Arhangel
20.10.2006., petak
Oružje i životi nečijih sinova
Pandorina kutija odavno je otvorena i zla koja su iz nje izišla već toliko dugo uništavaju sreću koju zaslužujemo. Bilo bi ovo mitološko objašnjenje vječnog pitanja o porijeklu zla u svijetu, koje si često postavljamo. Najgore od svega je što vremenom nekako postanemo indiferentni, ravnodušni na zlo koje je oko nas i prihvatimo ga kao gotovu činjenicu protiv koje ne možemo učiniti ama baš ništa. Tada se pretvorimo u hladne birokrate za koje ljudi postanu samo brojevi, a njihove sudbine samo statistika. Život se, s druge strane, ipak potrudi da nas s vremena na vrijeme podsjeti na godine opasnog življenja i zlo koje je ključalo oko nas i pritajeno čeka da se u ovom ili onom obliku obruši na naše dane. U takvim trenucima se čini kao da su se vrata pakla otškrinula i kao da nas je nakratko liznuo vječni plamen koji tamo gori, podmuklo prijeteći i opominjući da ne zaboravimo na svetu dužnost neprestane borbe priotiv zla u ovom ili u onom obliku.Slušamo, gledamo i čitamo ovih dana u medijima o suđenju H. Petraču za otmicu sina generala V. Zagorca. U prvi se mah nama neupućenima u taj slučaj sve činilo kao jedno od niza suđenja u kojima će po tko zna koji put negativci izići kao pobjednici, a pravna država ispasti budala. Sve i ako se u ovom slučaju tako i dogodi, neke će stvari isplivati na površinu iz zaborava u koji su nastojale biti potisnute. A riječ je o otkrivanju istine o trgovini oružjem u vrijeme kada se Hrvatska nalazila pod sankcijama i kišom granata i ostalog streljiva od strane onih koji su nam se u bivšem sustavu zaklinjali na bratstvo i jedinstvo. U spomenutom suđenju dojučerašnji prijatelji, kolege i poslovni partneri Petrač i Zagorac sve to više iznose prljavo rublje jedan o drugome. Pitanja se potežu oko uloge jednog i drugog u nabavci oružja u vrijeme Domovinskog rata. Podsjetimo se; nepravedne sankcije koje je Hrvatskoj nametnuo UN trebale su Hrvatsku i BiH pretvoriti u lak plijen Miloševićeva režima. U toj se situaciji trebalo snalaziti i tajnim kanalima nabavljati oružje za obranu Domovine ili ga otimati neprijatelju. Na žalost, dok su hrvatski momci u najboljim godinama ginuli na braniku Hrvatske braneći zemlju s lovačkim puškama u rukama, dio miljea koji je imao dužnost nabavljati oružje trgovao je, preprodavao i mutio s teško sakupljenim novcem za oružje. U slučaju spomenute dvojice kojima se sudi u Zagrebu spominju se iznosi u milijunima dolara, drago kamenje, birana vina i tko zna što sve ne. Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno, ali ako ima i zrno istine u cijeloj toj priči, a po svemu sudeći ima i hrpa zrnja istine u svemu tome, postaje jasno kako na dušama (ako ih uopće imaju) tih likova (Petrača i Zagorca) leži odgovornost za smrt nebrojenih hrvatskih žrtava koje se početkom Domovinskog rata nisu imale čime braniti. Pokazuje se, po svemu sudeći, da je veliki dio novca koji su naši iseljenici bili sakupili za obranu Hrvatske, zapravo završio na privatnim računima tko zna gdje po Europi i svijetu. Oni na čijim je računima taj novac završio, Hrvatske za vrijeme rata nisu ni vidjeli, već su iz sigurnosti svojih vila upravljali tuđim životima na ovim stranama i slali sinove sirotinje u smrt. To je tragična činjenica i pretužan vid Domovinskog rata u kojemu su našim braniteljima, izuzev neprijatelja s druge strane crte razgraničenja, neprijatelji bili oni koji su se trebali brinuti za njihovu opskrbu oružjem, strijeljivom i opremom. Pitanje je bi li i Vukovar bio pao da je na vrijeme bila dopremljena dovoljna količina oružja tamošnjim izgladnjelim braniteljima i bi li i tijek rata bio drugačiji i čitava ta krvava epopeja puno ranije i manje tragično završila da se Hrvatska na vrijeme naoružala za učinkovitu i brzu obranu! Ovako ostajemo preneraženi, zgranuti i bijesni kada danas, petnaest godina nakon ključnih trenutaka naše novije povijesti i života, u jednom suđenju koje je započelo zbog otmice, na površinu isplivaju činjenice o tome kako su nas izdali oni u koje su naši branitelji bili stavili svoje živote, računajući na njihovu pomoć. I ne samo branitelji; svi koji su na bilo koji način pomagali Hrvatsku i njezinu obranu zaslužuju istinu o tome gdje i kako je utrošen novac i oprema koju su bili prikupili, odnosno novac koji su uplatili porezni obveznici. Po svoj prilici još se jednom pokazalo kako je u ratu najveću žrtvu podnijela sirotinja, a kako su iz rata bogati izišli još bogatiji na račun tolikih palih života. I kada svako malo slušamo o samoubojstvima branitelja pitamo se koje je rješenje koje bi zaustavilo tu crnu statistiku. Rješenje je jednostavno; pravna država mora djelovati, mafijaše pozatvarati, a ovrhom njihova ogromna napljačkanog blaga pomoći one koji su obranili našu slobodu i živote. Mrtvima više ne možemo pomoći, izuzev molitvom. Njihove duše vapiju za pravdom čija je provedba sveti zadatak nas živih, nas hrabrih. |