Arhangel
30.06.2005., četvrtak
U potrazi za smislom
Naftna kriza se svakim danom sve to više produbljuje; rat i terorizam u Iraku, nestabilna gospodarska klima u Venezueli, izbor ultrakonzervativnog političara za iranskog predsjednika, i kriza Europske Unije učinili su da cijena crnog zlata, usprkos velikoj proizvodnji, dosegne astronomske cijene. Svijet smrdi po nafti – koju drže bogati i moćni. Običan čovjek na takva kretanja nema baš nikakvog utjecaja, tek može biti konzument takve naftne politike, ili se vratiti pješačenju.Svijet današnjice smrdi, ne samo na naftu, upravo zaudara na trulež. Nije nikakvo čudo da je značajan porast samoubojstava, rastava brakova uz smanjenje sklapanja brakova. To osobito vrijedi za razvijeni svijet, a trend je takav da je vrlo vjerojatno da će se upravo naznačena društvena kretanja odraziti i u zemljama u razvoju. Gdje je nestao čovjek, upravo čovjek smisla, koji se raduje svakom novom danu, koji navečer zadovoljno sklapa snene oči znajući da je proživio još jedan veliki dar – još jedan dan u svojemu životu!? Zar je moguće da smo postali svijet besmisla!? Ljudi besmisla!? Da tumaramo uokolo ne znajući ni puta niti staze kojom bismo krenuli kako bismo ostvarili sami sebe! I onda nam se sav život svede na potragu za novcem koji bi nam, kao, dao sigurnost, osigurao nekakvu ovosvjetsku slavu, produžio dane i odagnao nam iz misli onu najužasniju; da smo prolazna stvorenja. Pa kad nas u tom kontekstu zadesi naftna kriza, puni tjeskobe zbrajamo i oduzimamo, množimo i dijelimo svoje živote u omjeru s poskupljenjima koja nas čekaju. Grozota. Pa se u strahu pitamo- Što li će biti sutra? Tako ne živimo, nego životarimo, neprestano tjeskobno bdijući nad onim metrom kvadratnim prividne sigurnosti koji smo si stvorili, pa iz njegove lažne bezbrižnosti promatramo svijet očajavajući dok gledamo one koji imaju više nego mi. I u tom njihovom imanju gledamo svoje ne – imanje, vodeći se parolom da jesi onoliko koliko imaš. Po toj (ne)logici Bušmani u Kalahariju nisu jer nemaju ni krpice koju bi odijenuli. Svaki uspjeh drugih promatramo kao iracionalnu prijetnju, paranoično smišljajući kojekakve razloge zašto drugi ne zaslužuje upravo to što ima. U temelju takvog razmišljanja stoji strepnja da će netko drugi svojim uspjehom zasjeniti i umanjiti tu nekakavu svjetsku slavu koju si pripisujemo. Tragična li razmišljanja; u vrtlogu života natječemo se u slavi koje zapravo nema, a koju si sami pripisujemo. Kao da smo se sami stvorili, htjeli biti! Kao da netko svojemu stasu može dodati još i milimetra, ili svojemu životu još jedan jedini trenutak! Isprazne li tlapnje! U ovom svijetu u kojem smo zalutavši izgubili svaki smisao, koljemo se mislima, riječima i (ne)djelima, sve u silnoj želji da se održimo u životu i nad drugima. A ona misao neprestano opominje, i ne da mira kostima – danima svojim ni jedoga ne možeš pridodati! Gdje je nestao čovjek, gdje se skrio on? On koji se raduje svakom novom jutru, i zorom već upućuje hvale Tvorcu Smisla za dan koji je pred njim, toliko prepun ruža i trnja, a opet tako dragocjen, tako divan i neponovljiv. Čovjek koji računa s Tvorcem Smisla smisao traži i nalazi u svakome novom danu, u svakom novom ispitu života, u svakom stvorenju pod ovom kapom nebeskom, čak i u neizvjesnosti za sutra, u nesigurnosti turbulentnog svijeta. Jer čovjek koji računa s Tvorcem Smisla hodi u svjetlosti i kada je tama svuda okolo, baš kao što su i ovi naši dani. On ne zdvaja, ne očajava, ne prepušta se beznađu. Čovjek je mrtav ukoliko nema nade koja ga krijepi, sokoli, podiže iz mulja njegovih jada; život mu se pretvara u životarenje u iščekivaju trenutka kada će biti odbačen i zaboravljen od svih, i koristan jedino crvima koji će se gostiti njegovim mesom. Zato je čovjek koji računa s Tvorcom Smisla čovjek nade. Da, čovjek nade čak i onda kada se i na duže staze čini kako nade nema i kako je tama zašla u baš svaki kutak života. Što li je tek onda sa čovjekom koji se zatvorio u svoje metar kvadratni onoga za što se uvjeravao da je sigurnost u kojoj nije bilo mjesta za druge!? Njega brine i cijena nafte, i to što mu susjed ima bolji auto od njega, i što nema posao kakav je isplanirao, i što pored žene nema i ljubavnicu kao i svi drugi njegova sloja… Život takvog čovjeka pretvara se u besmisleno tumaranje svijetom bez perspektive, bez nade. Zato glavu gore! Smisao je tu, ovdje i sada, u nama i oko nas! Uzalud je proklinjati mrak – valja zapaliti šibicu! Pustiti neka gori, neka rasvjetljuje, neka daje sjaj stvorenome! Taj sjaj je onaj koji dolazi iz nutrine, gdje nam je najprije spaliti sav korov, svu trulež egoizma, mržnje, licemjerje i taštine. Taj će plamen na vidjelo naše duše donijeti smisao u nama davno zakopan; jer smo stvoreni za smisao, za neprevarljivu nadu! Biti svjetlonoša najveći je zadatak i najveća radost, najveća slava i najveća odgovornost. To znači naći smisao u sebi za sebe i svijet oko sebe. Prijateljima, a to su svi koji čitaju ovaj post, da budu dovoljno ludi i beskrajno hrabri baciti se u avanturu otkrivanja smisla u dubinama svoje duše, Arhangel od srca želi i moli! |
29.06.2005., srijeda
Samo jedno putovanje
Ta autocesta koju smo konačno dobili, a koja je prometna, a nadamo se i emocionalna, žila poveznica koja spaja hrvatski sjever i jug, doista je nešto veličanstveno. U odnosu na sve glavne ceste kojima smo se truckali sva ova minula desetljeća, autocesta koja od Splita vodi do Zagreba, i dalje do slovenske, odnosno mađarske granice, pravo je čudo (za ovdašnje prilike!) Njeno je značenje višeznačno; od prometnog, gospodarskog pa do istinskog čuda da se u ovoj presmiješnoj zemljici nešto tako veliko i pametno napokon moglo izgraditi. Vijadukti, kilometrima dugački tuneli, nadvožnjaci, velebni mostovi, pristupne ceste, panorama su autoceste koja se pruža krajolikom; sve je to sada stvarnost koju je mali čovjek sa ovih strana odavna zaslužio imati i njome se voziti. Druga je stvar što taj naš mali čovjek nema ni pribijene za svakodnevni mali mu život, a kamo li novaca za putovanja autocestom za vožnju kojom mora platiti lijepu svoticu. No, što je, tu je. Neka je cesta tu! Osobito je veličenstvena tamo gdje se penje preko Velebita; poput žene s dalmatinskog krša kada svladava one kamene vrhunce i prijevoje, i kroz Rokov tunel izbije u zelenilom prekrivenu Liku. Čovjeku zastane dah pred takvom ljepotom koji je mogao stvoriti samo Umjetnik Nebeski. Neka nam traje. Neka nam ova cesta ne bude samo prilika za bijeg pred nelijepom nam stvarnošću. Nada, da, upravo je ova cesta i ljepota kroz koju prolazi znak nade koja nam tako fali; nade u ovom bljutavom svijetu u kojem kao da nema ni trunka soli da ga osoli,da ima okus, da se širi miris, aroma. Nade u rad i pristojnu i poštenu zaradu, nade u život ispunjen smislom. Za što nas je Nebeski Tvorac stvorio, ako ne za smisao!? Ovdje i sada, jučer i danas; za Smisao; sa velikim S. Je…š život bez smisla! To je onda samo prazna ambalaža od životarenja, koja samo čeka trenutak da prestane biti korisna i konačno bude odbačena u smeće, tamo gdje je mjesto za zaboravljene, pregažene i neugledne s kojima imaju samo posla lešinari i galebovi koji kričeći kruže oko deponija života. Zato veličanstvenost nove autoceste i ljepota krajeva kroz koje prolazi budi novu nadu. Ne znam ni sam kako sam povezao jednu cestu s nadom; ali što li je život nego jedno – putovanje! |
