaree u današnjoj Minnesoti i Južne Siouxe, koji su nastanjivali teritorij između rijeka Plate i Arkansas, sve do Rocky Mountains (Stijenjaka) na zapadu. Godine 1679. Jean Duluth, francuski časnik, osnovao je jednu ispostavu među Siouxima, odakle je F. Hennepin sljedeće godine krenuo u istraživanje gornjeg toko Missisipija. Francuzi su pod svoju službenu vlast uzeli zemlju Siouxa 1685. godine. Tada su se Dakote/Siouxi dijelili opet na sedam istočnih i devet zapadnih plemena. U ratovima s Francuzima i s drugim plemenima Dakote/Siouxi su bili potisnuti niz Mississipi gdje su, prateći krda bizona, zauzeli teritorije gdje su ostali do danas (danas savezne države Sjeverna i Južna Dakota, Montana). U američkom ratu za nezavisnost (1776.) i u ratu iz 1812. Dakote/Siouxi su se borili na strani Engleza. Godine 1815. potpisan je ugovor kojim su Dakote/Siouxi prisiljeni na prodaju velikih dijelova tradicionalnog indijanskog teritorija koji je uključivao velike dijelove Minnesote, Wisconsina, Iowe, Missourija i Wyominga. Do godine 1822. populacija dvaju od četiri klana ovog naroda spala je na samo 13 000 ljudi. Već 1837. Dakote/Siouxi pod pritiskom vlade SAD-a prodaju svu zemlju istočno od Mississipija, a već 1851. pod pritiskom također prodaju 35 000 000 ari zemlje zapadno od Mississipija. Odbijanje Vlade da ispoštuje stavke ugovora, kao i nasilje vojske SAD-a dovelo je do rata i masakra kod Spirit Lakea na granici Minnesote i Iowe. Nakon intervencije vojske pod zapovjedništvom generala Harneya zaključen je mirovni ugovor 1855. godine. Mir nije dugo potrajao. Neprestano doseljavanje bijelaca na indijanski teritorij, bezrazložno ubijanje bizona i potenciranje mržnje prema Indijancima (Andrew Jackson, predsjednik SAD-a: «Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac!») te niz izgreda doveli si do indijanske pobune 1862. u kojoj je poginulo oko 1000 bijelih doseljenika. Vojska SAD-a je poduzela kazneni pohod u kojem je obješeno 39 poglavica Dakota/Siouxa, a najveći dio Indijanaca je prisilno preseljen u rezervate na teritoriju Južne Dakote. Američka Vlada potiče putnike transameričke željeznice na ubijanje bizona kako bi glađu prisilila Indijance na uzmak. Na prerijama srednjega zapada uskoro su se zabijelili kosturi milijuna ubijenih bizona. Dio Indijanaca izbjegao je na teritorij Kanade. Kada je u sred indijanskog teritorija, u Crnim Brdima (Black Hills) otkriveno zlato, nitko nije mogao spriječiti najezdu bijelih doseljenika i kopača zlata. Poglavice Bik Koji Sjedi, Savijeni Rep i Crveni Oblak posjetili su 1875. Bijelu Kuću u Washingtonu, ali predsjednik Grant nije ih mogao prisiliti na potpisivanje novog ugovora koji bi značio novi uzmak naroda Siouxa. Novi je rat izbio 1876. Pod vodstvom poglavica Bika Koji Sjedi i Ludog Konja Indijanci napuštaju agencije i rezervate i odlaze u preriju. Vojska šalje kaznenu ekspediciju pod vodstvom generala Custera. Do odlučne bitke došlo je kod Little Big Horna 28. lipnja 1876. u kojoj je Custer napao indijanski logor sa preko 10 000 stanovnika. Indijanci su odnijeli pobjedu u kojoj je sam Custer izgubio život. Do kraja iste godine izgladnjeli Indijanci su bili prisiljeni predati se. Poglavicu Ludog Konja smjesta je ubila vojska SAD-a, a Bik Koji Sjedi je izbjegao u Kanadu, odakle se vratio u rezervat u Južnoj Dakoti 1881., gdje je nastavio voditi narod Siouxa, zajedno s poglavicama Crvenim Oblakom i Medvjedom Koji Udara. Nastavlja se… Naše je vjerovanje da je ljubav prema posjedovanju slabost koju treba nadvladati. Ona privlači materijalni dio, a ako joj se dopusti, s vremenom će poremetiti čovjekovu duhovnu ravnotežu. Zbog toga djeca zarana moraju naučiti ljepotu darivanja. Treba ih učiti da daju ono što najviše vole kako