Jednom je jedno orlovsko jaje nekako dospjelo u kokošinjac među kokošja jaja na kojima je sjedila kvočka. Nakon nekog vremena izlegli su se mali pilići, a među njima i orlić. Mali orao je rastao u uvjerenju kako je i on kokoš i život mu je prolazio u kokošinjcu, među drugim kokošima, na način života jedne kokoši. Iako je bio orao.
Jednog je dana kokošinjac nadletio jedan drugi orao. Izgledao je veličanstveno, raširenih velikih krila na modrom nebu. Sve su kokoši ostale zadivljene njegovom pojavom, a ponajviše orao koji je živio u uvjerenju kako je i on sam kokoš. Na pitanje tko to leti na nebu tako veličanstveno, odgovoriše mu kako je to orao kojemu je u naravi letjeti tako visoko i tako gordo. Orao iz kokošinjca o tome je dugo razmišljao, ali ipak nikada nije raširio krila i vinuo se put neba, iako je i u njegovoj naravi bilo letjeti visoko, daleko. Taj orao nije imao ni svijesti, niti hrabrosti da je pozvan letjeti. Do kraja je života živio na način kokoši. Zatvoren u svoja četiri zida vlastite sigurnosti. U kokošinjcu. On nikada nije posvijestio sebi svoju orlovsku narav koja mu pruža mogućnost da se vine u visine.
Ljudi su prečesto puta kao orao iz priče. Žive ispod razine dostojanstva svoje naravi. Žive zatvoreni u metar četvorni vlastite sigurnosti u koju su se zatvorili, ne želeći ništa riskirati na tom širokom nebu koje se pruža nad njima i let orlova ismijavaju smatrajući ga suludim ponašanjem koje nije u trendu s vremenom, a letače proglašavajući gubitnicima koji su propustili priliku izboriti se za svoje mjesto na zemlji. Ljudima je milije živjeti u zatvorenom sustavu u kojemu je sve sigurno, sve pouzdano, iako je ograničeno. I u zatvoru je sve pouzdano i sigurno. Ali biti u zatvoru znači ne imati slobodu, ne moći se vinuti nebu. Živimo zatvoreni u zatvore vlastite uskogrudne sigurnosti u koju smo sami sebe zatvorili i ne bismo ni prtom maknuli da razlomimo taj začarani krug apatije u koju smo se doveli svojom pasivnošću, svojim stavom kako je najbolje prilagoditi se većini i tako proživjeti svoje dane. U kokošinjcu. Baš kao orao iz priče. A kad bismo samo znali da nam je u naravi letjeti, biti slobodan, dotaknuti nebo, rastvoriti krila i vinuti se put najvećeg plavetnila koje stoji iznad nas. Kad bismo samo znali više cijeniti svoje dostojanstvo djece Božje i osloniti se na svojega Nebeskog Oca djetinjim povjerenjem u Roditelja za kojeg dijete zna da mu se neće izmaknuti kad mu se baci u naručje.
Živimo zatvoreni u metar četvorni svoje fiktivne sigurnosti. Dođu li križevi koje svaki život sa sobom nosi, ono što smo do jučer nazivali sigurnošću i ispunjenim životom pretvara se u noćnu moru i naš se svijet ruši kao kula od karata. To je kao kad orlu koji živi među kokošima u kavez uđe gospodar željan kokošije juhice. Ili lisica u potrazi za plijenom. Kako tada tek ono veličanstveno nebo izgleda sigurnim, a naša prividna sigurnost ispraznom tlapnjom. Kako nam tada orlov let izgleda gordim i sigurnim, a naša sigurnost ispraznom opsjenom.
U našem metru četvornom gdje živimo kao kokoši iz priče sve nam čarke izgledaju velikima i sve prepirke među kokošima presudnima. I dane provodimo otimajući se za svako zrno, za svaki ležaj na sijenu, za svako mjesto na prečki misleći kako je to onaj vrhunac koji nam život u našoj sigurnosti pruža. Jer ne želimo letjeti, vežemo se za zemlju i za našu prividnu sigurnost uzdižući ih na pijedestal idola kojima se valja klanjati ugađajući svakom njihovom/našem hiru. Tako biva sve dok se na vratima našeg malog, ograničenog svijeta ne pojavi lisica željna plijena. Tada vidimo kako su svi naši problemi bili nevažne tričarije zbog kojih smo propustili tolike radosti zajedništva. A sada je kasno kajati se jer zubi grabežljivca već traže vrat svojega plijena. A ono nebo, i onaj orao u letu, koje smo izrugivali zbog ludosti letenja, sada nam se čine prilikom koja je zauvijek propuštena. A vremena više nema.
Zato živi u skladu sa svojom naravi; poput orla na nebu. Ne zatvaraj se u svijet koji je prividna sigurnost; ne riskiraš li, nikad nećeš znati kako je letjeti, uvijek ćeš ostati u onom kokošinjcu kojeg vrema lisica. Ti si dijete Božje, orao nebeski; leti visoko do neba kao večer širokog! Ostavi trag za sobom, ne živi, a da te ne pamte po dobru, u tvojoj je naravi biti ptica nebeska. Budi sol koja daje okus hrani, budi svjetlo koje raspršuje tminu života onih koji oko tebe čame u svojemu mraku, koji ruju po blatu zemaljskom ne podižući očiju nebu. Ti budi njihov svjetlonoša, sol njihovoj gorčini, orao za čijim će letom i sami krenuti. Ta to je smisao tvojeg postojanja. Letjeti. Biti slobodan.
Post je objavljen 31.10.2006. u 20:26 sati.