23.06.2005., četvrtak
Antifašizam
Državni nam se vrh i ove godine potrudio, ne osobito uspješno, ostaviti dojam da smo zemlja u kojoj se njeguju i u život provode antifašističke tekovine. Tako smo opet gledali polaganje vijenaca i paljenje svijeća u šumi Brezovica kod Siska, slušali o Hrvatima kao prvim antifašistima u porobljenoj Europi za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Ove godina nas je iznenadila, ugodno, i Državna televizija (HTV), pa smo imali prilike prisjetiti se i «Bitke na Neretvi», tog nezaboravnog Bulajićevog filmskog uratka s kraja šesdesetih, filma kojem bi pozavidio (a i jest) i sam tadašnji Hollywood. Film, iako ima svojih mana, i ne može se reći da nije pristran i ideološki obojen, zaslužuje počasno mjesto u povijesti jugoslavenske, a time i hrvatske kinematografije. Nisam siguran bismo li imali prilike gledati ovaj film ponovno da nam je pokojni Predsjednik još živ i da je njegov poltron Vrdoljak još gazda na državnoj dalekovidnici! Ali nema veze, nećemo se sada baviti tričarijama…Što je pak antifašizam? Možemo reći da je to naziv za široki politički, društveni i vojni pokret ponikao u vrijeme Drugog svjetskog rata, a cilj mu je bio i ostao borba protiv svake vrste diskriminacije, rasizma ili ideologije koja jedan narod, vjeru, rasu, pojednica ili politiku stavlja iznad života i prava drugih. Antifašizam se u tom ratu obračunao upravo s takvom politikom koju je provodila u prvom redu nacistička Njemačka, ali je taj pojam ostao trajan spomen na opasnost da se politički ciljevi pretvore u opasnost i posluže mržnjom. Stoga je antifašizam u svom pozivu na zalaganje za ravnopravnost, društvenu pravdu, poštivanje pojedinca, naroda, vjera i rasa zapravo preslika temeljnih vrijednosti i judaizma, i kršćanstva, kao i islama. Tako je svaki čovjek koji voli svoje i poštuje druge zapravo antifašist. S druge strane, nismo se previše osvjedočili da je kod nas u Hrvatskoj antifašizam na cijeni zadnje desetljeće i pol. Valja razlikovati upravo opisani antifašizam koji nas stavlja u red demokratskih zemalja svijeta, čiji su nositelji u Drugom svjetskom ratu na ovim stranama bili partizani, od zločina koje su partizani tijekom tog rata i poraća počinili. Žrtva je žrtva, i klanjamo joj se do zemlje, a zločinac ima i ime i prezime te se navedeni zločini ne mogu i ne smiju skrivati iza pojma antifašizma, a kamo li ih prekrivati ili, nedajbože, opravdavati zločinima počinjenima od druge strane u Drugom svjetskom ratu. Zato je omalovažavanje istinskog antifašima težak grijeh. Ne može se, s jedne strane, koketirati s desničarenjem, ustaštvom (u negativnom smislu), Crnom legijom, ciničnim prekrivenim rasizmom, a s druge strane pred svijetom glumiti «prve antifašiste u porobljenoj Europi»! Te dvije stvari ne idu zajedno; koristiti antifašizam kao masku pred svijetom je licemjerje koje vapi u Nebo za osvetom. Ili ćemo biti istinska demokratska zemlja koja gaji izvorne vrijednosti antifašizma, ili ćemo se u suprotnom pretvoriti u izoliranu ksenofobičnu satrapsku banana republiku koja živi od mitomanije obojene u crno! Kao što se to dogodilo Srbiji! Ovdje su stvari jasne; želja Hrvata za državom u Drugom svjetskom ratu – DA! Ustaški pokret i njegovo (ne)djelo u tadašnjoj Hrvatskoj – NE! Antifašizam i partizani kao njegovi nositelji – DA! Komunizam i zločini u ime partizanskog pokreta – NE! Tu se više nema što mudrovati. Stoga bi bilo krajnje vrijeme da dio političara kod nas, kao i neke strančice, ne podilaze svojem biračkom tijelu prešutnim koketiranjem s nesretnom poviješću obojenom u crno, sve kako bi zgrabili vlast, već da se poklone žrtvama i okrenu budućnosti. Može li tko živjeti od nostalgije za potrošenom i propalom prošlošću!? Od uzaludnih pokušaja da se rehabilitira što se rehabilitirati ne može!? Zar se itko u današnjem svijetu može nadahnjivati na propaloj politici koja je ljude vrednovala prema vjeri, boji kože, broju krvnih zrnaca!? I uz sve to zvati se kršćaninom!? Isus ljubi sve ljude; u Njegovu srcu ima mjesta i za Hrvate i za Srbe, i Palestince i Židove, za Baske i Španjolce, Irce i Engleze, katolike, pravsolavne, protestante, Kineze, Japance, za sve ljude žute, crne, bijele ili crvene boje kože… Za sve ljude koji ljube dobrotu. Antifašizam je u ljubavi koja se daruje. Isus je najveći antifašist!!! Arhangel je antifašist! |
21.06.2005., utorak
Anđel Nebeski
Preminula je tro i pol godišnja djevojčica iz Šibenika, Tena Tucak, od posljedica ozljeda glave koje je zadobila kad se na nesretno dijete 15. lipnja na šibenskoj rivi prevrnuo aparat za igračke. Jedan mladi život prerano je napustio ovaj svijet zbog još jedne od niza gluposti u ovoj zemlji bezakonja u kojoj svatko tko ima malo više novaca/moći od nas običnih smrtnika može raditi što hoće i ne biti kažnjen, pa makar rezultat (ne)djela takvih bio i gubitak jednog ljudskog života. Sada je sasvim sporedna stvar hoće li splitska tvrtka «Stipe», koja je 14. lipnja spomenuti aparat nelegalno postavila na šibenskoj rivi, biti krivično gonjena ili neće. Jedna djevojčica više nije među nama – to je bolna činjenica koju ni jedan prekršajni proces ne može izbrisati iz naše stvarnosti. Tena, anđelčić svojih roditelja i svih koji su je voljeli, anđelčić svih koji iskreno vole dječicu (ne kao oni u dječjem domu u Brezovici!) pridružila se Nebeskoj Radosti. Većina nas, koji to dijete nikada u životu vidjeli nismo, i za nju vjerojatno nikada ne bismo niti saznali da ne bijaše tragedije koja ju je zadesila, iskreno suosjeća s roditeljima te djevojčice. Njen smijeh i radosna vriska neće više nikad odzvanjati ambijentom u kojem je to drago dijete živjelo, gdje se igralo, njen osmjeh ostati će samo sjećanje u mislima njenih roditelja i svih koji su je voljeli.Mala Tena sada se raduje i smije, sretna i spokojna u društvu anđela nebeskih. Neka njena molitva i sreća budu utjeha roditeljima koji za njom vječno tuguju, sve dok dijete svoje jednom ne zagrle na Nebesima. A nama ostalima sudbina jednog djeteta neka bude znak da u našem društvu zaudara trulež neodgovornosti i bezvlađa koje gazi naše i živote naše djece – tako okrutno, bezosjećajno, goropadno, silovito i naduto… Baš kao i živote djece i obitelji na čije smo sudbine, na žalost, zaboravili; djece i obitelji poput obitelji Zec, Reihl – Kir i niza onih kojima se ni imena više ne spominjemo. Takvi smo mi ljudi – najveće smeće svemira… Snivaj, Anđele. |
20.06.2005., ponedjeljak
Već se histerično i nekontrolirano smijem...