bi mogla osjetiti radost darivanja. Ohiyesa, Wahpeton Santee Sioux Uvijek pozdravi prijatelja kad ga sretneš ili prolaziš pored njega, pozdravi čak i stranca na osamljenom mjestu. Poštuj sve ljude i ne klanjaj se nikome. Poglavica Tecumseh, Shawnee Mudri su bili stari Lakote. Znali su da čovjekovo srce postaje tvrdo kad se udalji od prirode i da nepoštivanje živih, rastućih stvari također vodi nepoštivanju ljudi. Stoga su uvijek poučavali mlade da se ne udaljavaju od njenog umirujućeg utjecaja. Poglavica Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux Ako razgovaraš sa životinjama, i one će razgovarati s tobom i tako ćete se međusobno upoznati. Ako ne razgovaraš s njima, nećeš ih upoznati, a ono što ne poznaješ, toga se bojiš. Ono čega se bojiš, to uništavaš. Poglavica Dan George, Salish Ne postoji smrt. Postoji samo promjena svjetova. Poglavica Seattle, Suquamish |
04.10.2006., srijeda
Narod ljudi 2
U vrijeme Kolumbovog otkrića Amerike 1492. godine, na tlu SAD-a i Kanade je, kako se pretpostavlja, živjelo oko 5 do 7 milijuna pripadnika različitih indijanskih naroda. Njihovo gospodarstvo temeljilo se na neolitičkim tehnikama (lov, sakupljanje plodova, zemljoradnja, stočarstvo) i ono se nije moglo mjeriti s bjelačkom privredom koja je upravo u tom vremenu kročila put prema prvotnoj akumulaciji kapitala, manufakturnoj i tvorničkoj proizvodnji koja je u tom vremenu bila u počecima.Prerijama srednjeg i dalekog zapada sjevernoameričkog kontinenta sve do sredine 19. stoljeća lutala su nebrojena krda bizona, njih desetine milijuna, što je bio glavni izvor hrane i krzna za niz indijanskih naroda tog dijela kontinenta. Netaknuta priroda omogućavala je život crvenom čovjeku koji je odgajan na način da se osjeća i živi kao dio prirode od koje uzima samo ono i onoliko koliko mu je potrebno. Dolazak bijelaca na indijansku zemlju u prvih stotinjak i više godina nije imao osobitog utjecaja na indijanski život i kulturu, izuzev uzgoja i uporabe konja, što je ovim nomadskim narodima omogućilo veću poketljivost i bolji uspjeh u lovu. U tom vremenu su bjelačku čizmu na drastičan način osjetili indijanski narodi srednje i južne Amerike, koji su potpali pod španjolsku kolonijalnu vlast koja je uništila njihove države (carstva Inka i Azteka), pljačkala njihove sirovine (zlato, drvo, rude) i nemilice uništavala njihovu kulturu. Sjevernoamerički Indijanci vremenom su također počeli osjećati pritisak bjelačkih doseljenika, nakon što su Engleska i Franscuska na angloameričkom tlu osnovale vlastite kolonije i stale naseljavati bijele doseljenike, oduzimajući Indijancima njihovu zemlju i uvlačeći različita plemena u međusobne ratove (englesko-francuski rat 1757. - 1763.). Kako su bijelci više napredovali, tako su se indijanski narodi bili prisiljeni povlačiti prema zapadu. Veliki nedostatak koji su Indijanci skupo platili bila je njihova prirodna neotpornost na bjelačke bolesti, poput vodenih kozica, velikih boginja, tifusa i sl. Desecima tisuća godina izolirani na američkom kontinentu, Indijanci nisu razvili prirodni imunitet na bolesti kojih do dolaska bijelaca među njima nije ni bilo. Kad su bijeli doseljenici shvatili ovu zlokobnu «prednost» vlastite rase, nisu dvojili upotrijebiti bolest kao način za otimanje indijanske zemlje. Nebrojeni su slučajevi smišljene prodaje zaraženih namirnica ili pokrivača indijanskim plemenima, kako bi izbila zaraza koja je pokosila niz plemena. Prvi zabilježeni slučaj je izumiranje naroda Powhatan još u 18 stoljeću. Naravno, puritanski propovjednici koristili su ovu indijansku tragediju kako bi svojoj pastvi predstavili pandemiju među Indijancima kao «Božju kaznu za nevjernike». Rijetki su bili propovjednici poput dominikanca Bartolomea de las