Svi domaći mediji govore o posjetu hrvatskog Premijera Sjedinjenim Američkim Državama i razgovorima na najvišem nivou. Naš Premijer, kako nam se čini, ima pravu priliku ulizivati se do mile volje Georgeu Bushu, Condoleezzi Rice, diplomatima State Departmenta, čistačicama i portirima Bijele Kuće i svima za koje misli da bi od njih mogao imati koristi jer; budimo iskreni, izbori kod kuće se bliže. Ovaj put naš Ivo neće morati čekati kod vrata WC-a u nadi da će «slučajno» sresti američkog Predsjednika kad ovome prigusti, pa će se otvoriti prostor za par štekerskih izjava. O ne, sada naš Premijer ima biti primljen u Ovalnom uredu, posjednut u fotelju i smiješiti se fotografima koji su tu po službenoj dužnosti jer, ruku na srce, jedna mala Hrvatska SAD-u ne predstavlja relevantan faktor niti u europskim kategorijama, a kamo li na polju međunarodne politike. Stoga iz američke perspektive ovaj posjet hrvatskog Premijera Washingtonu predstavlja gotovo protokolarnu dužnost koju se treba ispuniti jer norme politike tako nalažu.
Osim toga, naš je Ivo u Bijelu Kuću donio darove. Ne, nisu to darovi poput voćnog sirupa ili ciglice kave kakvi se kod nas nose kad nekome ideš u obiteljski posjet. Naš je Ivo Georgeu Bushu donio nešto puno veće, (a nije mu ćaćino!); Ivo je Georgeu donio «Plivu» na dar. «Pliva», plod hrvatskog mozga i rada ruku hrvatskog čovjeka, jedna od najvećih europskih farmaceutskih kompanija, prodana je upravo Amerikancima, američkom «Barr-u»! Trakavica oko prodaje ove hrvatske kompanije Amerima traje već mjesecima i naš se Ivo namučio dok ju je utrapio Amerikancima; lobirao je, pregovarao, ulizivao se, otpilio islandski «Actavis» putovao u Veronu… Naradio se čovjek. Tako je Američkom gospodarskom utjecaju na pladnju uručen jedan od najjačih brandova hrvatske privrede sigurne kvalitete, vrlo jakog imena i još veće vrijednosti. Tako je pravo nacionalno gospodarsko blago završilo u rukama stranaca. Kao i tolika druga naša blaga do sada.
Mnogima ova prodaja ide na ruku. I donosi u džep. Svojedobno je jedna od garnitura vlasti u Hrvatskoj pokušala HEP prodati američkom «Enronu». Iako su mnogi već bili trljali ruke očekivajući plodnu proviziju od ove trgovine i političko približavanje (čitaj; ulizivanje) SAD-u, od toga posla nije bilo ništa. Bogu hvala da je prošlo tako kako je prošlo, jer je američki «Enron» samo koju godinu nakon toga bankrotirao, nakon čega se otkrivene malverzacije u poslovanju (i njima se to događa!). Zatim je M. Žužul, nekadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova i veleposlanik u Washingtonu, bivši lobist američke građevinske tvrtke «Bechtel», pokušao naštimati upravo toj tvrtci posao gradnje autoceste Zagreb - Split. I tu je bila riječ o ulagivanju Amerima; prodati dušu i srce i tijelo i zadnje ostatke časti za politički (čitaj; financijski) probitak. I taj je posao propao i naš je Miomir ostao praznih džepova, a vrli nam je Premijer i dalje lovio Georgea Busha po hodnicima Bijele Kuće dok je se ovaj, onako olakšan, vraćao iz WC-a.
Sada su i Premijer, i Žužul, i ex. direktor "Plive" Čović došli na svoje. Premijer se zadovoljno smješka onom kauboju i teroristu Bushu u Ovalnom uredu, pokorno mu ljubeći ruke, a možda, nedajbože, i... Ovaj je odmah poslije vijesti o prodaji «Plive» američkom «Barru» odriješio kesu i iskeširao lovu za vojnu pomoć Hrvatskoj. Nekima je provizija kapnula. U milijunskim iznosima, jer nije riječ o prodaji kokoša na tržnici.
Mi Hrvati volimo kupiti mrvice koje padnu sa bogataškog stola. Maslo je pokupio tko je pokupio (Rojs:»'Ko je jamija, jamija je!»). Mala Hrvatska još se jednom pokazala političkim potrčkalom, političari kurvama, a obični građani ovcama.
Post je objavljen 17.10.2006. u 14:59 sati.