Surova stvarnost sive nam svakodnevice našeg malog, običnog čovjeka svaki put dobrano tresne po glavi kada taj mali obični čovjek pomisli da su se neke stvari u našem društvu počele normalno razvijati. A što ćeš!? – odgovorilo bi se na to u svakodnevnom govoru. Već smo odavna, kao, trebali naviknuti na to da kod nas ništa ne funkcionira u sklopu sustava, već moraš povlačiti debele veze i potrošiti ogromne novce za podmićivanje kako bi uspio u bilo kojoj nakani.Tako ovih dana u jednom našem turističkom gradu na obali naletjeh na jednog povratnika- Hrvata iz daleke Amerike. Čovjek doista govori onim iz domaćih evergreen serija poznatim nam englesko-hrvatskim naglaskom, ima upečatljivo porculanske zube, zlatni sat visoko podignut na ruci i neukusan zlatni prsten pečetnjak na prstu. Ali, sve u svemu, ti elementi tom djedici daju neki simpatični šarm. U nadi da će u miru provesti starost, čovjek se odlučio vratiti u Lijepu Našu. I neka je; neka čovjek uživa u atmosferi zavičaja iz kojega je potekao dokle god mu život dopusti. Čovjek je također htio nešto uložiti, sagraditi novu kuću na atraktivnoj lokaciji koju je kupio, možda razviti neki posao da ne dangubi po čitave dane jer ga zdravlje još dobro služi, a ni godine mu nisu toliko poodmakle da bi bio prikovan za kuću po čitave dane. Proživjevši više od pola stoljeća u Americi stekao je priličan imetak radeći u poslu kojeg je otvorio za svega 40 dolara, tamo, početkom šezdesetih. Eh, ali naš se Cro Amer grdno prevario; najprije je kupio zemljište i htio graditi kuću (što bi zaposlilo barem desetak ljudi), ali dobio je zabranu gradnje, uz obrazloženje da gradnja kuće (među drugim kućama!) nije u prostornom planu. Gospodin iz vrha vlasti u tom gradu od našeg je Amera zatražio mito od 30 000 negdašnjih DEM kako bi, kako reče:»Vidio što se tu da napraviti!» Naravno, Povratnik je to odbio, a ovaj je odvratio da je ta parcela bila ionako planirana za jednog gradskog moćnika kojemu će je ovaj naš Amer prije ili kasnije morati prodati. Tako je naš Amer ostao bez nove kuće, a ostati će, kako stvari stoje, i bez zemljišta za gradnju. Istovremeno je naš Cro Amer doveo svojeg poslovnog partnera koji je bio zainteresiran za kupnju propale hotelske kuće. Čovjek je nudio ogroman novac za gubitaša, ali je odbio traženi mito gradskoj političkoj vrhuški od 100 000 kuna! Zato mu je ponuda odbijena; hotel-gubitaš je prodan nekom austrijskom tajkunu za 1 kunu, s tim da je taj lik platio traženi mito! Zanimljivo je kako prije nekog vremena pripovijeda čovjek, čiji je brat u Zagrebu otvorio restoran, kako je nekoliko dana poslije otvorenja u restoran upao neki lik koji je tražio mjesečnu novčanu naknadu (reket) za «sigurnost objekta i poslovanja». Vlasnik, naivac, je odbio! Sutradan su u restoran upali neki momci, tobože na veselicu. Nakon inscenirane međusobne svađe demolirali su čitav novouređeni restoran. Rezimirajmo; Cro Amer se vraća u SAD ne mogavši ništa sagraditi, Austrijanac je djelatnike hotela pretvorio u radno roblje kupivši hotel za 1 kunu, zagrebački je ugostitelj zatvorio demolirani restoran i u dugovima je do grla. Dobrodošli u Hrvatsku, dragi strani ulagači!!! Prema sadašnjim društvenim, političkim i gospodarskim (ne)prilikama u premiloj nam zemlji, Hrvatska ima izglede da uđe u Europsku Uniju istovremeno s Kambodžom, Mianmarom (Burmom) i Lesotom; u pijevodu; nikada. Zašto? Jednostavno stoga jer u društvo civiliziranih zemalja ne pripadamo; ni po čemu što bi u društvu imalo odjeka (u privatne živote ne zalazimo). Poskupljenje naftnih derivata? Nije potreban komentar; za koju godinu ćemo svi na bicikla kao na Kubi! Smanjenje proračunskog deficita? Samo maštajte i dalje zakidajte narod, a ne svoje debele trbušine! Zabrana prosvjeda na Trgu ispred Banskih Dvora? Dobro za prosvjednike jer govna koja se u toj zgradi okupljaju zaudaraju toliko da su opasna po radnička pluća! Gotovina i Carla del Ponte? Neka ta teta čeka kraj turističke sezone pa ćemo valjda štogod gotovine i za nju namaknuti! |
19.06.2005., nedjelja
Molitva za Anđela
Dok ovaj tekst biva pisan jedna obitelj u Šibeniku strepi za život svoje djevojčice, koja se na traumatologiji splitske bolnice bori za život. Ozlijedio ju je aparat za igračke koji se prevrnuo na nju. Dok se drugi vesele Međunarodnom dječjem festivalu, jedna šibenska obitelj u tjeskobi ulazi u ovu noć. Neizvjesnost guši, ne da spavati, grize i uvlači se u svaku misao; što ako, što ako… Neprestano ponavljajući najcrniju slutnju…Neka ove riječi budu molitva, vapaj do Neba za spas tog malog bića sa šibenskih kala. Neka ju čuvaju Anđeli Nebeski i vrate ju zdravu njenim najmilijima! Anđeli neka nad malenim Anđelom bdiju ove noći. |
16.06.2005., četvrtak
Sumrak bogova
Vremenom se čovjek uljuljka u lažnom uvjerenju kako su pojedini ljudi upravo savršeni, bezgriješni, i kako je sve što čine zaista idealno, i da će sve što će poduzimati biti na tragu naših vlastitih ideja o tome kako bi se djelovanje takvih trebalo razvijati. Tako sami stvorimo idole, kumire, lažne bogove kojima se onda klanjamo u nadi da će nešto od njihove slave i prividne svemoći obasjati i naše živote.Takva prividna harmonija traje dok nam se surova stvarnost ne obije o glavu i kada bolno shvatimo da uzori koje smo stavili na pijedestale nepogrešivosti itekako odudaraju od slike moju smo o njima stvorili. Ovom fenomenu stvaranja idola osobito smo podložni u vremenu odrastanja (puberteta), ili kada nam vlastita djeca odrastaju pa si u glavama stvorimo ideju kakav naš idol – dijete mora biti. Mediji su osobito zaslužni što nam o pojedincima, grupama ili institucijama stvaraju sliku idola, nepogrešivih kumira koji su, eto, samim Bogom dani. Ukoliko su takvi pojedinci – idoli u samome vrhu vlasti koja medije kontrolira, što je svakoj vlasti drago, eto nas na putu stvaranja kulta ličnosti. A složiti ćemo se da smo na ovim našim prostorima imali toliko kultova ličnosti iz miljea vlasti koje su nas tlačile da bismo njihovim slikama i bistama mogli natrpati poveliko skladište.Takvi idoli prije ili kasnije završe u prašini i blatu naše stvarnosti, prije ili kasnije na površinu isplivaju gomile prljavog rublja koje je vremenom meteno ispod tepiha, sve dok količina tog smeća nije postala tolika da ju više nije bilo moguće skrivati, niti uz najpomnije mjere. Redovito se u takvim turbulencijama idoli raspadnu, oni koji su ih takvima učinili bezočno opravdavaju, a oni koji su se tim idolima klanjali dožive bolno otriježnjenje, koje nerijetko prijeđe u frustraciju ili generaliziranje krivnje, što su loše posljedice ovog otriježnjenja. Vijest o zlostavljanju maloljetnika u Caritasovom dječjem domu u Brezovici zgranula je javnost. Kako i ne bi, kad je riječ o indicijama o zlostavljanju najmanjih i najnevinijih. Stvar još više dobiva na težini ako se u obzir uzme činjenica da je sama bivša ravnateljica tog doma Jelena Brajša , navodno, bila upoznata s tim događanjima (ma kakvi god oni bili) prije nekoliko godina, a nije učinila ništa (valjda bismo znali da jest!) kako bi se zlostavljača – domskog stolara uklonilo iz dječjeg okoliša i primjereno kaznilo (najstrože!), te provela temeljita provjera rada i ponašanja onih koji su u najužem kontaktu s djecom. I kada je slučaj prije par mjeseci opet bio isplivao na površinu, ista je bivša ravnateljica opet zakazala (taj je put samo premjestila zlostavljača na drugo radno mjesto!). Ne želeći nikog osuđivati dok se ne utvrdi objektivna istina, ne može se poreći da smo suočeni s bolnim