Arhangel
07.11.2006., utorak
Mali ljudi i veliki vođe
Nikada prije tijekom povijesti, sve do nazad nekoliko godina, naša zemlja nije živjela u istinskoj demokraciji. Iako je prije Drugoga svjetskog rata u nekadašnjoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji vladao privid demokratskog života, sva se vlast u toj omraženoj državnoj tvorevini zapravo svodila na ruke nekog iz vladajuće dinastija Karađorđevića koji su činili što su htjeli. U komunističkoj Jugoslaviji nije bilo ni spomena demokracije ili višestranačja, iako je tadašnjim vlastodršcima glavna parola bila "sloboda naroda". Čak niti nakon uvođenja višestranačja u Hrvatsku nakon 1990. godine, demokraciji je trebao dug i trnovit put da zaživi u našoj zemlji i u našem društvu. Problem je bio u tome što su se bili promijenili državni i društveni uvjeti, parole i dekor, ali je mentalitet ostao isti, kako onih koji su se izmijenjivali na vlasti, tako i mentalitet čitave nacije. Ustvari, nad Hrvatskom su uvijek vladali moćnici uosobljeni u Franji Josipu, Khuenu Hedervariyu, Aleksandru Karađorđeviću, Anti Paveliću ili Josipu Brozu Titu. Važna je bila vlast koja je promicala kult «velikog i dragog vođe», a narod; kako mu se svidi. Tiranija svih tih tzv. «velikih vođa» u biti je bila ista; tiranija, samo su se mijenjali glumci i scenografija na toj pozornici povijesti. Takav je sustav u svijesti ljudi ostavio dubokog traga.Za demokraciju se valja (pre)odgajati. Starije generacije koje su živjele u prohujalim totalitarističkim sustavima naučene su slijepo slijediti neki lik kojemu bi mogli pripisati atribute «velikog vođe». Kao da im uvijek nužno na političkoj i društvenoj sceni treba netko pod čije bi se skute sklonili, kome bi se dodvoravali, koga bi veličali, o kome bi govorili, oko čijih bi se zasluga sporili, na koga bi se pozivali, koga bi na koncu pretvorili u mit. Naše starije generacije jednostavno su naučene na to da im za vratom uvijek sjedi «dragi vođa» čijih bi se «zasluga» spominjali, čije bi rođendanske proslave gledali na sletovima i čije bi smrti gorko oplakivali, ni sami ne znajući zašto rone suze za nekim tko ih zapravo ničim nije zadužio i tko im zapravo nije nitko i ništa. Ti naši mali ljudi kao da uvijek trebaju «velikog tatu» koji bi se uvijek brinuo za sva socijalna prava, kojemu bi djeca darivala cvijeće i koji bi tu i tamo rezao vrpce prilikom otvaranja cesta, mostova, tunela, škola u okolnim zaseocima, kome bi svako drugo selo podizalo kičasti spomenik, po kome bi svaki grad nazvao ulicu i koji bi postao počasni građanin svake druge općine u zemlji. Na takve se "vođe" i njihov tobožnji autoritet pozivalo i u najbeznačajnijim životnim situacijama, kao što su sporovi iz svijeta sporta, na njihova se imena zaklinjalo, o njima su se pričale priče koje su bile više nego znanstvena fantastika. Našim ljudima kao da nedostaje tog u socijalizmu tako dobro poznatog folklora o čijem neukusu nije potrebno raspravljati. Živimo u XXI. stoljeću u kojemu bi svaka ideologija ili kult ličnosti trebali biti stvar prošlosti, barem u našem društvenom i političkom okružju. Demokracija, osobito ona u kršćanskom društvenom miljeu, plodno je tlo za promicanje osobe, svakog pojedinca, njegovog dostojanstva i ljudskih kvaliteta, temeljnih vrijednosti društva i kulture. U takvom ambijentu nema mjesta za mitologizaciju prošlosti, nema mjesta za «velike vođe» niti za nostalgiju za pseudopolitičkim idejama koje nikada nisu bile ostvarive. Istinska demokracija prostor je slobode koja je utoliko veća što ju više omogućujemo onome drugome, bratu čovjeku, ali uz jasno postavljene normi koje proizilaze iz humanosti, tolerancije i nasljeđa koja nam je ostavila prebogata duhovna baština kršćanske uljudbe. U takvom prostoru su političari sluge građanima i njihov se (ne)uspjeh mjeri statusom najsiromašnijeg radnika u zemlji, poznavanje političara i njihovih poteza pitanje je opće kulture, a ne fanatizma koji u političarima različitih usmjerenja od onog vlastitog vidi neprijatelje. U razvijenoj demokraciji, kojoj težimo, politički su potezi transparentni, vješti plod kompetencije i iskustva, snalažljivosti i zalaganja, a ne rezultat muljanja, prijevara, laži i spletkarenja. U takvoj se sitauciji bilo koji politički promašaj kažnjava na prvim mogućim izborima u kojima građani savjesno izlaze na izbore, a ne ostaju kod kuće u apatiji, proklinjući i državu i politiku, a žaleći za nekim vremenima u kojima je «veliki vođa» znao kako treba postaviti stvari. A takvih «vođa» koji bi bili pravedni i iskreni zapravo nikada nije bilo. Bili su to redom vampiri koji su narodu crpili krv do zadnje kapljice. Zato je na mlađim generacijama učiti misliti svojom glavom i preuzimati odgovornost na sebe, kako u osobnom i obiteljskom, tako i u općedruštvenom životu. Nama ne trebaju «veliki vođe», mitomanija u tumačenju povijesnih događanja, izmišljeni politički neprijatelji ili prezir prema drugome i drugačijemu od nas. Nama nedostaje entuzijazma, duha, nade i odlučnosti za vremena koja dolaze u kojima neće biti «velikih vođa» da na njih svalimo su odgovornost za baš sve. Mi; odgovorni smo mi. |