Cassasa, ili isusovačkih redovnika, koji su prepoznali vrijednost indijanske kulture i dostojanstvo crvenog čovjeka, nastojeći ih pod svaku cijenu zaštiti. Javna je tajna da je vlada SAD-a još tijekom 19. stoljeća provodila politiku dodjele Indijancima velikim boginjama zaraženih pokrivača. Tako je sredinom toga stoljeća genocidno uništen narod Mandana. Američki je Indijanac od zemlje, šuma, ravnica, naselja i visoravni. On izrasta iz prirode, jer zemlja koja je oblikovala prirodu oblikovala je i čovjeka za ono što ga okružuje. On je nekad rastao prirodno poput divljih suncokreta; on joj pripada baš kao što joj bizon pripada… Poglavica Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux Veliki Duh je u svim stvarima; on je u zraku koji udišemo. Veliki Duh je naš otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani; ono što stavimo u nju, ona nam vraća. Veliki Grom, Wabanaki Algoquin Tamo gdje se nitko ne nameće, mnogi mogu živjeti u skladu. Poglavica Dan George, Salish Ja sam crveni čovjek. Da je Veliki Duh htio da budem bijelac, učinio bi me takvim. U tvoje je srce stavio jedne želje i planove, u moje srce druge. Svaki je čovjek dobar u njegovim očima. Orlovi ne moraju biti vrane. Mi smo siromašni, ali slobodni. Nijedan bijelac ne nadzire naše korake. Ako moramo umrijeti…, umrijet ćemo braneći svoja prava. Poglavica Bik Koji Sjedi, Hunkpapa Sioux |
03.10.2006., utorak
Narod ljudi
Indijanci. Zajednički, iako potpuno pogrešni naziv za starosjedilačke narode na tlu sjeverne Amerike, naziv za narode jednako velike koliko i tragične povijesti i kulture. Moram priznati da sam im se uvijek divio i vjerojatno nema dječaka koji se ponekad nije, barem u mašti, igrao Winnetua, Unkasa, Oko Sokolova ili drugih tako dragih indijanskih likova iz popularne lektire. Indijanci su sebe jednostavno nazivali Narod Ljudi. Jer za njih je pojam "narod" označavao i životinjske i biljne vrste, ne smatrajući ih manje vrijednim "narodima" od Naroda Ljudi.Pravu istinu o ovim narodima, o Indijancima, imali smo priliku početi upoznavati tek krajem minulog stoljeća. Šira javnost sve je do tog vremena bila pod utjecajem dvostoljetne propagande vlada Sjedinjenih Američkih Država, koje su američke domorodce predstavljale kao divljake koji su, eto, napadali nevine bijele doseljenike, ubijali ih bezrazložno i skidali im skalpove. Odraz takve propagande jasan je i u western filmovima u kojima su, sve tamo do nazad tridesetak godina, Indijanci prikazivani kao krvoločni divljaci. Rijetki su bili filmski uratci koji su do tog vremena prikazivali pravu istinu o sudbini Crvenog čovjeka. Tek se u novije vrijeme u medijima, pa i u filmskoj industriji, probija istina o Indijancima kao patničkom narodu nad kojim je vlada SAD-a puna dva stoljeća provodila genocid. Radi širenja istine vaš je Arhangel odlučio pokrenuti niz povremenih postova za koje se nada da će barem malo pridonijeti upoznavanju kulture i povijesti tog patničkog naroda. Naravno, doći do konkretnih podataka nije lako. O Indijancima ne postoji literatura na hrvatskom jeziku, dostupno je nešto malo na engleskom, i to u boljim knjižarama, a za nabaviti ju morate se dobrano potruditi. Moguće je iz inozemstva nabaviti nešto putem interneta. Naravno, sve to košta... Za ovaj post još donosimo nekoliko misli indijanskih mislilaca, misli koje su nekim čudom u vremenu kad su izrečene, u 19. stoljeću, bile zapisane i tako očuvane od zaborava… Sve što je stvoreno je sveto. I zato ne zaboravite: svaka zora koja dolazi sveti je događaj i svaki dan je svet, jer svjetlost dolazi od Velikog Duha. Uvijek morate imati na umu i to da su dvonožni i sav ostali narod kojim je napučena ova zemlja sveti i da s njima morate tako i postupati. Žena Bijelog