otriježnjenjem od idola stvorenog oko imena Jelene Brajša i instuitucije kojoj je (bila) na čelu. Ne želeći skrivati vlastite grijehe iza grijeha drugih koji su sada isplivali na površinu, ne možemo a ne ustvrditi da je ovdje riječ o teškom zlu; jedno zlo bilo je prikrivano, zataškavano, čime je počinjeno još veće zlo koje je dovelo do javne sablazni. Licemjerje i nesposobnost pojedinaca ponovno je dovelo do situacije da kršćani sliku Lica Kristova više zakrivaju nego li otkrivaju drugima! Time se ponovno baca ljaga na dobro oko kojeg se toliki trude, jer među nama ljudima više odzvanja krik jedne vrane nego pjev tolikih slavuja! Tko sada više neće sumnjati u Caritas, tko neće u svakom domu za nezbrinutu djecu vidjeti potencijalno mjesto za zlostavljanje najmanjih, tko neće u brojnim poštenim djelatnicima tih institucija vidjeti moguće zlostavljače? Ovaj je slučaj idealna prilika da se upre prstom u njegove sudionike, kako bi se, među ostalim, skrenulo pažnju s problema koji eruptiraju u nebrojenim društvenim ustanovama i institucijama. Napad je najbolja obrana i ovakvi su slučajevi polodno tlo da vlastite nastarnosti i licemjerje mnogi prekriju usmjeravanjem pažnje na njegove aktere. Mnogi se, na žalost, osjećaju vrednijima i sigurnijima neprestano upirući prst u druge, kao u neku vječnu iracionalnu prijetnju. To im je jedini način da osiguraju neku svoju ovosvjetsku slavu, bez bilo kojeg oblika truda i sebedarja. Zataškavanje zlostavljača je za svaku osudu, zločin, čije će posljedice trebati dugo liječiti, pouka za budućnost, a cijeli slučaj opomena čitavom društvu kako nema idola na Zemlji, kako nema nedodirljivih i kako je potrebno kritičkim okom, ali u ljubavi, promatrati svijet oko sebe. To što smo mi ljudi od ljudi učinili bogove sada nam se obija o glavu. A zar nam se ta idolatrija nije svima obila o glave sve one puste godine ratovanja i totalitarnih režima!? Kada ćemo se napokon otrijezniti, početi misliti svojom glavom, preuzeti odgovornost za smeće i trulež koje ostavljamo za sobom u ovome svijetu!? Poniznost, učiteljica na putu svetosti, u slučaju Brajša nije se pokazala. A gdje su tek tolike priče o kojima nikada ništa nećemo ni saznati!? I naši će lažni idoli i dalje ostati to što i jesu – lažni. Dok ne počnemo misliti svojim glavama. |
15.06.2005., srijeda
Slobodno novinarstvo ili zloća?
Ako je istina ona koja oslobađa, a jest, onda su oni koji za istinom tragaju, u tom kontekstu, barem suosloboditelji; oni koji omogućuju da se sloboda koju istina donosi ostvari. Tako stvari stoje. U teoriji. Primijenimo li to na stvarnost, vidjeti ćemo da su stvari malo drugačije posložene nego što je to u prije navedenoj tvrdnji postavljeno; uzme li se pojam slobode u doslovnom smislu, katkada istina do nje u praksi ne dovede. Evo svježeg primjera; Michael Jackson, nekadašnji kralj popa i show buissnesa, oslobođen je optužbi za zlostavljanje maloljetnika. Pitanje je bi li bio oslobođen da je on sam i oni koji su svjedočili njemu u prilog govorili istinu. Sada je najveći svjetski ekscentrik oslobođen svih optužbi i može ponovno na svom nedodirljivom imanju činiti što hoće jer mu enormne svote novaca kojima raspolaže to omogućuju. U ovom je slučaju traganje za istinom doista donijelo slobodu, ali, usuđujemo se reći, na račun žrtvovanja istine. Jer, od laži su gore samo poluistine. Drugo je pitanje u ovom razmišljanju kako do istine doći. Pojam koji u suvremenom svijetu odgovara na ovo pitanje jest slobodno i istraživačko novinarstvo. Svjedoci smo da požrtvovan i hrabar rad novinara – istraživača prije ili kasnije donese plodove koji se, usprkos početnim skandalima, zapravo odraze na rast društvene pravde, razvoj istinoljubivosti i demokratskih načela. S druge strane, novinari su ti koji se moraju dovijati nevjerojatnim metodama kako bi do informacije došli i kockicu po kockicu slagali mozaik priče. Ne treba niti napominjati da u svemu tome nerijetko riskiraju, i izgube, i vlastite živote. U tom traganju za informacijama važno je da se upotrijebe pravedna sredstva da bi se postigao pravedan cilj. Metode koje se u tome smislu koriste i same govore o motivu istraživača; nije isto da li je neka informacija prikupljena razgovorom, analizom slučaja ili pak prisluškivanjem ili bezočnim gaženjem dostojanstva čovjeka, ili pak nekom svetog mjesta ili trenutka. A to, u današnjem svijetu, zvuči kao prazna tlapnja; koliko li je poluistina i izmišljotina objavljeno bez prethodne provjere, laži i obmana koje su uništile čitave karijere, osobne živote, pa i čitave obitelji! Koliko li je sudbina zadesio medijski linč koji nije počivao na utemeljenim informacijama, ili koji je bio produkt smišljenog scenarija za uništavanje političke, ekonomske ili kakve druge konkurencije, često u svrhu ostvarenja samo jednog motiva; namicanja novca. Gori motiv od ovog je čista zloća; mržnja, namjera da se pojedincu ili instituciji napakosti, uništi mu/joj kredibilitet, dobar glas, povjerenje drugih/javnosti. Jedna je stvar kritičko ocjenjivanje u poštivanju i ljubavi, a sasvim druga je zločesto kritizerstvo koje ide za obezvrijeđivanjem svega što promatrana osoba/institucija jest, što predstavlja ili za što se zalaže. U domaćem medijskom prostoru zabilježeni su nebrojeni načini dolaska do informacija. Najveći dio ih je ostvario onaj dio hrvatskog novinarskog miljea koji razmišlja ui kategorijama istinske dobrohotnosti, profesionalnosti i demokratičnosti. Takvi ljudi i posao koji i način na koji svoj posao rade služe nam svima na čast. S druge strane, niz je slučajeva u kojima dio žutog tiska, pa i onog koji se takvim u javnosti ne tretira, u kojem su poluistine prikupljene i iskonstruirane na krajnje zločest i nedobronamjeran način. Tu ubrajamo iz konteksta izvučene izjave plasirane kao udarne vijesti s potpuno iskrivljenim značenjem, montirane televizijeske priloge s jasno naznačenim zaključkom kojeg se gledatelju želi nametnuti, sve do zloupotrebljene kršćanske ispovijedi, koja je u jednom našem dnevnom listu iskorištena kao izvlačenje informacije što bi netko od svećenika savjetovao onome tko ne bi bio siguran kako postupiti u slučaju da zna mjesto gdje se skriva odbjegli general Gotovina. Ima li granica u načinu dolaska do informacije, ili je baš sve dozvoljeno!? Može li se u baš svakom slučaju novinar izvlačiti na savjest!? Na potrebu za istinom!? Imaju li akteri medijima zanimljivih događaja barem malo prava na privatnost, osobito u ključnim obiteljskim događajima kao što su rastanci s preminulima!? Ili ih se i tada treba snimati uplakanih i od boli iskrivljenih lica, i snimati njihove jecaje!? Smije li se prekapati po nečijoj intimnoj prošlosti; ili sadašnjosti!? Koristiti nekome svete događaje kao što su ispovijedi radi za prikupljanje informacija!? Ako bi to bilo ono što smatramo istraživačkim novinarstvom, onda bi bilo bolje da novinarstva i nema! Bolje bi bilo biti neinformiran, nego širiti zloću preko televizijskih ekrana ili novinskih stupaca, uništavati nečije živote, razarati obitelji, uništavati karijere… Ako istina oslobađa, onda neka ona doista bude to što jest – istina. I to nezapakirana, bez etikete, (ne)usmjerena ovamo ili onamo, ne bez konteksta, u istini izrečena, u dobrom srcu promišljena, svima dostupna, svima jasna i nedvosmislena, bez obezvrijeđivanja bilo čijih vrednota postignuta. Tada bi se novinarima moglo početi i vjerovati. Tek bi to bila demokracija, odnosno veritokracija - vladavina istine! |
13.06.2005., ponedjeljak
Živio Ante!
