Arhangel
05.11.2006., nedjelja
Kriv je! Zaista?
Kriv je! Na vješala s njime! Na smrt! Glasila je presuda suda u Bagdadu koji je nakon gotovo dvogodišnjeg suđenja osudio bivšeg iračkog diktatora Saddama Husseina.Presuda se čini posve logičnom; taj je čovjek tijekom svoje vladavine, dulje od dvadeset godina, izravno zapovijedio ubijanje na desetke, pa i stotine političkih neprijatelja i svih koji su bili sumnjivi njegovom režimu. Na tisuće Kurda sa sjevera Iraka stradalo je kada je Saddam zapovijedio uporabu bojnih otrova koji su potamanili kurdska sela. Daleko je veći broj onih koje je bivši irački predsjednik poslao u smrt svojom ratobornom politikom; ratom protiv Irana i agresijom na Kuvajt. Nikada nećemo saznati niti približan broj onih koje je ovaj čovjek svojom politikom zauvijek rastavio od njihoviih najmilijih, ostavio bez obitelji, bez doma, zavičaja, posla, zdravlja ili slobode. U tom je kontekstu smrtna presuda izrečena Saddamu Husseinu logična posljedica njegove strahovlade i suđenja koje se nad njim vodilo, iako smrtnu kaznu ni čim ne možemo opravdati. S druge strane, u kontekstu krize na Bliskom i Srednjem istoku nestanak sa scene političara poput Saddama neće donijeti nikakav značajniji pomak u razrješenju situacije koja iz dana u dan odnosi živote tolikih nevinih. Nakon više od tri godine američke vojne prisutnosti u Iraku sigurnosno stanje u toj zemlji i regiji nije se ni malo poboljšalo. Dapače, jasno je da je u vrijeme Saddamove vladavine situacija bila daleko mirnija, time i sigurnost regije veća, iako je uvijek prijetila opasnost od izbijanja sukoba, kao što se dogodilo 1991. kad je Irak napao Kuvajt. Odmah nakon Saddamova uhićenja bilo je jasno da on nije stajao iza otpora američkoj vojnoj prisutnosti u Iraku, koji je započeo odmah nakon ulaska američkih marinaca u Bagdad. Eksplozivno stanje u Iraku koje je prije bilo prekriveno velom Saddamove vladavine pod okupacijom stranih trupa jednostavno je eksplodiralo; šijtske i sunitske milicije sukobile su se jedne s drugima, Kurdi sa sjevera sa ostacima Saddamovih pristaša, i svi zajedno protiv američkih i engleskih okupacijskih snaga. Sve je ovo potaklo gorljivi rast islamskog fundamentalizma i svjetskog terorizma, što su na svojoj koži osjetili stanovnici Madrida i Londona. Ne treba ni spominjati da se cijela ova kriza oko Iraka itekako osjetila na razini svjetske ekonomije i cijena nafte. I tko je na kraju kriv? Tko je pravi agresor na živote tolikih nevinih? Zar samo Saddam? Saddam Hussein bio je samo lutka CIA-e (Central Intelligence Agency of USA), koji je u Iraku instaliran na vlast kada je u susjednom Iranu na vlast došao antiamerički nastrojeni Ajatollah Hommeini, svrgnuvši proameričkog potrčkala i diktatora Rezu šaha Pahlavija. U tom kontekstu nije nikakvo čudo da je Saddamov Irak, odmah po dolasku Saddama na vlast, zaratio s Iranom. Taj je rat, naravno, bio pokušaj Washingtona da svrgne Hommeinija u Teheranu, što se nije dogodilo. Tko je kriv Amerima što je njihova marioneta Saddam vremenom počeo igrati igru koja im se nije svidjela, pa su ga bili prisiljeni ukloniti. To se sada i postigli. Sve za račun, naravno; nafte. I bez Saddama u svijetu živih tragedija u Iraku će se nastaviti, a svjetska antiislamska i antiteroristička paranoja će se nastaviti. To najbolje odgovara američkoj naftnoj i vojnoj industriji. Oni zarađuju milijune dok u smrt u Iraku šalju djecu svojih imigranata i Arapa čija im imena i sudbine predstavljaju tek statistiku na papiru. |