Arhangel
26.11.2006., nedjelja
Cajke i turbo folk
Prostor koji je obuhvaćala bivša Jugoslavija bio je do zadnjeg trenutka postojanja te državne tvorevine preplavljen glazbenim izričajem temeljenim na (ne)uspjelom pokušaju kombiniranja balkanske glazbene podloge i suvremene pop-kulture. Takva je kombinacija iznjedrila nešto što se stalo nazivati turbo-folkom, a protagonisti tog «stila» žarili su i palili puneći dvorane od Vardara pa do Triglava: među njima su se isticale Lepa Brena i Neda Ukraden, koje su bile svojevrsni simboli bivše države u desetljeću prije njenog sloma. Ideja tog pseudoglazbenog izričaja bila je temeljena na nekoj vrsti svejugoslavenskog unitarizma koji je pokušavao na glazbenom planu stvoriti nešto što bi bilo «izvorno jugoslavensko», stvoreno prema sljedećem receptu; uzmi pop-kulturu koja je uhvatila korijena na jugoslavenskom zapadu (Slovenija i Hrvatska) i pomiješaj je s balkanskim folkom jugoslavenskog istoka (Srbija, Bosna) temeljenim na zvukovima trube i harmonike (popularne dugmetare). Tom kompotu nalijepi srcedrapaljne stihove o ljubavi, ostavljenosti, bolnom srcu i tugi te sve to priredi u liku pjevačice zamamnih oblina, natapitrane kose i centimetar debelog sloja šminke na licu. Krajnji proizvodi tog miljea utjelovljuju se u «pevaljkama» kasne Jugoslavije.Jednostavno je nevjerojatno koliko je naša srednja generacija i danas sentimentalno vezana uz takvu vrstu glazbe. Možda je zadnje desetljeće i pol u njihovim očima ostavilo dojam toliko drastično različit od vremena prije rata, iz osamdesetih, da ta srednja generacija nekako podsvjesno povezuje turbo-folk s vremenom u kojem se «bolje živjelo». Bila se to vremena u kojima se nedjeljne večeri provodilo uz epizode tada popularne jugoslavenske serije «Bolji život», strepilo gledajući skijanje Bojana Križaja i Mateje Svet, ili prateći košarkaške utakmice splitske «Jugoplastike», ili pak teniske mečeve Monike Seles (dok se još prezivala Seleš). Bilo je to vrijeme onog sivog i nadasve presmiješnog soc-realizma, kako ga danas nazivaju, kada se živjelo od kredita, radilo u tvornicama koje su bile u rukama države, putovalo u Trst u kupovinu odjeće na Ponte Rosso, jelo Munchmalo (valjda se tako piše), onaj nezaboravni slatkiš na biskvitu, preliven čokoladom i ispunjen bijelom kremom. To je vrijeme bilo zadnje veliko zatišje pred političku i gospodarsku buru raspada Jugoslavije i početka ratova na ovim prostorima, vrijeme koje je valjda toj našoj srednjoj generaciji zbog događaja koji su kasnije uslijedili ostalo u toj nekakvoj uspomeni obilježenoj romantičnim. Ako smo u nametnutim nam ratu htjeli drastično raskinuti sa svime što nas je vezalo u zajedničku državu, u toj nakani očito nismo uspjeli. Turbo-folk, na žalost sada u degeneriranoj verziji, na velika se vrata vratio u sferu glazbenog (ne)ukusa našega društva, sada u vidu sveprisutnih «cajki». Jelena Kareluša, Svetlana Ražnjatović, Dara Bubamara (valjda sam točno napisao imena!) omiljena su glazbena podloga koju čujemo iz svakog automobila čiji vlasnik jurnjavom kroz grad i prejakim zvučnicima želi ostaviti dojam «baje» u svojoj sredini. Gradovi su nam prepuni plakata u kojima se mladež poziva na koncerte u diskoteke na kojima nastupaju zvijezde (padalice?) srpske turbo-folk scene u svojoj poznatoj poluobnaženoj scenografiji jeftinih prijateljica noći. Za Ražnjatovićku očito još nije došlo vrijeme da prijeđe s ovu stranu Drine, ali valjda je i u njenom slučaju to još samo pitanje vremena. U našem slučaju nije se dogodio povratak na «novi val» rock i pop glazbe koji je obilježio jugoslavensku glazbenu scenu početkom osamdesetih (Atomsko Sklonište, Azra, Indexi, Drugi Način, pa i Parni Valjak i Prljavo Kazalište u ranijim fazama i sl.), povratak koji bi nastavio graditi suvremenu glazbenu rock i pop misao na kvalitetnim, dobrim starim prokušanim temeljima. Ne, kod nas se dogodila regresija na Balkan, koliko god mi od Balkana pokušavali pobjeći. Balkan, pojam ovdje shvaćen u značenju tribalizma, ksenofobije i nesnošljivosti, shvaćeno u najprimitivnijem mogućem smislu, ucijepljen je duboko u našu svijest, što se onda manifestira i na polju glazbenog stvaralaštva i glazbenog (ne)ukusa masa. Na takvim koncertima diskoteke su pune razuzdanih mladića izbrijanih glava koji se netom prije koncerta zaklinju u Pavelića, ćaću i ognjište, koji uz janjetinu i prasetinu na seoskim dernecima zapjenjenih usta i razrogačenih očiju vrište o Maksu mesaru, ali im sve to očito ne smeta u pjevanju uz omiljenu «pevaljku» na «jeziku koji ceo svet razume!» Tako se naša društvena svijest u cjelini, pa i glede glezbenog (ne)ukusa, vratila u gudure Balkanskih brda, ako se uopće od tamo ikada i maknula. Priče o nekakvoj kršćanskoj uljudbi i srednjoeuropskoj kulturi zapravo su, što se nas tiče, samo priče za malu djecu. |