Živio Ante! To je parola današnjeg, i mnogih drugih dana! Da; Živio Ante! Eh, ali ne onaj na kojega bi prosječan hrvatski građanin pomislio čuvši ovu parolu! Ne, taj ne (iako protiv čovjeka zaista nemam ništa!). Naime, slavimo danas blagdan kada se za Nebo rodio Fernanado iz Lisabona, sin slavnog Portugala, svijetu znan kao Sveti Antonio/Antun/Toni ili jednostavno, po našem, Ante; sveti Ante Padovanski!Ovaj je svetac, koji je svoj zemljski hod prohodao na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, poznat širom svijeta pod jednostavnim imenom Svetac (Il Santo). Bio je jednostavan redovnik, franjevac, najprije misionar, a zatim pučki propovjednik. Čovjek iz Portugala, redovničkog imena Antun (prema sv. Antunu Pustinjaku), čovjek pun mana kao i svaki drugi, ali prepun ljubavi i ponizna srca kao malo tko od nas; roda Adamova. Nakon što se razbolio u misiji u Africi, biva upućen u Padovu, gdje ostaje do kraja života. Pokopan je u veličanstvenoj bazilici koja nosi njegovo ime. Za života biva zaštitnik malenih i obespravljenih, svetac blizak običnom čovjeku. Ime, lik i djelo širom svijeta pronijela su njegova braća franjevci. Neka im je njihov subrat na čast! Antun i u smrti nastavlja svoje djelo pomoći najpotrebnijima, sada na osobit način. I danas je neumoran! Svima koje se ponose Svecem ovim, i koji mu časno ime nose, neka je blagoslovljen današnji dan; i svaki koji će uslijediti! Da živote provedu pod zaštitom neumornog Antuna – Nebeskog miljenika, i po uzoru na Njega; u nesebičnom sebedarju, u dobru duha, duše i tijela, u radosti svakog novog dana! Da, kada dođe trenutak kada nam je poći k Nebu, osvrnuvši se na svoj život, mognu s užitkom reći - Vrijedilo je! |
11.06.2005., subota
Tu je nešto trulo
Ponuđeni Ustav Europske Unije nije prošao na referendumu u Francuskoj i Nizozemskoj. Velik je to udarac projektu stvaranja europskog pandana Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno onoga što se nalik na SAD od uvijek razjedinjene i poviješću preopterećene Europe može napraviti. Jasno je da je politički rast koji prati ujedinjavanje Europe zadnjih petnaestak godina ovim ne samo usporen, nego i znatno otežan. Ključni razlog koji najviše govori u prilog prihvaćanju spomenutog Ustava i nastavku procesa nutarnjeg jačanja Europske Unije jest gospodarski interes (dominacija europske industrijske proizvodnje na globalnom tržištu) te zajednički politički nastup u svijetu, koji EU stavlja na mjesto treće velesile, uz SAD i Kinu. Nekada je ulogu političke velesile igralo Britansko Carstvo; sada u ime interesa tog istog centra političke moći igra EU. Što je Europa? Zašto odbijanje Ustava? Razloga ovakvom stanju stvari je više, i nije ih jednostavno sve sagledati. Osvrnuti ćemo se samo na dva; onaj povijesno – politički i onaj društveni. Napokon je prošlo vrijeme kad su okončana otvorena rivalstva između velikih zapadnoeuropskih sila, osobito u trokutu Engleska – Francuska, Engleska – Njemačka i Francuska – Njemačka. Ti su narodi i njihovi političari, poučeni iskustvom iz povijesti, zaključili da su njihova međusobna nadmetanja i podmetanja prije ili kasnije u prošlosti dovodila do sukoba svjetskih razmjera. Kraj dvadesetog stoljeća doveo je do pada komunizma; prijetnje u odnosu na koju je zapadnoeuropski političar počeo razmišljati zrelije; sada je područje interesa spomenutih velesila u trećim zemljama obilježeno neokolonijalizmom, u suvremeno vrijeme prevedeno pojmom globalnog tržišta bez ograničenja. Taj se pojam, naravno, sada ne odnosi samo na bivše kolonije, nego na sve zemlje svijeta. S druge strane, ni jedan od velikih zapadnoeuropskih naroda nije se odrekao svog identiteta, niti mu to pada na pamet, već se traži najizgledniji način kako da se bez starih rivalstava osigura europska i svjetska dominacija. Rješenje je u Europskoj Uniji. U tom savezu velike europske sile, čuvajući ljubomorno svoje stečevine, dogovorno šire prostor svoje političke i gospodarske dominacije, pomno pazeći da sve bude pod zakonitim plaštem demokracije. Međutim, nikada niti jedna od spomenutih europskih velesila neće sebi dozvoliti da središnje institucije vlasti u EU toliko ojačaju da bi mogle ugrožavati slobodno političko, gospodarsko i financijsko manevriranje velikih zemalja – članica. Građani tih zemalja neće se tako lako dati izmanipulirati altruizmom europejstva da bi glasovali za Ustav koji bi mogao dovesti do kraja blagostanje i političku moć svojih nacionalnih država, moć i blagostanje koje je tako mukotrpno građeno stoljećima i desetljećima. Tu vlada logika; bolje mi je biti gospodar u mojoj kući, nego jedan od istih u mjestu u kojemu, kao takav, sam ne mogu donositi ključne odluke, kao što mogu u vlastitom domu. Stoga EU Ustav neće proći na referendumima u onim zemljama gdje partikularni ustavi građanima tih zemalja omogućuju građanima veća prava, a državi gospodarenje novcem koji bi ovako išao u zajedničku riznicu. Na tom tragu je i odbijanje dijela zemalja EU oko uvođenja eura, kao i kolebanje nekih koje su tu valutu uvele da se vrate na svoje nacionalne valute. S druge strane, društvena situacija u EU odaje na prvi pogled idiličnu sliku; demokracija je na visokom nivou, ljudska prava ispravno vrednovana, mala nezaposlenost, socijalna sigurnost, kvalitetno obrazovanje, visok životni standard. Sve su to pozitivne stvari. Međutim, iz Europe se širi zadah smrti! Tu se osjeća jedan trulež, jedno zaudaranje. Europa i biološki i moralno odumire. U mnogim zemljama prirodni prirast je već desetljećima negativan, obitelj kao temeljna jedinica društva ne vrednuje se kao takva; ni zakonski, niti u odgojno – obrazovnom sustavu. Brak je relativiziran i brakom se proglašava puno toga što brak nije. Nema ljubavi prema djeci; mnogi radije imaju kućne ljubimce koje se u bilo kojem trenutku kad zasmetaju komociji življenja ili karijeri može smaknutii reći da su dojučerašnju mezimci «uspavani». Stupanje u brak smatra se staromodnom društvenom institucijom, a mnogi koji ga i sklope vrlo ga brzo i razvrgnu, vidjevši da je brak jedna stvarnost u kojoj se treba žrtvovati za drugoga, a pojam žrtve i odricanja u konzumističkom društvu je praktički nepoznat i zasjenjem parolom – Uzmi sve što ti život pruža, odmah i sada! Problem stare Europe je taj što se je odrekla života kako bi mogla uživati u kratkotrajnim blagodatima koje joj je donijela demokracija i gospodarski razvoj druge polovice dvadesetog stoljeća. Demokracija i razvoj po sebi su dobre stvari, ali one su izvrsni kao sluge, a ne kao gospodari života! Europa odsjeca korijene samoj sebi time što niti zakonski ne štiti život, niti od začeća, niti u starosti. Prirodni darovi koje čovjek ima po svojoj naravi upregnuti su u industriju zabave i konzumizma, neograničenog hedonizma pod parolom – Uzmi i uživaj! Želja za uživanjem i novcem čini Europljane žrtvama karijerizma i rada kako bi se odražao život u izobilju užitka i komocije. Rad je prestao biti sredstvo, a postao je cilj; raditi da bi se imalo – imati da bi se radilo. Jasno je da je onda eutanazija (čitaj; likvidacija) najlogičnije rješenje za stare, bolesne i nemoćne koji više ne mogu raditi.U takvom načinu življenja nema mjesta za djecu, za poštivanje časne ljudske starosti. Djeca nemaju prilike pratiti u svojoj sredini ključne trenutke života; rađanja, vjenčavanja, starenje i umiranje! Djeca nemaju brata ili sestre, odnosno braće ili sestara; sama su, osuđena na buljenje u kompjutore ili televiziju. Time nemaju sretnog niti ispunjenog djetinjstva, odrastaju u usamljene i prazne ljude, bez smisla i vjere u život, često se pretvarajući u psihopate i nastrane čudake. Ne hvala; autoru ovih redaka takva Europa ne treba. Naravno da nisam euroskeptik, ali ne želim živjeti u zemlji koja će biti izvor jeftine radne snage za megakoropracije, živjeti da bih radio od jutra do sutra, u susjedstvu bez vriske i igre djece, bez muževa i žena sa osmjesima na licima, tjeskobno iščekujući starost kada neću više biti koristan društvu, kada će mi se lako dogoditi da budem «uspavan». Baš kao mačak mojega susjeda. |
08.06.2005., srijeda
"Svjetlo u tami svijetli - i tama ga ne obuze!"