Bivola, Oglala Sioux Kad čovjek učini nešto vrijedno divljenja, kažemo da je to čudesno; no gledajući izmjene dana i noći, Sunce, Mjesec i zvijezde na nebu, promjenu godišnjih doba na zemlji s plodovima što zriju, moramo shvatiti da je to djelo nekog moćnijeg od čovjeka. Onaj Koga Jure Medvjedi, Santee Yanktonai Sioux Moramo sačuvati šume za svoju djecu, unuke i one koji se tek trebaju roditi. Moramo sačuvati šume za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća. Poglavica Qwatsinas, Nuxalk Uskoro će doći vrijeme kad će moje unuče čeznuti za zovom gnjurca, mesom lososa, šumom iglica omorika ili kliktajem orla. Ono se neće sprijateljiti ni s jednim od ovih bića, a kad ga srce zaboli od čežnje, proklet će me. Jesam li učinio sve kako bih sačuvao zrak svježim? Jesam li se dovoljno brinuo o vodi? Jesam li pustio orla da se slobodno vine u visinu? Jesam li učinio sve za ljubav svog unučeta? Poglavica Dan George, Salish Kad ujutro ustaneš, zahvali se za hranu i radost života. Ako tome ne vidiš razloga, greška je jedino u tebi. Ne iskorištavaj nikoga i ništa, jer to pretvara mudrace u budale i zarobljava duh vizije. Poglavica Tecumseh, Shawnee |
02.10.2006., ponedjeljak
Gazda iz autobusa
Ovu zgodu vam moram ispričati… Jedno prijepodne ovih proteklih dana sjednem u (pri)gradski autobus. Stara kanta od autobusa se sva tresla, a vozaču nije priomaknula ni jedna rupa na cesti, tako da je staro vozilo, koje vjerojatno amortizere više niti nema, bilo savršeno sredstvo da vam poispadaju svi kamenci iz bubrega, pa i pokoji organ ako se koji grčevito nije držao svojega mjesta. Na polaznoj i ostalim stanicama putnici su ulazili. Tako i vaš Arhangel. Kad tamo stoji; On. Pisano velikim O i N. Najprije sam mislio da je riječ o nekom zaštitaru i da je autobusna tvrtka iz nekog straha od poludivljih putnika bila prisiljena koristiti security. Stajao je u raskoraku, ruku savijenih u laktovima i oslonjenih na bokove. Ledeno plave oči zurile su u preplašene putnike iz one pomno izbrijane glave. Na moje iznanađenje nije bila riječ o zaštitaru, već o kondukteru koji je na malo preosobit i prerevan način radio svoj posao. Ljudi moji, taj je lik motrio putnike i poput policajca ultimativno tražio, odnosno naplaćivao karte, unoseći se ljudima u lice, podsjećajući me tako na glupave narednike iz mojih vojničkih dana. Taj lik iz autobusa je imao stav gazde, baje, «gospodara autobusa», svojim stavom i ponašanjem dajući do znanja nedužnim putnicima kako su na njegovom teritoriju gdje vrijede njegova pravila i dok ste u autobusu on vam je i mater i ćaća! Nevjerojatno, ali istinito koliko jedan običan posao može iskompleklsirati čovjeka koji se počne ponašati poput boga pored kojega u tih nekoliko matara kvadratnih autobusa nema, niti će ikad biti. Naravno, lik se nije sjetio nikom reći hvala, dok su putnici drhtavih ruku pokazivali svoje pokazne ili kupljene karte. U jednom se trenutku, nakon prve turneje duž autobusa, ponovno vratio i počeo novu provjeru, očajnički valjda pokušavajući pronaći putnika koji bi se na tih nekoliko kilometara puta drznuo putovati bez karte koju on nije vidio, koju on nije poništio ili koju on, nedajbože, nije naplatio. Ne znam kako bi se osjećao koji nedužni turist, da se je kojim slučajem zatekao pod «vlašću» autobusnog gazde. Ili pod «vlašću» jednog drugog autobusnog divljaka koji je pred mojim očima proteklo ljeto izbacio dvojicu putnika na sred magistrale, čiji je «grijeh» bio što su se «drznuli» htjeti kupiti karte u autobusu, jer ih očito na kolodvoru nisu bili stigli kupiti. Pa vi putujte našim autobusima… Dragi blog prijatelji, jeste li od vozača ili konduktera u autobusima kada doživjeli neku neugodnost u situaciji u kojoj ste bili potpuno nevini? |