Arhangel
25.11.2006., subota
"Umjesto da vode, oni zavode moj narod!" (Iz)
Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno. Svatko ima pravo na pošteno i fer suđenje, pravo na odvjetnika, pravo na pripremu obrane, pravo biti saslušan, pravo pribavljati dokaze na zakonit način… Pravno uređenje zemalja u kojima pravni sustav djeluje jamči građanima učinkovitu pravnu zaštitu u redovitim, rekli bismo svakodnevnim, kao i u izvanrednim uvjetima, onda kada se na sudu razrješavaju slučajevi iz domene imovinskog ili krivičnog prava. Djeluje li ovaj sustav i kod nas u Hrvatskoj!? U vrijeme prohujalog rata nije bilo moguće govoriti o pravnoj državi na ovim našim stranama. Postojalo je prazno pravo tj. pravne norme zapisane u zakonima kojih se nije nitko držao, pa ni oni koji su te zakone donijeli. Naša se sredina početkom devedesetih godina minulog stoljeća bila pretvorila u sliku divljega zapada iz najgorih vremena u kojoj ljudski život kao i pravo na posjedovanje dobara nisu ničem vrijedili. Na poseban su način bili pogođeni oni krajevi koji se se našli u zoni ratnih operacija. Tko je preživio bombardiranje sa strane neprijatelja, morao je strahovati za vlastiti život u zemlji zahvaćenoj ratom. Trebalo je šutjeti i zatvarati oči pred očitim zlom koje se događalo s ove strane vatrene linije. Ta je šutnja, možemo mirno reći, bila prevažna jer je jamčila ostanak na životu onima koji su šutjeli i davala nadu da će se preživjeti rat i s ove strane bojišnice. Naravno, ne generaliziramo krivnju niti želimo reći kako je Hrvatska u ono nemirno vrijeme bila zemlja kojom je vladao zločin, ali se nesumnjivo dogodio priličan broj slučajeva namještenih pogibija ili naručenih ubojstava koja nikada nisu razotkrivena, a kamo li procesuirana. Hrvatska je (bila?) zemlja praznog prava, zemlja prava na papiru, dok je u svakodnevici vladalo pravo jačega, pravo onoga tko je na lokalnoj razini nosio oružje i imao političku i gospodarsku moć. Ne vjeruje li tko u ovu tvrdnju, neka se obrati, primjerice, obiteljima Reihl-Kir, Zec, Kraljević itd. Ovo su prezimena obitelji koje su u ratu izgubile jednog ili više svojih članova, i to ne od strane neprijatelja koji su nastojali izbiti na liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag. Nas, obične građane ove zemlje, više od žrtava čije su živote i sreću okončali neprijatelji, bole sudbine žrtava koje su pale od ruku lokalnih moćnika s naše strane tijekom Domovinskog rata. U cijeloj toj priči još je tragičnija činjenica da su te žrtve pale i u sredinama koje nisu uvijek bile pod udarom neprijateljske artiljerije. Neku svoju "pravdu" u ruke su bili uzeli oni kojima dobro Hrvatske nije bilo u prvom planu, već osobni proboj na pozicije moći gospodara života i smrti u sredinama koje su imale nesreću da im takvi sjednu za vrat. Jasno, materijalna korist stečena prema istom principu, principu nasilja i otimačine, koju su takvi pribavili sebi i svojim istomišljenicima u klanovima koje su stvorili, nikada neće biti prezentirana pred licem pravde i javnosti. Jer tada, kao i sada, u našoj sredini, u pravosudnom i policijskom sektoru napose, vlada prazno pravo i korupcija stravičnih razmjera. Danas, više od desetljeća nakon rata, bijeli kosturi proviruju iz zemlje gdje su opisani moćnici i njihovi klanovi igrali svoj kravavi pir. Uočavamo i pokušaje da se zlodjela istraže i da se krivci kazne. Takvi sada izigravaju žrtve, dižu medijsku buku i pretvaraju ionako nesposoban i korumpiran pravosudni sustav u cirkus. Takvi danas štrajkaju glađu. Struktura grijeha koja je početkom devedesetih ispletena još je vrlo snažna i pravda teško stiže krivce. Ako su takvi zaista nevini, kako samo tvrde, zašto se mirno ne prepuste u ruke pravde!? Oni se danas, kao i svih ranijih godina, skrivaju iza Domovinskog rata, iza časnih i nezaboravnih branitelja, iza krvi tolikih koji su pali za našu slobodu. To je ono što boli svakog poštenog Hrvata. To je ono što boli Arhangela. |