Arhangel
02.11.2006., četvrtak
Smisao postojanja
U danima smo kad intenzivnije razmišljamo o stvarnosti naše vlastite prolaznosti, o smrti. Smrt. Umiranje. Prijelaz ili nestajanje!? Dok gledamo grobove ukrašene cvijećem i treperave plamičke svijeća misli nam lete iznad ovostranosti, daleko iznad zbilje koju percipiramo ovdje i sada dok smo usidreni u toj protežnosti određenoj vremenom i prostorom. Grobovi nas poput nekih ogledala pozivaju da se u njima ogledamo i da se postavimo pred pitanjem života i smrti; da odgovorimo na to pitanje roda Adamova; imamo li kraj u toj grobnoj jami ili je smrt tek nova i ključna stepenica u našemu življenju.Prolazim alejama između parcela ispunjenih počivalištima tjelesa onih koji su nas napustili. Upijam ugođaj koji može pružiti samo svetkovina ovog dana; onaj osjećaj dostojanstvene sjete koja čovjeka okružuje i prožima na dan Svih svetih. Ljudi nose cvijeće, uređuju grobove svojih najmilijih, pale svijeće i lumine, ponad svega stoje zamišljeni nad prizorom groblja, prizorom koji ne ostavlja ravnodušnim. Neki tiho mole, mnogima su oči suzne, starice u crnini bolno uzdišu za onima s kojima su dijelile najveći dio svojih života, života koji se sada približavaju svojemu zalasku. Djeca u čudu promatraju taj ambijent i širom otvorenih očiju doživljavaju ove prve susrete s dimenzijom života koju nikada do kraja neće razumjeti niti prihvatiti; dimenzijom smrtnosti. Zure u uplakane žene, u zamišljene očeve držeći ih za ruke, čude se tom cvijeću, zadivljuje ih treperenje svijeća. Smrt je za dijete, za čovjeka svih uzrasta, uvijek jedno novo čuđenje, veliki upitnik života. Čitam epitafe na nadgrobnim spomenicima. Gledam fotografije, čitam godine smrti, računam životni vijek. Neki otiđoše tek prije koji tjedan, koji mjesec i na njihovim počivalištima još se drže oni tradicionalni sprovodni drveni križevi s imenima pokojnika na njima. Neki drugi, opet, otiđoše pred nama prije koje desetljeće, dva ili tri. Neka imena na spomenicima su izblijedila od vremena koje je prošlo od kada su upisana. Oni koji su ta imena nosili prijeđoše Rijeku života odavna i jedva da bi ih se itko od živih mogao sjećati. Izgled njihova lica odavna je već prekrio pepeo zaborava. Na njihovim grobovima malo je i nimalo cvijeća. Sjećanje na njih blijedi, nestaje ga kao snijega s planina kad se pojavi proljetno sunce. Sva ta lica gledaju me s tih fotografija. Tolike životne priče, jadi i boli, radosti i nadanja, tolika očekivanja i snovi, tolika ljubav i traženje cilja… Svi su otišli pred nama, nama živima kojima je još putovati ovom «grebenom dolinom suza» kako ovaj život nazva veliki naš Ivan Raos. Do kada putovati…!? Eh, to nam nije dano znati… Vjerojatno je bolje tako. Zamišljen koračam pošljunčanim grobljanskim stazama. S približavanjem večeri svijetla svijeća ostavljaju poseban dojam. Ti mali plamičci prkose vjetru koji se diže i raspršuju tamu koja pada sa smirajem dana. Vjetar koji se poigrava među krošnjama čempresa kao da donosi zov onih kojih se ovih dana sjećamo, neku tugaljivu pjesmu koja govori o neostvarenim čežnjama nekih davno minulih vremena i ljudi koji su ih proživljavali. Čovjeka uhvati neka sjeta i razum se prepusti srcu da prebire davne uspomene na one čije grobove sada obilazimo. Pa u misli dođu slike njihovih davno izgubljenih osmjeha, pogleda, zagrljaja i izreka, slike svega dobrog po čemu se sjećamo onih koji ostaviše ovaj čemerni svijet. I pomislim kako mistično i pomalo nerealno izgleda to sjećanje na ljude koji više ne čine dio naših života, na ljude čija su mjesta odavna zauzeli neki drugi. Kao da ih nikada nije bilo. Kao da smo ih doživjeli u nekom snu kojeg je nestalo s prvim zrakama zore koja je raspršila naše drugovanje s njima. Priča koju priča vjetar nad grobovima preminulih poruka je nama koji ostajemo, koji ostajemo još neko vrijeme; trenutak samo, godinu ili dvije, i tko zna do kada… Na nama je tu poruku iščitavati. Preminuli su ispunili svoju zadaću hoda ovom zemljom, ma kakvom god nam se ta zadaća činila, kako ju god vrednovali. Sada je na nama red, služba ispunjenja života zove, sve dok ne dođe i naše vrijeme da budemo poneseni pod čemprese počivališta. Vigilija je Dušnog dana, Dana mrtvih. Noć između svetkovine Svih svetih i blagdana Dušnog dana noć je u kojoj se na poseban način spominjemo preminulih. Tako je povezana svetkovina Svih svetih i spomen svih koji su preminuli. Misterij smrti protkan je tako s nebeskom proslavom onih koji su već u ovostranom življenju posvjedočili da je grob samo još jedna stepenica, ključna stepenica života. To nije pitanje spekulacije uma, to je norma koju postavlja srce. To nije stvar dokazivanja, nego pitanje vjere. U tom moru naših ljeta to je jedina nada koja našu plovidbu čini smislenom. Nije to isprazna tlapnja. Pjesma koju donosi vjetar među alejama čempresa to bez prestanka potvrđuje. Onima koji znaju slušati. |