Pedeset godina sustavnog sotoniziranja djela i lika Alojzija Stepinca očito je ostavilo dublje tragove nego što bi se to na prvi pogled dalo zaključiti. Petnaest godina (1983. – 1998.) postulature – temeljitog ispitivanja svakog aspekta življenja kandidata predloženog za čast oltara (beatifikaciju; proglašenje blaženim) mnogima još nisu dovoljno dobar argument da bi prihvatili činjenicu da netko, pa bio taj i zagrebački nadbiskup, nije ni u kojem slučaju u jeku Drugog svjetskog rata i građanskog rata u onodobnoj Hrvatskoj, pod nacističkom okupacijom, mogao učiniti nikakvo čudo da prestane rat, klanje, mržnja, koncentarcijski logori da nestanu… Kao da se ne želi prihvatiti činjenica da ni nadbiskup nije neki Superman koji jednim potezom spašava od nadolazeće kataklizme. Mnogi, mora biti jasno, zapravo i ne žele da se s lika i djela Stepinca skine ljaga koju su mu prišivali u komunističkom totalitarnom sistemu. Jer Stepinac ne predstavlja samo sebe, samo građanina, povijesnu osobu uronjenu u vrtlog zbivanja. Stepinac predstavlja puno više…Denis Latin je u emisiji koja nosi ime po njegovom prezimenu do sada razgovarao s tolikim gostima i o temama koje su uvijek bile aktualne, životne, koje su tištile većinu stanovnika Lijepe Naše. Nesumnjivo je «Latinica» jedan od ključnih projekata koji je pridonio kulturi demokracije u našemu društvu. Stoga neka prvo desetljeće emitiranja te emisije bude samo jedno u nizu plodnih godina novinarskog rata za boljitak sviju. S druge strane, problem je u tome što se povremeno pojave emisije koje se dotaknu vrlo osjetljivih tema, o kojima onda razgovaraju pomno birani gosti koji i nisu uvijek najstručniji u iznošenju činjenica o temi o kojoj se govori. S druge strane, odnos broja gostiju s obzirom na stav koji u odnosu na neku temu zagovaraju često je unaprijed određen, pa se već na početku stječe dojam da se unaprijed zna koje će mišljenje na kraju emisije dati ton zaključku. Često i dokumentarni prilozi idu u tom smjeru. Opet, nerijetko se dogodi da je neki gost, koji brani neki stav, ili u manjini, ili čovjek jednostavno nije dovoljno rječit da bi jasno iznio argumente ili nadglasao većinu gostiju koja drugačije misli. U emisiji koja je govorila o Alojziju Stepincu (zašto upravo o ovoj temi!?) upadljivo je da nije bilo ključnog gosta koji je imao uvida u svu dokumentaciju vezanu uz tog Blaženika; riječ je o dr. Juraju Batelji, postulatoru kauze za proglašenje blaženim Krašićkog Mučenika. Ako se itko 15 godina bavio tom problematikom, to je sigurno dr. Batelja. U gostima također nije bilo ni jednog svjedoka Stepinčeva života ni djelovanja, nikog s kim je surađivao, s kim se dopisivao, koga je Stepinac spasio od sigurne smrti tijekom rata. U emisiji nije bilo niti jednog eminentnog povjesničara koji je stručnjak za pojavu i razvoj nacizma i komunizma, niti jednog sociologa koji bi objasnio društvene pojave na našim prostorima prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. U emisiji nismo vidjeli ni jednog sociologa religije, politologa niti geostratega. Namjesto njih, slušali smo dr. Ivu Goldsteina, divnog čovjeka, ali čiji je govor o ratu i poraću, iz znanih razloga, emotivno obilježen. Tu je bio i neki slikar koji jedva govori hrvatski jezik, zatim profesor na hrvatskim studijima, anonimna profesorica (povijesti?), novinar i ostarjeli tajnik prijeratnog židovskog rabina koji je bio sav zbunjen. Dokumentarni prilozi o Stepincu bili su otvoreno tendeciozni, nedorečeni i manjkavi. Stepinac je prikazan kao predkoncilski biskup u purpuru kojem svi ljube ruke, pred kojim kleče seljaci odjeveni u narodne nošnje, koji je u društvu s Pavelićem. U razgovoru Stepinčeva uloga oko spašavanja Židova jedva da je dotaknuta, nisu čitani ulomci iz njegovih govora protiv nacizma još u početku rata, nije spomenut njegov osobni dnevnik, činjenica da su mu brata ubili Ustaše je omalovažavana. Vrlo je znakovito da suđenje Stepincu nije stavljeno u kontekst onodobnih progona Crkve u komunističkom bloku, u vrijeme kad je cvala ljubav između Tita i krvoloka Staljina. Suđenje Stepincu prikazano je kao reakcija Tita na Stepinčevo odbijanje da dade potporu poslijeratnoj Jugoslaviji oko slučaja s Istrom i Trstom, a ne kao želja komunističkog režima da zavlada Crkvom kao što se to događalo u ostalim zemljama komunističkog bloka. U javljanjima gledatelja puštene su uglavnom negativne ocjene Blaženika; čak i one neistinite, kao priča neke gledateljice kako su pravoslavne crkve pretvarane u katoličke, što je notorna neistina, kao i ona o «prekrštavanju» pravoslavnih u katolike, zanemarujući činjenicu da «prekrštavanje» kanonski ne postoji, već samo promjena konfesije izjavom o prihvaćanju vjere. Čitavo vrijeme emisije govorilo se više o tome što Stepinac nije napravio, nego o onom što jest! Stječe se dojam kako je ondašnji zagrebački Nadbiskup bio svemoćni vladar neke velesile koji je pred granicama čekao da sve žrtve budu ubijene i nije učinio ništa da ih spasi, baš kao Sovjeti čija je armija stajala pred Varšavom dok nacisti nisu ugušili u krvi ustanak u Getu. Alojzije Stepinac bio je grešan čovjek. Kao i svi mi. To nitko ne osporava. Učinio je puno dobra. Možda se moglo i više, ali nitko od nas nije bio u njegovoj koži pa o tome ne može suditi. On je bio nadbiskup, a ne general s vojskom kojem Pavelić i nacisti ne bi mogli nauditi. Stepinac je bio fer; poštivao je građansku vlast ne svrstavajući se, znajući da Crkva može djelovati samo kroz legalizam. Bio je lukav; znao je da treba opstati da bi se moglo pomoći; opstati u dva nečovječna sustava; nacizmu/ustaštvu i komunizmu. U porobljenoj Europi dizao je glas protiv bilo kakve diskriminacije. Da je bio agresivniji, vjerojatno ne bi mogao učiniti ni ono što je i uspio jer bi bio smaknut. Znao je koje je zlo nacizam. Znao je da dolazi komunizam, jednako veliko zlo. Bio je ponosan i nepokolebljiv. Zato njegova istina nadživljava sva podmetanja. Prema djelovanju Crkve u svim vremenima valja biti kritičan. Ali ne i kritizer. Objektivan, ali u ljubavi. Ljude ljubiti, događaje promatrati u kontekstu. Zaključke donositi razumom, a ne voljom podložnom unaprijed zadanom htijenju. To je norma koju od nas zahtjeva pravednost, želimo li biti ljudi. |
06.06.2005., ponedjeljak
Zločin pred kamerama
Jedna od posebnosti ratova suvremenog doba njihov je krajnji nedostatak bilo kakvog poimanja časti; ako se uopće može reći da je rat stvarnost koju je s tim pojmom moguće povezati! Druga karakteristika koljačine suvremenog nam doba je ta da su mediji, osobito oni elektronski, ti koji nam iz dana u dan i iz sata u sat u naše domove mogu donositi vijesti vezane uz bilo koji događaj vezan uz međusobno ubijanje nas; Adamovih sinova, Tako; dok mi sjedimo zavaljeni u fotelje i pijuckamo pivo iz limenke, na malim ekranima bez po muke možemo promatrati snimke ratnog užasa koji iza sebe ostavlja samo smrt i razaranje. Svi se dobro sjećamo crno – bijelih prizora prevrtanja broda s kojeg u more padaju mornari iz Prvog svjetskog rata, scena s truplima s plaže iz iskrcavanja u Normandiji, američkog vojnika u Vijetnamu kojeg raznese mina, nage vijetnamske djevojčice koja bježi od eksplozije koja joj je netom spalila odjeću, scena krvoprolića iz sela i gradova kojima ni ime ne znamo, tamo negdje iz Latinske Amerike i tamošnjih diktatura, a u svezi građanskih ratova iz druge polovice prošlog stoljeća. Ne treba ni spominjati da smo imali (ne)priliku godinama svakodnevno gledati prizore iz Domovinskog rata u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini. Mediji su u tom smislu toliko moćno sredstvo da su u stanju, kako se pokazalo, pratiti ključne trenutke svake ljudske sudbine; od rađanja do umiranja. Mi, konzumenti takve građe, vremenom smo, na žalost, postali poprilično imuni na takve prizore; postavši imuni na scene smrti i ubijanja, čak i onda kada one nisu bile glumljene, nego stvarne, baš kao što je slučaj sa dokumentarnom građom koje smo dio naveli. Da su mediji fantastično sredstvo informiranja odavno je poznata činjenica. S druge strane, porazna je činjenica da su mediji istodobno i savršeno sredstvo manipulacije, a još poraznijom biva činjenica da su takvoj manipulaciji masama redovito sklone klike vlasti, osobito one totalitarističke, diktatorske, despotske. A takvih je vlasti na ovim našim prostorima u minulom stoljeću bilo na pretek. I sve su nam se obile o glavu. I o živote. Da je TV Beograd bila prava «tvornica laži» u službi Miloševićeva režima, i da je po svojoj manipulaciji masama mogla stati uz bok Gobbelsovom nacističkom Ministarstvu propagande u Hitlerovoj Njemačkoj, neoboriva je činjenica. U slučaju koji je ovih dana potresao, s pravom, srbijansku i međunarodnu javnost, ili barem onaj dio te javnosti koji ima dušu, koji ima savjest, koji misli svojom glavom, pokazalo se da i mediji itekako mogu biti u službi istine, i da sama Providnost može medij, na tajanstven i čudesan način, učiniti sredstvom koje će zločin prokazati kao takav. Tako je Haaški međunarodni sud došao do televizijske snimke okrutnog pogubljenja desetak muslimanskih civila u okolici Srebrenice iz 1995. godine! Na snimci, koja je kolala desetak godina od ruke do ruke po Šidu i okolici, prikazana je jedna postrojba srpske vojske koja najprije dobiva blagoslov od pravoslavnog svećenika – monstruma (taj u "molitvi" zaziva blagoslov za borbu protiv, kako kaže: "neprijateljskog naroda"!), a zatim ta postrojba rafalno, u leđa, strijelja jednog po jednog muslimanskog civila. Sve pred kamerama! Očito su se ti «vojničine» jednog dana htjeli pohvaliti mlađim naraštajima svojom «hrabrošću» kada su dozvolili snimanje takvog materijala. Mora da su ponosni; pravi i dostojni nasljednici «znamenitih» srpskih junaka kroz povijest; sve do Draže Mihajlovića koji im je vjerojatno služio kao uzor! Vjerojatno će sada i tim «vojničinama» Bush podijeliti medalje za zasluge, kao što je učinio potomcima njihovog uzora – krvoloka iz Drugog svjetskog rata! A javnost je u Srbiji šokirana. Točnije, onaj dio javnosti koji, kako već rekosmo,misli svojom glavom, koji nije podložan mitomaniji koja je taj narod zadnjih desetljeća bacila u stanje patološke shizofrenije koju će biti teško zaliječiti. Vjerojatno deseci tisuća grobova u Srebrenici, u Potočarima, nisu bili dovoljno jasan i zoran argument da se povjeruje i prihvati činjenica da su Mladićevi poslušnici u Srebrenici počinili genocid kakvog se ne bi ni sam Eichmann postidio. Valjda je sada zorno onima koji upotrebljavaju mozak za misliti, da Karadžićeve falange po Bosni i Hrvatskoj nisu nikada bile «srpski junaci» koji bi oslobađali «srpske zemlje», već krvoloci, pljačkaši, silovatelji i ubojice koji su donosili smrt i razaranje gdje su god stigli. I kamere su posvjedočile tome. Sada se srbijanski premijer Tadić iščuđava, a onaj se čupavi monstrum Drašković diplomatski izvlači od pitanja koje im se tako jasno postavlja; ZNALI STE – A ŠUTJELI STE! Znali su oni, itekako su znali! Ako nisu sudjelovali, znali su što se u Srebrenici događalo! I nisu ništa učinili. A mogli su! A nisu htjeli. Barem nakon Miloševićeva pada! Možda će se opravdavati strahom za vlastite živote; mogli su reagirati iz inozemstva, biti hrabri, odvažni. A nisu; jer su i sami kukavice, lopovi, licemjeri i dvoličnjaci, pokvareni prljavi varalice koji bi srebreničke koljače štitili sve do smrti, samo da se ta snimka egzekucije nije pojavila! To ih i same čini suučesnicima u zločinu, u zločinu u kojem krv žrtava vapi do Neba, za istinom, za pravdom. Mogu Tadić, Drašković i ekipa glumiti zgražanje i čuđenje koliko god hoće;svakome koji ima srce, koji ima dušu, svakome tko je iti malo čovjek; dovoljno je znati samo jedno; gospodo draga – NO PASSARAN! Dogodit će se na kraju dana Gora Doma Gospodnjega, bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: «Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama Njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema Riječ Gospodnja.» On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti! (Izaija 2, 2 – 5) |
05.06.2005., nedjelja
ZID BOLI
Svi domaći mediji ovih dana bruje o uklanjanju Zida boli u Zagrebu i reakcijama na taj čin. Podsjetimo se; Zidom boli nazvana je zidna konstrukcija od suhozidno slaganih crnih i crvenih opeka na kojima su upisana poginulih i nestalih građana tijekom ratnih strahota koje su ove krajeve zahvatile početkom devedesetih. Zid je spontano podignut prije dvanaest godina ispred tadašnjeg sjedišta UNPROFOR-a u Zagrebu, na uglu Ilice i Selske ceste, u znak prosvjeda građana zbog nedjelotvornosti Ujedinjenih Naroda u jalovoj misiji zaustavljanja rata koji je tada pustošio Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. I danas, desetljeće nakon završetka tog tragičnog rata, sudbine mnogih nestalih još nisu razjašnjene, a neke vjerojatno nikada neće ni biti.S druge strane, kako kod nas to uvijek i biva, malo se toga učinilo, a puno se govorilo o stradalima, o braniteljima, o Zidu boli i o primjerenom spomeniku stradalim braniteljima i civilima koji nikada nije podignut. Naravno da su političarima bila puna usta i takvih obećanja u svako predizborno vrijeme. Jasno da je ljudski da oni koji su u ratu izgubili svoje najmilije, a posebno oni koji ni za grob svojih najdražih ne znaju, nisu imali gdje iskazati svoju tugu i isplakati suzu doli kod Zida boli, koji je na taj način postao simbol tragedije malog čovjeka s ovih prostora kojeg je uvijek, pa i u smrti, gazila politika velikih glavešina, koji su u vrijeme ratnog vihora imali dovoljno novaca, moći i veza da svoje najmilije sklone na sigurno. Sve ove godine ni jedna vlast koja se izmijenila u gradu Zagrebu nije našla shodnim podići dostojan spomenik svim stradalima, s njihovim imenima upisanima u hladan kamen. Bivši je Predsjednik to neslavno pokušao insistirajući na tzv. Oltaru Domovine, apstraktnoj tvorevini na udaljenom Medvedgradu, sjedištu srednjovjekovnih feudalaca, koji nema nikakvo emocionalno značenje u srcima ni Zagrepčana, a još manje ostalih građana Lijepe Naše. S druge strane, broj onih koji se kite imenom Hrvatskog branitelja doživio je radikalnu inflaciju, pa se čini da je Hrvatska imala više branitelja nego li nam glavni grad ima stanovnika. Za istinite branitelje u svom tom košmaru zapravo nitko i ne mari, pa nije ni čudo da ti ljudi grcaju u egzistencijalnim, obiteljskim i zdravstvenim problemima. Uklanjanje Zida boli ponovno je bila savršena prilika za političku manipulaciju tragedijama običnih, malih ljudi. Novoizabrana gradska vlast požurila se Zid ukloniti, jer je već odavno bio oronuo i izgledom i položajem na kojem se nalazio nedostojan spomenik veličini žrtava koje su utkane u našu slobodu i mir koji baštinimo. Ta se vlast (oporbena u odnosu na vladajuću stranku na razini države) ponijela bahato, nestručno, netaktično i brzopleto; udrugama proizišlima iz Domovinskog rata bio je to snažan udarac. A kako i ne bi; dirnulo se u jedini spomen mnogima poginulima, izrastao iz tuge, očaja, ponosa, boli i prkosa. S druge su strane političari iz vladajuće stranke, poraženi na izborima za predsjedničko mjesto i lokanim izborima u Zagrebu, pohitali na mjesto događaja pustiti, po tko zna koji put, suzicu koju će kamere pomno snimiti, sve kako bi se na perfidan i licemjeran način dobilo koji glas od očajnih ljudi koji su se okupili na mjestu na kojem je stajao Zid. Jadranka Kosoruša, zvana Jaca u narodu, ponovno je izronila iz medijske izolacije i politički joj svojstvenog drugorazrednog amaterizma, i požurila se fotografirati s predstavnicom udruge koja okuplja udovice iz Domovinskog rata. Kojeg li licemjerja, koje dvoličnosti! Ta žena ni sama ništa nije učinila ni za branitelje, ni udovice, niti za Zid boli. Gdje se skrila kada su toliki branitelji počinili samoubojstvo? Zašto se tada nije pojavila u obiteljima stradalih? Pred kamerama? Ali sada treba skupljati političke bodove. Tužno. I tragično. Takvi se hvale domoljublje, hrvatstvom, kršćanstvom, katoličanstvom! To je farizejstvo; čista dvoličnost; učiniti sve za udio u vlasti; to je moto; prodati i vlastitu mater, dijete, muža, oca, čast, obraz (koji ga imaju), dušu (koji je imaju) za udio u vlasti. Takva mi vlast i (ne)ljudi u njoj ne trebaju. Hvala. Nadajmo se da će grijeh počinjen od političara svih strana u našem žabokrečju biti što skorije iskupljen. Možda je ovo tlapnja; ali, što bi bilo ako ne bismo imali bar malo nade; kad bi sve palo u defetizam! Nadajmo se da će obitelji branitelja biti prikladno zbrinute (obitelji pravih branitelja), da će doći vrijeme kada ćemo se s poštovanjem odnositi prema invalidima Domovinskog rata (koji će, koji to mogu, biti dostojno zaposleni). Osobito se nadajmo se da će barem poginuli i nestali branitelji dobiti, čim prije, dostojno mjesto na kojem će im njihovi najmiliji, i svi ljudi dobre volje, moći odati dostojnu počast i dati oduška svojoj boli, mjesto na kojem neće biti trulih političara i njihovih jalovih i lažnih obećanja. Zar se onima koji su ginuli za našu slobodu ne možemo odužiti barem tim malim znakom naše ljubavi!? Ili ćemo, nakon par desetljeća, stavljati eksplozive i pod njihove spomenike, kao što se desetljeće i pol ruše spomenici stradalih u Drugom svjetskom ratu! Jer mi smo narod koji brzo zaboravlja. A tko povijest zaboravlja i živi u mržnji ne opraštajući svoju će povijest biti prisiljen ponoviti. |
04.06.2005., subota
Da se ne umislimo!
Iako državna Dalekovidnica (HRT) ubire od građana ogromna financijska sredstva od tzv. RTV pretplate, a o novcu koji uprihodi od promidžbe i iz državne blagajne da i ne govorimo, glavešinama te televizijske kuće nije se činilo shodnim zakupiti prava na prijenos nogometnog susreta reprezentacija Hrvatske i Bugarske, u kontekstu kvalifikacija za SP u nogometu koje će se održati u Njemačkoj sljedeće godine. Tako su oni koji ne primaju signal RTL televizije ostali kratkih rukava u namjeri gledanje spomenutog nogometnog susreta. Ne kažem da prijenos finala teniskog turnira nije vrijedan gledanja, ali ekipa na HRT – u mogla je mudrije promisliti svoj program, znajući za termin utakmice! A prijenos koji smo mogli pratiti bio je tehnički manjkav, redateljski i snimateljski katastrofalan, a novinarski teški promašaj.S druge strane, oni koji nisu pratili nogometni susret bili su pošteđeni prilično lošeg izdanja hrvatske reprezentacije, ma što igrači izjavljivali za medije nakon pobjede. Utakmica je pružila sliku, osobito u prvoj polovici susreta, vrlo bljutavog i neinventivnog nogometa, bio je to susret u kojoj je Butinin gol spašavalo ne činjenica da igramo dobar nogomet, već to da Bugari igraju nedovoljno dobar! Uostalom, jadne Bugare ni sreća nije htjela. No, krenimo redom… Ono malo hrvatskih navijača koji su uspjeli doći do stadiona u Sofiji imali su prilike vidjeti izvrsnu igru Roberta Kovača i Stjepana Tomasa u obrani, izvrsne reakcije Tomislava Butine na golu (izuzev par gafova!), te solidan nastup Tudora i Babića; i to je sve! Od Prše nije bilo ni traga ni glasa, Olić je kao blesav trčao bez ikakvog uspjeha. Onaj mali glumac Niko Kranjčar onaj je gol dao jer su mu ga namjestili; a prije toga je izgubio niz lopti i nije ga se moglo ni vidjeti. A što ćeš; tata Kranjčar je sinčića stavio u prvi postav kako bi malome malo porasla cijena na nogometnom tržištu; pa ga je izvadio iz igre čim je čudom zabio taj gol; da se mali tatin ne zamori previše. Vezna linija ponovno nije štimala najbolje, osobito desno krilo, koje je bilo najslabija točka domaće obrane. Jer treba trčati, ljudi moji; trčati! A naši igrači odavno su u svojim glavama stvorili sliku sebe samih kao nogometnih veličina koje bi svi, kao, još trebali moliti da im lopte uvale u mreže, još im se k tome sklanjajući s puta! Ne može se živjeti od stare slave, momci moji! Treba zapeti i kad se čini da je sve gotovo, igrači Liverpoola nedavno su nam dali fantastičan primjer požrtvovnosti i entuzijazma! Jer oni ne pate od umišljene veličine; to su i dokazali! Niti žive na staroj slavi; kao ovi naši. Sve u svemu više smo imali sreće nego pameti; rezultat 3:1 daleko je više od onog što smo zaslužili, s obzirom na igru. Mislimo li dalje ići ovakvim načinom igre, bolje je na vrijeme odustati od daljnjeg natjecanja i ne sramotiti se. Jer nisu svi koji nas još čekaju nespremni, kao što su bili Bugari danas, iako su se momci trudili; Stoičkov jednostavno nije znao postaviti igru, i nije mu išlo. I njemu su sada malo krila otpala! Sva je prilika da se daleko boljim pokazao u kopačkama nego li u trenerskom odijelu. Sada nas očekuje susret sa Šveđanima. U Zagrebu. Treba nešto hitno mijenjati. Možda ne toliko u igri, koliko u glavama igrača. Hitno. Da ne potonemo. Jer bismo na SP u Njemačkoj mogli već u prvom krugu biti kažnjeni zbog svoje bahatosti iza koje, očito, malo toga konkretnog stoji. |